Osnove kineziologije - pitanja i odgovori

Kineziologija proučava zakonitosti upravljanja vježbanjem i njegove posljedice na ljudski organizam.

Kineziologija ima za cilj unaprijediti zdravlje, razvijati sposobnosti, održavati kondiciju i sprečavati pad motoričkih sposobnosti.

Kineziologija istražuje planiranje, provođenje i kontrolu procesa vježbanja, te procjenjuje stanje subjekta.

Kineziologija rješava probleme vezane za analizu motoričkih struktura, dijagnostiku stanja i predviđanje razvoja.

Kineziometrija, statistika i informatika koriste se u metodičkom pristupu kinezioloških problema.

Tjelesna i zdravstvena kultura, rekreacija, sportski trening i kineziterapija su primjeri primijenjenih kinezioloških disciplina

Kineziološka antropologija i druge znanstvene discipline doprinose razvoju kineziologije.

Kineziološka antropologija proučava biološku antropologiju, funkcionalnu anatomiju, kineziološku psihologiju, kineziološku sociologiju, kineziološku medicinu i kineziološku pedagogiju.

Kineziološka metodologija uključuje kineziometriju (procjena pouzdanosti i valjanosti mjerenja), kineziološku statistiku (analiza podataka) i kineziološku informatiku (obrada i pretraživanje podataka).

Podjela kinezioloških disciplina: bazične (sistematska kineziologija, biomehanika, kineziologija gibanja), primijenjene (metodika TZK-a, rekreacije, sportskog treninga, kineziterapije) i pomoćne (kineziološka antropologija, metodologija).

Antropološka obilježja su organizirani sustavi svih osobina, sposobnosti i motoričkih informacija, uključujući interakcije među njima.

Antropometrijske karakteristike opisuju građu tijela, a procjenjuju se putem morfološke antropometrije.

Motoričke sposobnosti su dimenzije osobnosti koje doprinose uspješnom izvršavanju motoričkih zadataka.

Snaga je sposobnost svladavanja otpora, dijeli se na topološku (ruke, trup, noge) i akcijska (eksplozivna, repetitivna, statička).

Motoričke sposobnosti uključuju snagu, brzinu, gibljivost, koordinaciju, preciznost, ravnotežu, izdržljivost i agilnost.

Obuhvata definisanje ciljeva procesa vježbanja, procjenu trenutnog stanja subjekta i utvrđivanje faktora koji bi mogli ograničiti napredak.

Uključuje odabir i raspored sadržaja i obima treninga, organizaciju aktivnosti, praćenje rezultata i analizu napretka.

Procjena trenutnog stanja subjekta uključuje analizu vitalnih funkcija, antropometrijskih karakteristika i motoričkih sposobnosti.

Obuhvata prepoznavanje trenutnog funkcionalnog stanja, procjenu specifičnih potreba vezanih za ciljeve treninga i jasno definisanje ciljeva na svim nivoima.

Omogućavaju praćenje napretka i prilagođavanje programa treninga na osnovu reakcije subjekta na treninge.

Definirane su kao krajnja stanja koja subjekt treba postići kroz trening

Predstavlja idealno stanje koje se može postići u datim okolnostima.

Stanje koje je realno postići uzimajući u obzir individualne sposobnosti i specifičnosti subjekta.

Subliminalni podražaji su previše slabi da bi izazvali promjene u organizmu.

Neutralni podražaji ne mijenjaju stanje organizma, niti ga poboljšavaju niti ga pogoršavaju.

Supriminalni podražaji su jaki dostatno da izazovu pozitivne promjene i poboljšanja u sposobnostima.

Faza prilagodbe je period kada organizam uči prihvaćati i odgovarati na novi podražaj.

Faza oporavka je period kada se organizam oporavlja od treninga i priprema se za sljedeći.

Metode vježbanja su načini organiziranja i planiranja aktivnosti s ciljem razvoja sposobnosti.

Metode učenja su procesi koji se koriste za usvajanje novih pokreta i vještina.

Kinestetički način emisije informacija je prenošenje znanja kroz fizičke signale ili asistenciju.

Biotička motorička znanja su prirodne oblike kretanja koje imaju genetsku podlogu i zadovoljavaju osnovne potrebe za održavanjem života, kao što su hodanje, trčanje i skakanje.

Biotička motorička znanja koriste se za usvajanje osnovnih vještina kretanja, prilagodbu svakodnevnim aktivnostima i primjenu u svom okruženju.

Socijalna motorička znanja su znanja koja se uče u interakciji s drugim ljudima i koriste se u svakodnevnom životu, sportu i profesionalnim aktivnostima.

Kineziološka motorička znanja su visoko specijalizirana znanja za pojedine kineziološke aktivnosti i sportove.

Faza usvajanja uključuje postavljanje osnovne predodžbe o pokretima, grubu koordinaciju, vanjsku kontrolu, gubitak energije, greške u izvođenju i nerazumijevanje pokreta.

Faza usavršavanja uključuje poboljšanu koordinaciju i preciznost, manje greške, verbalno i misaono reproduciranje pokreta, razvoj kinestetičke kontrole i povećanu sigurnost u izvođenju.

Faza stabilizacije je stadij gdje pokreti postaju precizni, bez grešaka, postiže se stabilnost regulacije i postiže se maksimalna efikasnost.

Faza automatizacije podrazumijeva da kretanje postaje automatsko, bez potrebe za svjesnom kontrolom.

Faza automatizacije u motoričkom učenju karakterizirana je potpunom automatizacijom pokreta, što znači da se pokreti izvode bez svjesne kontrole i s minimalnim naporom. Također, u ovoj fazi se razvijaju refleksne reakcije, što ubrzava i poboljšava izvedbu. Još jedna karakteristika ove faze jest visoka energetska ekonomičnost, što znači da se za izvođenje pokreta troši manje energije. Konačno, regulacija pokreta postaje dinamična i prilagodljiva, što omogućuje efikasno reagiranje na promjenjive uvjete.

Sintetička metoda u motoričkom učenju podrazumijeva učenje cjelokupne kretnje u povezanoj formi, bez razdvajanja na pojedine dijelove. Ova metoda je korisna kada kretnja nije previše složena i kada je cilj brzo razumjeti i usvojiti osnovnu kretnu jedinicu. Pogodna je za početnike jer im omogućuje jednostavnije razumijevanje cjelokupnog pokreta i lakše ulaženje u motoričku aktivnost.

Analitička metoda u motoričkom učenju podrazumijeva razdvajanje složene kretnje na pojedine faze ili dijelove i njihovo učenje pojedinačno. Ova metoda je prikladna kada je kretnja složena i zahtijeva visoku razinu preciznosti. Pomoću ove metode se detaljno analiziraju svaki dio pokreta i njegova međusobna povezanost, što pomaže u postizanju preciznijeg i efikasnijeg izvođenja.

Situacijska metoda u motoričkom učenju podrazumijeva provođenje kretnji u uvjetima koji su slični stvarnim situacijama. To znači da se kretnje uče i vježbaju u okruženju koje je što sličnije onom u kojem će se te kretnje koristiti u stvarnosti. Primjerice, učenje igre košarke u pravom sportskom dvorani. Ovom se metodom povezuju teorijska znanja s praktičnom primjenom i omogućuje se prilagodba na promjenjive uvjete i okolnosti. Koristi se u situacijama kada je važno usvojiti kretnje u realnim uvjetima i naučiti reagirati na nepredvidive situacije.

Ideomotorička metoda u motoričkom učenju podrazumijeva mentalnu reprodukciju kretnji uz vizualizaciju pokreta. Ova metoda se temelji na ideji da se kretnje mogu naučiti i vježbati i mentalno, bez fizičkog izvođenja. To znači da se učenik koncentrira na vizualizaciju pokreta i na osjećaj koji prati izvođenje kretnje. Mentalni trening poboljšava percepciju i izvedbu i primjenu kod učenja tehnički zahtjevnih ili složenih pokreta. Također, ideomotorika se može kombinirati s ostalim metodama za povećanje učinkovitosti učenja.

Princip zornosti u motoričkom učenju podrazumijeva da je važno da učenik jasno vidi i razumije kretnju koju uči. To se može postići demonstracijom, slikama, video materijalima ili opisom. Dobra demonstracija pomaže učeniku da vizualizira i razumije kretnju, što olakšava učenje i pravilno izvođenje.

Princip postupnosti, ili hijerarhije, u motoričkom učenju podrazumijeva da se kretnje uče i vježbaju u koracima, od lakših prema težim. Ovaj princip pretpostavlja da će učenik lakše usvojiti složenu kretnju ako se ona uči postupno, korak po korak. Tako se učenik osposobljava za učenje tehnički zahtjevnih vještina i postiže bolju kontrolu nad izvedbom.

Princip ponavljanja u motoričkom učenju podrazumijeva da se kretnje vježbaju više puta, kako bi se osvojila automatizacija i poboljšala izvedba. Ponavljanje pomaže učvrstiti motorički obrazac i smanjiti broj pogrešaka. Važno je da se ponavljanja ne izvode mehanički, već s pažnjom i koncentracijom. Tako će se kretnja usvojiti u pravilnom obliku i bolje se pamtiti.

Kineziološka metodologija temelji se na preciznim mjerenjima, analiziranju podataka i korištenju računala za obradu informacija. Koristi se za razumijevanje i unapređenje procesa vježbanja.

Uključuju: metodiku tjelesne i zdravstvene kulture, metodiku rekreacije, metodiku sportskog treninga i metodiku kineziterapije. Ove metode koriste se u različitim kontekstima za postizanje različitih ciljeva.

Snaga, brzina, gibljivost, koordinacija, preciznost, ravnoteža, izdržljivost i agilnost su osnovne motoričke sposobnosti koje se razvijaju i koriste u svakodnevnom životu i sportu.

Antropometrijska procjena se koristi za određivanje tjelesne građe, dimenzija i omjera dijelova tijela. Važna je za razumijevanje individualnih karakteristika.

Kineziološka antropologija istražuje utjecaj antropoloških faktora na kretanje i motoričko ponašanje. Povezuje biološke karakteristike s kretanjem.

Faza prilagodbe je početni period učenja novog pokreta, kada se tijelo navikava na stres. Faza oporavka je vrijeme potrebno za regeneraciju nakon vježbanja.

Učinkovitost učenja pokreta ovisi o metodi učenja, individualnim sposobnostima i motivaciji. Različite metode pogodne su za različite tipove pokreta.

Tranzitivna stanja uključuju provjeru napretka, prilagodbu programa i analizu promjena u procesu vježbanja.

Finalna stanja su definirane krajnje faze koje subjekt treba postići kroz vježbanje.

Deklarativno finalno stanje predstavlja idealno moguće stanje, a realan cilj finalnog stanja je stanje koje je moguće postići.

Zadano finalno stanje je stanje koje se određuje na početku procesa vježbanja, a može biti i realno i deklarativno.

Faza automatizacije uključuje potpunu automatizaciju pokreta, razvoj refleksnih reakcija, visok stupanj energetske ekonomičnosti i dinamičku regulaciju pokreta.

Sintetička metoda uključuje učenje cjelovitog pokreta u povezanoj formi, bez razdvajanja na dijelove.

Analitička metoda uključuje razdvajanje složenog pokreta na dijelove i učenje svakog pojedinačno.

Situacijska metoda podrazumijeva učenje pokreta u uvjetima koji su slični stvarnim situacijama.

Ideomotorička metoda uključuje mentalnu reprodukciju pokreta, vizualizaciju i osjećaj pokreta.

Princip zornosti podrazumijeva da učenik jasno vidi i razumije kretnju koju uči.

Princip postupnosti, ili hijerarhije, podrazumijeva učenje pokreta u koracima, od jednostavnijih prema težim.

Princip ponavljanja podrazumijeva vježbanje pokreta više puta, za automatizaciju i poboljšanje izvedbe.

Princip postupnosti-hijerarhije znači da se motorička znanja uče i vježbaju u koracima, od najjednostavnijih prema najsloženijim pokretima.

Princip ponavljanja u motoričkom učenju znači da se kretnje vježbaju više puta, kako bi se osvojila automatizacija i poboljšala izvedba.

Princip kontrole znači da se praćenje i procjena napretka učenika tijekom učenja, te korekciju grešaka rade stalno.

Motoričke pogreške su greške u izvođenju pokreta koje se javljaju zbog nedovoljne preciznosti, koordinacije ili drugih faktora.

Analiza motoričkih pogrešaka je proces procjene odstupanja od biomehaničkog modela.

Otklanjanje motoričkih pogrešaka uključuje identificiranje uzroka greške, analizu pokreta i primjenu prilagodbi trenažnog procesa za ispravljanje grešaka.

Najčešći uzroci motoričkih pogrešaka su morfološki (kao što je prekomjerna težina), motorički (kao što je slaba snaga) i psihološki (kao što je stres).

Biotička motorička znanja važna su za usvajanje osnovnih vještina kretanja, prilagodbu u svakodnevnim aktivnostima te njihovu primjenu u prirodnim i društvenim uvjetima.

Biotička motorička znanja dijele se na:

1. Znanja za savladavanje prostora.
2. Znanja za savladavanje prepreka.
3. Znanja za savladavanje otpora.
4. Znanja za manipuliranje objektima.

Faze motoričkog učenja su:

1. Faza usvajanja.
2. Faza usavršavanja.
3. Faza stabilizacije.
4. Faza automatizacije.

Faza usvajanja uključuje:

1. Formiranje osnovne predodžbe o kretanju.
2. "Grube" koordinacije pokreta.
3. Gibanje se izvodi uz praćenje vanjske kontrole.
4. Gubi se velik broj energije zbog lošeg izvođenja.
5. Javljaju se velike greške u izvedbi kretanja.
6. Subjekt ne razumije pokrete.

Faza usavršavanja uključuje:

1. Pokreti postaju pravilniji i "čišći."
2. Greške su manje značajne.
3. Povećava se koordinacija pokreta.
4. Javlja se potreba za verbalnim i misaonim reproduciranjem pokreta.
5. Kinestetička kontrola dolazi do izražaja.
6. Subjekt postaje sigurniji u izvedbu.

Eksplozivna snaga je sposobnost da se vlastitom tijelu ili nekom predmetu da maksimalno ubrzanje.

Repetitivna snaga je sposobnost dugotrajnog svladavanja vanjskog otpora koji ne prelazi 75% maksimalnog opterećenja.

Statička snaga je sposobnost maksimalne izometričke kontrakcije, odnosno zadržavanja određenog položaja u produženim uvjetima rada.

Brzina je sposobnost brzog reagiranja i izvođenja jednog ili više pokreta u što kraćem vremenu.

Gibljivost je sposobnost izvođenja pokreta s velikim amplitudama.

Koordinacija je sposobnost upravljanja pokretima cijelog tijela ili dijelova tijela, koja se očituje u brzom i preciznom izvođenju složenih motoričkih zadataka.

Preciznost je sposobnost da se pogodi određeni cilj na statičkoj ili dinamičkoj udaljenosti.

Ravnoteža je sposobnost zadržavanja tijela što duže u ravnotežnom položaju.

Sposobnost dugotrajnog podnošenja napora bez zamjetnog smanjenja izvedbe. Temelji se na efikasnosti energetskih rezervi i kvalitetnim energetskim procesima.

Postoje tri vrste izdržljivosti: anaerobna alaktatna (traje 15-20 sekundi), anaerobna laktatna (traje 3-5 minuta) i aerobna (traje od 5 minuta do nekoliko sati).

Sposobnost brze promjene pravca kretanja tijela. Do vrhunca dolazi oko 25. godine.

Stupanj usvojenosti motoričkih struktura, temeljen na formiranju "algoritma naredbi" u motoričkim zonama CNS-a, što omogućuje svrhovito motoričko gibanje.

Obuhvaća osnovna biotička, modificirana biotička, osnovna konvencionalna i napredna konvencionalna motorička znanja.

Genetski određena motorička znanja koja se realiraju instinktivno, bez poduke odraslih. Primjeri su hodanje, trčanje i skakanje.

Kineziološki oblikovana motorička znanja koja se ne realiziraju nagonski, već uz poduku. Nadalje, ona su nadogradnja osnovnih biotičkih znanja.

Postoje pet razina usvojenosti motoričkih znanja: informacija nije na razini programa, formiranje motoričke informacije u rudimentarnom obliku, ... (ostale razine).

Faktori ograničenja u procesu vježbanja dijele se na endogene (urođene osobine i sposobnosti) i egzogene (vanjski utjecaji).

Programiranje procesa vježbanja uključuje izbor i raspored sadržaja, razinu opterećenja, odabir vježbi i praćenje napretka.

Ključni koraci u izboru sadržaja vježbanja uključuju analizu potreba, postavljanje ciljeva i određivanje intenziteta.

Sadržaj vježbanja treba odgovarati vašim potrebama i interesima, omogućivati ​​zadovoljstvo vježbanjem, održavati prirodna kretanja i stvarati navike.

Volumen vježbanja obuhvaća intenzitet, trajanje i učestalost aktivnosti.

Intervali rada odnose se na omjer između rada i odmora, omogućavajući organizmu da se oporavi i obnovi energiju.

Intervali rada osiguravaju optimalan omjer napora i odmora, sprečavaju umor i potiču rast mišića.

Količina supriminalnih podražaja potrebnih za postizanje napretka ovisi o vrsti aktivnosti, prilagodljivosti i individualnim karakteristikama.

To je skup motoričkih programa koji omogućavaju lakše učenje novih znanja i vještina. Funkcionira kao baza za novo učenje.

To su informacije na visokoj razini usvojenosti koje automatiziraju izvođenje kretanja.

Procjena uspješnosti postizanja ciljeva u vježbanju, identifikacija nedostataka i područja za poboljšanje, te prijedloge za daljnje aktivnosti koje će povećati učinkovitost.

Provjera tranzitivnih stanja uključuje praćenje promjena u obilježjima subjekta tijekom vježbanja, analizu sposobnosti koje su podložne promjenama i korištenje instrumenata za mjerenje i procjenu.

To su stanja koja se stalno mijenjaju tijekom vježbanja i pružaju povratne informacije o napretku.

To su metode koje se koriste za organiziranje vježbanja, uključujući individualni i skupni rad.

Faza usvajanja uključuje: 1. Formiranje osnovne predodžbe o kretanju. 2. "Grube" koordinacije pokreta. 3. Gibanje se izvodi uz praćenje vanjske kontrole. 4. Gubi se velik broj energije zbog lošeg izvođenja. 5. Javljaju se velike greške u izvedbi kretanja. 6. Subjekt ne razumije pokrete.

Faza usavršavanja uključuje: 1. Pokreti postaju pravilniji i "čišći." 2. Greške su manje značajne. 3. Povećava se koordinacija pokreta. 4. Javlja se potreba za verbalnim i misaonim reproduciranjem pokreta. 5. Kinestetička kontrola dolazi do izražaja. 6. Subjekt postaje sigurniji u izvedbu.

Faza stabilizacije uključuje: 1. Pokreti postaju "čisti" i bez grešaka. 2. Dolazi do maksimalne stabilnosti regulacije. 3. Pokreti se obavljaju efikasnije i ekonomičnije s obzirom na potrošnju energije.

Biotička motorička znanja važna su za usvajanje osnovnih vještina kretanja, prilagodbu u svakodnevnim aktivnostima te njihovu primjenu u prirodnim i društvenim uvjetima.