Skripta Teorija Prava PDF

TEORIJA PRAVA Skripta iz teorije prava (Sintaksa prava, 2019.) BY BLEACH  Dva pristupa filozofiji (pozitivnog) prava 1. Pravo i pravna znanost Filozofiju pozitivnog prava jezgrovito možemo opisati prikazujući njezine odnose: (a) sa samim pravom,...

TEORIJA PRAVA Skripta iz teorije prava (Sintaksa prava, 2019.) BY BLEACH  Dva pristupa filozofiji (pozitivnog) prava 1. Pravo i pravna znanost Filozofiju pozitivnog prava jezgrovito možemo opisati prikazujući njezine odnose: (a) sa samim pravom, (b) s pravnom znanošću (jurisprudencijom). Pravo je skup onih normativnih akata koje se uobičajeno naziva „zakonima“: - Skup zakona u tehničkom smislu (akata zakonodavne vlasti), - Ustava (akata ustavotvorne vlasti), - Uredaba (akata izvršne vlasti). Nazivom jurisprudencija u uobičajenoj se uporabi označava „skup sudskih odluka“ (npr. Vrhovnog suda). Međutim, ovdje se koristi u izvornom smislu riječi kao disciplina koju prakticiraju akademski pravnici (profesori prava) i suci. Teorija (filozofija) prava: praksa teoretičara prava. Na pitanje o odnosima između prava, pravne znanosti i filozofije pozitivnog prava odgovaraju dvije filozofije pozitivnog prava: a) Filozofija (pozitivnog) prava kao meta-pravna znanost (meta-jurisprudencija), i b) Filozofija (pozitivnog) prava kao pojmovni laboratorij (konstruiranje pojmova). *Često je kombiniranje ovih načina. 2. Oruđa filozofije prava (1) Definicija Iskaz pomoću kojega se određuje značenje neke riječi ili složenog izraza (sintagme). Standardni oblik: „x“ znači „y“. „x“ – izraz koji se definira, definiendum. „y“ – izraz kojim ga se definira, definiens. Primjer: „Demokracija znači vladavinu naroda.“ Dvije su osnovne vrste definicija: I. Informativne definicije - Njima se opisuje na koji način netko stvarno uporabljuje definirani izraz (npr. leksičke definicije). - Mogu biti istinite ili neistinite. II. Stipulativne definicije - Njima se: (a) Predlaže uporaba neke već postojeće riječi ili sintagme na nov način ili 1|Page  (b) Način precizniji u odnosu na opću uporabu ili (c) Određuje kako uporabljivati novostvorenu riječ ili sintagmu. Konkretno, definicije kojima se predlaže uporaba nekog izraza (koji je već u uporabi) na način precizniji od njegove opće uporabe nazivaju se redefinicijama – stipulativne definicije su gotovo uvijek redefinicije. Definicije se ne odnose na stvari nego na riječi: njima se ne opisuju predmeti, nego oblikuju pojmovi. Primjer: Definicijom „demokracije“ ne prenose se informacije o demokratskom obliku države: ona se odnosi isključivo na riječ „demokracija“, određujući joj značenje. (2) Razlikovanje empirijskih i analitičkih iskaza Empirijskim se naziva iskaz koji: (a) se odnosi na činjenice, (b) može biti istinit ili neistinit, i (c) koji je istinit ili neistinit s obzirom na svoj odnos prema svijetu: Istinit je ako odgovara činjenicama („Snijeg je bijel“), a Neistinit ako ne odgovara činjenicama („Snijeg je plav“). *Empirijski znači utemeljen na iskustvu. Analitičkim se naziva iskaz koji: (a) se ne odnosi na činjenice, (b) je nužno istinit ili neistinit (tj. neovisno o činjenicama), (c) koji je nužno istinit ili neistinit ne s obzirom na svoj odnos prema svijetu, nego isključivo s obzirom na: (c1) svoju logičku strukturu („Taj sud je istinit ili neistinit“), ili (c2) značenje izraza koji ga tvore („Nijedan neženja nije oženjen“). Analitički su iskazi: ili tautološki („Nijedan neženja nije oženjen“), pa onda nužno istiniti, ili samoproturječni („Pavao je živ i mrtav“), pa onda nužno neistiniti. Ne prenose nikakve informacije o činjenicama. (3) Razlikovanje jezika i metajezika (a) Jezik kojim se izražavamo naziva se „metajezikom“ („Riječ 'mačka' ima pet slova“); a (b) Jezik o kojem govorimo naziva se „jezikom-predmetom“ (riječ „mačka“ iz prethodnog primjera). Metajezik je iznad jezika-predmeta u smislu što se odnosi na njega. *Izrazi jezika-predmeta pišu se u navodnicima. (4) Razlikovanje opisujućih i propisujućih iskaza Opisujući je onaj iskaz kojim se izražavaju i prenose informacije o svijetu („Snijeg je bijel“, „Snijeg je plav“). To je jezik znanosti, te opisujući iskazi imaju istinosnu vrijednost. 2|Page  Propisujući je onaj iskaz koji je usmjeren na mijenjanje ponašanja ljudi („Ne ubij“, „Zabranjeno pušenje“). To je jezik prava i morala, te su propisujući iskazi lišeni istinosne vrijednosti. Razlikujemo dvije vrste sporova: a) Sporovi o činjenicama (Kako stoje stvari?) U načelu su uvijek razrješivi, a rješenje se nalazi u proširenju ili produbljenju spoznaja. b) Sporovi o normama i/ili vrijednostima (Što treba učiniti? Što je dobro?) Nisu uvijek razrješivi, a rješenje (ako je uopće moguće) ovisi o argumentaciji i uvjeravanju. (5) Razlikovanje motiva i razloga Motivi su duševna, psihička stanja (ili zbivanja) nekog pojedinca: to su pobude, emocije, stavovi, osjećaji itd. koji potiču na imanje nekog vjerovanja, podupiranje neke tvrdnje ili donošenje neke odluke. Razlozi su jezični iskazi koji se javno iznose radi podupiranja ili opravdanja neke tvrdnje ili odluke: to su pretpostavke rasuđivanja. Rasuđivanje je slijed iskaza unutar kojega barem jedan iskaz služi kao zaključak (tvrdnja ili odluka), dok preostali iskazi služe kao pretpostavke, argumenti ili razlozi kojima se podupire taj zaključak. *Ne postoji uvijek podudarnost između motiva i razloga (suprotstavljanje „otkrića“ i „opravdanja“) – primjer: sudske odluke. 3. Filozofija prava kao filozofija pravne znanosti Pravo, pravna znanost i filozofija prava nalaze se na trima različitim jezičnim razinama: a) Pravo – jezik ili diskurs normotvoraca, tj. skup normativnih tekstova ili dokumenata (zakona, ustava, uredbi). b) Pravna znanost – metajezik (jezik 2. stupnja), čiji je jezik-predmet upravo pravo. Ona se sastoji od analize jezika prava, ona je diskurs pravnih znanstvenika. c) Filozofija prava – meta-metajezik (jezik 3. stupnja), čiji je jezik-predmet jezik pravne znanosti. Ona je „meta-pravna znanost“ (metajurisprudencija), diskurs teoretičara (filozofa) prava. Ako se pravna znanost sastoji od analize diskursa „zakonodavca“ (u materijalnom smislu), filozofija prava se pak sastoji od analize diskursa pravnika. 4. Filozofija prava kao pojmovni laboratorij (a) Pravna znanost je rad (praksa) koji se sastoji u tumačenju i pravnom konstruiranju kako bi se utvrdile valjane ili postojeće pravne norme. 3|Page  Problem za pravnu znanost: koji je normativni sadržaj nekog (npr. francuskog, međunarodnog) pravnog poretka? Problemi pravne znanosti su empirijski (činjenični) problemi (uključujući činjenice posebne vrste – pravne norme). Rješenja pravnoznanstvenog (doktrinarnog, dogmatskog) problema utječu na utvrđivanje sadržaja samog (npr. francuskog, međunarodnog) prava. Rješenja pravnoznanstvenog problema se pronalaze na temelju promatranja stvarnosti. (b) Filozofija prava je pojmovni pothvat koji se sastoji od oblikovanja pojmova prikladnih za opisivanje prava. Problemi za pravnu teoriju: kako opisati pravo; kako formulirati i organizirati pravno znanje. Problem za pravnu teoriju je pojmovni – odnosi se na značenje riječi. Rješenja teorijsko-pravnog (filozofsko-pravnog) problema utječu na opisivanje prava. Rješenja teorijsko-pravnog problema ovise o razjašnjenju različite uporabe riječi (pojmova) koje se koriste (ili prešutno pretpostavljaju) u različitim diskursima. Jezik, norme, pravo I. Uporabe riječi “pravo” 1. Pravo u objektivnom smislu “Talijansko pravo zabranjuje ubojstvo” “Međunarodno pravo zabranjuje rat” Pravo (eng. law) – skup pravila ili normi određene vrste usmjerenih na ponašanja ljudi, kojima se uređuje: a) suzbijanje ponašanja ocijenjenih društveno opasnima(...); b) raspodjela dobara i usluga pojedincima i skupinama; c) ustanovljivanje i dodjeljivanje javnih vlasti. Pridjev „pravni“, ovisno o kontekstu, može značiti: (a) od prava, svojstven pravu, pripadajući pravu, (b) na pravu, glede prava, koji se odnosi na pravo, koji se tiče prava. Pravnom se naziva i znanost koja proučava objektivno pravo, a koja nije dio prava: ne pripada pravu, nego pravo ima za predmet. 2. Unutarnja razdioba objektivnog prava „građansko pravo“ „kazneno pravo“ „ustavno pravo“ 4|Page  Pravo – skup normi, ukupnost samo jednog dijela (jednog podskupa) toga skupa. Pravna znanost nije dio prava ali se odnosi na nj. Diskurs normotvoraca = objektivno pravo. Diskurs pravnika = pravna znanost. 3. Pravo u subjektivnom smislu „Imam pravo reći što mislim“ „Građani se imaju pravo udruživati“ Pravo (eng. right) – označava nekom subjektu pripisanu mogućnost, dopuštenje ili vlast. Subjektivno pravo je umjetna, a ne prirodna kakvoća. Subjektivna prava su kakvoće koje ljudi imaju ako i kada su im pripisane pravnim normama, tj. pravom u objektivnom smislu. Ljudi subjektivna prava imaju na temelju objektivnog prava. 4. Pravni automatizam „U slučaju odsutnosti ili spriječenosti rektora, sukladno pravu zamjenjuje ga prorektor“ Sukladno pravu – automatski, tj. bez posredovanja nekoga ili nečega (npr. bez potrebe da se sastane akademsko tijelo i da ono donese odluku). Prorektor automatski zamjenjuje rektora ako i samo ako tako propisuje neka pravna norma, tj. pravo u objektivnom smislu – on ovisi o objektivnom pravu. II. O pravu i moralu 1. „Moral“ (a) tzv. „pozitivni (ili društveni) moral“ - skup vrijednosti, shvaćanja dobroga, osjećaja pravednosti i općeprihvaćenih pravila ponašanja u nekom društvenom okružju; ili (b) poseban „idealan (ili kritički) moral“ - skup vrijednosti, shvaćanja dobroga, osjećaja pravednosti i pravila ponašanja poduprtih nekom moralnom doktrinom (utilitarizam, Lukina moralna uvjerenja). 2. Moral v. Pravo Moral, kao i pravo, normativni je poredak ponašanja; i pravo i moral skupovi su pravila ili normi koji za predmet imaju postupanje, ponašanje ljudi. Pravo, u odnosu na moral, ima dva važna razlikovna obilježja: 5|Page  (1) Pravni poredci imaju tipičan razlikovni sadržaj: pravni poredci tipično uređuju uporabu fizičke prisile, odnosno sadrže norme koji subjekti protiv kojih drugih subjekata trebaju i/ili mogu uporabiti silu ili prisilu. Npr. „Tko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od najmanje 21 godine“ (čl. 575. talijanskog Kaznenog zakonika) Normativni poredak koji ne bi sadržavao takve norme ne bi se mogao priznati kao pravni poredak. Pravo je tehnika postizanja željenog ponašanja putem prijetnje prisilnim lišavanjem vlasništva, slobode, života. (2) Pravni poredci imaju jedinstvenu strukturu: za razliku od morala, pravo uređuje i svoje vlastito stvaranje i primjenu. Svi normativni poredci ponašanja uključuju i norme koje uređuju tko i kako može stvarati nove norme i/ili primjenjivati postojeće norme. Dakle, pravo i moral normativni su poredci različite vrste, razlikuju se po: - sadržaju (moralom se u pravilu ne uređuje uporaba sile) - strukturi (moral u pravilu ne sadrži norme o stvaranju i primjeni normi). 3. Pojmovni odnosi? A) Pojmovni odnosi Pojmovnim se naziva svaki odnos između dvaju (ili više pojmova), takav da se jednog od njih ne može definirati bez upućivanja na onaj drugi (ili one druge). Definicija je iskaz kojim se uspostavlja odnos među pojmovima: odnos između pojma koji se definira i onih koji se uporabljuju za njegovo definiranje. Npr. „neženja“ = neoženjeni muškarac Tada su pojmovi „muškarac“ i „neoženjen“ sastavnice pojma „neženja“ pa u tom smislu postoji pojmovni odnos među pojmovima „neženja“, „muškarac“ i „neoženjen“. B) Nužni i kontingentni odnosi Odnos je: (a) nužan kada ne može ne postojati (postoji kakve god bile okolnosti), (b) kontingentan kada može postojati ili ne postojati (ovisno o okolnostima). Npr. ako se „pravom“ smatra skup normi, onda je odnos između prava i normi nužan: ne može ne postojati jer je pravo skup normi po definiciji; (objektivnim) pravom može se propisati sloboda tiska, te da je tisak podvrgnut cenzuri: odnos među pravom, slobodom tiska i cenzurom je kontingentan: sloboda tiska može postojati ili ne postojati. Nužni su pojmovni odnosi (odnosi među pojmovima), Kontingentni su činjenični odnosi (odnosi među činjenicama). Pojmovni odnosi postoje neovisno o tome što se događa u svijetu. Dva odgovora na pitanje postojanja pojmovnih ili nužnih odnosa između prava i morala: 1) Pravni naturalizam (jusnaturalizam) 6|Page  Gledište koje na to pitanje odgovara potvrdno. Pravo je skup dobrih i pravednih normi (tj. normi sukladnih moralu). Ako neki skup normi nije dobar i pravedan, onda nije pravo. 2) Pravni pozitivizam (juspozitivizam) Gledište koje na to pitanje odgovara niječno. Pravo nije nužno dobro ili pravedno; ima pravednih i nepravednih pravnih normi. Pravo se ne podudara nužno s društvenim moralom – za utvrđivanje prava nije nužno pribjegavati moralnim vrednovanjima. Da bi se neku normu priznalo kao pravnu, dovoljno je utvrditi da pripada normativnom poretku koji ima obilježja redovito svojstvena pravnim poredcima (pravo uređuje uporabu sile te svoje vlastito stvaranje i primjenu). 4. Činjenični odnosi Pravo je pod utjecajem morala u dva smisla: (a) Prvo, sadržaj prava ovisi o kritičkom moralu normotvoraca (zakonodavaca, ustavotvoraca) – normotvorci teže stvaranju pravnih normi koje odražavaju njihove moralne nazore, osjećaj pravednosti, politička usmjerenja; (b) Drugo, sadržaj prava samo djelomično odražava društveni moral, tj. općeprihvaćene moralne nazore. S druge strane, pravo može utjecati na moral društva – može se dogoditi da novi zakoni utječu ne samo na promjenu društvenih odnosa nego i na promjenu društveno rasprostranjenih moralnih uvjerenja. III. Jezik prava 1. Pravo kao diskurs (Moderno) pravo je (u bitnome) jezična pojava (uz iznimku običajnog prava čije su norme lišene jezičnog oblika). Pravo je diskurs normotvoraca, ili zakonodavca (u materijalnom smislu). Diskurs je slijed iskaza. Iskaz je slijed riječi koji ima sintaktički oblik i smisao. Iskazi od kojih se sastoji pravo su normativnog, ili propisujućeg (preskriptivnog) ili direktivnog jezika. Čest način opisivanja obilježja normativnog ili propisujućeg jezika je taj da ga se paradigmatski suprotstavi spoznajnom ili opisujućem jeziku, jer iz tog suprotstavljanja jasno proizlaze njegove osobitosti. Razlika između opisujućeg i propisujućeg jezika može se raščlaniti između pragmatičkog, sintaktičkog i semantičkog gledišta. 7|Page 2. Pragmatika propisujućeg jezika Opisujući i propisujući iskazi razlikuju se u pragmatičnom smislu – tj. s gledišta radnje koja se izvodi izgovaranjem iskaza. Govorenje je ustvari djelovanje: izgovaranje iskaza je izvođenje jezičnog akta. Dvije vrste ljudskih akata: a) Nejezični akti Svi oni akti koji se ne mogu izvesti riječima, tj. pomoću jezika (jedenje, šetanje). To su svi oni akti o kojima se jezikom može govoriti, ali ih se njime ne može izvršiti: Reći „šećem“ nije šetati, Reći „jedem“ ne hrani i ne otklanja glad. b) Jezični akti Svi oni akti koji se izvode pomoću jezika, koji se izvršavaju riječima, točnije izricanjem iskaza. Npr. tko kaže „Zapovijedam da...“ ne govori o zapovijedi nego ju izvodi. Isto i sa: „Obećavam da...“, „Kunem se da...“ itd. Dakle opisivanje (tvrđenje, utvrđivanje) i propisivanje (zapovijedanje, savjetovanje) su različiti jezični akti (u funkcionalnom smislu). No valja napomenuti: isti iskaz – npr. „Ubojstvo se kažnjava kaznom zatvora“ – može jednako uporabiti zakonodavac za izvođenje jezičnog akta propisivanja, kao i pravnik za izvođenje jezičnog akta opisivanja. Zakonodavac zapovijeda kažnjavanje ubojstva, a pravnik utvrđuje da je zakonodavac zapovjedio kažnjavanje ubojstva. Opisujući ili propisujući nije iskaz sam po sebi, nego njegovo konkretno iskazivanje (izricanje) od strane nekoga u danim okolnostima. 3. Sintaksa propisujućeg jezika Opisujući i propisujući jezik se razlikuju i u leksičkom i sintaktičkom smislu – s gledišta riječi koje se uporabljuju i strukture iskaza. Opisujući iskazi redovito imaju indikativni glagolski oblik („Ubojice su kažnjeni“). Propisujući iskazi redovito imaju imperativni glagolski oblik („Kazni ubojice!“) ili deontički oblik („Ubojice treba kazniti“). Deontičkima se nazivaju iskazi u kojima se uporabljuje izraz „trebati“ ili drugi istoznačni izrazi („obvezno“, „zabranjeno“). Indikativni oblik (iako redovit) nije i nužan oblik opisujućih iskaza, kao što ni imperativni i deontički oblici nisu nužni oblici propisujućih iskaza. Zakonodavac obično uporabljuje iskaze koji su u sintaktičkom smislu indikativni, a čija je funkcija propisujuća („Ubojstvo se kažnjava kaznom zatvora“). Moguće je i da pravnici uporabe iskaze koji su u sintaktičkom smislu deontički, a čija funkcija nije nešto propisati, nego opisati sadržaj već postojećih zakonodavčevih propisa („Ubojstvo treba kazniti kaznom zatvora“). 8|Page  Indikativni iskazi nisu sami po sebi opisujući. Deontički iskazi nisu sami po sebi propisujući. Sintaktički oblik nekog iskaza samo je znak ili indicija, ali ne i konačni dokaz njegove opisujuće ili propisujuće naravi. 4. Semantika propisujućeg jezika Opisujući i propisujući jezik razlikuju se i u semantičkom smislu, to jest s gledišta značenja. „Ubojice su kažnjeni“ – prema pretpostavci opisujući iskaz (uporabljen radi opisivanja). „Ubojice treba kazniti“ – prema pretpostavci propisujući iskaz (uporabljen radi propisivanja). Opisujući se može parafrazirati (a da ne izgubi smisao) iskazom: Činjenica je (istina je) da su ubojice kažnjeni. Propisujući se može parafrazirati (a da ne izgubi smisao) iskazom: Obvezno je da se ubojice kazni. To parafraziranje omogućuje da se jasno ukaže kako na ono što je tim dvama iskazima zajedničko tako i na ono što ih razlikuje. S jedne strane, parafraziranjem se pokazuje da ta dva iskaza imaju zajedničku referenciju: odnose se na isto ponašanje (kažnjavanje ubojica) ili na isto stanje stvari u kojemu su ubojice kažnjeni – to znači da i propisujući iskazi imaju semantičku referenciju. Propisujući se iskazi moraju odnositi barem na neko ponašanje, u protivnom ne bi se moglo govoriti o pokoravanju ili kršenju nekog propisa. Iskaz posve lišen referencije ne bi mogao ispuniti nijednu propisujuću funkciju. S druge strane, parafraziranjem se pokazuje da dotični iskazi ipak imaju drugačiji smisao jer se spram istoga stanja stvari odnose na posve različite načine. Za opisujući iskaz se može reći je li istinit ili neistinit, tj. podudara li se s činjenicama. Za propisujući iskaz se to ne može reći: on nije niti istinit niti neistinit. „Činjenica je da su ubojice kažnjeni“ - Izražava se sud (propoziciju), - Opisujući iskaz, - Traži reakciju teorijske ili spoznajne vrste: vjerovanje da je istinit (ili neistinit) sud da su ubojice kažnjeni. „Obvezno je da se ubojice kazni“ - Izražava se propis (preskripciju), zapovijed, naredbu ili normu, - Propisujući iskaz, - Traži praktičnu reakciju: pokoravanje (ili nepokoravanje) propisu o kažnjavanju ubojica. Opisujući se iskazi nastoje prilagoditi svijetu. Propisujući iskazi nastoje da se svijet prilagodi njima. Propisima je jedino moguće pokoriti se ili ih prekršiti. Sud je istinit ako se podudara s činjenicama. 9|Page  Sud da su ubojice kažnjeni je istinit ako su ubojice stvarno kažnjeni; a neistinit ako ubojice nisu kažnjeni. No propisi se ne podudaraju ni s jednom činjenicom, ne govore o svijetu kakav jest – uporabljuju se u nastojanju da taj svijet promijene. 5. Pravo kao propisujući diskurs Pravo (u objektivnom smislu) se očituje kao beskonačan slijed iskaza. Taj slijed čini propisujući diskurs. Pravo čini propisujući diskurs u tom smislu što: (a) su barem neki od iskaza koji ga čine propisujući u užem smislu, (b) dok su preostali iskazi, iako nisu propisujući u užem smislu, funkcionalno ovisni o propisima. Unutar pravnog diskursa razlikujemo dva razreda iskaza: (1) razred propisujućih iskaza u užem smislu, (2) razred svih preostalih iskaza. Svi ti iskazi jesu i/ili izražavaju norme. IV. Norme 1. Uobičajena uporaba izraza „pravna norma“ Pravna norma = svaki iskaz koji se susreće u izvorima prava. Razred pravnih normi obuhvaća dva podrazreda: - Podrazred normi u užem smislu i - Podrazred normi u širem (ili općenitom) smislu. Pod normom u užem smislu treba razumjeti: (a) propis (zapovijed učiniti ili propustiti), (b) s pogodbenom strukturom, (c) čiji je sadržaj opći i apstraktan. 2. Norma kao propis Norma = propis, zapovijed. Riječ „propis“ može označavati barem tri različite stvari (akt, iskaz i značenje): (1) Propis kao akt Propisom se naziva akt propisivanja. To je jezični akt (čin) namijenjen usmjeravanju ljudskog ponašanja, upravljanju njime, utjecanju na njega i njegovu mijenjanju. (2) Propis kao iskaz 10 | P a g e  Propisom se naziva propisujući iskaz kojim se izvodi dotični jezični akt. Propisujući iskaz je iskaz koji (a) Se odnosi na neko ponašanje (radnju ili propuštanje – predmetom zapovijedi ne mogu biti nemoguće radnje), (b) Koji to ponašanje kvalificira kao obvezno ili trebano. Zapovijed (u užem smislu) = iskaz kojim se obveznom kvalificira neka radnja. Prohibicija/zabrana = iskaz kojim se obveznim kvalificira neko propuštanje. Izvršavanje = pokoravanje zapovijedi. Pridržavanje = pokoravanje zabrani. Propisujućim iskazima se izvršavaju propisi. Samo se propisima upravlja ponašanjem adresata jer se propisima kaže što treba učiniti ili propustiti. Propisi (i samo oni) su podložni pokoravanju i kršenju – samo su propisujući iskazi normativni iskazi u užem smislu. (3) Propis kao značenje Propisom se naziva ono što je propisano: odnosno sadržaj akta propisivanja, značenje propisujućeg iskaza koje je rezultat tumačenja samoga iskaza. Norme su propisi u trećem smislu: ne jezični akti, nego rezultat, proizvod jezičnih akata; Također ne iskazi, nego značenje iskaza. Akt propisivanja – propis kao jezični akt – nije norma, nego normativni akt. Propisujući iskaz – propis kao iskaz – nije norma, nego formulacija norme, normativna odredba. Normi nema bez akata propisivanja, niti normi ima bez propisujućih iskaza (uz iznimku običajnopravnih normi). 3. Norma kao propis s pogodbenom strukturom Pravna se norma može rekonstruirati kao pogodbeni iskaz u kojemu se navodi što treba učiniti ili propustiti ako se ostvare određene okolnosti. Pravne norme nisu kategorički propisi („Zabranjeno je ubiti“), nego pogodbeni ili hipotetički propisi („Ako netko prouzroči smrt druge osobe, onda ga treba kazniti“). Pogodbeni ili hipotetički iskaz može se raščlaniti na dva sastavna elementa: (a) antecedent (prednjak) ili protaza, tj. dio iskaza u kojemu se određuje uvjet („Ako...“); (b) konsekvent (posljedak) ili apodaza, tj. dio iskaza u kojemu se utvrđuje posljedica („...onda...“). Prema tome, svaka pravna norma (očito ili prikriveno) predstavlja pogodbenu sintaktičku strukturu (logički oblik) tipa: „Ako Č onda P“. U ovoj formuli: a) Antecedent („Č“) se odnosi na razred činjeničnih okolnosti. (dva subjekta su sklopila ugovor: jedan subjekt je drugom prouzročio štetu itd.). Antecedent (činjenično stanje) predmet je uređivanja: daje odgovor na pitanje „Što je uređeno?“. 11 | P a g e  b) Konsekvent („P“) se odnosi na razred pravnih posljedica. (obveze izvršenja ugovornih obveza, obveze popravljanja štete oštećeniku itd.). Konsekvent je način uređivanja: daje odgovor na pitanje „Kako je uređeno?“. 4. Norma kao opći propis Norma je opći propis ili „pravilo ponašanja“. Pojam općosti može se razumjeti u opreci prema pojmu pojedinačnosti. „Pojedinačnim“ se naziva propis koji za predmet ima pojedinačno ili konkretno činjenično stanje: npr. ubojstvo Petra od strane Pavla, ugovor između Marka i Luke itd. „Općim“ se naziva propis koji za predmet ima razred činjeničnih stanja ili apstraktno činjenično stanje: - Ne ubojstvo Petra od strane Pavla, nego primjerice sva ubojstva koja bilo tko počini protiv bilo koga; - Ne ugovor između Marka i Luke, nego ugovori (npr. o kupoprodaji) sklopljeni između bilo koga. 5. Norma kao apstraktni propis Propis treba nazvati apstraktnim kada je neovisan o svom konkretnom činjeničnom stanju. Dvosmislenost riječi „apstraktan“ – propis ne može apstrahirati od konkretnih činjeničnih stanja i stoga ne može biti apstraktan: S jedne strane, propis nije apstraktan kada se odnosi na jedno pojedinačno konkretno činjenično stanje (ugovor između Marka i Luke, ubojstvo Petra od strane Pavla), a ne na razred činjeničnih stanja – to je pojam apstraktnosti koji se uobičajeno prihvaća. S druge strane, propis nije apstraktan kada se odnosi na činjenično stanje (jedno ili više njih), koje je prošlo, već nastupilo i stoga ranije utvrđeno ili utvrdivo („S obzirom na to da je općina Montelusa pretrpjela štetu od potresa, treba joj dati novčanu pomoć“). Prema tome postoje dva pojma apstraktnosti: (a) U prvom smislu, propis je apstraktan kada je opći. U ovom smislu općost i apstraktnost se podudaraju – to su dva izraza za jedan pojam. Ako se riječ „apstraktno“ shvati kao istoznačnicu za „opće“, trebalo bi reći da su norme opći ili apstraktni propisi. (b) U drugom smislu, propis je apstraktan kada određuje u pogledu budućih činjeničnih stanja, odnosno kada nije unatražnodjelujući (retroaktivan). Za propis se kaže da je retroaktivan kada pravnu posljedicu povezuje s činjenicom koja je nastala prije nego što je dotičan propis ugledao svjetlo dana (šteta od potresa koju je općina Montelusa već pretrpjela). Samo ako se riječ „apstraktno“ shvati u tom drugom smislu, postaje smislenim reći da su norme opći i apstraktni propisi. Drugim riječima – norma je neunatražnodjelujući propis. 6. Određivanje v. rješavanje 12 | P a g e  Pojam apstraktnosti shvaćen kao neunatražno djelovanje omogućuje razlikovanje „određivanja“ za buduće vrijeme (pro futuro) od „rješavanja“ za prošlo vrijeme (pro praeterito): normi od rješidbi. Norme su opći i apstraktni (neunatražnodjelujući) propisi. Rješidba je retroaktivan propis – ovisno o slučaju, opći ili pojedinačan. (npr. „Općinama koje su proteklog mjeseca pretrpjele štetu od potresa treba dati toliku i toliku novčanu pomoć“). Odrediti znači utanačiti pravnu posljedicu općeg i apstraktnog činjeničnog stanja, tj. odlučiti ex ante u odnosu na razred budućih činjeničnih stanja, čije se nastupanje upravo zbog toga pretpostavlja (a ne: utvrđuje). Riješiti znači utanačiti pravnu posljedicu jednog ili više konkretnih činjeničnih stanja, odnosno odlučiti ex post facto u odnosu na točno određene okolnosti koje su već nastupile. Shema rasuđivanja koja je tipična za svaki organ primjene prava: Ako netko ubije, onda ga treba kazniti. Petar je ubio Pavla. Stoga, Petra treba kazniti. Određuje onaj tko utanačuje normativnu premisu toga rasuđivanja. („Ako netko ubije, onda ga treba kazniti“). Rješava onaj tko utvrđuje da je „Petar ubio Pavla“ i stoga zaključuje da „Petra treba kazniti“. Norme i rješidbe imaju različitu logičku strukturu. Iskaz kojim se izražava norma ima pogodbenu logičku strukturu: može biti rekonstruiran kao pogodbeni iskaz („Ako...onda...“). Rješidba može biti rekonstruirana u smislu „s obzirom na to da...onda...“. Antecedent rješidbe je obrazloženje konsekventa. Antecedent norme odnosi se na buduće kontigentne činjenice, dok se Antecedent rješidbe odnosi na činjenice koje su već nastupile. V. Vrste normi 1. Norme u općenitom smislu Iskazima koji nisu propisujući izražavaju se norme u širem i općenitom smislu, jer je norma u užem smislu zapravo propis, zapovijed (učiniti ili propustiti), opći i apstraktan s pogodbenom strukturom. Vrste normi u općenitom smislu: 1) Norme o nadležnosti (ili norme kojima se dodjeljuju ovlasti) - One norme kojima se ustanovljuje tijelo vlasti, odnosno nekom subjektu dodjeljuje nadležnost (vlast) stvaranja i ukidanja drugih normi ili njihova primjenjivanja – primjer: čl. 70. i 102. tal. Ustava. 13 | P a g e  2) Dopuštajuće norme - One norme kojima se određeno ponašanje kvalificira kao dopušteno, neobvezno ili slobodno (istodobno dopušteno i neobvezno) – primjer: čl. 17., 18. i 19. tal. Ustava. 3) Definirajuće norme (norme-definicije) - One norme kojima se određuje značenje neke riječi ili sintagme koja se uporabljuje u formulaciji drugih normi – primjer: čl. 1321. tal. Građanskog zakonika (definicija „ugovora“). *Zakonske definicije = stipulativne definicije. 4) Tumačeće (interpretirajuće) norme - One norme kojima se određuje značenje nekog iskaza uporabljenog u formulaciji neke ranije norme („Čl. x zakona y treba shvatiti u smislu da...“) – primjeri u svim zakonima o tzv. „autentičnom tumačenju“. 5) Upućujuće norme - One norme kojima se činjenično stanje ne utvrđuje neposredno, nego se organe primjene (sudove, javnu upravu) upućuje na to u kojim drugim izvorima ili odredbama trebaju tražiti uređenje dotičnog činjeničnog stanja – primjeri: tzv. kolizijske norme „međunarodnoga privatnog prava“. 6) Norme o sposobnosti djelovanja normi - One norme kojima se ograničavaju pravni učinci drugih normi – primjer: opće načelo zabrane unatražnog djelovanja prema kojem zakoni proizvode pravne učinke samo za ubuduće. 7) Norme o sukobima između normi - One norme kojima se, za slučaj postojanja dviju nespojivih normi, organima primjene ukazuje na to kojoj normi treba dati prednost i primijeniti je – primjer: načelo „lex posterior derogat legi priori“. 8) Ukidajuće norme - One norme kojima se „ukida“ sposobnost djelovanja neke već postojeće norme (tj. kojima se neka već postojeća norma lišava pravnih učinaka) – primjer: „Ukida se čl. x zakona y“. 2. Fragmenti normi Navedene norme u općenitom smislu nisu podložne ni pokoravanju ni kršenju, jer se njima ne usmjerava ponašanje. Sve su norme u općenitom smislu funkcionalno ovisne o propisima: 1) Normama o nadležnosti dodjeljuje se vlast stvaranja i ukidanja propisa; 2) Dopuštajuće norme, ovisno o slučaju, izvršavaju funkciju (a) (Prešutnog) ukidanja postojećih propisa ili (prešutnog) ograničavanja njihova dosega, (b) Zabranjivanja podređenom tijelu normativne vlasti da stvara buduće propise (osobito: zabrane); 3) Definirajuće norme izvršavaju funkciju preciziranja značenja drugih propisa u kojima se uporabljuje definirani izraz; 14 | P a g e  4) Tumačeće norme izvršavaju funkciju određivanja sadržaja postojećih propisa; 5) Upućujućim normama upućuje se organe primjene na to koje propise trebaju primijeniti; 6) Norme o sposobnosti djelovanja normi izvršavaju funkciju određivanja dosega sposobnosti djelovanja propisa; 7) Normama o sukobima između normi ukazuje se organima primjene na to kojim propisima dati prednost u slučaju sukoba između više propisa; 8) Ukidajuće norme izvršavaju funkciju ukidanja sposobnosti djelovanja postojećih propisa. Norme u općenitom smislu nisu autonomne norme s neovisnom funkcijom, one su fragmenti propisa s kojima se povezuju. 3. Utemeljujuće norme Utemeljujuće su one norme kojima se zapravo nikome ništa ne propisuje – nisu podložne pokoravanju ni kršenju – nego se njima neposredno stvara neki pravni učinak (koji ne predstavlja nastanak obveze). Razlikujemo dva tipa tih normi: (1) Utemeljujuće su prije svega norme za koje se čini da se ne mogu povezati sa standardnim oblikom pogodbenog iskaza, npr. definirajuće norme, ukidajuće norme, norme o autentičnom tumačenju. (2) Utemeljujuće su i one koje, iako imaju pogodbenu strukturu („Ako Č onda P“), za razliku od normi u pravom smislu riječi, u konsekventu ili uopće ne sadrže deontičke izraze ili sadrže deontičke izraze „dopušteno“ ili „neobvezno“ – primjerice: „Osobe s navršenih 18 godina su punoljetne“, „Građani imaju pravo udruživanja“ itd. 4. Norme i metanorme 1) U užem se smislu „metanormom“ naziva svaka norma koja za predmet ima (ne ponašanje, nego): a) Druge norme (npr. načelo zabrane unatražnog djelovanja), ili b) Druge odredbe (npr. „Ukida se čl. x zakona y“, koja za predmet ima ukinutu odredbu). Metanorme nemaju za predmet ponašanje, nisu norme u užem smislu (propisi), nego „fragmenti“ normi. 2) U širem se smislu „metanormama“ nazivaju i norme koje za predmet imaju (ne u pravom smislu riječi druge norme ili odredbe, nego): - Normativne akte (npr. „Zakonodavnu funkciju zajednički izvršavaju oba Doma“, čl. 70. tal. Ustava). 5. Primarne norme i sekundarne norme (1) Primarnima se obično nazivaju norme o ponašanju, tj. norme kojima se građanima pripisuju ili nameću subjektivni pravni položaji (prava, obveze, itd.). 15 | P a g e  (2) Sekundarnima se nazivaju norme – metanorme u širem smislu – o stvaranju i primjeni prava, odnosno one kojima se dodjeljuju vlasti (zakonodavne, odnosno normativne, izvršne, sudske) i uređuje njihovo izvršavanje. U okviru sekundarnih normi posebno mjesto zauzimaju norme o „proizvodnji prava“: one kojima se dodjeljuju normativne nadležnosti i uređuje njihovo izvršavanje. 6. Formulirane norme i neizražene norme Formulirane su norme koje su izrijekom iskazane ili formulirane u nekoj normativnoj odredbi (ili nekom fragmentu normativne odredbe). Neizražene norme su izvedene iz formuliranih normi na temelju argumentacijskih postupaka različite naravi, sad logičkih (deduktivnih), sad pseudologičkih (npr. putem analogije). Svaka neizražena norma plod je „konstruktivnog“ rasuđivanja tumača. VI. Norme o ponašanju 1. Deontički načini Pogodbene su norme iskazi sa strukturom „Ako Č, onda P“, gdje se antecedent „Č“ (nazvan apstraktno činjenično stanje) odnosi na neki razred činjenica, događaja, okolnosti, a konsekvent „P“ na pravne učinke (obveze, vlasti, sankcije) povezane s tim razredom činjenica – iznimke su „utemeljujuće norme“ (definirajuće, ukidajuće norme). Normama o ponašanju nazivaju se sve one norme čijim se konsekventom neko ponašanje (činjenje ili propuštanje) kvalificira kao obvezno, zabranjeno, dopušteno ili neobvezno. Izrazi „obvezno“, „zabranjeno“, „dopušteno“ i „neobvezno“ nazivaju se deontičkim načinima ili deontičkim modalitetima, jer se svi mogu prevesti izrazom „dužnost“ (ili „obveza“). Konsekvent norme o ponašanju može biti predočen kao spoj deontičkog načina i izraza koji određuje ponašanje „Obvezno je x“, „Zabranjeno je y“, „Dopušteno je z“ itd. Izraze kojima se označavaju ponašanja može se shvatiti i kao sudove (propozicije) koji opisuju činjenja ili propuštanja (ili stanja stvari koja proizlaze iz činjenja ili propuštanja) – npr. norma „Ubojice treba kazniti“ može se preformulirati u „Obvezno je da su ubojice kažnjeni“. - Norma se sastoji od spoja deontičke kvalifikacije „obvezno“ (ubojice „treba“...) i suda kojim se opisuje radnja kažnjavanja ubojica: „da su ubojice kažnjeni“. - Konsekvente normi o ponašanju možemo predstaviti kao spojeve deontičkih načina i sudova. Ako deontičke načine simboliziramo velikim slovima: O = obvezno Umjetni simbol Sudove Z = zabranjeno simboliziramo „¬“ za negaciju D = dopušteno malim slovima p, („ne“) N = neobvezno q, r, s, itd. 16 | P a g e  Konsekvent normi o ponašanju može se predočiti u skraćenom obliku: Op (Obvezno je da...) Zq (Zabranjeno je da...) Dr (Dopušteno je da...) Ns (Neobvezno je da...) O¬p (Obvezno je da ne...) Z¬q (Zabranjeno je da ne...) „Zapovjednima“ se nazivaju one norme kojima se kvalificira obvezno ili zabranjeno ponašanje (zapovijedi odnosno zabrane); „Dopuštajućima“ se (općenito) nazivaju norme kojima se kvalificira dopušteno (u užem smislu) ili neobvezno ponašanje (dopuštajuće norme odnosno norme neobvezivanja). 2. Značenje deontičkih izraza (1) Deontički su izrazi jezična sredstva korisna za kvalificiranje (ali ne označavanje) ljudskih ponašanja (i prenošenje osjećaja i stavova). Njima nedostaje semantička referencija: ne označavaju opažljive predmete, događaje ili svojstva. Služe uspostavi normativne veze između subjekta (adresata norme) i ponašanja (predmeta norme). (2) Zbog toga se deontički izrazi ne mogu definirati pomoću nedeontičkih izraza – u definiensu deontičkog izraza ne mogu se pojaviti činjenični, nedeontički izrazi, a s druge strane, ne može se pojaviti neki drugi deontički izraz. To znači da su deontički izrazi interdefinibilni: definirati se mogu samo jedan pomoću drugoga. (3) Jedan od deontičkih izraza može se uporabiti kao primitivni, nedefinirani izraz za definiranje svih ostalih (pomoću negacije). Da bi se definiralo deontičke izraze, treba odustati od definiranja jednog, oslanjajući se na intuitivno razumijevanje njegova značenja i koristeći ga potom za definiranje ostalih. Npr. ako za nedefinirani izraz uporabimo „obvezno“, imat ćemo sljedeće definicije ostalih izraza: Zp = O¬p („Zabranjeno je da...“ = „Obvezno je da ne...“) Dp = ¬O¬p („Dopušteno je da...“ = „Nije obvezno da ne...“) Np = ¬Op („Neobvezno je da...“ = „Nije obvezno da...“). Ako kao nedefinirani izraz uporabimo „dopušteno“, definicije bit će ove: Op = ¬D¬p („Obvezno je da...“ = „Nedopušteno je da ne...“) Zp = ¬Dp („Zabranjeno je da...“ = „Nedopušteno je da...“) Np = D¬p („Neobvezno je da...“ = „Dopušteno je da ne...“). 3. Logički odnosi između deontičkih izraza 1) Dopušteno i nedopušteno su alternativni, međusobno isključivi. To znači da ponašanje (činjenje ili propuštanje) ne može istodobno biti dopušteno i nedopušteno i da, s druge strane, isto ponašanje može jedino biti ili dopušteno ili nedopušteno (tertium non datur). 17 | P a g e  2) Iz toga proizlazi da ponašanje ne može istodobno biti dopušteno i zabranjeno (tj. zapravo nedopušteno). Uporaba dopuštenja bila bi kršenje zabrane. Pridržavanje zabrane ne bi bilo kršenje dupuštenja, jer se dopuštajuće norme može uporabiti ili ne uporabiti, ali ih se ne može pridržavati niti ih se može kršiti. 3) Slijedi i da ponašanje ne može istodobno biti neobvezno (tj. dopušteno-ne) i obvezno (tj. nedopušteno-ne). Uporaba neobvezatnosti bila bi kršenje obveze. Pridržavanje obveze ne bi bilo kršenje neobvezanosti, jer se norme neobvezivanja (kao i one dopuštajuće u užem smislu) može uporabiti ili ne uporabiti, ali ih se ne može ni pridržavati ni kršiti. 4) Slijedi i da ponašanje ne može istodobno biti zabranjeno (tj. nedopušteno) i obvezno (tj. nedopušteno-ne). Kada bi ponašanje prvom normom bilo kvalificirano kao zabranjeno, a drugom normom kao obvezno, ne bi bilo moguće ponašati se u skladu s obje norme – barem ne istodobno jer bi izvršenje jedne bilo kršenje druge. 5) Obvezno implicira dopušteno. Ako je neka radnja obvezna, onda je dopušteno izvršiti je: ako ne bi bila dopuštena, onda bi bila zabranjena, ali ista radnja ne može istodobno biti zabranjena i obvezna. 6) Dopuštenje i neobvezatnost su spojivi. Glede istoga ponašanja može biti dopušteno i njegovo izvršenje i njegovo propuštanje (neobvezatnost je zapravo dopuštenje propustiti). Spoj dopuštenja činiti i dopuštenja ne činiti (tj. neobvezatnosti) jest ono što se može nazvati „slobodom“. 4. Zapovjedne norme i dopuštajuće norme u normativnim sustavima Zapovjedne i dopuštajuće norme u normativnim poredcima izvršavaju različite funkcije. (1) Na razini običnih normi o ponašanju upućenih građanima, zapovjedne norme izvršavaju glavnu funkciju, dok dopuštajuće norme izvršavaju sporednu funkciju: Jedan hipotetički normativni poredak s isključivo dopuštajućim normama ne bi mogao biti priznat kao poredak ponašanja – bio bi poput „prirodnog stanja“ kojemu je svojstveno nepostojanje bilo kakve norme o ponašanju: stanja u kojemu je svako ponašanje dopušteno (ne postoji nijedna norma kojom je ono zabranjeno). U tom smislu zapovjedne norme u normativnim poredcima izvršavaju utemeljujuću funkciju – ne postoji normativni poredak bez zapovjednih normi. S druge strane, dopuštajuće norme se uporabljuju u jednoj od dviju funkcija (ili obje): (a) U onim sustavima koji uključuju tzv. načelo lex posterior (kvalificiranje nekog isprva obveznog ili zabranjenog ponašanja dopuštenim ili neobveznim proizvodi ukidanje ili otklanjanje norme kojom je ono bilo zapovjeđeno ili zabranjeno) dopuštajuće se norme uporabljuju za uklanjanje prijašnjih obveza. (b) U onim poredcima koji poznaju načelo lex superior (npr. ako se krutim ustavom neko ponašanje kvalificira kao dopušteno, neustavan će i stoga nevaljan biti zakon kojim se to ponašanje nastoji zabraniti) dopuštajuće norme služe sprječavanju ili činjenju nevaljanim ustanovljenje obveza (osobito: obveza propustiti) od strane podređenog tijela normativne vlasti. 18 | P a g e  (2) Na razini normi o proizvodnji normi (ne na razini normi o ponašanju, nego normi o noramtivnim aktima), dopuštajuće norme pak izvršavaju glavnu funkciju, dok zapovjedne norme igraju sporednu ulogu. Dopuštajuće norme zapravo su sredstva za ustanovljenje normativnih vlasti (npr. za dodjeljivanje nekom organu zakonodavne ovlasti), dok zapovjedne norme služe ograničavanju ili razgraničavanju dodijeljene normativne vlasti (npr. za postavljanje ograničenja vlasti zakonodavca). 5. Zapovjedne norme i sankcionirajuće norme „Sankcijom“ se naziva prisilno oduzimanje nekog dobra, kao što je život, sloboda ili vlasništvo. Dvostruk je logički odnos između zapovjednih normi (zapovijedi i zabrana) i sankcija: 1) Zabrane i sankcije U jeziku zakonodavaca, zabrane nisu često izričito formulirane na način „U okolnostima x, zabranjeno je y“, itd. Npr. uobičajena formulacija kaznenopravne norme: zakonodavac u pravilu ne kaže „Ljude je zabranjeno ubijati“ („Ako je netko čovjek, onda ga je zabranjeno ubiti“), nego kaže „Tko drugoga ubije, kaznit će se“ što znači „Ako netko ubije čovjeka, onda ga treba kazniti“ – kaznenopravne norme redovito su formulirane kao sankcionirajuće norme, tj. norme koje neko ponašanje povezuju sa sankcijom. Takve su norme zapovjedne, ali su upućene organima primjene, posebno sucima, a ne građanima: one ne zabranjuju (građanima) ubijanje ljudi, nego zapovijedaju (sucima) sankcioniranje ubojstva. Moglo bi se zaključiti da pravni poredak ne sadrži zabranu ubojstva (tj. zapovijed ne ubijati), ali postojanje norme koja zabranjuje ubojstvo je logički implicirano normom koja propisuje njegovo kažnjavanje: da je zabrana logički implicirana u sankcionirajućoj normi. Time se predpostavlja da između zabrana i sankcija postoji slijedeći logički odnos: Ako je neko ponašanje sankcionirano, onda je zabranjeno. Ukratko: sankcija je dovoljan uvjet zabrane. Ne postoji sankcija bez zabrane. 2) Zapovijedi i sankcije Može se dogoditi da zakonodavac formulira zapovijed („U okolnostima x, obvezno je y“), a da ne poveže nikakvu situaciju s njezinim kršenjem. Kada postoje nesankcionirane zapovijedi, smisleno je upitati radi li se o pravim zapovijedima ili o pukim preporukama. Drugim riječima, može li postojati zapovijed bez sankcije? Može li se reći da netko ima obvezu (činiti ili ne činiti) ako za kršenje norme kojom je ona nametnuta ne postoje nikakve posljedice? Odgovor je pozitivan: za ustanovljenje obveze nužna je i dovoljna norma koja neko ponašanje kvalificira kao obvezno. Između zapovijedi i sankcija postoji sljedeći logički odnos: Ako propuštanje nekog ponašanja nije sankcionirano, onda to ponašanje nije obvezno. Ukratko: sankcija je nužan uvjet zapovijedi. Ne postoji zapovijed bez sankcije. Zabrane i zapovijedi su istorodne: zabrane su podrazred razreda zapovijedi, jer zabrana nije ništa drugo nego nego zapovijed propustiti ili ne činiti. 19 | P a g e  Dva gore izdvojena logička odnosa postoje između sankcija i zapovijedi općenito: (1) Ne može postojati sankcija bez zapovijedi (ako sankcija, onda zapovijed), (2) Ne može postojati zapovijed bez bez sankcije (ako zapovijed, onda sankcija). Ukratko: zapovijed i sankcija međusobno se impliciraju. 6. Uporaba i navođenje deontičkih izraza Svaki se izraz u jeziku može uporabiti na dva načina koja treba precizno lučiti. S jedne strane, izraz se može uporabiti u upravnom govoru: za označavanje onoga što taj izraz znači – izraz je uporabljen (u užem smislu). S druge strane, izraz se može uporabiti u neupravnom govoru: za izvješćivanje i citiranje govora drugih – izraz je naveden, uporabljen u navodnicima. Jedno je uporabljivati deontičke izraze (u užem smislu), a drugo je navoditi ih. Iskazima u kojima je riječ „obveza“ uporabljena (onima zakonodavca), izražavaju se norme: njima se izravno propisuje. Iskazima u kojima je „obveza“ samo navedena (onima pravnika), ne propisuje se, nego izvješćuje da je zakonodavac propisao ili ponavlja (poput jeke) zakonodavne propise. Tako se deontički izrazi, iako redoviti nositelji normativnog smisla, mogu koristiti i u spoznajnom diskursu. 7. Deontički iskazi u spoznajnoj funkciji Jedno od pitanja o kojima se raspravlja u pravnoj literaturi jest pitanje značenja deontičkih iskaza kada ih, osobito pravnici, uporabljuju u spoznajnoj funkciji. Rasprava je posebno usredotočena na značenje iskaza u kojima se uporabljuje izraz „obveza“ (ili istoznačni izrazi). Izraz „obveza“ nije podoban za definiranje per genus et differentiam (to je izraz koji nema semantičku referenciju), i da se njegovo značenje ne može objasniti jednostavnim ukazivanjem na istoznačnu riječ ili sintagmu koja može zamijeniti „obvezu“ u svim njezinim pojavljivanjima bez gubitka značenja („obveza“ je otprilike istoznačnica za „dužnost“). Za analizu značenja „obveze“ nužno je uzeti u obzir ne taj izraz izdvojeno, nego jedan ili više potpunih iskaza u kojima se izraz pojavljuje. Npr. što znači iskaz „Petar ima obvezu učiniti x“ koji je izrekao pravnik koji nastoji opisati pozitivno pravo? Kada se taj iskaz prevede jednim drugim (istoznačnim) iskazom, u kojemu se „obveza“ ne pojavljuje, značenje će se „obveze“ razjasniti. (1) Prediktivna teza Neki tvrde da se iskaz „Petar ima obvezu učiniti x“ može u potpunosti prevesti iskazom „Ako ne učini x, Petar će vjerojatno biti izložen neugodnoj posljedici (sankciji)“. Spoznajni iskazi u kojima se uporabljuje izraz „obveza“ bili bi posve činjenični sudovi, bez ikakvog upućivanja na norme – to bi bila vjerojatnosna uvjetna predviđanja ili prognoze – glede budućih kontingentnih činjenica – podložna provjeravanju ili opovrgavanju. Prema ovom gledištu postoji pojmovni odnos (stoga nužan) između obveze i sankcije. Ne može se reći da postoji obveza ako nema (vjerojatnosti da će biti) sankcije. Ako se prediktivna teza shvati kao pokušaj objašnjenja opće uporabe „obveze“ u spoznajnim kontekstima, otvara prostor nekim kritikama s dvojbenim utemeljenjem. 20 | P a g e  Prvo, tvrdilo se da ta teza ne razjašnjava toliko značenje „imanja obveze“ koliko značenje „bivanja obvezanim (prisiljenim)“. Drugo, ne čini se zalihosnim reći da Petar ima obvezu i dodati da će se Petar vjerojatno izložiti nekoj sankciji ako se ne drži zahtijevanog ponašanja. Treće, ne čini se proturječnim reći da Petar ima (ili možda da „bi imao“) obvezu, ali da vjerojatno uopće neće biti kažnjen (jer će biti u mogućnosti izbjeći sankciju). (2) Normativna teza Drugi smatraju da je odgovarajući prijevod potpuno drukčiji: „Postoji norma koja Petru zapovijeda da učini x“. Spoznajni iskazi u kojima se uporabljuje izraz „obveza“ ne bi bili činjenični ni predviđajući sudovi, nego egzistencijalni sudovi glede (postojanja) normi. Prema tom načinu gledanja, ne postoji nužni pojmovni odnos između obveze i sankcije. Moguće je postojanje obveza bez sankcija jer je i bez odgovarajuće sankcionirajuće norme za postojanje obveze dovoljno postojanje zapovjedne norme. U usporedbi s prethodnom tezom, ova teza zahvaća neke postojeće uporabe „obveze“ u uobičajenom jeziku (neke, ne sve) – to se objašnjenje oslanja na višeznačan pojam kao što je „postojanje norme“. Taj se izraz uporabljuje i shvaća na barem dva različita načina: 1. „Normativisti“ smatraju da norma postoji kada je valjano donesena. 2. „Realisti“ smatraju da norma postoji kada je predvidivo da će je sudovi ubuduće primjenjivati. I, ako se prihvati ovaj drugi pojam „postojanja norme“ vraćamo se na prediktivnu tezu. S druge strane, iskazi u kojima se „obveza“ odnosi na postojanje norme rijetko imaju posve spoznajni smisao. Takvi iskazi obično pretpostavljaju prihvaćanje norme na koju se odnose: oni se uporabljuju za ponavljanje dotične obveze (poput jeke), i za opravdanje očito normativnog zaključka – npr. „Petar je imao obvezu učiniti x. Nije učinio x. Stoga ga treba kazniti“. Ove dvije teze čine podlogu dvjema različitim teorijama pravne znanosti: 1) Prediktivna teza jedan je aspekt realističke teorije pravne znanosti. Prema toj teoriji pravna znanost bi trebala proučavati ljudsko ponašanje (ponašanje kojim se stvaraju norme i/ili ponašanje usmjeravano normama). Zadaća pravnih znanstvenika bila bi proučavanje ponašanja sudaca (tj. sudskih odluka) i formuliranje povjerljivih predviđanja glede njihovih vjerojatnih budućih odluka. 2) Normativna je teza jedan aspekt normativističke teorije pravne znanosti. Prema toj teoriji pravna bi se znanost trebala ograničiti na opisivanje sadržaja normi. Zadaća pravnih znanstvenika bila bi činiti ono što već redovito čine: tumačiti diskurs normotvoraca i razjašnjavati njegove implikacije. Realistička teorija je u bitnome propisujuća filozofija znanosti (metaznanost). Ona ne opisuje pravnu znanost takvu kakva jest, nego pravnim znanstvenicima pruža model znanosti (utemeljen na onome prirodnih znanosti) prilično različit od njihove stvarne znanstvene prakse (predviđanje sudskih odluka tipično je za pravnike praktičare). Normativistička teorija se postavlja kao opisujuća metaznanost koja nastoji raščlaniti i objasniti intelektualne radnje koje pravni znanstvenici zapravo već izvršavaju. 21 | P a g e  VII. Načela 1. Pravila v. načela U doktrini se, i u općoj teoriji prava, obično kaže da svaki pravni sustav uključuje dva tipa normi: „pravila“ i „načela“. Razlika ovisi o pojmovima koji se koriste: o pojmu pravila i pojmu načela. Pravilo je pogodbeni iskaz koji povezuje neku pravnu posljedicu s nekim razredom činjenica: „Ako Č, onda P“. Dotična pravna posljedica može biti sankcija, nastanak obveze ili prava, valjanost ili nevaljanost akta itd. Pojam načela nešto je složeniji i prije svega sporan. Pravnici načelnom smatraju svaku normu koja ima ove dvije značajke: (a) ima temeljni karakter, i (b) obilježena je osobitim oblikom neodređenosti. 2. Načela kao temeljne norme Prva značajka odnosi se na „položaj“ dotične norme u pravnom poretku ili nekom njegovom potpodručju (podskupu normi, npr. ustavno pravo, kazneno pravo, građansko pravo itd.). Svaki skup normi pretpostavlja i podrazumijeva određene vrijednosti, tipične političke izbore, ideje pravednosti: npr. jednakost među građanima, mir među narodima, tzv. pravnu sigurnost, ugovornu slobodu, zaštitu onoga koji postupa u dobroj vjeri itd. S obzirom na neki skup normi, načelima se smatraju one norme koje uključuju takve vrijednosti, osjećaje pravednosti, političke odluke. Npr. načelom zaštite dobre vjere utemeljuju se i opravdavaju: - Odredbe o zabludi kao razlogu za poništenje ugovora, - Odredbe o učincima simulacije u odnosu na treće i vjerovnike, - Odredbe koje ograničavaju učinke izmjene ili opoziva prokure prema trećima. Ukratko, načela su „temeljne“ norme u smislu: (a) Što daju temelj i/ili vrijednosno (etičko-političko) opravdanje drugim normama (svako načelo tvori vrijednosni temelj mnoštvu drugih normi), (b) Što nemaju ili ne zahtijevaju nikakav vrijednosni temelj, nikakvo etičko-političko opravdanje, jer ih se u postojećoj pravnoj kulturi doživljava kao očigledno pravedne ili ispravne norme. Drugim riječima, načela su norme koje (s gledišta onoga koji govori) imaju posebnu važnost i koje se doimaju kao norme svojstvene određenom pravnom poretku ili nekom njegovom dijelu, bitne za njegov identitet ili vrijednosnu fizionomiju. Npr. ustavno pravo = načela diobe vlasti, građansko pravo = načela privatne autonomije, kazneno pravo = načela „nullum crimen, nulla poena sine lege“, ukupni pravni poredak = načela „lex posterior derogat priori“ ili, još, načela zabrane unatražnog djelovanja zakona. 3. Načela kao neodređene norme Drugo se obilježje odnosi na sam sadržaj normi i/ili njihovu logičku strukturu. 22 | P a g e Načelo je „neodređena“ norma – svaka je pravna norma neodređena u tom smislu što nema jasno određeno područje primjene, ali ovdje se radi o osobitoj neodređenosti, koja može poprimiti barem tri različita oblika: (a) otvoreno činjenično stanje, (b) „otklonjivost“ (defeasibility) ili „derogabilnost“, i (c) općenitost. (a) Načela kao norme s otvorenim činjeničnim stanjem. Pravila su norme sa „zatvorenim“ antecedentom (činjeničnim stanjem), dok su načela norme s „otvorenim“ antecedentom u sljedećem smislu. Antecedent (činjenično stanje) norme je zatvoren kada su normi iscrpno nabrojane činjenice u nazočnosti kojih nastupa pravna posljedica predviđena tom normom. Naprotiv, antecedent je otvoren kada u normi nisu iscrpno nabrojane činjenice u nazočnosti kojih nastupa odgovarajuća pravna posljedica. Ukratko: antecedent norme je zatvoren u istom smislu u kojem se može reći da je zatvoreno poimenično (taksativno) nabrajanje, a otvoren u istom smislu u kojem se može reći da je otvoreno tek primjerično nabrajanje. (b) Načela kao „otklonjive“ norme. Pravila su „neotklonjive“ norme, dok su načela „otklonjive“ ili „derogabilne“ (defeasible) norme. Norma je neotklonjiva kada ne dopušta duge iznimke osim onih koje su izrijekom utvrđene njome ili drugim normama istoga pravnog poretka. Norma je otklonjiva kada dopušta implicitne iznimke, koje nisu utvrđene ni njome ni bilo kojom drugom normom pravnoga poretka pa je prema tome potpuno neodređena. Otklonjivu se normu ne može primijeniti putem jednostavnog deduktivnog rasuđivanja poput: „Građani trebaju platiti porez na dohodak. Petar je građanin. Stoga Petar treba platiti porez na dohodak.“ Ustvari, norma kojom se dopuštaju nespecificirane implicitne iznimke ne primjenjuje se na sve činjenice na koje se odnosi njezin antecedent (dotična norma mogla bi biti neprimjenjiva na sve građane), tako da pojavljivanje jedne od činjenica obuhvaćenih antecedentom (činjenice da je Petar građanin) nije dovoljan uvjet da uslijedi osnosna pravna posljedica. (c) Načela kao općenite norme. Pravila su (razmjerno) „precizne“, detaljne norme, dok su načela „općenite“ norme u sljedećem smislu. „Precizna“ norma (pravilo) je norma neposredno primjenjiva na konkretne slučajeve: norma koju se može uporabiti kao gornju premisu u pravnom silogizmu („Sve ubojice treba kazniti. Petar je ubojica. Stoga Petra treba kazniti.“). „Općenita“ norma (načelo) je pak norma koja: (1) zahtijeva formuliranje drugih normi – koje je konkretiziraju, ukazujući na provedbu ili izvršenje – bez kojih ne bi bila prikladna za rješavanje konkretnih slučajeva, ali (2) može biti provedena, izvršena, ili konkretizirana na mnogo različitih i alternativnih načina. 23 | P a g e 4. Razvrstavanja načela 1) Treba razlikovati ustavna načela od onih samo zakonskoga ranga. U vrijedećem tal. poretku ustavna su načela za zakonodavca apsolutno obvezujuća (krut ustav nadređen zakonu); dok se zakonska načela može ograničiti ili ukinuti samim zakonom (zabrana načela retroaktivnog djelovanja izvan područja kaznenog prava). Tal. Ustavni sud smatra da među ustavnim načelima postoje vrhovna načela pravnog poretka koja su apsolutno neizmjenjiva, tako da ih se ne može ograničiti ili ukinuti. 2) Treba razlikovati načela koja pokrivaju čitav poredak (opća načela u užem smislu) od onih koja se odnose samo na jedno njegovo posebno područje ili pojedino pitanje (posebna načela). Opća načela u užem smislu su uglavnom istodobno i ustavna načela: jednakost, osobna sloboda, sloboda poduzetništva, itd. Opća načela samo zakonskoga ranga: načelo zabrane unatražnog djelovanja izvan područja kaznenog prava ili načelo „lex posterior derogat priori“. Posebna načela su ona koja obilježuju neko posebno područje pravnog poretka: građansko pravo, upravno pravo, procesno pravo, kazneno pravo itd. - neka su ustavnog, a neka zakonskog ranga. Grana prava Ustavni rang Zakonski rang Upravno pravo načelo dobre i nepristrane načelo pravičnog postupka uprave Radno pravo načelo jednakosti (prava i tzv. načelo povoljnijeg prava plaća) radnica i radnika Procesno pravo načelo „zakonom načelo dispozitivnosti ustanovljenog suda“ 3) Treba razlikovati izražena načela od onih neizraženih ili implicitnih Izražena načela su ona koja su izrijekom formulirana u posebnoj (ustavnoj ili zakonskoj) normativnoj odredbi iz koje se mogu izvesti putem tumačenja. Neizražena načela su ona „bez odredbe“, tj. ona koja nisu izrijekom formulirana ni u jednoj (ustavnoj ili zakonskoj) normativnoj odredbi, nego su ih razvili ili konstruirali tumači – tumači se pri formuliranju neizraženog načela ne postavljaju kao zakonodavci, nego predpostavljaju da je to načelo implicitno, prikriveno u diskursu izvora prava. Neizražena načela nisu zapravo posljedica tumačenja, nego pravnog konstruiranja, tj. upotpunjavanja prava djelovanjem tumača. Njih izvode pravnici: ponekad iz pojedinog pravila, ponekad iz manjeg ili većeg skupa pravila, a ponekad iz ukupnosti pravnoga poretka. Neizraženo se načelo konstruira iz jednog ili više pravila putem nagađanja o ratione, razlogu bivanja, cilju dotičnih pravila. Tako konstruirano načelo je ciljna norma – odnosno norma kojom se propisuje ostvarenje nekog cilja, poput: „Treba zaštiti onoga koji u ugovornim odnosima postupa u dobroj vjeri“ – ona predstavlja vrijednosno opravdanje pravila od kojih je potekla. Talijanski pravni poredak: Izražena načela Neizražena načela načelo privatne autonomije načelo zaštite dobre vjere 24 | P a g e  načelo „neminem laedere“ načelo dispozitivnosti u građanskom postupku načelo neformalnosti ugovora načelo očuvanja normativnih dokumenata načelo jednakosti načelo diobe vlasti načelo zabrane unatražnog djelovanja (možda) načelo zakonitosti uprave kaznenog zakona načelo zakonitosti pravosuđenja tzv. načelo javnog poretka VIII. Subjektivni pravni položaji 1. „Subjektivna dimenzija“ normi Pravne je norme moguće iskazati raznim formulacijama – npr. zapovjednu se normu bez razlike može formulirati: - sprezanjem modalnog glagola „treba“; - koristeći pridjev „obvezno“ kao predikat činjenja (ili propuštanja); - koristeći imenicu „obveza“ kao svojstvo pripisano subjektu (ili razredu subjekata). Postoje i mnogi načini predstavljanja sadržaja neke norme – za jednu se zapovjednu normu bez razlike može reći da se njome neko određeno ponašanje nekog subjekta kvalificira kao obvezno (naglasak na „objektivnoj dimenziji“ norme) ili pak da se njome dotičnom subjektu nameće obveza (naglasak na „subjektivnu dimenziju“ norme). „Subjektivnim pravnim položajem“ naziva se subjektivna dimenzija norme, tj. svojstvo koje je subjektu pripisano normom. Izrazi kojima se označavaju subjektivni pravni položaji (vlast, sposobnost, nadležnost, pravo, zabrana, dužnost, sloboda, obveza) sredstva su za formuliranje i predstavljanje sadržaja pravnih normi, koji se odnosi na njihovu subjektivnu dimenziju. Prema klasičnoj i nenadmašivoj analizi, subjektivni pravni položaji svedivi su na različite kombinacije ili skupove osam osnovnih pravnih položaja: (1) zahtjev, (2) obveza, (3) sloboda, (4) ne-zahtjev, (5) vlast, (6) podložnost, (7) bezvlast, (8) otpornost (imunitet). Neki od navedenih izraza su strani općoj uporabi, a neki su definirani drukčije u odnosu na opću uporabu. Ti su pravni položaji osnovni (atomarni) u dva smisla: Prvo, nijedan se od njih ne može raščlaniti na još jednostavnije položaje. Drugo, jedan se s drugim može kombinirati na razne načine stvarajući tako složene pravne položaje. „Složen“ molekularan subjektivni pravni položaj jest onaj koji se zapravo sastoji od više skupljenih ili kombiniranih osnovnih položaja – npr. složeni su položaji mnogi od onih koji potpadaju pod naziv „subjektivno pravo“ (stvarna i ustavna prava). Osam osnovnih položaja može se razdijeliti u dva razreda: 25 | P a g e  (1) prvi razred obuhvaća četiri subjektivna položaja, korisna za predstavljanje sadržaja općih normi o ponašanju („primarnih“ normi), onih kojima se uređuje ponašanje građana: nazivaju se primarni pravni položaji; (2) drugi razred uključuje četiri subjektivna položaja, korisna za predstavljanje sadržaja normi o proizvodnji prava („sekundarnih“ normi), onih kojima se uređuju načini stvaranja i mijenjanja normi o ponašanju: nazivaju se sekundarni subjektivni položaji. Kako sekundarne norme za predmet imaju (stvaranje) primarnih normi tako sekundarni pravni položaji za predmet imaju primarne pravne položaje. 2. Osnovni položaji ustanovljeni normama o ponašanju Subjektivni položaji koji predstavljaju sadržaj normi o ponašanju su: (1) Obveza Pravni položaj subjekta kojemu se upućuje zapovjedna norma (zapovijed ili zabrana). (2) Zahtjev Pravni položaj subjekta kojemu se normom (ovlašćivanja) dopušta da zahtijeva izvršenje obveze od strane drugog subjekta. (3) Sloboda (neobvezatnost, nepostojanje obveze) Pravni položaj subjekta kojemu se dopuštajućom normom ili normom neobvezivanja dopušta ponašati se na određeni način, i Pravni položaj subjekta kojemu se nijednom zapovjednom normom ne nameće ponašati se na određeni način. (4) Ne-zahtjev (nepostojanje zahtjeva) Pravni položaj subjekta kojemu se normom izrijekom uskraćuje ili oduzima (ranije dan) zahtjev, i Pravni položaj subjekta kojemu se nijednom normom izrijekom ne dodjeljuje zahtjev. Sloboda i ne-zahtjev su položaji lišeni pojmovne autonomije: sloboda nije ništa drugo nego nepostojanje obveze, a ne-zahtjev nepostojanje zahtjeva. Obveze i zahtjevi ne postoje „po prirodi“: to su entiteti koje je stvorilo pravo – i upravo su zbog tog razloga izrazi „sloboda“ i „ne-zahtjev“ dvosmisleni. „Sloboda“ se može uporabiti za opisivanje sadržaja pozitivne norme (norme kojom se oslobađa neke već postojeće obveze – npr. ukidajući raniju zapovjednu normu kojom se izrijekom dodjeljuje sloboda) i za opisivanje nepostojanja izričitih zapovjednih normi. „Ne-zahtjev“ se može uporabiti za opisivanje sadržaja pozitivne norme (npr. norme kojom se subjekta lišava ranije dodijeljenog zahtjeva ili kojom se ukida ranija norma kojom je dodijeljen zahtjev) i za opisivanje nepostojanja normi kojima se dodjeljuju zahtjevi. Zahtjev je za razliku od obveze odnosni pojam: njime se označava odnos između dvaju različitih subjekata (nositelja zahtjeva i subjekta kojega tereti odgovarajuća obveza). 3. Osnovni položaji ustanovljeni normama o proizvodnji prava 26 | P a g e  Subjektivni položaji koji predstavljaju sadržaj normi o proizvodnji su: (1) Vlast (ili nadležnost) „Sekundarni“ pravni položaj subjekta kojemu se normom (ovlašćivanja, normom o nadležnosti) dopušta da stvara ili mijenja „primarne“ i „sekundarne“ pravne položaje u pogledu samoga sebe i drugih subjekata; „vlašću“ se naziva pravni položaj subjekta koji je ovlašten stvarati, za sebe i druge, nove obveze, zahtjeve, podložnosti i vlasti, kao i lišavati sebe i druge postojećih obveza, zahtjeva, podložnosti i vlasti. (2) Podložnost „Sekundarni“ pravni položaj subjekta kojemu drugi subjekt može izmijeniti „primarni“ pravni položaj. (3) Bezvlast (nepostojanje vlasti) Nepostojanje vlasti nekog subjekta može proizaći iz: - postojanja norme kojom se tog subjekta lišava ranije dodijeljene vlasti, i - nepostojanja ijedne norme kojom mu se dodjeljuje vlast. (4) Otpornost (nepostojanje podložnosti) Nepostojanje podložnosti nekog subjekta može proizaći iz: - postojanja norme kojom se on oslobađa neke ranije podložnosti, i - nepostojanja ijedne norme kojom mu se nameće podložnost. Bezvlast i otpornost su pravni položaji lišeni pojmovne autonomije: bezvlast nije ništa drugo nego nepostojanje nadležnosti (ili vlasti), a otpornost nepostojanje podložnosti. Vlasti i podložnosti ne postoje „po prirodi“: to su entiteti koje je stvorilo pravo – zbog toga su izrazi „bezvlast“ i „otpornost“ dvosmisleni. „Bezvlast“ može ukazivati na sadržaj pozitivne norme (norme kojom se opoziva ranije dodijeljena vlast, npr. ukidajući postojeću normu kojom se dodjeljuje vlast) i na nepostojanje izričitih normi kojima se dodjeljuje vlast. „Otpornost“ može ukazivati na sadržaj pozitivne norme (norme kojom se oslobađa ranije podložnosti) i na nepostojanje normi kojima se nameće podložnost. Vlast i podložnost su odnosni pojmovi: i jedan i drugi označavaju odnos između dvaju različitih subjekata: onoga kojemu je dodijeljena vlast i onoga kojemu je nametnuta podložnost. 4. Pravni odnosi „Pravnim odnosom“ se naziva svaki odnos između dvaju subjekata koji je uređen (ili uspostavljen) pravnim normama. Pravo uređuje ili uspostavlja intersubjektivne odnose prvenstveno dodjeljujući subjektima koji stupaju u odnos suodnosne (korelativne) prednosti i nedostatke: te prednosti i nedostatci koje pravo dodjeljuje upravo su subjektivni pravni položaji. Većinu pravnih odnosa možemo pridruživati dvama osnovnim tipovima ili različitim kombinacijama tih dvaju osnovnih tipova. (1) Prvi tip odnosa je onaj uspostavljen općim normama o ponašanju: paradigmatski je primjer obveznopravni odnos. 27 | P a g e  Obveznopravni odnos između dvaju subjekata, Petra i Pavla, uspostavlja se kad god prva norma Petru nameće obvezu da se ponaša na određeni način, a druga norma Pavlu dodjeljuje odgovarajući zahtjev. (2) Drugi tip odnosa je onaj uspostavljen normama o proizvodnji prava, tj. normama kojima se uređuje proizvodnja normi o ponašanju ili stvaranje obveza i zahtjeva. To je odnos koji se naziva „odnosom vlasti“. Odnos vlasti između dvaju subjekata, Luke i Marka, uspostavlja se kad god prva norma Luki dodjeljuje vlast (ili nadležnost) stvaranja obveza i zahtjeva u pogledu Marka, a druga norma Marku nameće odgovarajuću podložnost. IX. Prava 1. Dvosmislenost „prava“ Riječ „pravo“ u različitim kontekstima može poprimiti različita značenja: (a) U izričajima poput „Talijansko pravo štiti privatno vlasništvo“, „Međunarodno pravo zabranjuje rat“, itd. Riječ „pravo“ se odnosi na skup pravila ili normi: „objektivno pravo“. (b) U izričajima poput „Građani imaju pravo udruživanja“, „Pravo na zdravlje je nepovredivo“, itd. Riječ „pravo“ označava svojstvo koje se normom pripusuje subjektu ili razredu subjekata: „subjektivno pravo“. Svojstva (subjektivna prava), ali i obveze, vlasti i slično – koja se na subjektima dodjeljuju normama objektivnog prava uobičajeno se nazivaju subjektivni pravni položaji. 2. Dvosmislenost „subjektivnog prava“ U izričajima poput „Imam pravo reći ono što mislim“, „Pravo vlasništva zaštićeno je ustavom“ itd., riječ „pravo“ ne označava skup normi (pravni poredak ili neki njegov dio), nego subjektivni pravni položaj, tj. povoljan položaj koji se obično naziva subjektivnim pravom. Osim toga, izraz „subjektivno pravo“ uporabljuje se za označavanje mnoštva posve različitih subjektivnih položaja i stoga, ovisno o slučaju, za izražavanje ili odnošenje na norme različita sadržaja – ukratko: dotični izraz u različitim kontekstima poprima različita značenja. Osnovni su konteksti sljedeći: (1) Pravo o kojem se govori ponekad za predmet ima ponašanje samog svog nositelja: to je pravo ponašati se na određeni način; (2) Pravo o kojem se govori ponekad za predmet ima ponašanje drugog subjekta: to je pravo postići da se drugi ponaša na određeni način; (3) Pravo o kojem se govori ponekad za predmet nema ponašanje, nego vlastite ili tuđe pravne položaje: to je pravo stvarati, mijenjati ili utrnjavati obveze i prava; (4) Pravo o kojem se govori ponekad za predmet nema ponašanje, nego neku „stvar“. 28 | P a g e 3. Dvosmislenost iskaza o pravima (pripisivanje, zahtijevanje, opisivanje prava) Iskaz poput „Subjekti S imaju pravo P“ može se uporabiti za izvršenje različitih jezičnih akata. (1) U kontekstu nekog normativnog dokumenta Odnosno teksta koji je formulirao neki normotvorac (ustava, zakona itd.). Iskaz „Subjekti S imaju pravo P“ očito je propisujući iskaz: njime se izražava norma kojom se pozitivno pripisuje (dodjeljuje) određeno pravo nekom razredu subjekata. (2) U kontekstu nekog političkog dokumenta Primjerice, političkog programa neke stranke ili druge organizacije, programatskih izjava predsjednika vlade u parlamentu itd. – istim se iskazom ne pripisuje nego zahtijeva pravo. Iskazi kojima se zahtijevaju prava jesu iskazi propisujućeg diskursa koji se, ovisno o slučaju, odnose na: (a) Neko pozitivno pravo Koje se pozitivno pripisuje nekom pravnom normom, glede čije se povrede prigovara i glede kojega se zahtijeva slobodno izvršavanje ili zaštita (osobito sudska: u tom je slučaju riječ o diskursu de sententia ferenda); ili (b) Neko moralno (ili prirodno), nepozitivno pravo Glede kojega se zahtijeva „pozitivizacija“, odnosno njegovo priznanje i zaštita pozitivnim pravnim poretkom (u tom je slučaju riječ o diskursu de lege ferenda). (3) U kontekstu doktrinarnog rada Primjerice, udžbenika iz ustavnog prava – dotičnim se iskazom opisuje norma kojom se pripisuje neko pravo. Uvjeti istinitosti jednog takvog iskaza sporni su zbog sljedećeg razloga: (a) Neki smatraju da se za (subjektivno) pravo može reći da je „postojeće“ samo pod uvjetom da postoji – izričita ili implicitna – norma kojom ga se dodjeljuje. Ako se npr. normom određuje da „Svatko ima pravo na sreću (ili zdravlje, ili rad itd.)“ – američka Deklaracija neovisnosti 1776. – onda je samo zbog toga istinit (normativni) sud da svatko ima pravo na sreću (ili zdravlje, rad, itd.) – normativni sud je sud (istinit ili neistinit) koji se odnosi na normu. (b) Drugi misle da se za pravo može reći da je postojeće samo pod dvostrukim uvjetom da postoji ne samo norma kojom ga se dodjeljuje nego i jedna ili više dodatnih normi kojima se uspostavljaju institucionalni mehanizmi osiguranja njegova uživanja i zaštite. 4. Subjektivno pravo kao sloboda i kao otpornost Kada se govori o subjektivnom pravu koje za predmet ima ponašanje svoga vlasitog nositelja, izraz „subjektivno pravo“ može se uporabiti za označavanje barem dvaju različitih subjektivnih položaja. (1) Izraz „subjektivno pravo“ može se uporabiti za označavanje subjektivnog položaja kojeg zovemo „slobodom“ (neobaveznost i/ili dopuštenje). Sloboda je pravni položaj subjekta kojega ne tereti nikakva obveza (u pogledu određene radnje). U toj vrsti konteksta „subjektivno pravo“ (kao i sloboda) zadržava dodatnu dvosmislenost, s obzirom na to da se može koristiti: 29 | P a g e  (a) Za referiranje na pravni položaj subjekta kojemu se jednom posebnom dopuštajućom normom i/ili normom neobvezivanja dopušta ponašati se na određeni način (sloboda u jakom smislu); kao i (b) Za referiranje na pravni položaj subjekta kojemu se nijednom zapovjednom normom ne zapovijeda ili ne zabranjuje ponašati se na određeni način (sloboda u slabom smislu). U jednom slučaju, subjektivno pravo je pravni položaj koji je subjektu pozitivno pripisan normom kojom mu se dopušta ponašati se na određeni način. U drugom, subjektivno pravo je pravni položaj subjekta kojemu nije zabranjeno ponašati se na dotičan način (u tal. pr. poretku na snazi nikome nije zabranjeno uzgajati salatu u vrtu svoje kuće). Subjektivna prava koja za predmet imaju ponašanje svojega vlastitog nositelja lako se mogu razvrstati prema tome je li dotično ponašanje činjenje („dopuštenje“) ili propuštanje („neobvezatnost“). (2) Izraz „subjektivno pravo“ može se uporabiti i za označavanje onog subjektivnog položaja kojeg zovemo „otpornost“. Otpornost je odnosni pojam, i znači nepostojanje podložnosti jednog subjekta u odnosu na drugog: Petar je otporan u odnosu na Pavla kada Pavao nema nikakvu vlast u odnosu na Petra; Pavao nije ovlašten mijenjati Petrov položaj (prava, obveze itd.) – npr. nije ovlašten upućivati mu norme o ponašanju. I u ovoj vrsti konteksta „subjektivno pravo“ (kao i „otpornost“) zadržava dodatnu dvosmislenost s obzirom na to da se može koristiti: (a) I za referiranje na pravni položaj subjekta kojemu se normom pozitivno dodjeljuje otpornost (otpornost u jakom smislu): primjerice (čl. 16. tal. Ustava) građani su otporni na ograničenja slobode kretanja i boravka koja proizlaze iz određenih političkih razloga; svi su otporni na kaznenopravne norme propisane izvorom prava različitim od zakona; (b) I za referiranje na pravni položaj subjekta kojemu se nijednom normom ne nameće podložnost (otpornost u slabom smislu): svatko je otporan u odnosu na svakog onog subjekta kojemu se nijednom normom ne dodjeljuje vlast (vlastitog prijatelja, pekara u zgradi, kolegu,...). U prvom slučaju: subjektivno pravo postoji uz postojanje i na temelju norme kojom se pozitivno dodjeljuje otpornost; U drugom slučaju: subjektivno pravo postoji kada ne postoji nikakva norma kojom se nameće podložnost. 5. Subjektivno pravo kao zahtjev Kada se govori o subjektivnom pravu koje za predmet ima ponašanje subjekta različitog od svog nositelja, izraz „subjektivno pravo“ označava samo onaj pravni položaj kojeg zovemo „zahtjev“. Paradigmatski primjer: subjektivno obvezno pravo. 30 | P a g e  Subjektivno je pravo odnosni pojam, s obzirom na to da označava odnos između dvaju različitih subjekata: - Nositelja zahtjeva i - Subjekta kojeg tereti odgovarajuća obveza. Norma kojom se određenom subjektu (npr. vjerovniku) dodjeljuje zahtjev, podrazumijeva normu kojom se nekom drugom subjektu (npr. dužniku) nameće obveza. I subjektivna prava koja za predmet imaju ponašanje subjekta različitog od svoga nositelja lako se mogu razvrstati prema tome je li dotično ponašanje činjenje ili propuštanje. Postoji slabi smisao „slobode“ i „otpornosti“, ali ne postoji slabi smisao „zahtjeva“: Ne postoje zahtjevi (niti obveze) „po prirodi“ – ne postoje zahtjevi bez normi kojima se oni dodjeljuju, kao što ne postoje niti obveze bez normi kojima se one nameću. Zahtjev (kao i obveza) može biti stvoren samo normom (zahtjev ne postoji kada ne postoji nijedna norma kojim ga se propisuje i kada postoji norma kojom ga se ukida). 6. Subjektivno pravo kao vlast Kada se govori o subjektivnom pravu koje za predmet ima (vlastite i tuđe) pravne položaje, izraz „subjektivno pravo“ ponekad se (ponešto netočno) uporabljuje za označavanje „vlasti“. Vlast je pravna (objektinim pravom dodijeljena) sposobnost mijenjanja vlastitih ili tuđih pravnih položaja, tj. sposobnost stvaranja, mijenjanja ili utrnjivanja obveza i prava. Zahtjevi su u suodnosu (korelaciji) s obvezama: vlast, naprotiv, nije u suodnosu s obvezom, nego s „podložnošću“: podložnost vlasti je mogućnost trpljenja mijenjaja vlastitog pravnog položaja djelovanjem drugih – npr. djelovanjem zakonodavca ili djelovanjem suvlasnika koji traži diobu nepodijeljenje stvari. Treba istaknuti da ne postoji slabi smisao „vlasti“. Ne postoje pravne vlasti (ili podložnosti) „po prirodi“: ne postoje vlasti bez normi kojima ih se dodjeljuje, niti podložnosti bez normi kojima ih se nameće. I vlasti, kao i zahtjevi, obveze i podložnosti, mogu biti dodijeljene isključivo normama. 7. Subjektivno pravo kao složeni položaj Kada se govori o subjektivnom pravu koje za predmet nema ponašanje nekog subjekta, nego neku stvar misli se na tzv. „stvarna prava“ – izraz „subjektivno pravo“ označava složeni (molekularni) pravni položaj, koji proizlazi iz kombinacije mnoštva osnovnih (atomarnih) subjektivnih položaja. Npr. tzv. pravo vlasništva nije dosl. jedno (atomarno) pravo, nego je (molekularni) skup mnoštva subjektivnih pravnih položaja vlasnika i skup različitih sloboda (činiti, propuštati), vlasti (raspolagati), otpornosti (prema aktima raspolaganja drugih) i zahtjeva (za propuštajuća ponašanja drugih). Gotovo su sva „imenovana“ subjektivna prava složeni pravni položaji – npr. u složene pravne položaje ubrajaju se i ustavna prava na slobode (okupljanja, udruživanja, mišljenja itd.). Ustavne odredbe kojima se dodjeljuju „prava“ na slobode zapravo: (a) ovlašćuju građane ponašati se na određeni način (pravo u smislu slobode); (b) odriču zakonodavcu vlast da ponovno zabrani to ponašanje (pravo u smislu otpornosti); (c) dodjeljuju građanima zahtjev za propuštajuće ponašanje izvršne vlasti (koja ima za obvezu fizički ne ometati dotično ponašanje). 31 | P a g e 8. Prava drugog stupnja Među pravima postoje neka koja su funkcionalno povezana s drugim pravima, npr: (a) Ustavno pravo jednakosti, ili, pravo na jednako pravno postupanje Ima za predmet jednaku razdiobu prava (bez razlike s obzirom na spol, rasu, jezik, vjeroispovijed itd.). (b) Pravo na tužbu, tj. pravo na pokretanje sudskog postupka U funkciji je zaštite nekog drugog prava, koje je navodno povrijeđeno (npr. subjektivnog obveznog prava). (c) Vlast (svaka vrsta vlasti) Sastoji se u sposobnosti mijenjanja vlastitih i tuđih prava. Pravo na jednako postupanje je pravo „drugog stupnja“ u odnosu na prava koja su mu predmetom: metapravo, pravo glede prava. Pravo na tužbu je također pravo „drugog stupnja“ u odnosu na prava za čiju je zaštitu funkcionalno predviđeno. Vlast je pravo „drugog stupnja“ u odnosu na prava koja mogu biti izmijenjena njezinim vršenjem. 9. Prava kao zaštićeni subjektivni položaji U jeziku doktrine često se kaže da subjekt „ima pravo“ sa značenjem da je dotični subjekt nositelj zaštićenog subjektivnog položaja. Zaštićeni subjektivni položaj proizlazi iz spoja dvaju različitih subjektivnih položaja: (a) Bilo kojeg od prethodno pobrojanih subjektivnih položaja (slobode, otpornosti, zahtjeva itd.); (b) Prava na tužbu, odnosno prava (metaprava) obratiti se sudskom organu radi zaštite dotičnog subjektivnog položaja i/ili popravljanja njegove povrede. Može se reći da subjekt „ima pravo“ u tom smislu samo pod uvjetom da postoje (ne jedna, nego) dvije norme: - Jedna kojom mu je dodijeljeno određeno „pravo“ (samo po sebi zaštićeno), i - Druga kojom mu je dodijeljeno dodatno „pravo“ (metapravo) pokrenuti sudski postupak radi zaštite prvoga prava. Ovaj način izražavanja podrazumijeva ideju prema kojoj nezaštićena prava nisu „prava“ prava nego prava „na papiru“. 10. Izvor pravā Prava se mogu svrsihodno razlikovati prema izvoru iz kojega proizlaze, npr.: (a) „ustavna“ prava su ona dodijeljena ustavom, (b) „zakonska“ prava su ona dodijeljena zakonom, (c) „ugovorna“ prava su ona koja proizlaze iz ugovora (ili sličnih akata privatne autonomije). Ustavna prava su prava koja su pojedincima dodijeljena ugl. prema državi („protiv države“), i u tom su smislu subjektivna „javna“ prava. U vrijedećem tal. pravnom poretku i ustavna se prava mogu isticati erga omnes, tj. i prema građanima. 32 | P a g e  Ugovorna su prava pojedincu dodijeljena prava prema drugom pojedincu – subjektivna „privatna“ prava. U onim pravnim poredcima koji imaju meki ustav ne postoji opravdanje za razlikovanje ustavnih i zakonskih prava: jer u takvim sustavima ustav nije hijerarhijski nadređen (običnom) zakonu i zbog toga se (običnim) zakonom može mijenjati, njime mu ograničiti doseg, obustaviti ga ili ukinuti; tako da ustavna prava ne uživaju nikakvu posebnu zaštitu ili jamstvo u odnosu na zakonodavca. Razlikovanje zakonskih i ustavnih prava od ključne je važnosti u pravnim poredcima s krutim ustavom – jer ako je ustav krut, obični zakon mu je hijerarhijski podređen i zbog toga ne postoji ovlast da se njime na bilo koji način utječe na ustavne norme. U tim se okolnostima ustavom dodijeljeno subjektivno pravo ne može ograničiti, obustaviti, izmijeniti ili ukinuti običnim zakonima (kojima se može ukinuti neko zakonsko pravo). U poredcima s krutim ustavom, ustavom (ili formalno ustavnim zakonom) dodijeljena subjektivna prava obilježena su posebnom sposobnošću „odupiranja“, posve osobitom zaštitom – to su prava koja običan zakonodavac (za razliku od ustavotvorca) nije ovlašten ograničiti, obustavljati, mijenjati ili ukidati. Jedno je dodijeliti pravo, a drugo ga je zajamčiti (zaštititi) – da bi se pravo dodijelilo, dovoljna je norma formulirana kao norma kojom se pripisuju prava (npr. „Svatko ima pravo na očitovanje svoje vjere“), da bi se pravo zajamčilo, nije ga dovoljno pripisati: treba odrediti i mehanizme njegove zaštite. Jamstvo prava ne može se odrediti istom onom normom kojom ga se dodjeljuje. Jamstvo se može odrediti jedino nekom drugom normom („sekundarnom“), kojom se ustanovljuju mehanizmi sprječavanja kršenja prve norme ili predviđaju pravna sredstva za slučaj da prva norma ipak bude prekršena. 11. Temeljna prava U svakodnevnom se jeziku doktrine prava dodijeljena ustavom obično nazivaju „temeljnim pravima“. Takva prava su prava građana (uglavnom, iako ne isključivo) prema državi – „subjektivna javna“ prava, u skladu sa sada već gotovo napuštenim načinom izražavanja iz njemačke javnopravne doktrine 19. st., tj. prema organima koji izvršavaju različite državne funkcije (zakonodavnu, izvršnu, sudsku). U okviru prava s izvorom u ustavu uvedena su dva razlikovanja: (1) Prvo se razlikovanje odnosi na sadržaj prava. U tom pogledu, među ustavom dodijeljenim pravima u pravilu razlikujemo: (a) Prava na slobode Pojedino ustavno pravo na slobodu (npr. pravo na slobodu udruživanja, okupljanja) zapravo nije jedno (atomarno) „pravo“, nego prije (molekularni) spoj različitih „prava“: slobode ponašati se na određeni način, otpornosti prema zabranama zakonodavca, zahtjeva za propuštanje izvršne vlasti da fizički spriječi dotično ponašanje. (b) Socijalna prava Svako socijalno pravo (npr. pravo na rad, zdravlje) može se shvatiti kao zahtjev kojemu odgovara neka obveza države: obveza usvajanja zakona, donošenja upravnih akata i izvršavanja materijalnih radnji prikladnih za ostvarivanje takvih zahtjeva. 33 | P a g e  Obveza usvajanja zakona (koja tereti zakonodavca) je obveza za koju ne postoji sankcija: ne postoje učinkovita sredstva za moguće zakonodavčevo neizvršenje te obveze. I ako je ustav zajamčen nadzorom ustavnosti zakona, ustavni sud može poništiti postojeći zakon, ali ne može poništiti nepostojeći zakon ili nepostojanje zakona (što bi bilo jednako donošenju dotičnog zakona). U tom smislu, socijalna prava su prava „na papiru“. (2) Drugo se razlikovanje odnosi na nositeljstvo prava. U tom pogledu, među ustavom dodijeljenim pravima razlikujemo: (a) Ljudska prava Tako se nazivaju prava koja se ustavom bez razlike dodjeljuju svim ljudima, neovisno o državljanstvu. Npr. pravo na očitovanje vlastite vjere, pravo izražavanja vlastite misli, itd. (b) Građanska prava Tako se nazivaju prava koja se ustavom dodjeljuju građanima i samo njima. Npr. pravo na jednako postupanje, pravo okupljanja, pravo udruživanja, pravo glasa. 12. Dodatak. Legitimni interes Knjiga: 103. – 106. str. Pravna dinamika I. Norme o proizvodnji prava 1. Pravo uređuje vlastito stvaranje Pravo uređuje i svoje vlastito stvaranje i primjenu – tj. ono uz opće norme o ponašanju upućene građanima uključuje i dug niz normi („sekundarnih“) kojima se uređuje stvaranje i primjena samoga prava od strane državnih organa. „Normama o proizvodnji prava“ nazivaju se one norme (metanorme u širem smislu te riječi – normativni akti) kojima se uređuje upravo stvaranje (drugih) normi. Norme o proizvodnji prava (u užem smislu jer im je predmet proizvodnja prava) imaju „formalan“ karakter, u smislu što se ne odnose na sadržaj budućeg normiranja, nego se njima samo propisuje: (a) koji je organ nadležan stvarati i ukidati norme, i (b) u kojem postupku on treba izvršavati tu nadležnost. Razred formalnih normi o zakonodavstvu obuhvaća: (1) norme kojima se dodjeljuje zakonodavna nadležnost i (2) norme kojima se uređuje izvršavanje te nadležnosti, tj. norme o zakonodavnom postupku. 34 | P a g e 2. Norme o nadležnosti Norme kojima se dodjeljuju normativne nadležnosti („norme o nadležosti“ u užem smislu) jesu sve one norme kojima se određenom organu pripisuje normativna vlast, tj. vlast stvaranja pravnih normi – dotični se organ tako ovlašćuje donositi pravne norme. Paradigmatski primjer norme o nadležnosti: domovima Parlamenta se dodjeljuje zakonodavna vlast na državnoj razini (čl. 70. tal. ustava). Nijednom normom o nadležnosti se ne dodjeljuje opća normativna vlast: vlast stvaranja pravnih normi koja nije pobliže određena. Naprotiv, svakom se normom o nadležnosti dodjeljuje vlast stvaranja jednog točno određenog izvora prava, tj. normativnog dokumenta koji ima svoje „vlastito ime“ – nomen juris (npr. ustavni zakon, parlamentarni poslovnik), što odgovara danom pravnom uređenju. Odredbe poput „Nadležnost N dodijeljena je organu O“ obično se shvaćaju u smislu da je dotična nadležnost rezervirana za taj određeni organ: nadležnost N pripisana je samo organu O, i nijednom drugom, tako da je ne može izvršavati nijedan drugi organ. Stoga svaka norma o nadležnosti ima dva aspekta (ili se sastoji od spoja dviju različitih normi): (a) s jedne strane, njome se ovlašćuje neki organ da stvori neku određenu vrstu izvora prava; (b) s druge strane, njome se definira, odnosno pridonosi definiranju dotičnog izvora prava. 3. Norme o postupku Norme kojima se uređuju načini izvršavanja pojedine normativne nadležnosti jesu sve one norme kojima se određuje postupak stvaranja vrste izvora prava na koju se odnose. Tako se npr. člancima tal. Ustava uređuju postupak stvaranja običnih državnih zakona, postupak stvaranja ustavnih zakona, itd. Odredbe poput „Nadležnost N izvršava se u skladu s postupkom P“ uobičajeno se shvaćaju u smislu da se dotična nadležnost može izvršavati samo kroz dotični postupak. Svaka postupovna norma ima dva aspekta (ili se sastoji od spoja dviju različitih normi): (a) s jedne strane, njome se propisuje prihvaćanje određenog postupka za stvaranje određenog izvora prava; (b) s druge strane, njome se definira, odnosno pridonosi definiranju dotičnog izvora prava. II. Pravni izvori 1. Pojam pravnog izvora Pravo uređuje i svoje vlastito stvaranje. Svaki pravni poredak uključuje neke norme čiji je predmet uređivanja upravo stvaranje (drugih) normi – riječ je o normama o proizvodnji prava. Logička struktura normi o proizvodnji prava nije različita od strukture svih ostalih pravnih normi – riječ je o pogodbenoj strukturi tipa „Ako Č, onda P“ gdje se antecedent (ili protaza) odnosi na razred uvjetujućih činjenica, a konsekvent (ili apodaza) na razred pravnih posljedica. 35 | P a g e  Posebnost dotičnih normi nije u njihovoj strukturi, nego u jednoj sastavnici njihova sadržaja, točnije u vrsti pravne posljedice koja se njima određuje. Normama o pro