ONS skripta- I. kolokvij.docx

**OSNOVE NACIONALNE SIGURNOSTI (ONS)** **skripta za I. kolokvij** **1. SIGURNOST I PODJELA SIGURNOSTI** Teorija sigurnosti -- teorija koja za cilj ima razumijevanje i/ili upravljanje sigurnosnim pitanjima \- Kopenhaška škola - Kopenhaška škola je pristup u studiju međunarodnih odnosa i sigurnosn...

**OSNOVE NACIONALNE SIGURNOSTI (ONS)** **skripta za I. kolokvij** **1. SIGURNOST I PODJELA SIGURNOSTI** Teorija sigurnosti -- teorija koja za cilj ima razumijevanje i/ili upravljanje sigurnosnim pitanjima \- Kopenhaška škola - Kopenhaška škola je pristup u studiju međunarodnih odnosa i sigurnosnih studija koji se razvio u okviru Kopenhagenskog instituta za mirovne studije tijekom 1980-ih i 1990-ih godina. Ova škola unosi širi konceptualni okvir za razumijevanje sigurnosti, koji nadilazi tradicionalne vojno-strategijske aspekte nacionalne sigurnosti. Glavni doprinos Kopenhagenske škole je uvođenje koncepta sekuritizacije. - - - - - \- razlika teorije sigurnosti i sigurnosnih studija općenito mnoge aktivnosti unutar SS ne bave se eksplicitno teorijom \- terminologija strateške studije bio je utemeljen pojam od 40-ih do 80-ih godina Kompleksnost sadržaja sigurnosti \- Različiti pogledi na sigurnost *Politički* *Ekonomski* *Ekološki* *Tehnološki* *Vojni..* ***Sigurnost podrazumijeva različite aspekte ljudske*** ***egzistencije (pojedinaca ili društava) te procese aktivnosti koji tu egzistenciju trebaju omogućiti:*** \- *u odnosu na druge pojedince i socijalne skupine* \- *u odnosu na druga društva i* *u odnosu na prirodnu okolinu* **Objektivna i subjektivna dimenzija sigurnosti**: Arnold Wolfers tvrdi da sigurnost ima svoju objektivnu i subjektivnu dimenziju. Objektivno gledajući ona mjeri odsutnost prijetnji pri stjecanju vrijednosti, dok u subjektivnom smislu ona predstavlja odsustvo straha da će te vrijednosti biti napadnute. **Sigurnost, u objektivnom smislu, mjeri odsutnost prijetnji stečenim vrijednostima, u subjektivnom smislu, odsutnost straha da će takve vrijednosti biti napadnute.** **Vrste sigurnosti:** 1.) individualna sig. 2.) nacionalna sig. 3.) regionalna sig. 4.) međunarodna sig. 5.) globalna sig. INDIVIDUALNA SIGURNOST \- Individualna sigurnost je povezana s demokratskom legitimacijom društva \- Primarno se ističe sigurnost pojedinca, a ne države \- Naglašena socijalna i ekonomska dimenzija \- Zaštita ljudskih prava \- Zaštita manjinskih skupina HUMAN SECURITY CONCEPT uključuje dvije osnovne pretpostavke: 1)Postizanje slobode od siromaštva(**FREEDOM FROM WANT**) 2)Postizanje slobode od straha(**FREEDOM FROM FEAR** **Nacionalna sigurnost** Prvo pojavljivanje pojma nacionalna sigurnost u knjizi Waltera Lippmana "Američka vanjska politika" iz 1943. **Nacionalna sigurnost je nepostojanje bilo kakvog straha od napada, ugrožavanja interesa ili prijetnje druge države ili država.** Nacionalna sigurnost je sigurnost građana i države koja sadrži: *a) sigurnost nacionalne teritorije;* *b) zaštitu života ljudi i njihove imovine;* *c) zaštitu i očuvanje nacionalne suverenosti;* *d) djelovanje temeljnih djelatnosti društva (ekonomske, političke, socijalne, kulturne, ekološke\...)* **Međunarodna sigurnost** Međunarodna sigurnost je stanje i sustav koji podrazumijeva određenu metodu djelovanja, načine postupanja i skup sredstava što ih države poduzimaju u svojim međusobnim odnosima za postizanje najtrajnijeg osjećaja sigurnosti. TRI KONCEPCIJE REALIZACIJE MEĐUNARODNE SIGURNOSTI: 1.Ravnoteža snaga (na svjetskoj razini, na regionalnoj razini i u odnosima između pojedinih država); 2.Kolektivna sigurnost: *-prihvaćanje načela ograničavanja uporabe sile;* *-prihvaćanje načela mirnog rješavanja svih sporova;* *-prihvaćanje načela udruživanja zbog zajedničkog djelovanja protiv agresora* 3.Svjetska naddržavna vlada GLOBALNA SIGURNOST Globalna sigurnost je uvjetovana globalnim interesom i prijetnjama,a obuhvaća individualnu, nacionalnu i međunarodnu sigurnost između koje postoje veze različitih sektora (političko-pravni, vojni, ekonomski, socijalni i ekološki) čija je suština međusobno korigiranje, kontroliranje i modeliranje u cilju postizanja mira i sigurnosti. **2. PRAKORIJENI SIGURNOSNIH STUDIJA** Thomas Hobbes (1588-1679, Engleska, 17. st.) \- Leviathan: Metafora za moćnu državu ili suverena koji održava red i sprječava kaos u društvu. Prema Hobbesu, bez jake centralne vlasti, društvo bi skliznulo u stanje prirodnog rata, \"rat svih protiv svih.\" \- Sigurnosna Dilema Carl von Clausewitz (1780-1831, Pruska, 19. st.) \- „O ratu" \- Uloga Države: Tukidid (460-395 p.n.e., Grčka, 5. st. p.n.e.) \- „Povijest Peloponeskog rata" \- Sigurnosna Logika: \- Dilema Sigurnosti: Zajedničke Postavke -Sklonost Korištenju Sile: -Konsenzus i Suradnja: \- Realistička Škola Mišljenja: **3. POJAVA SIGURNOSNIH STUDIJA** \- Sigurnosne studije -- poddisciplina međunarodnih odnosa \- Javljaju se početkom 20. stoljeća kao reakcije na krvoproliće koje je izazvao Prvi svjetski rat \- Mnoge definicije sigurnosti (npr. Ian Bellamy -- Sigurnost kao takva je relativna sloboda od rata, združena s relativno visokim očekivanjima da poraz neće biti posljedica nijednog rata koji bi se mogao dogoditi) \- Tradicionalno, posebice za vrijeme Hladnog rata, u središtu proučavanja nalazila se država no nakon nestanka željezne zavjese, počinje obuhvaćati i brojne druge aspekte \- Disciplina međunarodnih odnosa stvorena je 1919. u Aberystwythu u Ujedinjenom Kraljevstvu. \- Sigurnost je pitanje visoke politike, središnje u vladinim raspravama i osnova prioriteta koje uspostavljaju. \- četrdesetih pojavljuje se zasebna kategorija djelovanja na sjecištu vojne ekspertize i društvenih znanosti utemeljene na sveučilištima usmjerene prema stvaranju znanja relevantnog u smislu politike \- institucionalno promjena dogodila se u isto vrijeme kada se koncept sigurnosti pomaknuo prema centru, postajući vodeća ideja nad prethodno najvišim ciljevima poput obrane i nacionalnog interesa -Strategija nacionalne sigurnosti-(Nacional Security Act -NSA)-1947. god - glavni razlog rezoniranja: postajalo je razvidno da bi Hladni rat mogao postati iscrpljujuća, sveobuhvatna i egzistencijalna borba, javila se ideja da je potreban oblik integriranog razumijevanja \- **strateške studije** -- pod-polje sigurnosnih studija, strateškim studijama se bavi „Strategija u suvremenom svijetu". Referentni objekt sigurnosnih studija je država \- Tradicionalne pristupi dominiraju do polovice prošlog stoljeća, a glavne pristupe čine REALIZAM i LIBERALIZAM koji u središtu proučavanja sigurnosti smještaju državu i vojnu moć \- Sve veći značaj alternativni pristupi dobivaju nakon Hladnog rata, kada se sfera sigurnosti sve više pomiče s države na društvo i pojedinca \- 2 pristupa koja su se bavila pitanjima zašto i kako su države tražile sigurnost: realizam i liberalizam. \- Mirovne studije -- bave se problematikom pojave nuklearnog oružja, ali su isticale i sigurnosne implikacije uništavanja okoliša i siromaštva. \- Kritičke sigurnosne studije (CSS) prvi se put pojavljuju 1994. godine -- daju objašnjenja različitih pristupa. \- Caroline Kennedy-Pipe je autorica koja otkriva implicitnu vezu između militarizma i muževnosti. \- Sekuritizacija -- ovaj pojam razvili su znanstvenici poznati pod nazivom Kopenhaška škola, a tvrde da mi razmišljamo o nečemu kao sigurnosnom pitanju zato što nas je elita (npr političke vođe) uvjerila da to prestavlja prijetnju našem opstanku. \- Eric Herring je autor koji tvrdi da je temeljno polazište izučavanja sigurnosti vojna sigurnost. Temelji izučavanja vojne sigurnosti su: sekuritizacija i konstruktivizam. \- Christoper Dent koristi izraz ekonomsko-sigurnosna veza kako bi tumačio ekonomsku sigurnost. \- Peter Viggo Jakobsen se bavi diplomacijom prinude -- prinudna diplomacija je prijetnja i ako je potrebno ograničena uporaba sile stvorena kako bi se protivnik pokorio željama onoga koji ga prisiljava. To je djelovanje neznatno slabije od primjene brutalne sile i stoga je pokušaj da se postigne politički cilj što je jeftinije moguće. \- Stan Taylor -- obavještajni ciklus - proučavaju se tajne akcije i, uz osvrtanje na invaziju na Irak 2003, neuspjeh tajnih službi, ili ono što bi se primjerenije moglo nazvati neuspjeh politike. Ovo je poglavlje usko povezano s prinudnom diplomacijom, budući da prijetnja upotrebom sile kako bi se uspješno natjeralo protivnika zahtijeva saznanja o njihovim ciljevima. **IZVORI I INSTITUCIONALNA STRUKTURA SIGURNOSNIH STUDIJA** \- Teorija sigurnosti -- teorija koja za cilj ima razumijevanje i/ili upravljanje sigurnosnim pitanjima. \- Glavni ključ pojave strateških studija bila je potreba za civilnim stručnjacima kao ravnoteže vojnom vodstvu. Sigurnosne studije kao zasebno polje proučavanja rođeno je u Sjedinjenim - - Državama četrdesetih godina dvadesetog stoljeća Nuklearno oružje stvorilo je strateški izazov kojeg je pokrivala tradicionalna vojna ekspertiza. \- ratovi se više nisu trebali voditi nego izbjegavati pomak težišta sa taktičke i operativne razine na istinski dugoročnu strategiju te sa upotrebe određene tehnologije na ciljani razvoj brzo promjenjivih tehnologija za budućnost **ZLATNO DOBA SIGURNOSNIH STUDIJA** **-„Zlatno doba"** sigurnosnih studija je razdoblje pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća. Tu je poseban naglasak na područje teorije igara i nuklearnu strategiju. \- Pod utjecajem politika s Istoka (SSSR-a) i Zapada (SAD-a) u središtu proučavanja nalaze se teorija igara i nuklearna strategija \- Pod utjecajem nuklearnog oružja na pojam sigurnosti, dolazi do razvoja mnogih teorija i razvoja sigurnosnih studija + prvi vrhunac teoretizacije i stvaranja teorija unutar SS \- Uloge bombardera, projektila, podmornica, upotrebe i neupotrebe taktičkog nuklearnog oružja te izbjegavanje ranjivosti sustava postaju jasna spona između teoretičara i kreatora politike \- teorija odvraćanja je postala uspješno jer 1. proizvela je naoko produktivan istraživački program u kojem je teorijski rad proizveo sve novije i složenije probleme kojima se moglo baviti pomoću novih teorijskih kretanja, 2. teorije su zapravo proizvodile svoju vlastitu stvarnost apstrakcija \- kritika: cjelokupna literatura proizvela je legalizirajući dimne zavjese za ono što su političari i vojska ionako željeli učiniti: izgraditi goleme nuklearne snage i promovirati vojnu Kejnsijanizam. **- Zatvorenikova dilema** je smišljena u RAND-u 1950. godine. „Preokret u pogodbi" iz kasnih pedesetih u teoriju igara unio je T. Schelling. \- Sistemska analiza je metoda za rješavanje problema strukture sile i alokacije resursa -- vidi se kako su SS ne samo bile inspiriane disciplinom ekonomije nego su zapravo bile o ekonomici \- Ekonomika obrane je drugo najveće polje u ranim sigurnosnim studijama. \- Najvažniji neamerički doprinos strateškim studijama je temeljno djelo Headlya Bulla o kontroli naoružanja. **INSTITUCIONALIZACIJA I STAGNACIJA** \- loš utjecaj politike u sama apstraktnost logike odvraćanja više-manje se urušila pod težinom svoje vlastite kompleksnosti, uzrokovajući pomak ka općem odvraćanju. \- Period između 1965. i 1980. označio je razdoblje **stagnacije sigurnosnih studija: postale su predmetom određenih kolegija, teorija sigurnosti gotovo isključivo se razvija unutar civilnog dijela** \- U SAD-u se pojavljaju prvi kolegiji specijalizirani za sigurnosne studije, dok u Europi tek dolazi do značajnijeg razvoja teorija sigurnosnih studija \- najvažniji ne američki doprinos SS je djelo Headlya Bulla o kontroli oružja te stalne interakcija američkog učenja u području društvene znanosti sa tradicijom britanskog djelovanja koje prožima klasičnu vojnu strategiju \- Podvojenost odražava američku tradiciju u društvenoj znanosti koja je više orijentirana na „rješavanje problema‟, nasuprot kritičkoj tradiciji Europe. Europske SS većinom su se oblikovale kasnih 60-ih i ranih 70-ih godina te su postale post-zlatnodobska, institucionalizirana vrsta djelovanja sa već uspostavljenom teorijom koja se borila sa držanjem koraka s brzim tehnološkim promjenama te političkim kretanjima \- SS izvan područja NATO-a su po vrsti slične političkoj argumentaciji sa malo tehničke ekspertize \- simultanost politike i teorijskog rada na sveučilištima označila je razdoblja u SAD-u što se promijenilo posljednjeg dijela 60-ih \- istraživanje mira u odnosu na SS: do 70ih ova dva puta oblikovala su se u jasnoj suprotnosti jedan prema drugome. Veliki dio međuratnih međunarodnih odnosa bio je programatski konstruiran sa ciljem proizvodnje mira. Nakon WW2 pokušaj razvijanja znanstvenog proučavanja rata utemeljenog u društvenoj znanosti odbila je disciplina međunarodnih odnosa u nastanku, te se posljedično istraživanje mira oblikovalo sa korijenima uglavnom u 'mekšim' ili humanističkijim društevnim znanostima poput sociologije i psihologije. Posebice u Europi, istraživanje mira doživjelo je radikalizaciju u kasnim šezdesetim i ranih sedamdesetih godina. **DISCIPLINIRANO PREISPITIVANJE I PONOVNO POKRETANJE TEORIZACIJE** \- američka glavna struja SS usredotočila se na rasprave oko ofenzivnog i defanzivnog realizma, rasprave o konstruktivizmu, demokratskom miru i moći nasuprot institucijama u izgradnji vladavine od kojih su sve oblikovane potragom za empirijski potvrđenim generalizacijama o U-P vezi. U Europi rasprava se pojavila između određenog broja više ili manje kritičkih teorija: kritičkih SS, feminizma, Kopenhaške škole, Pariške škole i post-strukturalizma \- razvijaju se dvije različite skupine teoretiziranja: Američka riješavanja problema i Europska kritička teorija \- zajednički nazivnik je različita shvaćanja uloge SS u SADu to je teorija koja otkriva zakone o djelovanju svjetske politike koja kreatorima politike omogućuje da naprave pravi izbor kada se suočavaju sa situacijama u kojima su ove veze važne. U europskim krugovima trend je bio usmjeren prema kritičkim teorijama različitih vrsta koje su se odrazile na političke prakse i koje su problematizirale prirodu stvaranja sigurnosti. \- U osamdesetima, sigurnost se pojavila kao konstruktivniji analitički koncept (Buzan, 1984; Jahn et al, 1987). Promišljanje o moći je nacionalna stvar, anarhija se smatra neizbježnom, a kraj priče -- mir, je kozmopolitski, te se tvrdi da se anarhija mora ukloniti kako bi se moglo postići bilo što dobro. Za razliku od toga, sigurnost je relacioni koncept te anarhiju promatra kao spektar u kojemu se uvjeti mogu poboljšati u smjeru zrele anarhije. \- istraživanje mira bilo je interdisciplinarno, politički orijentirano, ali sa distancom u odnosu na neposrednu političku odgovornost i na glavne sile u akademskom sustavu \- Promjenjiva politička situacija, osjećaj važnosti i relevantnosti, te uključenost u žestoke političke rasprave jasno su pridonijeli rođenju teorija, a u nekoliko slučajeva, teoretičari su vjerojatno imali izvjesnu ulogu kao intelektualci od ili za društvene pokrete, poput mirovnih pokreta ili Pugwash-a, kao i nekih, uglavnom opozicijskih, političkih stranaka, ali općenito, utjecaj prakse na teoriju vjerojatno je bio veći nego utjecaj teorije na praksu. \- Najbolji primjer utjecaja konstruktivizma u američkim sigurnosnim studijama je knjiga \"Kultura nacionalne sigurnosti\" (1996) koju je napisao Katzenstein. Cilj je bio potvrditi konstruktivizam unutar sigurnosnih studija kao odgovor na materijalističke pristupe. Nasuprot tome, europske škole sigurnosnih studija nisu se razvijale kroz deduktivne teorijske rasprave, već su se pojavile iz praktičnog angažmana s posebnim sigurnosnim pitanjima. Europske teorije, poput teorije sekuritizacije, postale su relevantne u širem kontekstu međunarodnih odnosa i često su se koristile za raspravu o političkoj ulozi istraživača. -veći dio djelovanja u europskim i američkim istraživačkim institutima vrlo sličan: detaljan tehnički rad na AIDS-u kao epidemiji, na proliferaciji tehnologije projektila, na učinkovitosti različitih protu-terorističkih strategija. Većina onoga što se događa u vanjsko-političkim institutima kao i IISS-u u Europi i u američkim think tankovima jednakog je karaktera. **SNAGE TEORIJE I IZAZOVI BUDUĆNOSTI** \- Sigurnosne studije trenutno se nalaze na visokom stupnju produktivnosti, i u SAD-u i Europi \- U Europi dolazi do razvoja novih "europskih sigurnosnih teorija" koje nastoje povezati različite trendova u jednu združenu cjelinu \- Za budućnost teorijskog proučavanja sigurnosti bitno je analizirati utjecaj sigurnosti na svakodnevna politička pitanja \- U tom smislu, europske studije će fokus sve više zasnivati na ekološkim pitanja i njihovu utjecaju na sigurnost, zdravstvenoj sigurnosti, pitanjima identiteta\... \- Američke teorije bit će najaktivnije u područjima poput proliferacije oružja za masovno uništenje i globalne vojne stabilnosti Zašto su prvo u Sjedinjenim Državama strateške studije oblikovale zasebno polje? Strateške studije su se u SAD-u razvile kao zasebno polje zbog specifičnih povijesnih i političkih okolnosti, uključujući Hladni rat i nuklearnu prijetnju. Američki akademici i praktičari su se usredotočili na proučavanje vojne strategije, nuklearne strategije i međunarodnih odnosa u kontekstu globalnog sukoba s Sovjetskim Savezom. Institucionalna potpora, kao što su think tankovi poput RAND Corporation, također su igrala ključnu ulogu u oblikovanju strateških studija kao zasebnog polja. Zašto Vijetnamski rat nije postao generator novih valova teoretiziranja koji bi pridonijeli ovom novom političkom izazovu? Vijetnamski rat je izazvao značajnu kritiku postojećih teorija i pristupa, ali nije nužno generirao nove valove teoretiziranja zbog složenosti i specifičnosti sukoba. Osim toga, velik dio akademske zajednice nastavio je razvijati teorije utemeljene na Hladnom ratu, dok su nova pitanja i pristupi tek počeli dobivati na značaju. Kritika postojeće teorije često ne dovodi odmah do usvajanja radikalno novih pristupa. Na temelju prethodnih poglavlja ove knjige, kao i ovog poglavlja, u kojoj mjeri 'sigurnosne studije' izgledaju kao jedno integrirano polje, ili ih je prikladnije promatrati kao dvije ili više arena koje dijele isto ime ali su razdvojene bilo geografskom bilo meta-teorijskom udaljenošću? Sigurnosne studije mogu se vidjeti kao razdvojene u više arena zbog različitih teorijskih i metodoloških pristupa koji prevladavaju u različitim geografskim regijama. U SAD-u, sigurnosne studije često uključuju fokus na vojne aspekte i strategiju, dok u Europi može biti prisutnija šira perspektiva uključujući ljudsku sigurnost, ekološke aspekte i druge tematske sfere. Meta-teorijske razlike, poput interpretacija sigurnosti i prioriteta, doprinose ovoj fragmentaciji. Biste li sve veću udaljenost između sigurnosnog teoretiziranja u Europi i Sjedinjenim Državama objasnili uglavnom razlikama u vanjskoj politici, općim filozofskim orijentacijama, institucionalnim razlikama unutar akademskog svijeta, ili drugim faktorima? - Udaljenost između američkih i europskih pristupa sigurnosnim studijama može se objasniti kombinacijom faktora. Razlike u vanjskoj politici (npr. američka fokusiranost na globalnu dominaciju nasuprot europskom fokusu na regionalnu stabilnost), filozofske orijentacije (npr. različiti naglasci na vojnu moć nasuprot ljudskoj sigurnosti), i institucionalne razlike unutar akademskog svijeta (npr. različite škole mišljenja i istraživački prioriteti) svi doprinose ovoj udaljenosti. Zašto konstruktivizam vodi toliko različitim vrstama djelovanja u Sjedinjenim Državama i Europi? Konstruktivizam može voditi različitim vrstama djelovanja zbog varijacija u kontekstu i primjeni. U SAD-u, konstruktivizam može biti primijenjen u analizi globalnih sigurnosnih prijetnji i identiteta država, dok u Europi može imati jači fokus na multilateralan pristup i razvoj zajedničkih identiteta. Različite političke i institucionalne okolnosti utječu na način na koji se konstruktivističke ideje primjenjuju i interpretiraju. Što je različito između oblika spoznaje u američkom i europskom djelovanju? Oblik spoznaje može se razlikovati u pogledu pristupa i metoda. Američki pristup može biti više usmjeren na kvantitativne metode i analizu temeljenu na velikim podacima, dok europski pristup može biti skloniji kvalitativnim metodama i povijesnoj analizi. Također, američki pristup često se fokusira na praktične aspekte strategije i politike, dok europski može uključivati širi spektar teorijskih i normativnih pitanja. Koje bi institucionalne reforme u pogledu sveučilišta, think tankova, političkih instituta ili kreiranja politike najbolje poslužile boljoj teoriji sigurnosti i boljoj sigurnosnoj politici? Institucionalne reforme koje bi mogle poboljšati teoriju sigurnosti i sigurnosnu politiku uključuju veći interdisciplinarni pristup unutar sveučilišta, bolju suradnju između akademskih institucija i think tankova, te jaču povezanost između istraživača i praktičara. Također, promicanje pristupa temeljenih na stvarnim potrebama politika i uključivanje različitih perspektiva može unaprijediti razumijevanje i primjenu sigurnosnih teorija. Koja su najvažnija pitanja na političkoj agendi koja se moraju bolje razumjeti, i zašto ona ne postanu najaktivnija istraživačka područja? Važna pitanja uključuju klimatske promjene, cyber sigurnost, i geopolitičke promjene. Ova pitanja ne uvijek postaju aktivna istraživačka područja zbog složenosti njihovih međusobnih odnosa, nedostatka konsenzusa o prioritetima, ili političkih i institucionalnih ograničenja koja mogu usmjeriti istraživačku pažnju na druge teme. Ukazuju li suvremeni politički izazovi na potrebu za novim interdisciplinarnim odnosima? Da, suvremeni politički izazovi, kao što su klimatske promjene, globalne pandemije i tehnološke promjene, ukazuju na potrebu za novim interdisciplinarnim odnosima. Ovi izazovi zahtijevaju integraciju različitih disciplina i pristupa kako bi se razvila holistička rješenja i razumijevanje složenih problema. Je li bliska veza između teorije i politike pogodna ili pogubna za dobru teoriju? Bliska veza između teorije i politike može biti i pogodna i pogubna. S jedne strane, ona može omogućiti da teorije budu relevantne i primjenjive u stvarnim političkim kontekstima. S druge strane, previše bliska povezanost može dovesti do teorijskog pritiska da se prilagodi trenutnim političkim interesima, što može ograničiti teorijsku inovaciju i kritičku analizu. Balansiranje između akademske slobode i praktične primjene ključno je za razvoj kvalitetnih teorija. **4. SIGURNOST U MEĐUNARODNOJ POLITICI-TRADICIONALI PRISTUP** **DRŽAVA KAO SREDIŠNJI AKTER**- Država je tradicionalno utemeljena jedinica s vladom koja vlada njezinim teritorijem, te je prepoznata kao država od strane drugih država. Državna sigurnost sadrži 4 elementa- **FIZIČKA SIGURNOST, AUTONOMIJA, RAZVOJ I VLAST. Fokus na državu argumentira se s 4 točke: države su se razvila kroz snažne pritiske međunarodne politike -- više od drugih političkih institucija bile su oblikovane od strane međunarodne politike; one su jedinstvene koncentracije moći, ostaju i dalje osnovne žarišne točke lojalnosti i osjećaja identiteta većine ljudi te su stvorile ili utjelovljuju najveće, najmoćnije i najučinkovitije ljudske zajednice.** -Vlade mogu ići do izvanrednih mjera kako bi eliminirale prijetnje vojnih napada. Autonomija je sloboda od obaveza primanja naredbi i kontrole od strane drugih, a politika na svim razinama uključuje borbe oko autonomije. Kako bi zadržali autonomiju, vladari i vlade znaju riskirati sigurnost opstanka države-npr. Sjeverna Koreja. -Najutjecajniji teorijski pristupi sigurnosti u međunarodnoj politici su realistički, liberalni i marksistički. **REALISTIČKA PERSPEKTIVA**- Realističko mišljenje ima dugu tradiciju u političkoj teoriji, od mislioca iz stare Kine ili Grčke do Hobbesa, Machiavellija i Rousseaua. -4 realističke komponente sigurnosti: RAZVOJ I VLAST OVO ČINIOPĆENITO MANJE BITNIMA OD SIGURNOSTI I AUTONOMIJE \- Realisti smatraju međunarodnu politiku specifičnom zbog anarhije. \- U ovom smislu oni su važniji faktori od njihovog unutarnjeg karaktera, kvalitete njihovih vođa i političkih sustava, njihovih ideoloških preokupacija, ili njihovog procesa donošenja odluka. Vanjska politika je uvelike više ili manje racionalni odgovor na vanjske potrebe. To znači da država postoji donekle odvojeno od društva, ima vlastiti identitet i interese u odnosu na međunarodne politike. Prema tome može se o njoj razmišljati, da pojednostavimo analizu, kao o unitarnom akteru, koji pazi na vlastiti interes, koji provodi strategiju u odnosu s drugim državama. Zbog toga realisti očekuju popriličan kontinuitet u vladinoj vanjskoj politici, osobito u osnovnim ciljevima kao što je sigurnost. Lideri i vlade dolaze i odlaze, njihove taktike i preokupacije se mijenjaju, ali ne i osnovna svrha vanjske politike. \- **SIGURNOSNA DILEMA**- rivalstvo se povećava kada jedna država poveća svoju moć kako bi bila sigurnija, strah ostalih država onda prirodno raste. Bit dileme sigurnosti leži u paradoksu da, kada država poduzima mjere za poboljšanje svoje sigurnosti, može nenamjerno smanjiti vlastitu sigurnost. U međunarodnoj politici, to se često manifestira tako da, dok se država naoružava kako bi se zaštitila od mogućih prijetnji, druge države, motivirane strahom, također povećavaju svoje vojne kapacitete. Rezultat je često povećana nesigurnost za sve uključene strane. Ova dinamika akcija i reakcija može dodatno potaknuti sumnje, strahove i neprijateljstva, što može dovesti do rivaliteta i čak sukoba. Koncept dileme sigurnosti može se primijeniti i na unutarnje konflikte, kao što su etnički sukobi. Kada država postane nestabilna, etničke skupine mogu početi poduzimati mjere za vlastitu zaštitu, što može izazvati slične reakcije drugih skupina i pogoršati situaciju. Argumenti za nastankom regija u kojima se javlja ovakav oblik: 1. inherentno natjecanje i nesigurnost u međunarodnoj politici stvaraju snažnu potrebu da se ostvari najveća moguća sigurnost na način da se postane što je moguće jači. 2. države i vlade povremeno otkriju pojavu nesvakidašnjih prilika da postanu mnogo moćnije. 3. karakter vladajuće većine s većom moći koja donosi veće ambicije \- **RAVNOTEŽA MOĆI**- katkad se izraz koristi kako bi se objasnilo što se dogodi kao rezultat natjecanja između država, one se natječu, a rezultat je da se s vremenom pojavi gruba ravnoteža moći između njih, koja ograničava sve aktere. To je zato što jake države uvijek žele biti u prednosti te stoga reagiraju natjecateljski. Nadalje, izraz se koristi da se opiše politika koju države vode. Ravnoteža moći je ključni koncept u izučavanju međunarodne politike i može se razumjeti na nekoliko načina. Prvo, često se koristi za objašnjenje kako natjecanje između država dovodi do stabilne ravnoteže moći. Kada države teže prevlastiti jednu drugu, njihova međusobna konkurencija često rezultira ravnotežom moći, gdje nijedna država nije dovoljno snažna da dominira nad drugima. Drugo, ravnoteža moći opisuje svjesnu politiku država koje nastoje spriječiti dominaciju bilo koje države tako što održavaju ravnotežu sile. Ove države namjerno stvaraju i održavaju ravnotežu kako bi spriječile pojavu jedne dominantne sile koja bi mogla ugroziti njihov interes. Treće, izraz ravnoteža moći također se koristi za opisivanje trenutne distribucije moći u međunarodnom sustavu. Na primjer, uspon Kine može značajno promijeniti ravnotežu moći u Istočnoj Aziji, čime će smanjiti relativnu dominaciju SAD-a i Japana. Dakle, pravo značenje ravnoteže moći odnosi se na to koja distribucija moći se smatra optimalnom za zadovoljavanje percipiranih potreba i interesa različitih država. Svaka država razvija strategije kako bi postigla ravnotežu koja najbolje odgovara njenim ciljevima i sigurnosnim potrebama, u konkurenciji s drugim državama koje teže vlastitim idealima ravnoteže moći. \- **SURADNJA -** Realisti u međunarodnoj politici smatraju da suradnja između država, posebno u pitanjima sigurnosti, često nailazi na značajne prepreke zbog nekoliko ključnih razloga: \- **MULTIPOLARNA, BIPOLARNA I UNIPOLARNA DISTRIBUCIJA MOĆI**- U multipolarnosti se opći red i stabilnost odražavaju jer se centralizacijom moći u rukama jedne države ili skupine država suprostavljaju ostale- ravnoteža će se postići naporima da se to spriječi, naporima koju se mogu pretvoriti u borbu kao bi se umanjile moći rastuće sile ili sila. U bipolarnoj distribuciji moći dvije države ili čvrsti savezi država imaju daleko više moći od svih drugih. Hladni rat se uvijek opisivao kao bipolaran-dvije supersile i njihovi blokovi dominirali su sustavom. U unipolarnoj dimenziji jedna država ili skupina država je daleko moćnija od svih ostalih. Ova država ili koalicija se naziva **hegemonom**. Ova situacija mogla bi učiniti sve ostale države strašno nesigurnima-mogle bi biti uništene od strane hegemona. Neki analitičari hegemonije smatraju najstabilnijima i najsigurnijim u međunarodnoj političkoj povijesti, što je dovelo do razvoja teorije hegemonističke stabilnosti kao obrazloženje zašto i kako se to događa. **REALISTIČKE RASPRAVE**- Unutra realizma postoje rascjepi- ofenzivni i defenzivni realisti. Defenzivni realisti tvrde da su vlade previše zaokupljene teretima međunarodne politike, da se obično koncentriraju na preživljavanje, a na sigurnosnim pitanjima teže samo dobivanju dobitaka. Oni smatraju da svaka vlada želi biti najmoćnija u društvu. Dok za većinu defenzivnih realista država je sigurna i manje ograničena. Drugi rascjep dolazi zbog pitanja koliko dugo nekim sustavom može dominirati hegemon. Tradicionalno mišljenje je da je hegemonija rijetka i kratkotrajna. Međutim neki analitičari smatraju hegemoniju prilično uobičajenom i nekad održivom. Treći se tiče domaćih sustava. \"Neoklasični\" realisti tvrde da iako međunarodni sustav određuje ponašanje država, njegov posebni utjecaj je često određen unutarnjim faktorima. Utjecaji sustava filtriraju se kroz ideološke stavove lidera i ostalih perspektiva, domaće i birokratske politike, i slično. Prema tome, vlade ne reagiraju isto na jednake vanjske okolnosti i pritiske -- kako bismo razumjeli njihovo ponašanje moramo odrediti kako sustav utječe na unutarnje faktore u svakoj državi. Postoji još jedan nesporazum oko toga što sustavu daje njegov karakter. Tradicionalno, realisti naglašavaju anarhiju, autonomiju i suverenitet država te distribuciju vojne moći kao ono što određuju prirodu sukoba svjetskih država. Alternativni pristup naglašava, također, mogućnost transakcija/interakcija između država i društava. Razina tehnologije i razvoja društava, količina protoka informacija i drugi faktori značajno povećavaju broj transakcija i drugih interakcija, a posljedično povećavaju potrebu i sposobnost za razvijanjem programa suradnje, sposobnosti upravljanja i ostalih elemenata reda. Ovo viđenje djelomično prelazi u područje liberalističke misli. - Dominantna realistična misao za vrijeme Hladnog rata- **NEOREALIZMA** ili **STRUKTURALNI REALIZAM**- ta misao je naglašavala da su unutarnji faktori bitni, ali ono što pokreće međunarodnu politiku većinom su sistemski pritisci. Analitičari koji su previše orijentirani na unutarnje faktore su redukcionisti. **TEŠKOĆE SA REALISTIČKOM ANALIZOM** - 1\. Pad Bipolarnog Sistema: Kraj Hladnog rata srušio je bipolarni sistem koji su realisti smatrali stabilnijim i dugotrajnijim. Umjesto velikih sukoba ili sistemskih pritisaka, Hladni rat se završio zbog unutarnjih problema komunističkih država koje nisu mogle održati legitimitet i podršku. Te vlade su se okrenule zapadnom političkom i ekonomskom modelu, tražeći suradnju i integraciju u zapadne institucije. - 2\. Nepostojanje Vojnih Osvajanja: Od Drugog svjetskog rata nijedna država nije nestala zbog vojnog osvajanja. Države se suočavaju s unutarnjim problemima poput Jugoslavije, Sovjetskog Saveza i Iraka. Ovo ukazuje na snažnu normu protiv vojnog eliminiranja država, što je u kontrastu s realističkim predviđanjima. - 3.Američka Hegemonija: Nakon Hladnog rata nije se pojavila multipolarnost, već američka hegemonija koja još nije izazvala očekivane reakcije realista. SAD ne nastoji potisnuti potencijalne suparnike, nego podržava razvoj drugih velikih sila poput EU, Japana i Kine. Kina modernizira vojsku, ali ne postoji značajan antiamerički savez, a otpor SAD-u je uglavnom politički. - 4\. „Soft Balancing" i Veća Suradnja: Koncept \"soft balancing\" obuhvaća ograničene reakcije protiv američke moći, no ovaj pojam je nejasan i teško ga je usporediti s ozbiljnim balansiranjem moći. S druge strane, suradnja među državama, poput Europske integracije, raste, što je suprotno očekivanjima realista. - 5\. Perspektiva na Regionalne Sukobe: Iako neki regionalni sukobi i dalje odgovaraju realističkom modelu, postoji rastući rivalitet u Istočnoj Aziji između SAD-a i Kine. Ovaj rivalitet može dovesti do ozbiljnih sukoba ako se nastave pokušaji obuzdavanja i izolacije. **MARKSISTIČKA PERSPEKTIVA** Temeljni Koncept - Marksistička analiza međunarodne politike naglašava da je osnovna struktura i dinamika međunarodnih odnosa oblikovana razvojem kapitalističkog sustava. U ovom kontekstu, glavni akteri su društvene klase i ekonomski entiteti koji, kroz svoje interese, dominiraju državama. Ove klase koriste državnu moć za ostvarivanje vlastitih ekonomskih interesa, često na štetu drugih društvenih skupina. Kapitalistička Eksploatacija - U marksističkom pogledu, razvoj se odvija kroz eksploataciju, gdje kapitalističke sile penetriraju u slabije razvijena društva. Ove zemlje postaju tržišta za proizvode razvijenih država, izvori vrijednih prirodnih resursa i jeftine radne snage. Eksploatacija omogućava bogatijim zemljama da akumuliraju bogatstvo na račun manje razvijenih. Globalizacija i Transformacija - Marksisti vide globalizaciju kao proces koji pojačava kapitalističku penetraciju i eksploataciju. Ovo rezultira transformacijom nerazvijenih društava prema kapitalističkim modelima organizacije, često uz pogoršanje društvenih nejednakosti. Kroz ovaj proces, društva postaju sve međusobno povezanija, ali i sve više pogođena globalnim ekonomskim tokovima i politikama. Dinamika Moći i Sukobi - Međunarodnu politiku, prema marksistima, obilježava podjela između razvijenih, eksploatatorskih država i manje razvijenih, eksploatiranih društava. Ova dinamika moći vodi do sukoba između razvijenih zemalja zbog konkurentskih ekonomskih interesa, kao i do sukoba između razvijenih i nerazvijenih država oko eksploatacije resursa i tržišta. Sličnosti s Realističkim Pristupom - Marksistički pristup dijeli s realističkim mišljenjem naglasak na natjecanju i rivalstvu između država. Kao i realisti, marksisti priznaju važnost vojne sile i smatraju da su sukobi i ratovi česta pojava u međunarodnim odnosima. Marksističke vlade često se ponašaju u skladu s realističkim predviđanjima, usredotočene na preživljavanje i nacionalnu autonomiju, spremne koristiti silu za zaštitu svojih interesa. Sličnosti s Liberalističkim Pristupom - Slično liberalistima, marksisti vjeruju da ponašanje vlada ovisi o unutarnjim društvenim silama koje ih kontroliraju, a ne o međunarodnom sistemu samom po sebi. Marksistički oblik demokratske mirovne teorije sugerira da će izgradnja socijalističkih društava i vlada dovesti do mira među njima, jer su takva društva manje sklona sukobima proizašlim iz kapitalističkih ekonomskih interesa. Evolucija Međunarodne Politike - Marksisti smatraju da međunarodna politika evoluira s vremenom, uz rastuće interakcije i međuovisnosti između država i društava. Ove promjene mogu dovesti do transformacije osnovnih obilježja međunarodnih odnosa, što može uključivati promjenu uloge država, ekonomskih sustava i normi koje upravljaju međunarodnim ponašanjem. Doprinos Oživljavanju Marksističkog Pristupa - Jedan od glavnih čimbenika koji može doprinijeti oživljavanju marksističkog pristupa je prodiranje globalizacijskih sila koje nameću kapitalističke modele organizacije društvima širom svijeta. Ovo prodiranje često proizvodi ili jača međunarodne nejednakosti. Kritika zapadne dominacije i ostvarivanja liberalističkih ciljeva također može povećati privlačnost marksističkih pogleda, koji inzistiraju da su zapadni interesi često sebični i da ne promoviraju univerzalne vrijednosti. **LIBERALISTIČLKA PERSPEKTIVA**- Liberalističke perspektive imaju kraću povijest- počinje od 18 st. sa prosvjetiteljstvom, dobila je na važnosti početkom 20 st., osobito nakon 1. svjetskog rata i zadržala značaj do danas. - Kao i realisti smatraju da je država najvažniji akter u međunarodnoj politici, ali anarhiju smatraju manje štetnom. - Zaključak liberalista jest da sigurnosna dilema nije svojstvena međunarodnoj politici. Države mogu dostići takvu zadovoljavajuću razinu dogovora i suradnje da ih teško naoružanje, čak i oružje za masovno uništenje, ne vodi do toga da se međusobno smatraju prijetnjom. Oblik ove interakcije se zove PLURALISTIČKA SIGURNOSNA ZAJEDNICA- pluralistička po tome što su članovi suvereni, a sigurnosna zajednica jer ne boje jedni drugih. - TEORIJA DEMOKRATSKOG MIRA- demokracije su obično međusobno miroljubive. Ova tvrdnja potiče od Kanta. **LIBERALISTIČKO DOBA?** - Liberalistički pristup je trenutno dominantna perspektiva u praksi međunarodne politike. - Liberalistički recept za bolji svijet- vladavina prava, učinkovite vojne i političke snage, poštivanje ljudskih prava, pristojno obrazovanje, zdravstvo i socijalna skrb, otvorena ekonomija... **5. MIROVNE STUDIJE** **Mirovne studije -** su područje istraživanja, koje se razvilo **nakon** Drugog svjetskog rata. Rani razvoj 50-tih godina bio je uvjetovan nuklearnom utrkom Istoka i Zapada, te realnom prijetnjom nuklearnog rata. Mirovne studije su također prigrlile velika pitanja podjele na bogati Sjever i siromašni Jug. U jeku Hladnog rata mirovne studije su često bile nazivane \'\'studije popuštanja\'\'. Poseban interes tih studija prisutan je u mnogim dijelovima Latinske Amerike, Afrike, Bliskog Istoka, Azije, te je težnja mirovnih studija da se izdignu iznad zapadno etnocentričnih stavova, koji dominiraju međunarodnim odnosima. **Porijeklo i početne godine** Mirovne studije, kao formalno područje istraživanja utemeljene su u periodu nakon 1945. godine, ali njihovi korijeni sežu mnogo dalje do djela **pionira teorije međuovisnosti -- Normana Angella i Francisa Delaisia**. Razvoj međunarodnih odnosa 20-tih godina 20. st. bila je djelomično reakcija na krvoprolića 1. sv. rata. Uz polje međunarodnih odnosa u razvoju, istraživači su se pokušali oslanjati na empirijske dokaze kako bi razumjeli uzroke rata. Ti istraživači bi se mogli opisati kao istraživaći mira, a među njima su bili **Pitrim Sorokin, Quincy Wright i meterolog Lewis Fry Richardson.** Trajniji interes za mirovne studije razvio se nakon 2. sv. rata. Slom Lige naroda doveo je do interesa za mirovne studije. Sami rat je bio mnogo globalniji od prvog sv. rata. Europski i pacifičko/istočnoazijski ratovi su bili mnogo složeniji ratovi od onih u 1. sv. ratu. Kraj 2 sv. rata obilježio je početak nuklearnog doba, uništenjem japanskih gradova Hirošime i Nagasakija, te je došlo do nove razine ratovanja koja je za širu javnost značila stupanj potencijalnog uništenja koji je daleko veći od bilo čega što se događa ranije.. **Utrka u nuklearnom naoružanju i potreba za istraživanjem mira** Ujedinjeni narodi uspostavljeni s nadom da će biti učinkovitija zamjena za ligu naroda. Međutim, pokušaji stavljanja novih atomskih bombi pod kontrolu kroz Baruchov i Gromykov plan su propali. Do kraja desetljeća (do 1950) SAD su proizvele arsenal od preko 200 nuklearnih bombi. Do ranih 50-tih, Hladni rat je bio u punom zamahu. **Berlinska kriza 1948/49** ubrzala je podjelu Europe, NATO je osnovan 1949. U istočnoj Aziji komunistička revolucija u Kini je bila završena do 1949. godine. Do ranih pedesetih odvijala se i serija ratova za oslobođenje od kolonizacije, Indija je bila podijeljena nasilnim prevratima 1947. godine, dok je jedan od najljućih ratova bio **Indo-kineski rat između Francuza i Viet Minha,** koji je kulminirao **padom francuskog garnizona kod Dien Bien Phua u svibnju 1954. g**. Za razliku od Francuza, Britanci su se borili protiv pobunjenika u Malaji i Keniji, ali i s Ciprom. **Uključuju se sveučilišta** Ranih godina mirovne studije razvile su se prvenstveno u Sj. Americi i Zapadnoj Europi. **Thedore Linz Peace Research Labaratory osnovan je 1945. godine u St. Louisu** (SAD), a u Europi je iste godine utemljen Institut Francais Polemologie ( Francuski polemološki institut). Jedan od glavnih europskih doprinosa novom polju istraživanja mira bio je doprinos **Berta Rollinga**, **nizozemskog pravnika**. **On je** **utemeljio mirovne studije** ili polemologiju **u Nizozemskoj**. Još jedno ključno obilježje mirovnih studija uspostavljeno o poslijeratnom razdoblju je -- prodiranje matematičara i znanstvenika prirodnih znanosti u područje društvenih istraživanja, te se to kasnije pokazalo značajno u djelovanju \'\'Pugwash\'\' pokreta. Trajno je obilježje mirovnih studija zadnjih 50 godina da se njihova **interdisciplinarna priroda** proteže daleko izvan dometa disciplina društvenih znanosti. Jedan od najranijih inicijativa u SAD-u je bila objavljivanje pisma dvojice znanstvenika društvenih znanosti, **Kelmana i Gladstonea**, u časopisu **American Psycologist** u travnju 1951. godine, koji su zastupali ozbiljno i sistematično proučavanje pacifističkih pristupa u vanjskoj politici. Ovo je bio hrabar prijedlog, koji je nastao u vrijeme tenzija protiv komunista, koji se odvijao u SAD-u, rezultirao je pokretanjem časopisa Bulletin of the Reasearch Exchange on the Prevention of War. **U SAD-u glavna istraživačka skupina** okupila se u centru za napredna istraživanja u bihevirističkih znanosti **Sveučilišta Stanford**. **Osim Herba Kelmana**, u njoj su bili **Kenneth Boulding, Elise Boulding i Anatol Rapoport**, te se njima pridružio **Stephen Richardson**. Ova je kombinacija proizvela aktivnu i inovativnu skupinu koja će \'\'Bilten\'\' razviti u časopisu Journal of Conflict Resolution, koji je imao bazu u Centru za rješavanje sukoba u Sveučilištu Michigan. Iznijeli su **dva razloga za osnivanje tog časopisa**: 1.) Prvi je praktički problem s kojim se danas uočava ljudska vrsta, a to je prevencija globalnog rata. 2.) Drugi je, ako se namjerava doći do intelektualnog napretka na ovom području mirovnih studija, izučavanje međunarodnih odnosa mora biti pretvoreno u interdisciplinarni poduhvat, koji preuzima svoj diskurs iz svih društvenih znanosti. Mirovne studije brzo se razvijaju u Europi i Japanu. Vrijedno je spomenuti dva specifična obilježja centara za mirovne studije: 1. obilježje. Neki su pokrenuti (kao npr. SIPRI), na poticaj vlada i pribavili su većinu novca iz izvora središnje vlade, te kao takvi imali su stupanj financijske potpore koji je bio dobrodošao. Ali takvi centri su također mogli biti podložni utjecaju iznenadne političke promjene. Tako centar za istraživanje mira na Australskom nacionalnom sveučilištu u Canberri nije preživio promjenu vlade, a kopenhaški institut je za istraživanje nmira izgubio je svoju neovisnost spajanjem s drugim institutima, pod direktivom središnje vlade. 2. Drugo obilježje: je bila učestalost kojom su centri u Zap. Europi i Sj. Americi bili podržavani, a ponekad i osnivani kao zavjet \'\'mirovnih crkava\'\' kao što su Kvekeri ili Menoniti. Neke od kvekerskih dobrotvornih zaklada omogućile si ključnu potporu za nova pionirska istraživanja.. Tako su u Britaniji Komisiju za alternativnu obranu, 80-tih godina podržavale zaklade Rowntree i Cadburry, i to u vrijeme kad je politička klima diktirala da takvo istraživanje ne bi moglo biti financirano iz konvencionalnih izvora. **Ključne točke:** 1. Mirovne studije razvile su se kao odgovor na krvoproliće Prvog i Drugog svjetskog rata. 2. Hladni rat i opasnost od nuklearne katastrofe omogučio je mir. studijama dalljni zamah 50-tih godina. 3. Najraniji radovi o mirovnim studijama su provedeni u Sj. Americi i Skandinaviji. 4. Do 1970. osnovani su centri i časopisi. **Evolucija usred kontroverzija** Ranih 60-tih postojao je oštar rascjep između stajališta istraživača mirovnih studija i onih u realističkoj školi međunarodnog odnosa. Znanstvenici realističke škole smatrali su da intenzitet ideoloških podjela između zapadnih liberalnih demokracija i totalitarnih sustava Sovjetskog bloka zahtijevaju hitnu potrebu za provođenjem istraživanja koja bi u suštini dovela do preživljavanja ovih prvih. To stajalište je bilo uvelike \'\'atlantističko\'\'. S druge strane mnogi istraživači mira gledali su na to kao na usko zapadno etnocentrično mišljenje koje nije uspjelo na pravi način analizirati ono što su smatrali da je realnost dva sukobljena sustava (liberalizam vs. komunizam SSSR-a). Postojala je jako rasprostranjena zabrinutost oko opetovanih testiranja nuklearno oružja u atmosferi, koja je dovela do zagađenja u cijelom svijetu zbog štetnih tvari poput stroncija-90. Sovjetsko lansiranje prvog umjetno satelita u svijetu i prvi balistički projektil u kasnim 1950-tima rezultirali su percepcijom \'\'nedostatka projektila\'\' u SAD-u. Krajem 1962. SAD i SSSR došli su vrlo blizu nuklearnom ratu zbog sovjetskih pokušaja da uspostave nuklearne rakete srednjeg dometa na Kubu, manje od 150 km od SAD-a. Kriza je prevladana doduše. **\'\'Kennedyjev eksperiment\'\'** 1963. godine uključivao je unilateralne ponude od strane predsjednika J.F. Kennedyja koje indirektno su bile uzvraćene od strane Sovjetskog vodstva i jedan od prvih rezultata je bio Sporazum o zabrani nuklearnih pokusa sklopljen unutar godine dana od **Kubanske raketne krize (1962.).** **Drugi važni multilateralni sporazumi sklopljeni unutar sljedećih pet godina uključuju:** Sporazum o svemiru, sporazum o zoni bez nuklearnog oružja u Latinskoj Americi i najvažniji od njih **Sporazum o neproliferaciji.** Do kraja desetljeća došlo je do bilateralnog dogovora SAD i SSSR oko ograničavanja strateškog nuklearnog oružja -- **\'\'Strategic Arms Limitation Treaty\'\' ili ti SALT I (sporazum o ograničenju strateškog naoružanja).** **Novi program 1970-tih- okoliš i siromaštvo** Mirovne studije su se djelomično razvile kao odgovor na hladni rat, te se moglo očekivati da će doći do njihovog opadanja zbog napretka u odnosima Istoka i Zapada. Do kraja 1960-tih za **tri je međunarodna trenda** postalo jasno da će imati značajan utjecaj unutar mirovnih studija: 1. Prvi bio je široko rasprostranjeno mišljenje da su bivše kolonije uspješno postigle samostalnost 50 tih i 60 tih godina 20. stoljeća, ali da zasigurno nisu postigle ekonomsku samostalnost. Stoga je UN utemeljio **UN-ovu Konferenciju za trgovinu i razvoj** (UNCTAD) 1964. godine, s jasnim ciljem povezivanja potrebe postizanja pravednih trgovinskih odnosa s rastućim razvojem. UNCTAD se sastala u Ženevi 1964., New Delhiju 1968. i Santiagu u Čileu 1972., ali nije mnogo utjecala na trgovinske odnose Sjevera i Juga. Razlog tome je bilo nejedinstveno Južnog bloka slabije razvijenih zemlja - GRUPE 77, ali je mnogo veća činjenica bila da se glavne industrijalizirane zemlje nisu bile spremne odreći svojih trgovinskih odnosa.\ Takvo gledište, većina mainstream ekonomista je okarakterizirala kao radikalnu analizu. Odnosi S. i J. nisu bili važni i većina znanstvenika je pridavala tome minimalnu pažnju. 2. Drugo pitanje koje je isplivalo iz kasnih 60tih bilo je stanje globalnog okoliša, koje je došlo u središte kao rezultat ekoloških i toksikoloških studija o utjecaju industrijskih društva na njihovo neposredno okruženje. Prva UN-ova Konferencija o ljudskom okolišu u Stockholmu u svibnju 1972., suočila se s tim primjedbama prihvaćajući zabrinutosti država globalnog juga i stavljajući naglasak na moguća ograničenja ekonomskom razvoju ako se globalni ekosustav pokaže nespremnim za suočavanjem s brzo rastućim štetnim utjecajem ljudi. Ekološka sigurnost je morala biti povezana s razvojnim aspiracijama, te su perspektive za međunarodni razvoj nužno bile povezane s asimetričnim ekološkim utjecajem industrijaliziranih država. Ova rasprava stara trideset godina sada se ponovo aktualizira s još većom hitnošću, budući da utjecaj klimatskih promjena postaje sve očitiji, a Perzijski zaljev postaje mjesto ne samo ekonomskog natjecanja, nego i otvorenog ratovanja. **Vijetnam i maksimalistički plan** Jedan specifični sukob, **Vijetnamski rat**, uzrokovao je duboke polemike, a ta je polemika bila **u kontekstu razvoja maksimalističkog plana** koji je pojavio u europskim mirovnim studijama, osobito **u koncepciji strukturalnog nasilja Johana Galtunga** (1969.). Njome se tvrdilo da stanje mira zahtijeva ne samo odsutnost otvorenog nasilja, nego i strukturalnog nasilja -- konstantnog ekonomskog i socijalnog izrabljivanja u društvima za koja bi se inače mogli reći da su u miru. U sličnom smislu Herman Schmid (1968.) tvrdio je da veliki dio istraživanja mira nije bio kritički usmjeren u definiranju mirnih društava kao entiteta u kojima općenito prevladava pravednost. Odsutnost rata mogla bi prekriti duboke nepravde koje se izruguju idejama o miru. Ostali uključeni u istraživanju mira to su smatrali konstantnim širenjem na planu mirovnih istraživanja \'\'kojim polje zadobiva kvalitete intelektualne crne rupe u kojoj je ono ključno izgubljeno\'\' -- Lawlor (1995.). Ova rasprava između MAKSIMALISTA I MINIMALISTA nikada nije bila u potpunosti riješena. Primarna pitanja u početku bila su oko razlika globalnog Sjevera i Juga i rizika ekološke krize. **Novi ciljevi -- jednakost pravda i dostojanstvo** Do 1973. urednici časopisa Journal of Conflict Resolute, željeli su proširiti svoje originalno područje istraživanja izvan prijašnje koncentracije na međudržavni sukob i nuklearna pitanja. Do kraja 1970-tih ovaj širi fokus postao je dio mirovnih studija, ali ih je tada zasjenio razvoj završne i najopasnije faze Hladnog rata. Sovjetska invazija na Afganistan, Iranska revolucija, talačka kriza, izbor vlada Reagana i Thacher te razvijanje novih generacija strateškog nuklearnog oružja -- faktori su koji su obnovili pozornost prema pitanja koja su istraživači mira uvelike izbjegavali. To je dovelo da se mnogi znanstvenici brate pitanjima odvraćanja od rata i naoružanja, ali su pitanja okoliša i razvoja ostala predmetom proučavanja. Došlo je do značajnog porasta u istraživanjima tehnika posredovanja te održavanja mira i izgradnje mira nakon završetka sukoba. Cijeli niz centara za mirovne studije je preživio kraj Hladnog rata 1989 i 90 te bio spreman prilagoditi se posthladnoratovskom svijetu, mnogo lakše od mnogih centara za međunarodne odnose koji su u značajnijoj mjeri posrtali pod utjecajem takve promjene. **Ključne točke:** Mirovne studije težile su pružanju manje državno-centričnog, a više globalnog pogleda na glavna pitanja sukoba. 1. Do 1970tih odgovarale su mirovne studije na probleme društveno-ekonomskih podjela i ekoloških ograničenja. 2. 80tih u završnom razdoblju hladnog rata postojalo je žestoko protivljenje onome što se ponekad smatralo \'\'studijama popuštanja\'\' 3. Unutar mirovnih studija, jedan je od posljednjih događaja bio veliki interes za prevenciju sukoba, rješavanje sukoba i održavanje mira. **Što su mirovne studije danas ?** Mirovne studije u ranom 21. stoljeću su čvrsto i napredno polje s nizom časopisa istraživačkih instituta kao Institut za istraživanje mira u Oslu (PRIO), Stockhomski međunarodni institut za istraživanje mira (SIPRI), te sa mnogim centrima na sveučilištima te sa svojim međunarodni tijelom, Međunarodnom udrugom za istraživanje mira (International Peace Research Association -- IPRA). UN-ovo sveučilište za mir oživljeno je i danas djeluje iz svog kampusa na Costa Rici, te imaju naglasak na pomaganje sveučilišta s nedostatkom sredstava u siromašnijim državama kako bi ta sveuč. razvila vlastite kolegije. **Koje su glavne karakteristike** mir. studija? **Ramsbotham** navodi niz obilježja koja ih određuju kao posebno polje istraživanja. (Rogers i Ramsbotham, 1999.) 1. **Temeljni uzroci**. Briga za savladavanjem ključnih uzroka izravnog nasilja i za istraživanjem načina za prevladavanje strukturalnih nejednakosti, uz promicanje odnosa pravednosti i suradnje unutar ljudske zajednice. Mirovne studije idu mnogo dalje od postizanja odsutnosti rata kako bi djelovale društvima koja su iznutra mirnija. Ovo znači savladavanje nejednakosti ukorijenjene u klasnim, rodnim, rasnim podjelama, koje se analiziraju na više razina od pojedinca i zajednica do međunarodne razine. 2. **Interdisciplinarni pristupi**. Spoznaja da je interdisciplinarni pristup ključan, s obzirom na višeslojnu prirodu nasilnog sukoba. Veći centri za mirovne studije imat će među svojim osobljem ljude iz različitih znanstvenih područja, kako prirodnih tako i društvenih znanosti. Ovo vodi do konceptualnog obogaćivanja, ali može izazvati i sporove oko prikladne metodologije i teorijskih okvira. 3. **Nenasilne transformacije**. Potraga za mirnim načinima rješavanja sporova i nenasilnim transformacijama potencijalno ili stvarno nasilnih situacija. Ovo ne znači prihvaćanje statusa quo, već znači komparativno istraživanje mirnih i nemirnih procesa društvenih i političkih promjena, te načina smirivanja ili ublažavanja njegova ponavljanja. Unutar ovih parametra vodi se kontinuirana rasprava oko efikasnosti i legitimnosti korištenja sile u određenim okolnostima. Ovo se osobito odnosi na slučajeve humanitarne intervencije u unutarnjim sukobima. 4. **Višerazinska analiza.** Prihvaćanje višerazinske analize na individualnoj, grupnoj, državnoj i međunarodnoj razini u pokušaju prevladavanja institucionalne dihotomije između proučavanja **unutarnjih i vanjskih dimenzija** koje se smatraju neadekvatnima za prevladavajuće obrasce sukoba. Ovo se smatra osobito značajnim s obzirom na relativan pad međudržavnih i porast unutardržavnih sukoba. Ovo se smatra važnim u analiziranju tendencija koje se kreću u smjeru \'\'transdržavnog\'\' sukoba. To je postalo obilježje globalnog rata protiv terorizma, kao i predaja pojedinaca- odnosno njihovo izručivanje država koje su sklone primjenjivati mučenje za dobivanje informacija. 5. **Globalna perspektiva**. Prihvaćanje globalnog i multikulturalnog pristupa, koji bi izvore nasilja locirao globalno i regionalno, kao i lokalno, te uz oslanjanje na koncepcije mira i nenasilnih društvenih transformacija iz svih kultura. Takav pristup postao je još relevantniji kako se broj centara za mir. studije povećavao u Istočnoj i Južnoj Aziji i Latinskoj Americi. 6. **Analitičke i normativne**. Shvaćanje da su mir. studije i analitički i normativni pothvat! Postoji tendencija baziranja mir. studija na kvantitativnim istraživanjima i komparativnim empirijskim studijama, u stvarnosti većinu znanstvenika su u polju privukla etička opredjeljenja i pitanja- Determinističke ideje su uvelike odbačene, dok se nasilje u velikim razmjerima i rat ne smatraju neizbježnim obilježjem međunarodnog sustava, već posljedicom ljudskih aktivnosti i izbora. U pogledu ovih etičkih opredjeljenja može se tvrditi da bi takvo okruženje moglo rezultirati nemarnom potragom za uzrocima bez pridavanja dovoljne važnosti akademskoj rigoroznosti. 7. **Teorija i praksa**. Povezana je s ovime uska veza teorije i prakse u mir. studijama. Iako se konstanto održava jasna razlika između m. studija i mirovnog aktivizma, istraživači mira česti se sustavno angažiraju u nevladinim organizacijama, vladinim odjelima i međuvladinim agencijama. Oni na to često gledaju kao na dio procesa empirijskog testiranja teorijskih postavki, smatrajući ga također dvosmjernim procesom. Uzevši u obzir modernu eru \'\'vrednovanja istraživanja\'\' u nekim zapadnim državama koje je primarno povezano s akademskim rezultatima u konvencionalnoj literaturi, to može biti nedostatak za disciplinu. Ovo \'\'angažiranje\'\' u procesu donošenja politika ne odgovara prevladavajućoj akademskoj kulturi većine zapadnih država, čak i ako se češće može naći u akademskim centrima većeg dijela svijeta. **Ključne točke:** 1. Ključni elementi modernih mirovnih studija uključuju zanimanje za temeljne uzroke sukoba i potragu za nenasilnim pristupima transformaciji sukoba. 2. One ostaju interdisciplinarno polje koje obuhvaća višerazinsku analizu od individualne do međunarodne razine. 3. Istovremeno je i analitička i normativna (misli se na mir. studiju), često uključuje etičke motivacije studenta i istraživača 4. Mirovne studije često surađuju s onima koji oblikuju javno mnijenje i kreatorima politike **Odgovori na nove sigurnosne izazove:** Globalnom sigurnošću tijekom 45 godina Hladnog rata dominirao je sukoba Istok-Zapad, ali to je također razdoblje velikih sukoba u mnogim dijelovima svijeta. Okončanje Hladnog rata, također je pojačalo nestabilnost na Kavkazu i Balkanu, a postojale su i stalne napetosti u izraelsko-palestinskom sukobu, Irački rat 1991. i sukobi u regiji Velikih jezera u Središnjoj Africi. Do kraja 1990tih veliki broj tih sukoba transformiran je u nesiguran mir, a ostali kao što su Sjeverna Irska i Šri Lanka također su pokazale neke mogućnosti smirivanja. Napadi u New Yorku i Washingtonu u rujnu 2001. uzrokovali su snažnu vojnu reakciju SADa, što je dovelo do uklanjanja režima u Afganistanu i Iraku. I dok su ovo bili izravni slučajevi u ranom 21. st. oni su se razvijali u međunarodnom kontekstu u kojem **dva veća problema** postaju vidljiva. **Prvi problem je duboka i trajna nejednakost u globalnoj distribuciji** bogatstva i ekonomske moći, koja će uzrokovati da jedna sedmina ukupne svjetske populacije će kontrolirati tri četvrtine bogatstva. Iako postoje golemi napori u smjeru razvoja, globalna slika prikazuje trajni gubitak moći i rastuću socio-ekonomsku polarizaciju. Ta činjenica je osobno značajna u državama poput Kine, koja doživljava ekonomski razvoj, ali je većina bogatstva koncentrirana u rukama manjine. **Ekološka ograničenja vjerojatno će pogoršati učinke čovjekove aktivnosti**, čime će se ljudska dobrobit sve teže moći napredovati pod utjecajem konvencionalnog ekonomskog razvoja. Kombinacija nerazmjera između bogatih i siromaš. i ograničenja razvoja, će dovesti do krize neispunjenih očekivanja. **Na temelju ovog problema vjerojatna su tri velika sukoba**: **Prvi** proizlazi iz veće vjerojatnosti povećane migracije ljudi iz ekonomskih društvenih i ekoloških razloga. Ovo već dovodi do promjena u političkom spektru regija primateljica, uključujući povećane nacionalističke tendencije i kulturalne sukobe. **Drugo** moguće je da će ekološki sukobi i sukobi oko energetskih izvora eskalirati. Sukobi mogu biti lokalni ili regionalni, oko pitanja hrane, vode itd.. ili globalni oko pitanja mineralnih izvora ili fosilnih goriva.\ **Treće**, natjecateljski i nasilni odgovori mogu se očekivati unutar i između država ili u obliku transnacionalnih pokreta- Zaptistički pokret u Meksiku, gerilski pokret Svjetleća staza u Peruu, neo-marksitičke pobune u Nepalu- oni mogu biti primjer rastućeg trenda pobuna, nerijetko pogoršani političkim, vjerskim i nacionalističkim fundamentalizmom. Povećanje unutarnje političke napetosti, prije svega u secesionistički pokreti u mnogoljudnim državam poput Kine, Indije, Indonezije, mogle bi imati široki odjek. Ključni proces koji povezuje socio.ekonomske podjele i ekološka ograničenja je značajan napredak u obrazovanju, pismenosti i komunikacijama u većem dijelu svijeta u zadnjih 40 g. Zajedno s ovim promjenama, došlo je do eksplozije tehnološke promjene u pogledu radija, televizije i tiskanih medija. Implikacije ovih promjena su fundamentalne, s obzirom da postoji mnogo veće osvještavanje među obespravljenom većinom svjetske populacije, upravo o toj obespravljenosti. Krajnji rezultat je revolucija frustriranih očekivanja kako razina isključenosti postaje sve primjetnija. Nadalje, razvoj nezapadnih satelitskih news kanala, kao npr. Al-Jazeera, znači da izvještavanje o događajima u Iraku i sličnima, više nije pod utjecajem lokalnih elita i nije predmet cenzuriranja. Posljedice utjecaja marginalizacije su brojne: od visokih razina urbanog zločina u mnogim Južnim gradovima (valjda misli na gradove iz siromašnih zemlja?!), potrebe za zaštitom zatvorenih zajednica bogate elite, izbijanja nasilja (Francuska). Al-Qaida i njen uspon do transnacionalnog fenomena duguje mnogo objavljivanju ljudskih žrtava rata protiv terora. **Izbor odgovora:** Odgovori na socio-ekonomske podjele i ekološka ograničenja mogli bi u najboljem slučaju dobiti oblike konstantne suradnje za održivi razvoj, uključujući oprost duga, trgovinsku reformu i pomoć u razvoju u mnogo većem opsegu od onog u posljednjim godinama. S druge strane mogli bi preuzeti oblik snažnih programa održavanja statusa quo, koji osiguravaju da bogati dio čovječanstva zadrži svoju privilegiranu poziciju prikladnim financijskim mjerama, potpomognuti vojnom silom. **Opisan kao \'\'poklapanje\'**\' na potencijalno razbijenom međunarodnom sustavu, ovaj postupak se čini kao trenutni trend, ne samo u smislu američkog odgovora na napade 11. rujna! Posljedica ovoga mogla bi biti **Brooksova bojazan** od \'\'prenapučenog ljutitog planeta ogromnih nejednakosti u bogatstvu koje su potpomognute vojnom silom. Do kraja 2005 godine, prevladavajuća sigurnosna paradigma bila je velikim djelom pod dominacijom Sjedinjenih država, potpomognuta krutom silom, a mučenje je postalo prihvaćeno kao instrument sigurnosne politike Zapada. Pa ipak, pokret Al-Qaide i dalje je aktivan. Međutim postavlja se pitanja dal će se ta paradigma srušiti pod vlastitim manjkavostima ili će preživjeti, prije svega ovisi o razvoju **globalnog rata protiv terorizma.** Ovo je izazov za zajednicu međ. odnosa u cijelini, a posebno za zajednicu mirovnih studija. Kratkoročni odgovori uključuju primarno elemente potpore miru Programa za mir, koji su i sami djelomično preuzeti iz terminologije mirovnih istraživanja, kao što je prevencija kriza, održavanje mira, stvaranje mira i kratkoročni elementi izgradnje mira nakon smirivanja sukoba. Ovo zahtjeva međunarodna zajednica država koja pokazuje malo mudrosti i većinu odgovornosti prosljeđuje UN-ovom sustavu koji nema dovoljno resursa. Ključne točke: 1. Većina spornih pitanja u budućnosti fokusira se na učinke kombinacije društveno-ekonomskih podjela i ekoloških ograničenja. 2. Napadi 11. rujna i rat protiv terorizma tek trebaju odgovoriti na temeljene razloge trenutnih percepcija nesigurnosti. 3. Odgovori na potencijalno nesiguran i slab međ. sustav zahtijevat će neprekidnu analizu u kombinaciji s trajnim naporima predlaganja održivih alternativa trenutnoj sigurnosnoj paradigmi. **6. SEKURITIZACIJA**  KOPENHAŠKA ŠKOLA- nastala je na institutu za istraživanje rata i mira (Conflict and Peace Research Institute- COPRI), u Kopenhagenu, a predstavljena je preko radova **Buzana, Waevera i Jaapa de Wildea.** Kop. škola razvila je znatan broj koncepata za preispitivanje sigurnosti, prije svega kroz pojmove SEKURITIZACIJE I DESEKURITIZACIJE. Škola je dio šireg pokušaja rekonceptualizacije pojma **sigurnosti.** Kopenhaška škola je svoj pristup sigurnosti razvila u brojnim djelima, prije svega u djelu **Security: A New Framework for Analysis (1998.).** U tom djelu Buzan, Waever, de Wilde počinju s definicijom međunarodne sigurnosti u tradicionalnom vojnom kontekstu. Prema njima sigurnost je povezana s preživljavanjem- situacija kada problem postavi kao da predstavlja egzistencijalnu prijetnju određenom REFERENTNOM OBJEKTU. Kopenhaška škola identificira 5 GLAVNIH KATEGORIJA SIGURNOSTI: vojna, ekološka, ekonomska, društvena i politička sigurnost. Dinamika svake kategorije sigurnosti određena je **provoditeljima sekuritizacije i referentnim objektom. Prevoditelji sekuritiacije** su defininirani kao \'sudionici koji sekuritiziraju probleme proglašavajući nešto, odnosno referentnim objektom, egzistencijalno -ugroženim. **Referentni objekti** nešto što se smatra egzistencijalno ugroženim i što ima legitimno pravo na opstanak. Ti objekti mogu biti država (vojna sig.), državna suverenost (politička sig.), nacionalna bogatstva (ekonomska sig.), kolektivni identiteti (društvena sig.), vrste ili staništa (ekološka sig.). Kopenhaška škola prihvaća višesektorski pristup sigurnosti koji predstavlja pomak od tradicionalnih sigurnosnih studija i njihove usredotočenosti na vojni sektor. Ona produbljuje sigurnosne studije uključivanjem nedržavnih aktera u njih. Postoji rizik prevelikog širenja definicije sigurnosti s posljedicom da SVE postane sigurnosni problem. Preširoko definiranje sigurnosti može dovesti do nedostatka pojmovne i analitičke koherentnosti. Kopenhaška škola sa svojim modelom sekuritizacije i desekuritizacije nastoji dati doprinos raspravama, razvijanjem analitičkog okvira za proučavanjem sigurnosti, jer ta škola pruža mogućnosti sustavne, komparativne i koherentne analize sigurnosti. Ključne točke: 1. Uska interpretacija sigurnosti koncentrira se na državu i njenu obranu od vanjskih vojnih napada. Kao odgovor na tu definiciju sigurnosti, ostali pristupi u sigurnosnim studijama pozivali su se na proširenje sigurnosti kako bi se uključile nove nevojne prijetnje 2. Kop. škola ističe da je sigurnost povezana s preživljavanjem. Sigurnosni problem mora definirati kao egzistencijalna prijetnja. Škola zadržava logiku sigurnosti preživljavanja koja se povezuje s tradicionalnim razumijevanjem sig. 3. Međutim Kop. škola proširuje koncept sigurnosti. Ona identificira 5 glavnih kategorija sigurnosti: vojna, ekološka, ekonomska, društvena, politička 4. Dinamiku svake sigurnosne kategorije određuju prevoditelji sekuritizacije i referentni objekti. 5. Važno je sačuvati konceptualnu preciznost pojma sigurnosti. Kopenhaška šk. pruža okvir za definiranje sigurnosti i određivanje kako određeno pitanje postaje sekuritizirano ili desekuritizirano. **Model sekuritizacije:** **Proces sekuritizacije u dvije faze** **Zastupnici** kopenhaške škole smatraju kako svako pitanje može biti sekuritizirano- označeno kao sigurnosni problem i pomaknuto iz politiziranoga u sekuritizrani dio spektra - postupkom sekuritizacije. PROVODITELJ sekuritizacije pitanje koje je već politizirano definira kao egzistencijalnu prijetnju referentnom objektu (tipa državi, gospodarstvu...). Kao odgovor na prirodu prijetnje, provoditelj sekuritizacije tvrdi kako mora primijeniti izvanredna sredstva koja idu izvan uobičajenih normi političke domene. Zbog toga Buzan, Waever i ostali tvrde kako sekuritizacija je potez koji politiku vodi izvan ustaljenih pravila igre. Škola navodi kako se **DESEKURITIZACIJA odnosi na obrnuti proces od sekuritizacije- obuhvaća pomicanje pitanja iz područja hitnog stanja u normalni proces pregovaranja političke sfere.** Kraj režima Apertheida je primjer desekuritizacije. Postupak sekuritizacije odnosi se na prihvaćenu klasifikaciju samo određenih fenomena, osoba ili entiteta kao egzistencijalnih prijetnji koje zahtjevaju bitne mjere. Kop. Škola oslanja se na proces sekuritizacije u dvije faze: 1. **Prva faza odnosi se na prikazivanje određenih problema**, osoba ili entiteta kao prijetnji opstanku referentnih objekta, Početni korak mogu pokrenuti države ili nedržavni akteri. Nedržavni akteri poput sindikata se smatraju važnim igračima u modelu sekuritizacije. Mjera sekuritizacije otkriva moć i utjecaj provoditelja sekuritizacije najčešće države ili njezine elite -- kaže Collins ! 2. Druga i ključna faza sekurit. uspješno je dovršena samo ukoliko **provoditelj sekurit. uspješno uvjeri relevantnu publiku** (javno mjenje, političare , časnike...) da je referentnom objektu ugrožen opstanak. Jedino se tada mogu nametnuti izvanredne mjere! Ključan dio modela sekuritizacije u 2 faze je važnost **govornog čina- čin je definiran** kao pojmovno predstavljanje određenog pitanja kao egzitencijalne prijetnje sigurnosti. Provoditelj sekuriti. koristi jezik kako bi problem artikulirao u sigurnosnim terminima i uvjerio relevantnu publiku u neposrednu opasnost koja iz njega proizlazi. Dakle sigurnosni problem mora biti **definiran kao egzistencijalna prijetnja!** Ovaj važan kriterij omogučuje kopenhaškoj školi da široko definirani koncept sigurnosti poveže s pitanjem opstanka te s rasuđivanjem koje nalazimo unutar tradicionalnog pristupa sigurnosnim studijama. Ključne točke: 1. Referentni objek mogu biti pojedinci i skupine (izbjeglice, žrtve kršenja ljudskih prava) kao i problemska područja (državna suverenost, okoliš...) koja imaju legitimnu potrebu za opstankom i čija je egzisten. neposredno ugrožena. 2. Provoditelji sekuriti. mogu biti vlada, pol. elite, vojska i civilno društvo. Oni pitanje sekuritiziraju određivanjem postojanja prijetnje i opstanka određenih referentnih objekta. 3. Provoditelji desekuritizacije nekom pitanju oduzimaju oznaku egzistenci. prijetnje i time ga pomiču iz sekuritiziranog područja u uobičajenu javnu arenu. 4. Provoditelji sekuritizacije koriste JEZIK SIGURNOSTI ( GOVORNI ČIN) kako bi određenu publiku uvjerili u egzistencijalnu prirodu prijetnje. **Uspješan postupak sekuritizacije:** Vlade i političke elite imaju određenu prednost nad drugim subjektima u pokušajima utjecaja na javnost i u pozivanju na primjenu izvanrednih mjera -- kaže Collins. Vlada koristi legitimnost koju joj je dalo izborno tijelo, što joj daje značajnu prednost kada pokušava uvjeriti publiku u nužnost izvanrednih mjera kao odgovora na egzistencijalnu prijetnju. U demokratskim društvima, publika još uvijek ima pravo odbiti govorni čin, tj. predstavljanje određenog problema kao egzist. prijetnje. U nedemokratskim zemljama, percepcije prijetnji i proces donošenja odluka često su pod utjecajem vojske, kao i raznih političkih ili birokratskih elita. Utjecaj društvenog pritiska i težnji prema sekuritizaciji i desekuritizaciji političkih pitanja ostaje ograničen. U takvom kontekstu političke elite mogu zlouporabiti ekstremne oblike politizacije kako bi ostvarile određene političke ciljeve i konsolidirale svoje pozicije moći. Takav postupak sekuritizacije je uspješan jer su političke elite ograničenu javnost uvjerile u egzistencijalnu narav prijetnje -- Collins. Kopenhaška škola smatra sigurnost, društveno konstruiranim konceptom. Škola u svom pristupu je primarno **KONSTRUKTIVISTIČKA**. Ono što tvori egzistencijalnu prijetnju smatra se subjektivnim pitanjem. Svaki postupak sekuritizacije uključuje političku odluku i rezultat je političkog i društvenog čina. Škola predviđa da sekuritizacija može propasti ili uspjeti ovisno o tome da li pojedina javnost prihvaća diskurs. Ključne točke: 1. Postupak sekuritizacije uspješan je samo onda kada je relevantna javnost uvjerena da postoji egzistencijalna prijetnja koja ugrožava referentni objekt. 2. Vlade i elite imaju prednost nad drugim akterima pri težnji za utjecajem na javnost. 3. Što čini sigurnost je subjektivno pitanje. 4. Svaki proces sekuritizacije uključujue politički i sigurnosni čin. 5. Postupak sekuritizacije može uspjeti ili ne, ovisno o uvjerljivosti diskursa. **Izvanredne mjere i motivi za sekuritizaciju:** Kopenh. škola tvrdi kako uspješan postupak sekuritizacije provoditeljima sekuriti. daje posebno pravo da koriste izvanredna sredstva u nastojanju da formiraju izvanredne mjere. Od izvanrednih mjera se očekuje da odgovore na određeni problem koji predstavlja egzistencijalnu prijetnju referentnom objektu. Prihvaćanje i primjena tih izvanrednih mjera uključuje identifikaciju i klasifikaciju nekog problema kao neprijatelja protiv kojeg se mora djelovati. Potrebno je spomenuti i neke nedostatke interpretacije izvanrednih mjera te Kop. škole. Nije jasno kakvu će izvanrednu mjeru poduzeti neki nedržavni akter nakon što uspješno uvjeri publiku u egzistencijalnu prirodu prijetnje. U pitanje se može dovesti značaj procesa sekuritizacije kada on nije usklađen s akcijama i politikama za suzbijanje navodne prijetnje. Prema modelu sekuritizacije pretvaranje određenog pitanja u sigurnosno pitanje zahtjeva jedino priznanje javnosti da se radi o prijetnji. BUZAN, WAEVER i de WILDE, osobito naglašavaju da provoditelj sekuritizacije može imati uspješne govorne činove, a istovremeno odlučiti da će na egzistencijalnu prijetnju odgovoriti putem standardnih političkih procedura, a ne izvanrednim mjerama. Potpuni postupak sekuritizacije sadrži i diskurzivne elemente (govorni čin) i nediskurzivne elemente (implementacija politike). Stoga sigurnosni akt ovisi o uspješnim govornim činovima koji relevantnu javnost uvjeravaju u egzisten. prirodu prijetnje. Sekuritizacija nekog pitanja može pružiti neke opipljive koristi, uključujući učinkovitije rješavanje složenih problema, mobiliziranje javne potpore za politike u određenim područjima kojima se daje sigurnosni značaj. Sekuritizacija se može zlouporabiti kako bi se ojačala uloga vojske ili specijalnih sigurnosnih snaga u civilnim aktivnostima. Ovo je osobito važno u novim demokracijama ili državama u kojima je nejasna podjela između vojne i civilne oblasti. \'\'Također, postupak sekuritizacije mogu iskoristiti elite kako bi ograničile građanske slobode, nametnule prijeke sudove, pritvorile političke protivnike ili osumnjičene za terorizam bez suđenja ili povisile vojne proračune\'\' -- Anthony, Emmers, Acharya. Kako bi objasnio potencijalnu opasnost vezanu uz postupak sekuritizacije, **Kyle Grayson** koristi analogiju \'\'Frankesteinovog čudovišta\'\'. Metafora pomaže razumjeti koliko moćan može postati provoditelj sekuritizacije, ali i gubitak kontrole koji proizlazi iz strategije koja otvara vrata izvanrednim sigurnosnim djelovanjima. Kopenhaška škola postupak sekuritizacije ne smatra pozitivnom vrijednošću ili potrebnim postupkom ta svladavanje određenih pitanja -- Williams.! Umjesto toga škola tvrdi kako bi društva trebala djelovati unutar okvira redovne politike, u kojima je moguće probleme raspraviti i na njih odgovoriti unutar normalnih granica politizacije. **Shodno tome Buzan, Waever proces desekuritizacije** smatraju osobito važnim za vraćanje nekog pitanja na standardnu politiziranu razinu. Rizici za društvo i zlouporaba ovlasti mogu se spriječiti desekuritizacijom nekog pitanja i njegovim ponovnim uključivanjem u normalnu političku dilemu. Ključne točke: 1. Uspješan postupak sekuritizacije provoditelju sekurit. daje pravo korištenja izvanrednih sredstava. 2. Sadržaj izvanredne mjere nije uvijek jasno definiran. 3. Postupak sekuriti. može se objasniti nizom motiva i namjera. 4. Postupak sek. može dovesti do zlouporabe ovlasti, mogu ga zlouporabiti režimi ili se može zlouporabiti u ime građanske slobode. 5. Desekuritizacija može biti korisna u ponovom uvođenju pitanja u sferu politike. **Ograničenja modela sekuritizacije**: Kopenhaška škola pruža okvir za utvrđivanje kako i tko u nekom pitanju daje ili oduzima sigurnosni značaj. Ona se dosad posvećivala prvenstveno na određivanje teorijskog pristupa sigurnosnim studijama, istovremeno ne posvećujući dovoljnu pažnju empirijskom istraživanju. Empirijska istraživanja na putu koji vodi sekuritizaciji javnih pitanja mogla bi dovest do boljeg razumijevanja prelaska iz politiziranog u sekuritizirani dio spektra i obratno. Važno je empirijski ustvrditi doprinose li postupci sekuritizacije učinkovitom rješavanju određenih pitanja. Kopen. škola se kritizira zbog EUROCENTRIČNOSTI, taj joj eurocentrizam je manje očit u knjizi \'\'Sigurnost: Novi okvir za analizu\'\', čiji je cilj ponuditi širok teorijski pristup sigurnosnim studijama. Pitanje društvene sigurnosti, koje je u srži škole i naglašava društvo kao primarni referentni objekt, umnogome dolazi iz europskog iskustva. Odnosi se na društva bez granica za koja se tvrdi da postoje u Europi, kao rezultat političke i ekonomske integracije. Društvena sig. povezana je sa stvaranjem kolektivnog europskog identiteta i trebala bi biti odvojena od državne sigurnosti. Može se raspravljati o tome doprinosi li model sekuritizacije proučavanju međ. sigurnosti u dijelovima svijeta koja se mogu lako analizirati na realistički način. Tako primjerice u Sjeveroistočnoj Aziji dalje definirana strateškom strukturom određenom realističkim karakteristikama, te ju dalje određuju tradicionalni problemi poput Korejskog otoka, proliferacije oružja, problemi između Kine i Tajvana, Kine i Južne Koreje, Kine i Japana. Krhkost bilateralnih veza između Kine i Japana glavna je prijetnja miru cijele regije. U takvom kontekstu sigurnost se još uvijek primarno povezuje s geopolitikom, ravnotežom moći i vojnom strategijom. Iako model sekuritizacije može ukazat na brojne govorne činove moguće je da u takvim strateškim okruženjima neće biti mogućnosti otkriti više od racionalnih teorija. Model sek. nije sposoban u dovoljnoj mjeri odvojiti postupak sekuritizacije od pitanja teške politizacije, Razlikovanje koje može postojati između ovih procesa može postati nejasno, ovisno o političkom kontekstu i postojećim okolnostima. Političari mogu koristiti jezik sigurnosti u javnim pitanjima kako bi povećali svoju popularnost i izgleda da budu ponovo izabrani. KONAČNO, model sekuritizacije pokreće neka važna pitanja o ulozi znanosti. Trebaju li znanstvenici kada proučavaju proces sekurit., ponašati samo kao promatrači ili kao zagovornici ? Kopen. škola od analitičara očekuje da se odvoje od procesa sekuritizacije i uloge provoditelja sekuritizacije. Stalne intervencije zamagljuju razlikovanje između znanstvene analize i politike te analitičara pretvaraju u zasebnog i utjecajno prevoditelja sekuriti. koji je dio sekuritiza. procesa. **Ključne točke**: 1. Model sek. još se uvijek smatra relativno novim. Za bolje razumijevanje dinamike sekuriti. potrebno je više empirijskih istraživanja 2. Kop. škola često se smatra eurocentričnom koja održava europske sigurnosne probleme i pitanja. 3. Granice između sekuriti. i politizacije ponekad su nejasne. 4. Model sekurit. pokreće pitanja o ulozi znanstvenika i analitičara- **Sekuritizacija ilegalnih migracija:** Sekuritizacija ilegalnih imigracija je postala čest slučaj! Migracije su složeni društveni fenomen na koje utječu razni faktori. Ekonomske determinante, siromaštvo, ekonomska nejednakost glavna su motivacija za migrante da napuste svoje matične države. Političke okolnosti također objašnjavaju seobe stanovništva. Migranti se često suočavaju sa restriktivnim imigracijskim politikama i ograničenim mogućnostima za legalnu imigraciju te to sve vodi do rastućeg oslanjanja na ilegalne metode ulaska ili ostanka u određenoj zemli. Iliegalnu migraciju političari mogu artikulirati, a određena javnost može je smatrat prijetnjom političkoj, društvenoj, socijalnoj, ekonomskoj sigurnosti države i njenog društva. Smatra se da ilegalne migracije narušavaju sigurnost državnih granica i predstavljaju prijetnju nacionalnoj suverenosti države (politička sigurnost). Također mogu imati i negativan utjecaj na strukturu društva i njegovo ekonomsko blagostanje. Migranti se često prikazuju kao prijetnja životnom stilu i kulturi države primateljice. Ilegalni migranti često se spominju kao ekonomski migranti koji traže azil kako bi iskoristili državne socijalne pogodnosti i preoteli posao nekom domaćem radniku. U stvarnosti oni većinom završe na poslovima za nekvalificirane radnike koje državljani te države odbijaju raditi.\ \ Postupanje prema problemu ilegalnih migracija vlade **Johna Howarda** 2001. godine predstavlja primjer sekuritizacije. Ilegalne su imigracije kasnih 90tih počele dobivat značajan utjecaj u Australiji. **Pauline Hanson i njena stranka One Nation Party** pretvorile su to pitanje u sredstvo dobivanja političkih bodova, jer su propagirali svoje ekstremne stavove o imigraciji, Aboridžinima i tražiteljima azila. Već 1996. je osvojila mjesto u parlamentu AUS. a stranku je osnovala 1997. godine. **Vlada Johna Howarda u ljeto 2001. je usvojila stajalište o ilegalnim migracijama, zbog incidenta Tampa -- radi se o norveškom teretnom brodu,** koji je spasio 460 Afganistanca na njihovom putu prema Australiji u potrazi za azilom. Australska vlada odbila je brodu Tampi pravo pristupa u luku i naredila im da se okrenu, a brod je tu naredbu odbio poslušati, Howard je jedinicama specijalnih zračnih snaga (SAS) naredio da preuzmu kontrolu nad brodom i spriječe njegov dolazak na australijsko kopno -- dakle poduzeta je vojna akcija kako bi se sprječio ulazak tražitelja azila u državu. Australski premijer Howard, koristio je temu migracija u svojoj predizbornoj kampanji kako bi bio ponovo izabran. Krijumčarenje ilegalnih imigranta se opisalo kao prijetnja državnoj sigurnosti i teritorijalnom integritetu države. U ovom slučaju sekuritizacije referentni objekt bili su nacionalna suverenost i teritorijalni integritet Australije (vojna i pol. sigurnost), struktura društva (društvena sigurnost) i ekonomsko blagostanje (eko. sigurnost). Provoditelj te sekuriti. je bila vlada Johna Howarda. Javnost je činilo australsko javno mnijenje, s time da je publika uglavnom prihvatila interpretaciju događaja koju je predstavio provoditelj sekuritizacije i potvrdila potrebu primjene izvanrednih mjera. Provoditelj sekuritizacije koristio je sigurnosni diskurs koji je publiku uvjerio u prijetnju koja predstavlja krijumčarenje ilegalnih imigranata. Takve mjere su uključivale automatsko pritvaranje tražitelja azila koji dolaze u Australiju u kamove dok čekaju obradu svoji molbi. Australska vlada izgradila je centre za pritvor na svom teritoriju i u inozemstvu na otocima Mauru, Manus i Papuk Nova Gvineja. Australska Federalna Policija (AFP) i Australske obrambene snage (ADF) povećale su svoje sposobnosti za osiguranje sigurnosti granica od krijumčarenja ljudi, terorizma i itd... Ključne točke:\ 1.) Ilegalna migracija je jedan od fenomena koji se sve više sekuritizira. 2.)Smatra se da Il. imigrantni predstavljaju opasnost pol. društvenoj, ekonomskoj i vojnoj sigurnosti. 3.) Australska šira javnost općenito je prihvatila upotrebu govornog čina. 4.) Dovršeni postupak sekurit. doveo je do uvođenja izvanrednih mjera. **Sekuritizacija trgovine drogom** Ilegalno trgovanje drogom je još jedno pitanje koje je sekuritizirano. Trgovina drogom povezana je s ostalim kategorijama transnacionalnog kriminala, te je povezana s krijumčarenjem oružja, organiziram kriminalom, korupcijom, terorizmom i itd... Trgovina drogom smatra se prijetnjom društvenoj sigurnosti zbog sve veće potrošnje droga te povećane razine nasilnih zločina. Trgovina drogom ima posljedice na ekonomiju, jer stvara sivu ekonomiju i narušava financijske institucije, potiče problem pranja novca. **Rat protiv droge koji je poduzeo Tajland 2003. pod vodstvom Thaksina Shinawatre primjer je sekuritizacije.** Najozbiljniji trend u Tajlandu je bilo rapidno povećanje sintetičkih droga (tipa LSD, Speedball i ostalo...) U ovom slučaju sekuritizacije referentni objekt bili su nacionalni suverenitet i teritorijalni integritet Tajlanda, integritet i stabilnost pol. sustava i tajlandsko stanovništvo, ali i gospodarstvo i prosperitet države. Dok je provoditelj sekuritizacije tajlandska vlada i premijer Thaksin Shinawatra. Javnost se sastojala od tajlandskog javnog mijenja. Publika je dakle prihvatila interpretaciju događaja koji je potaknuo Shinawatra i potvrdila je potrebu za akcijom. Za kopenhašku školu ovo je primjer postupka sekuritizacije, gdje je provoditelj upotrijebio sigurnosni diskurs, a javnost je bila uvjerena u egzistencijalnu prijetnju. Rat protiv droge doveo je do implementacije izvanrednih mjera kao i do niza zlouporaba. Tako su ministarstvo unutarnjih poslova, policija i lokalne vlasti objavile listu osumnjičenih dilera, preprodavača droge itd... što je dovelo do zabrinutosti da bi policija mogla privesti nedužne ljude zbog navodne upotrebe droga itd... Ključne točke: 1. Ilegalna trgovina drogom se sekuritizira. 2. Narkotici se smatraju prijetnjom sigurnosti. 3. Tajland je 2003. proglasio rat protiv droge, i stanovništvo je prihvatilo takav postupak vlade. 4. Implementacija izvanrednih mjera dovela je do zlouporabe. **Rat u Iraku i neuspjeh sekuritizacije** Važan primjer neuspjeha sekuritizacije je neuspjeh američko predsjednika Busha i britanskog premijera Tonya Blaira u uvjeravanju međunarodne zajednice u egzistencijalnu prijetnju koju predstavlja Saddam Hussein i njegov režim u Iraku. Bush je već bio označio Irak, Sj. Koreju i Iran kao \'\'osovine zla\'\'. Kasnije je Američka administracija uklanjanje Husseina pokušala opravdati povezivanjem s međunarodnim terorizmom i prijetnjom proliferacije oružja za masovno uništenje. WMD -- weapons of mass destruction. Jezik sigurnosti je bio upotrijebljen za opravdanje implementacije hitnih i izvanrednih mjera (korištenje vojne sile). Kritičari američko stajališta doveli su u pitanje sposobno iračkog oružja za masovno uništenje i njegovoj izravnoj prijetnji za mir u svijetu. Prijetnja je bila manja od onih u Libiji, SJ. Koreji ili Iranu. Protivnici korištenja vojne sile tražili su diplomatsko rješenje! Vijeće sigurnosti je 2002. g je usvojilo rezoluciju u kojoj inspektorima UN-a dopustila da se nakon 4 godine vrate u Irak i da traže WMD. HANS BLIX -- šef UN-ovih inspektora za oružje objavio je da je njegov tim u traženju oružja u Iraku nije pronašao ništa što bi se moglo karakterizirati kao WMD. U.K. koji je bio ključni partner SAD-u, nije uspio uvjeriti svoju javnost za potrebe intervencije u Irak! Govorni čin Britanske vlade nije uspio uvjeriti javnost od prijetnje koja dolazi iz Iraka. **Budući da neće dobiti UN-ov mandat za napad na Irak, SAD i V.B. 20.3.2003 započeli su akciju Iračka sloboda.** Američka administracija i Britanska vlada nisu uspjele uvjeriti međ. zajednicu u nužnost i legitimnost sukoba. Zbog toga se proces sekuritizacije nije uspio pomaknuti od prve faze (politizacije). Ključne točke: 1. Sekuritizacijski potezi mogu doživjeti neuspjeh, jer je to rezultat odbijanja publike da prihvate govorni čin koji izriče provoditelj sekuriti. 2. Am. predsjenik G. Bush i brit. premijer T. Blair nisu uspjeli uvjeriti međ. zajednicu u prijetnju koji predstavlja irački predsjenik Saddam Hussein. 3. Članovi koalicije su pokušali opravdati vojno uklanjanje Husseina povezujući ga s međ. terorizmom i proliferacijom oružja za mass uništenje. 4. Povezanost nije prihvatila većina članova vijeća sigurnosti UN-a i šire međ. zajednice!