Skripta EJP 1. nastavna jedinica PDF

SKRIPTA EJP 1. nastavna jedinica **I. OSNOVNI POJMOVI I KONCEPTI PRAVA EU-a** [UVOD] Pravni poredak Eu je autonomni pravni poredak, razlikuje se od svojih država članica i od međunarodnog prava. Valjanost mu se može prosuđivati samo prema njegovim vlastitim kriterijima i pred vlastitom sudskom in...

SKRIPTA EJP 1. nastavna jedinica **I. OSNOVNI POJMOVI I KONCEPTI PRAVA EU-a** [UVOD] Pravni poredak Eu je autonomni pravni poredak, razlikuje se od svojih država članica i od međunarodnog prava. Valjanost mu se može prosuđivati samo prema njegovim vlastitim kriterijima i pred vlastitom sudskom institucijom (Europski sud u Luksemburgu). Osim država članica njegovi subjekti još su i pojedinci (građani država članica). Države članice Osnivačkim ugovorima prenijele su dio svojih regulatornih ovlasti na zajedničke institucije EU. Pomoću njih, u okviru svoje regulatorne nadležnosti, institucije EU uređuju pravne odnose na europskoj i nacionalnoj razini. Pravni poredak Eu djeluje ograničavajuće na pravne poretke država članica(npr. u području radnog, kaznenog, ustavnog prava..) postavlja granice regulacije te stvara prava i obveze državama članicama i njihovim građanima Obveza država članica da poštuju pravo EU proizlazi iz općeg pravila pacta sunt servanda i njegovog izričaja u čl.4(3) UEU-a (Unija i članice međusobno si pomažu u ispunjavanju zadaća iz Ugovora, članice poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi ispunile svoje obveze, Unija olakšava članicama ispunjavanje tih obveza). [OSNIVAČKI UGOVORI] Države članice osnivaju EU među sobom, Ugovor iz Lisabona predstavlja novu fazu u stvaranju unije. Počela se stvarati nakon 2. svjetskog rata. Temeljni akti kojima je osnovana nazivaju se Osnivački ugovori te oni imaju ustavni karakter za pravni poredak Unije. Prvi ugovor Pariški ugovor iz 1951. kojim je osnovana Europska zajednica za ugljen i čelik prestao je važiti 2002. Druga dva ugovora 1957. Rimski ugovori o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (Euroatom, danas na snazi kao zasebni ugovor) i Europske ekonomske zajednice (EEZ) EU se danas temelji na Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije koji su prihvaćeni na temelju Ugovora iz Lisabona koji je stupio na snagu 1.12.2009. Sastavni dio Osnivačkih ugovora danas je i Povelja temeljnih prava EU-a. TRI STUPA I PROMJENE NAKON LISABONSKOG UGOVORA Od Ugovora iz Maastrichta (1.7.1993.) do Lisabonskog struktura EU često se prikazivala kao 3 stupa. Prvi stup: Europska zajednica (Euroatom) odluke se donosile nadnacionalnom metodom (ugl. Kvalificiranom većinom) Drugi stup: Zajednička vanjska i sigurnosna politika (ZVSP) Treći stup: policijska i pravosudna suradnja u kaznenim stvarima Odluke u drugome i trećem stupu donosile su se temeljem jednoglasnosti. Temeljem Lisabonskog ugovora Europska zajednica prestaje postojati i zamjenjuje ju Europska Unija(pravna osnova: UEU i UFEU). Lisabonski ugovor pripaja treći stup prvom stupu čime se sada i odluke za treći stup donose nadnacionalnom kvalificiranom većinom. Na taj način tri stupa reducirana su na dva. Nestaje i potreba za razlikovanjem prava zajednice te se sada govori o jedinstvenom pravu EU. Temeljem Lisabonskog ugovora EU stječe međunarodnu pravnu osobnost i postaje subjekt međunarodnog prava čime može stjecati prava i obveze. Tri značajne razlike: - dolazi do širenja nadnacionalne metode odlučivanja. Taj postupak sada se naziva redoviti te u njemu Europski parlament uz Vijeće ministara ima ravnopravnu zakonodavnu ulogu dok se u Vijeću ministara odluke donose kvalificiranom većinom. Državama se tako onemogućuje jednostrano blokiranje određene odluke. - akti koji su se donosili u okviru 3. stupa prestaju postojati. Ulogu okvirnih odluka preuzimaju direktive koje mogu imati izravni učinak. izravni učinak onemogućuje državama članicama da neprovedbom direktive/okvirne odluke izbjegnu obveze. - širi se nadležnost Europskog suda na sve predmete iz područja suradnje u pravosuđu i unutarnjim poslovima. Drugi stup ZVSP idalje ostaje izdvojen, odluke se donose jednoglasno te Europski sud ovdje nema nadležnosti. Ovlasti su potpuno uređene UEU. Promjene u drugim institucijama: - europska komisija ima isključivo pravo inicijative i na području policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima (prije je pravo zakonodavne inicijative imala samo u 1.stupu) - europski parlament stječe ravnopravnu ulogu s Vijećem ministara u donošenju propisa u području 3.stupa (prije imao samo savjetodavnu ulogu, dok je u području 1. imao zakonodavne ovlasti u postupku suodlučivanja sa Vijećem ministara) [ČLANSTVO U EU-u] Članice su europske države, one su osnivačice EU i subjekti prava EU. RH je pristupila 1.7.2013. te EU odtad ima 28 članica. Referendumom 23.6.2016. VB odlučila je izaći iz EU (Brexit) čime će se broj članica smanjiti na 27. Čl.49 UEU propisuje da je članstvo otvoreno svim državama Europe koje poštuju vrijednosti EU-a. zahtjev se podnosi Vijeću, a o njemu se obavještavaju Europski parlament i nacionalni parlamenti svih država članica. Odluku o primanju donosi vijeće jednoglasno nakon konzultiranja s Komisijom. Prethodno je potrebno dobiti suglasnost Europskog parlamenta i većine glasova država članica. Ostvarenju članstva prethode pregovori (predispitivni proces). Buduća članica uspostavlja institucionalne odnose sa EU temeljem međunarodnog sporazuma. Takav sporazum spada u kategoriju o pridruženom članstvu i sklapa se kao mješoviti sporazum (moraju ga ratificirati EU i sve države članice). Prije učlanjivanja RH sklopljen je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (kolokvijalni naziv: Europski sporazumi). Uspostavljaju zonu slobodne trgovine između EU i te države (predstavlja i pripremu na ulazak na unutarnje tržište EU). Sporazumi većinom služe i za usklađivanje domaćeg prava sa pravnom stečevinom EU, međutim oni ne jamče članstvo u EU, država idalje mora ispuniti uvjete iz čl.49 UEU. Uvijete postavlja Europsko Vijeće te ono uglavnom, uz poštivanje temeljnih vrijednosti EU, od država traži da usvoje cijeli europski acquis, razviju tržišnu ekonomiju te ojačaju administrativni kapacitet. Ispunjava li država uvijete ispituje se u postupku pregovaranja. Kad država zadovolji uvijete članstva sklapa se Ugovor o pristupanju čiji je sastavni dio i Akt o pristupanju. Njime se dogovaraju potrebne izmjene Osnivačkih ugovora (npr. br. čl.). Kako bi izmjene stupile na snagu potrebna je potvrda Europskog parlamenta te ratifikacija Vijeća i svih država članica. Originalnih 6 država: Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Njemačka. 1973.: Danska, Irska, VB 1981.:Grčka 1986.: Portugal i Španjolska 1995.: Austrija, Finska, Švedska 2004.: Cipar, Češka, Estonija, Litva, Latvija, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka, Slovenija 2007.: Bugarska i Rumunjska 2013.: Hrvatska Do sada se članstvo samo povećavalo, no 23.6.2016. VB odlučila je napustiti EU. Mogućnost izlaska iz EU predviđena je izričito od stupanja na snagu Lisabonskog ugovora i uređena je čl.50 UEU. Postupak se pokreće podnošenjem odluke o povlačenju Europskom Vijeću (VB priopćila Vijeću 29.3.2017.). Odluku država mora donijeti u skladu s vlastitim ustavnim odredbama. Unija zatim s izlazećom državom pregovara sporazum kojim se utvrđuju aranžmani povlačenja iz EU. Sporazum o povlačenju pregovara se po proceduri sklapanja međunarodnih sporazuma (čl.218 UFEU), a u ime EU sklapa ga Vijeće po prethodno dobivenoj suglasnosti Europskog parlamenta. Vijeće odlučuje kvalificiranom većinom. Kada sporazum stupi na snagu, država izlazi iz EU te se na nju više ne primjenjuju Osnivački ugovori. Ako se sporazum ne sklopi u roku 2g od pokretanja postupka izlaženja država tad izlazi iz EU. [ČLANSTVO RH U EU-u] Hrvatska je postala 28. članica 1.7.2013. temeljem Ugovora o pristupanju. Prethodio mu je referendum 22.1.2012. na kojem je 66,27% birača glasalo za ulazak u EU. Uvijeti članstva RH u EU uređeni su Ugovorom o pristupanju, Aktom o uvjetima pristupanja RH, prilagodbama Ugovora o EU-u, Ugovora o funkcioniranju EU i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju. Izmjene URH iz 2010.: uvrštena su 4 nova članka pod zajedničkim nazivom EU članstvo u EU je od ustavne važnosti za RH. Rh se tako pripremila na zahtjeve koje joj nameće članstvo u EU izmjene su stupile na snagu članstvom u EU [PRAVO EUROPSKE UNIJE] Pravo koje proizlazi iz UEU i UFEU zajednički se naziva pravo europske unije. Obuhvaća sve pravne norme i interpretacije tih pravnih normi (praksa Europskog suda). Ukupnost tih pravnih normi naziva se još i pravnom stečevinom EU (acquis communautaire). Više nema potrebe za razlikovanjem prava zajednice (ranije bilo uže od prava unije i koristilo se za označavanje sedes materiae prvog stupa). **DODATNI MATERIJALI S MERLINA:** [WILLEM MOLLE, EKONOMIKA EUROPSKE INTEGRACIJE] Izraz ekonomska integracija odnosi se na preuzimanje poduzeća od strane većeg koncerna, integraciju regionalnih gospodarstava u nacionalno... Ovdje se izraz odnosi na međunarodne ekonomske odnose, kako bi naznačio uključivanje gospodarstava više suverenih država u jednu cjelinu. Ona služi višim ciljevima, neposredni cilj je da se poveća prosperitet jedinica koje surađuju Polachek (1980.) pokazao da udvostručenje trgovine između dvije države dovodi do 20-postotnog smanjenja učestalosti sukoba. Doprinosi tvrdnji da ekonomska integracija smanjuje sukobe među državama. Dva smisla: - Statički smisao- situacija u kojoj nacionalni dijelovi jednog većeg gospodarstva više nisu razdvojeni ekonomskim granicama već djeluju zajedno kao cjelina - Dinamički smisao- postupno ukidanje ekonomskih granica između država članica pri čemu se prethodno odvojena nacionalna gospodarstva postupno spajaju u veću cjelinu Temeljno načelo integracije je slobodno kretanje dobara i usluga, slobodna razmjena donosi prosperitet svim njenim sudionicima. Politički razlozi za započinjanje integracije tržišta dobara su: - Trajno savezništvo između sektora koji traže zaštitu i sektora koji traže jeftiniju uvoznu robu teško je postići - za intervenciju u ekonomski proces mogu se koristiti zamjenski instrumenti - vitalni politički interesi poput politike razvoja i redistribucije prihoda ostaju u nacionalnoj nadležnost drugi temeljni čimbenik integracije je slobodno kretanje faktora proizvodnje. On dopušta optimalnu alokaciju rada i kapitala te promiče nove mogućnosti proizvodnje. Tinbergen: - negativna integracija- ukidanje prepreka, jednostavne političke obveze, mogu se jasno definirati, jednom kad se dogovore obvezuju državu, poduzeća i privatne osobe, kontrolu poštivanja provode sudovi - pozitivna integracija- stvaranje jednakih uvjeta za funkcioniranje dijelova gospodarstva, zahtjeva složenije državne politike, nejasno definirane obveze, više mjesta za interpretaciju, mogu se poništiti, u domeni je politike i birokracije a ne prava Integracija se može primijeniti samo na tržište proizvodima, na tržište faktora proizvodnje, i konačno, na različita područja ekonomske politike. Balassa, najvažniji stadiji od nižeg prema višem stupu integracije: - zona slobodne trgovine- zabranjene prepreke trgovini među partnerima, slobodna unutarnja trgovina, prema trećim zemljama mogu se koristiti bilo kakve carine, dobra moraju globalno biti popraćena tzv. Potvrdama o porijeklu (gdje je proizvedeno) koje pokazuju treba li se to dobro dodatno onda ocariniti - carinska unija- uklonjene sve prepreke slobodi kretanja dobara između partnerskih država, jednom kad roba uđe na područje carinske unije može slobodno u njoj cirkulirati - zajedničko tržište- prije svega je carinska unija, moguće se različiti odnosi sa trećim državama, različiti nacionalni propisi ili zajednička regulacija - ekonomska unija- zajedničko tržište i visok stupanj koordinacije ili unifikacije najvažnijih područja ekonomske politike, tržišne regulacije , monetarne politike... prema trećima se vodi zajednička trgovinska politika - monetarna unija- zajedničko tržište, uz to stvara zajedničku valutu u svim državama članicama ili neopozivo fiksirane valutne stope i potpunu konvertibilnost valuta država članica - ekonomska i monetarna unija- isprepliće monetarne i makro politike, integracija se odvija simultano u oba područja politike - potpuna ekonomska unija- potpuna unifikacija uključenih gospodarstava, zajednička politika u mnogim važnim područjima, često se implicira i politička integracija (npr. konfederacija) prijelaz je maglovit i obično se ne može točno utvrditi. Prve tri faze u praksi se vjerojatno neće moći stabilizirati bez nekog oblika političke integracije. Navedenih sedam stadija ukidaju diskriminaciju između aktera iz partnerskih gospodarstava (unutarnji cilj). One, stoga, mogu zadržati ili uvesti neki oblik diskriminacije u odnosu na aktere iz gospodarstava trećih država (vanjski cilj). Svi navedeni oblici integracije zahtijevaju dogovor država koje sudjeluju u njoj. Za veću efikasnost stvaraju se zajedničke institucije, za više oblike dolazi i do prijenosa ovlasti\... Svi oblici integracije smanjuju slobodu djelovanja pojedinih država. Obično se prihvaća ovakva hijerarhija političke suradnje: - informiranje- partneri su suglasni informirati jedni druge o ciljevima i instrumentima politika koje namjeravaju provoditi, partneri zadržavaju punu slobodu djelovanja, prema svojim procjenama, i nacionalne nadležnosti su gotovo nepromijenjene - konzultacije- partneri su suglasni da imaju obavezu ne samo razmjenjivati informacije, već i tražiti mišljenje i savjet od drugih, o politikama koje namjeravaju provoditi - koordinacija- prihvaćanje propisa kako bi se osigurala međunarodna konzistencija, može uključivati harmonizaciju nacionalnog prava i administrativnih pravila, može dovesti do konvergencije ciljanih varijabli politike... - unifikacija- napuštanje nacionalnih instrumenata i njihova zamjena instrumentima saveza za čitavo područje ili prihvaćanje identičnih instrumenata za sve partnere Prepreke slobodnoj trgovini: - carine/uvozne pristojbe- dobra su skuplja na unutarnjem tržištu, temelje na vrijednosti ili količini - pristojbe sličnog učinka- prerušene u administrativne troškove, troškove skladištenja... - količinska ograničenja- ograničena količina uvoza dobra(carinska kvota- najveća kvota je određena po nekoj carini) - valutna ograničenja- uvoznici ne mogu koristiti stranu valutu - druga necarinska ograničenja- mjere koje na domaćem tržištu daju povlašteni tretman domaćim proizvodima naspram stranih Motivi za prepreke: - neovisnost od drugih država - mogućnost potpore mladoj industriji - zaštita od dumpinga - zaštita od socijalnog dumpinga - povećanje zaposlenosti - diverzifikacija ekonomske strukture - rješavanje problema platne bilance Argumenti za ograničenje izvoza: - neka dobra su strateški važna i ne smiju pasti u krive ruke - izvoz sirovina znači konsolidaciju kolonijalne situacije - ukoliko se izveze prevelika količina nekog proizvoda [POVIJEST EUROPSKE UNIJE] [[Pioniri EU-a]](https://europa.eu/european-union/about-eu/history/eu-pioneers_hr) Europska unija u kojoj danas živimo nastala je zahvaljujući ovim predvodnicima i vizionarima. Bez njihova zalaganja i motivacije ne bismo živjeli u miru i stabilnosti koji su nam danas samorazumljivi. Pioniri EU-a, od boraca pokreta otpora do pravnika i parlamentaraca, bili su raznolika skupina ljudi koji su vjerovali u iste ideale: ujedinjenu Europu mira i blagostanja. Osim ovih pionira, čiji su životi i rad ovdje opisani, i mnogi drugi nadahnuli su europski projekt i neumorno se zalagali za njegovo ostvarenje. Stoga će se stranica o pionirima EU-a i dalje dopunjavati. [[1945. -- 1959.]](https://europa.eu/european-union/about-eu/history/1945-1959_hr) **Mir u Europi -- počeci suradnje** Cilj osnivanja Europske unije bio je okončanje učestalih i krvavih međususjedskih ratova koji su kulminirali Drugim svjetskim ratom. Od 1950. Europska zajednica za ugljen i čelik počinje gospodarski i politički ujedinjavati europske zemlje kako bi se osigurao trajan mir. Šest država osnivačica su Belgija, Francuska, Njemačka, Italija, Luksemburg i Nizozemska. Pedesete godine 20. stoljeća razdoblje su hladnog rata između istoka i zapada. Godine 1956. sovjetski tenkovi guše prosvjede protiv komunističkog režima u Mađarskoj. Ugovorom iz Rima 1957. osniva se Europska ekonomska zajednica (EEZ) ili tzv. zajedničko tržište. [[1960. -- 1969.]](https://europa.eu/european-union/about-eu/history/1960-1969_hr) **Razdoblje gospodarskog rasta** Šezdesete godine 20. stoljeća razdoblje su gospodarskog rasta, čemu je pridonijelo ukidanje naplaćivanja carinskih nameta u međusobnoj gospodarskoj razmjeni država članica EU-a. One osim toga dogovaraju zajedničku kontrolu nad proizvodnjom hrane kako bi je bilo dovoljno te ubrzo dolazi čak i do viška poljoprivrednih proizvoda. Svibanj 1968. postaje poznat po studentskim prosvjedima u Parizu, a s tzv. generacijom \'68. povezuju se mnoge promjene u društvu i ponašanju. [[1970. -- 1979.]](https://europa.eu/european-union/about-eu/history/1970-1979_hr) **Zajednica se širi -- prvo proširenje** Pristupanjem Danske, Irske i Ujedinjene Kraljevine Europskoj uniji 1. siječnja 1973. broj država članica povećava se na devet. Zbog kratkog, ali surovog arapsko-izraelskog rata u listopadu 1973. dolazi do energetske krize i gospodarskih problema u Europi. Padom Salazarova režima u Portugalu 1974. i smrću generala Franca u Španjolskoj 1975. nestaju i posljednje desničarske diktature u Europi. Regionalnom politikom EU-a uložene su velike količine novca u cilju otvaranja radnih mjesta i izgradnje infrastrukture u siromašnijim područjima. Jača utjecaj Europskog parlamenta u europskim pitanjima te 1979. građani EU-a po prvi put izravno biraju zastupnike u Europski parlament. Sedamdesetih godina pojačava se borba protiv onečišćenja. EU donosi zakone za zaštitu okoliša, uvodeći po prvi put načelo „onečišćivač plaća". [[1980. -- 1989.]](https://europa.eu/european-union/about-eu/history/1980-1989_hr) **Mijenja se lice Europe -- pad Berlinskog zida** Pojava Lecha Walese na čelu poljskog sindikata Solidarnost te štrajkovi u gdanjskom brodogradilištu obilježili su ljeto 1980. u Europi i svijetu. Godine 1981. Grčka postaje deseta država članica EU-a, a pet godina kasnije EU-u se pridružuju Španjolska i Portugal. Godine 1986. potpisan je Jedinstveni europski akt. Tim ugovorom utvrđeni su temelji opsežnog šestogodišnjeg programa kojim su se željeli riješiti problemi slobodne prekogranične trgovine među državama članicama EU-a te se omogućuje stvaranje jedinstvenog tržišta. Padom Berlinskog zida 9. studenoga 1989. nastaje veliki politički prevrat. Nakon 28 godina ponovno se otvara granica između Istočne i Zapadne Njemačke, što dovodi do ponovnog ujedinjenja Njemačke spajanjem Istočne i Zapadne Njemačke u listopadu 1990. [[1990. -- 1999.]](https://europa.eu/european-union/about-eu/history/1990-1999_hr) **Europa bez granica** Pad komunizma u središnjoj i istočnoj Europi ponovno zbližava Europljane. Jedinstveno tržište dovršeno je 1993. godine slobodnim kretanjem robe, usluga, ljudi i kapitala. Devedesete godine desetljeće su obilježeno dvama ugovorima: Ugovorom o Europskoj uniji, sklopljenim 1993. u Maastrichtu, i Ugovorom iz Amsterdama iz 1999. Europljani su sve zaokupljeniji pitanjem zaštite okoliša, ali i suradnje europskih zemalja u području sigurnosti i obrane. Godine 1995. EU-u pristupaju još tri zemlje: Austrija, Finska i Švedska. Luksemburški gradić Schengen daje ime sporazumima kojima se ljudima postupno omogućava da putuju bez provjere putovnica pri prelasku granica. Milijuni mladih studiraju u drugim europskim zemljama uz potporu EU-a. Komunikaciju olakšava pojačano korištenje mobitela i interneta. [[2000. -- 2009.]](https://europa.eu/european-union/about-eu/history/2000-2009_hr) **Daljnje širenje** Mnogi Europljani sada se koriste novom valutom -- eurom. Tijekom ovog desetljeća sve više zemalja uvodi euro. Nakon napada otetim zrakoplovima u New Yorku i Washingtonu, 11. rujna 2001. postaje sinonim za „rat protiv terorizma". Države EU-a počinju tješnje surađivati u borbi protiv kriminala. Čak deset novih članica ulazi u EU 2004. te još Bugarska i Rumunjska 2007., čime nestaje politički jaz između istoka i zapada Europe. Financijska kriza pogađa svjetsko gospodarstvo u rujnu 2008. Nakon ratifikacije u svim državama članicama Lisabonski ugovor stupa na snagu 2009. Njime su omogućene moderne institucije i učinkovitije metode rada u EU-u. [[2010. -- danas]](https://europa.eu/european-union/about-eu/history/2010-today_hr) **Desetljeće izazova** Europa je teško pogođena svjetskom gospodarskom krizom. EU pomaže pojedinim zemljama da se suoče s poteškoćama i uspostavlja „bankovnu uniju" radi uspostave sigurnijeg i pouzdanijeg bankarskog sektora. Europskoj uniji 2012. dodijeljena je Nobelova nagrada za mir. Hrvatska 2013. postaje 28. država članica EU-a. Klimatske promjene i dalje su jedan od prioriteta te čelnici postižu dogovor o smanjenju štetnih emisija. Europski izbori održavaju se 2014. i više euroskeptika biva izabrano u Europski parlament. Nakon što je Rusija pripojila Krim, uspostavljena je nova sigurnosna politika. Na Bliskom istoku i u drugim zemljama i regijama u svijetu sve je više vjerskog ekstremizma, što dovodi do nemira i ratova, zbog kojih mnogi ljudi bježe iz svojih domova i traže zaštitu u Europi. EU traži načine kako se pobrinuti za te ljude, a istovremeno je i sam meta nekoliko terorističkih napada. [SCHUMANOVA DEKLARACIJA] Predstavio ju je Schuman 9.5.1950. njome se predlaže stvaranje Europske zajednice za ugljen i čelik čije bi se članice udružile u proizvodnju čelika. Iz te zajednice nastala je današnja EU. Države osnivačice bile su Fr, Njem, Belg, Luks, Niz i Ita. Nakon 2. svjetskog rata države se odlučuju na osnivanje zajednice kako bi se spriječio budući rat. Smatralo se da bi se udruživanjem gospodarstava podigao životni standard i pokrenuo prvi korak prema ujedinjenoj Europi. Članstvo je bilo otvoreno i ostalim zemljama. **Najvažniji citati** - „Svjetski mir ne može se očuvati ukoliko se ne ulažu kreativni napori razmjerni opasnostima koje ga ugrožavaju". - „Europa se neće stvoriti odjednom ili prema jednom jedinstvenom planu. Izgradit će se putem konkretnih postignuća koja će prvo stvoriti istinsku solidarnost". - „Objedinjavanje proizvodnje ugljena i čelika\... što će promijeniti sudbinu onih regija koje su se dugo bavile proizvodnjom oružja, a čije su najčešće žrtve bile one same". [KRONOLOGIJA VAŽNIJIH DATUMA U PROCESU PRISTUPANJA RH EU] 1\. srpnja 2013. \ Stupanje na snagu Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji 9\. ožujka 2012. \ Hrvatski sabor ratificirao Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji 22\. siječnja 2012. \ Održan referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji 9\. prosinca 2011.\ Hrvatska potpisala Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji 1\. prosinca 2011.\ Europski parlament dao suglasnost za pristupanje Hrvatske Europskoj uniji 30\. lipnja 2011.\ Završeni pregovori o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji 12\. veljače 2008. \ Vijeće Europske unije usvojilo Pristupno partnerstvo s Hrvatskom 18\. listopada 2006.\ Završen analitički pregled usklađenosti zakonodavstva 20\. listopada 2005.\ Započeo analitički pregled usklađenosti zakonodavstva 3\. listopada 2005.\ Započeli pregovori o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji 1\. veljače 2005.\ Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju stupio na snagu 19\. siječnja 2005.\ Osnovan Nacionalni odbor, radno tijelo Hrvatskoga sabora za praćenje pregovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji 15\. listopada 2004.\ Osnovan Parlamentarni odbor za stabilizaciju i pridruživanje u Hrvatskom saboru (Zajednički parlamentarni odbor RH-EU) lipanj 2004. \ Europsko vijeće potvrdilo Hrvatsku kao državu kandidatkinju travanj 2004.\ Europska komisija dala pozitivno mišljenje o zahtjevu Hrvatske za članstvo u Europskoj uniji 21\. veljače 2003.\ Hrvatska podnijela zahtjev za članstvo u Europskoj uniji 29\. listopada 2001. \ Potpisan Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju studeni 2000.\ Na Zagrebačkom summitu, koji je okupio šefove država i vlada 15 zemalja članica Europske unije, kao i čelnike zemalja obuhvaćenih Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju - Hrvatske, BiH, Makedonije, Albanije i SRJ, otvoreni su pregovori za Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju lipanj 2000.\ Osnovan Odbor za europske integracije u Hrvatskom saboru SKRIPTA EJP 2. nastavna jedinica **I. OSNOVNI POJMOVI I KONCEPTI PRAVA EU-a** [INSTITUCIJE EUROPSKE UNIJE] Čl. 13. UEU-a: „unija ima institucionalni okvir, cilj mu je promicati vrijednosti unije, zalagati se za njene ciljeve, služiti njenim interesima i interesima građana i država članica te osigurati koherentnost, učinkovitost i kontinuitet njenih politika i djelovanja." Od stupanja na snagu Lisabonskog sporazuma institucije EU su: Europski parlament, Europsko vijeće, Vijeće EU (ministara ili samo Vijeće), Europska komisija, Sud EU, Europska središnja banka te Revizorski sud *1. Europski parlament (p:* *David-Maria Sassoli)* Predstavlja predstavničko tijelo građana država članica EU. Postoji od samog početka, a od 1979. se njegovi članovi biraju izravno na izborima u državama članicama. Pravna osnova izbora je Akt o izboru predstavnika Skupštine izravnim i općim pravom glasa iz 1976. Prvi izbori: 10.-13.6.1979. od tada svakih 5g (prvi u RH, 6mj. 2014.) Ugovor jamči aktivno i pasivno biračko pravo svim građanima EU koji živi u bilo kojoj državi članici na izborima u toj državi (U RH usvojen Zakon o izboru članova u Europski parlament iz RH). Broj zastupničkih mjesta u parlamentu podijeljen je po kvotama koje su dodijeljene državama članicama (Malta=6 zastupnika, Njemačka=96, RH=11...). zastupnici ne predstavljaju države članice već su organizirani u europske političke grupacije (najveća= europska pučka stranka pridružio joj se HDZ). Parlament zasjeda u Bruxellesu i Strassbourgu, a u Luxembourgu je smješteno Opće tajništvo. Parlament obavlja tri glavne zadaće: - Zakonodavne ovlasti + na inicijativu Komisije zajedno s Vijećem donosi propise (u redovnom postupku ima istu moć kao i Vijeće) + povećane su mu mogućnosti u okviru sklapanja međunarodnih ugovora - Nadzire rad drugih institucija (komisiji može 2/3 većinom izglasati povjerenje ili nepovjerenje) - Ima proračunske ovlasti koje dijeli s Vijećem (može prihvatiti ili odbaciti proračun u cijelosti, nadzire kako Komisija izvršava proračun) Parlament ima aktivnu i pasivnu legitimaciju pred Europskim sudom (može pokretati sporove i drugi mogu tražiti poništenje akata koje je donio/naknadu štete). *2. Europsko vijeće (p: Charles Michel)* U sastav ulaze državni poglavari ili predsjednici vlada. Stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora postaje zasebna institucija (prije nije bila stricto sensu). Zaduženo je za davanje poticaja za razvoj EU, prihvaćanje općih političkih smjernica i prioriteta. Nema zakonodavnih ovlasti. Odlučuje jednoglasno (ako UEU ne propiše drugačije) Predsjedava mu predsjednik mandat 30mj, mogućnost reizbora 1, bira kvalificiranom većinom, predstavlja EU u međunarodnim odnosima. *3. Vijeće ministara (p: RH)* - Općenito Još se naziva i vijeće EU ili samo Vijeće. Zajedno s parlamentom čini glavno regulatorno tijelo. Suodlučuje sa parlamentom, a u nekim predmetima odlučuje i samo uz obvezu savjetovanja sa parlamentom. U okviru ZVSU ono odlučuje samostalno. Zajedno s parlamentom obnaša zakonodavnu i proračunsku funkciju, oblikuje politike i ima koordinativnu funkciju. Izražava interese država članica. Svaka članica ima jednog predstavnika u Vijeću. Sastav mu nije stalan već se mijenja ovisno o predmetu o kojem se odlučuje (koji ministri će biti prisutni ovisi o njihovom resoru). Predsjedavanje Vijećem uređeno je na osnovi šestomjesečne rotacije. Lisabonski ugovor uveo je posebnu funkciju Visokog predstavnika unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Bira ga Europsko vijeće kvalificiranom većinom uz suglasnost predsjednika Komisije. On predsjedava Vijećem kad je ono u sastavu ministara vanjskih poslova te obnaša dužnost jednog od podpredsjednika Komisije. Trenutni Visoki predstavnik: Josep Borrelli. - Kako Vijeće EU donosi odluke Donosi odluke kvalificiranom većinom, običnom većinom ili jednoglasno. Jednoglasno odlučivanje je iznimka (ugl. se koristi u području ZVSP). Lisabonski ugovor ukinuo je sustav ponderiranja glasova te ga zamijenio sustavom dvostruke većine. Odluka je donesena ako za nju glasa određeni postotak država članica uz uvjet da istovremeno ukupno stanovništvo tih država članica čini više od određenog postotaka ukupnog stanovništva EU. Kad prijedlog potječe od Komisije ili Visoke predstavnice EU 55% članova vijeća koji čine najmanje 65% stanovništva EU i 15 država članica Kad prijedlog potječe od države članice ili drugog tijela unije 75% članova koji čine najmanje 65% stanovništva EU Navedeni sustav u potpunosti je stupio na snagu 1.4.2017. nakon dva prijelazna razdoblja. Odlučivanje kvalificiranom većinom omogućuje da se donose pravno obvezujuće odluke bez pristanka pojedine države članice. Ona odluku mora usvojiti iako je glasala protiv (zanimljivosti interpretacije čl. 145/2 URH). - Passerelle i kočnice za nuždu UEU i UFEU omogućuju prelazak sa jednoglasnog odlučivanja na odlučivanje kvalificiranom većinom u pojedinim područjima predviđenim ugovorom, bez potrebe izmjene Osnivačkih ugovora. passerelle klauzule Kvalificiranom većinom u Vijeću se odlučuje u svim redovnim postupcima (Lisabonski to proveo i na 3.stup). Budući da se radi o osjetljivim područjima Lisabonski je predvidio i mogućnost kočnica za nuždu kojima se privremeno može zaustaviti donošenje akata na temelju redovnog postupka +, a samim time i kvalificiranom većinom (čl. 48,82 i 83 UFEU socijalna sigurnost, pravosudna suradnja i harmonizacija kaznenih djela). Postupak može pokrenuti bilo koji član Vijeća koji istakne sukob s temeljnim aspektima nacionalnog sustava socijalne sigurnosti ili nacionalnog kazneno pravnog sustava. Europsko vijeće može u roku 4mj vratiti prijedlog akta Vijeću i nastaviti redovni postupak ili uputiti akt Komisiji na izradu novog prijedloga. *4. Europska komisija (p:Ursula von der Leyen)* Uz parlament i Vijeće je jedna od glavnih regulatornih tijela EU. Nije politički odgovorna državama članicama, sastoji se od 1 povjerenika iz svake države. Njih bira Vijeće, država članica i Parlament na mandat od 5g. Komisiju imenuje Vijeće u sastavu šefova država/vlada kvalificiranom većinom uz suglasnost država članica. Imenovane predstavnike potvrđuje Parlament običnom većinom. Komisija je odgovorna samo Parlamentu koji joj može izglasati nepovjerenje. Postupak potvrđivanja Komisije: - Nominacija mandatara za predsjednika Komisije nakon izbora za Parlament, Vijeće određuje mandatara za sastav Komisije kvalificiranom većinom uz suglasnost država - Utvrđivanje sastava Komisije i potvrđivanje Komisije kao kolegija mandatar na prijedlog država članica predlaže sastav komisije, njega i članove na kraju potvrđuje Parlament te imenuje Vijeće Izvorno su veće članice imale 2 povjerenika ukinuto Ugovorom iz Nice po kojem svaka ima 1 Nakon što je izabran u Komisiju povjerenik ne zastupa interese svoje države već brani europske interese. Od utjecaja nacionalnih politika štiti ga Ugovor. Ima isključivo pravo zakonodavne inicijative (osim u području ZVSP). U određenim situacijama zakonodavnu inicijativu mogu imati i države članice, europska centralna banka i Europski sud. Komisija priprema prijedloge europskih pravnih akata i politika te ih provod nakon prihvaćanja. Također upravlja proračunom EU. Kao čuvar ugovora, Komisija prati kako države provode pravo EU-a. može pokretati postupke protiv država ako smatra da je ona povrijedila neke svoje obveze. Najprije državi šalje pismo opomene, a zatim obrazloženo mišljenje koje predstavlja pravni temelj za spor pred Europskim sudom (odgovornost države ne može biti šira od onoga što je Komisija navela). Europski sud ako prihvati stajalište Komisije može donijeti deklaratornu presudu kojom potvrđuje povredu države. Ako država ni tada ne otkloni povrede može joj se propisati obveza plaćanja novčane naknade. Komisija uživa punu diskreciju u odluci hoće li goniti neposlušnu državu ili ne. Ima i važnu ulogu u vanjskim poslovima. Predsjedava sastancima Vijeća u sastavu ministara vanjskih poslova (Visoki predstavnik unije za vanjsku politiku), u ime EU pregovara međunarodne ugovore... 5\. Sud EU Nadzire primjenu prava EU, tumači pravne odredbe i dalje oblikuje pravni sustav EU. Sjedište u Luksemburgu. Treba ga razlikovati od Europskog suda za ljudska prava (dio Vijeća Europe, sjedište u Strasbourgu). Bira se po jedan sudac iz svake države članice na mandat od 6g uz mogućnost reizbora. Sastoji se od Suda i Općeg suda (Službenički sud je rasformiran, a Specijalizirani sudovi nisu uspostavljeni). Postoji 11 nezavisnih odvjetnika pri Sudu. [ZAKONODAVNI POSTUPCI] U donošenju akta sekundarnog prava EU na različite načine sudjeluju Europski parlament, Vijeće ministara i Europska komisija. Prema Lisabonskom sporazumu postoji redovni zakonodavni postupak i više posebnih među kojima razlikujemo to jeli potrebna suglasnost Parlamenta ili je potreban samo njegov savjet. Lisabonskim sporazumom reduciran je savjetodavni postupak. U njemu je vijeće ministara bilo obvezno konzultirati se sa Europskim parlamentom ali nije bilo vezano njegovim mišljenjem. Obveza konzultacija postojala je i kad mišljenje Parlamenta nije bilo obvezujuće. *1.Redovni zakonodavni postupak* Uređen čl. 294 UFEU te je osnovni postupak odlučivanja u EU. Do donošenja Lisabonskog sporazuma nazivao se postupak suodlučivanja te je postojao uz postupke suradnje i savjetovanja. Postupak suodlučivanja (danas redovni) daje Europskom parlamentu zakonodavnu ulogu. U ostalim predmetima on može u nekoj mjeri utjecati na odluku ali ju ne može spriječiti. Zakonodavnu inicijativu ima Komisija. Da bi se prijedlog prihvatio potrebno je uz moguća 3 čitanja da ga prihvate Vijeće ministara(kvalificirana većina) i Europski parlament (obična većina). uređen sustav kočnica i ravnoteža. Interes EU osiguran kroz inicijativu Komisije Interes država članica osiguran kroz Vijeće ministara Interes građana EU osiguran kroz Europski parlament Nadzor nad zakonitošću zakonodavnog postupka Europski sud Doneseni akt potpisuju predsjednik Vijeća ministara i predsjednik Europskog parlament *2. Posebni zakonodavni postupci* UFEU predviđa više posebnih postupaka. Obično je riječ o situaciji u kojoj nije postignuta suglasnost država članica ili o donošenju odluke kvalificiranom većinom ili o sudjelovanju Parlamenta. Ove akte potpisuje čelnik institucije koja ga je prihvatila. Ovisno o ulozi Parlamenta razlikujemo: - Potrebna suglasnost Parlamenta- donošenje sekundarnog zakonodavstva za suzbijanje diskriminacije, redefinicija prava građana EU, osnivanje Europskog državnog odvjetništva, provedba biračkog prava u izborima za Parlament, donošenje provedbenih mjera za raspolaganje vlastitim sredstvima Eu, donošenje višegodišnjeg financijskog okvira, pokretanje pojačane suradnje država članica, korištenje dodatnim ovlastima EU temeljem klauzule fleksibilnosti - Potrebna suglasnost parlamenta u sklapanju međunarodnih ugovora- o pridruživanju, o pristupanju EU-a Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kojima se uspostavlja posebni institucionalni okvir za organizaciju postupaka suradnje, koji imaju važne proračunske implikacije za EU, u kojima se primjenjuje redovni zakonodavni postupak/ inače se traži suglasnost parlamenta - Postupak uz mišljenje Parlamenta- za širenje nadležnosti Europskog suda na odlučivanje o aktima institucija kojima se uređuje pravo intelektualnog vlasništva (za prihvaćanje potrebna ratifikacija svih država članica), za donošenje statuta Europske središnje banke, za uspostavu sustava mjera za raspolaganje vlastitim resursima EU-a **MATERIJALI S MERLINA** [Europski parlament] - **Uloga**: izravno izabrano tijelo EU-a sa zakonodavnim, nadzornim i proračunskim ovlastima - **Članovi**: 705 zastupnika u Europskom parlamentu - **Predsjednik**: David-Maria Sassoli - **Godina osnivanja**: 1952. kao Zajednička skupština Europske zajednice za ugljen i čelik, 1962. kao Europski parlament, prvi izravni izbori 1979. - **Lokacija**: Strasbourg (Francuska), Bruxelles (Belgija), Luksemburg [Europsko vijeće] - **Uloga:** određuje opće političko usmjerenje i prioritete Europske unije - **Članovi:** čelnici država ili vlada zemalja EU-a, predsjednik Europskog vijeća, predsjednik Europske komisije - **Predsjednik:** Charles Michel - **Godina osnivanja:** 1974. (forum za neslužbene rasprave), 1992. (službeni status), 2009. (službena institucija EU-a) - **Lokacija:** Bruxelles (Belgija) [Vijeće EU (ministara)] - **Uloga**: glas vlada država članica EU-a, donosi zakonodavstvo EU-a i koordinira politike EU-a - **Članovi**: nacionalni ministri iz svih država članica EU-a, ovisno o području politike o kojem se raspravlja - **Predsjednik**: sve države članice EU-a izmjenjuju se u obnašanju šestomjesečne dužnosti predsjedavanja Vijećem EU-a - **Godina osnivanja**: 1958. (kao Vijeće Europske ekonomske zajednice) - **Lokacija**: Bruxelles (Belgija) [Europska komisija] - **Uloga**: promiče opći interes EU-a predlaganjem i provođenjem zakonodavstva te provođenjem politika i izvršenjem proračuna EU-a - **Članovi**: tim ili „Kolegij" povjerenika, od kojih je po jedan iz svake države članice EU-a - **Predsjednica**: Ursula von der Leyen - **Godina osnivanja**: 1958. - **Lokacija**: Bruxelles (Belgija) [Sud EU] - **Uloga**: osigurava da se pravo EU-a jednako tumači i primjenjuje u svim zemljama EU-a, osigurava da zemlje i institucije EU-a poštuju pravo EU-a. - **Članovi**: - Sud: [[po jedan sudac iz svake zemlje EU-a]](http://curia.europa.eu/jcms/jcms/Jo2_7026/hr/) i 11 nezavisnih odvjetnika. - Opći sud: [[po dva suca iz svake zemlje EU-a]](http://curia.europa.eu/jcms/jcms/Jo2_7035/hr/) - **Godina osnivanja**: 1952. - **Lokacija**: Luxembourg [Europska središnja banka] - **Uloga**: upravljanje eurom, održavanje stabilnosti cijena i provođenje gospodarske i monetarne politike EU-a - **Predsjednica**: Christine Lagarde - **Članovi**: predsjednik i potpredsjednik ESB-a te guverneri nacionalnih središnjih banaka svih država članica EU-a - **Godina osnivanja**: 1998. - **Mjesto**: Frankfurt (Njemačka) [Europski revizorski sud] - **Uloga**: provjerava ispravnost prikupljanja i uporabe financijskih sredstava EU-a te pridonosi boljem upravljanju financijama EU-a - **Predsjednik**: Klaus-Heiner Lehne - **Članovi**: po jedan iz svake države članice EU-a - **Godina osnivanja**: 1977. - **Lokacija**: Luksemburg SKRIPTA EJP 3. nastavna jedinica **I. OSNOVNI POJMOVI I KONCEPTI PRAVA EU** [PRAKSA EUROPSKOG SUDA KAO IZVOR PRAVA EU-a] Presude(interpretacija, utvrđivanje postojanja nekog općeg načela, proglašavanje nevaljanosti...) suda EU jesu izvor prava i djeluju erga omnes. Sastoji se od: - Izreka- nalazi se na kraju , predstavlja izvor prava - Obrazloženje- prethodi izreci, važnija kao izvor prava za postupak i izvan njega, sadrži sudsko shvaćanje prava i društvenog konteksta stavljeno u činjenični kontekst, često se poziva na vlastitu raniju praksu, izaže argumente stranaka i intervenijenata u spor, poziva se na mišljenje nezavisnog odvjetnika Odluka je obvezujuća za sve te je državama u interesu uključiti se u postupak. U postupku u povodu izravne tužbe država može intervenirati u korist jedne stranke u sporu, dok u prethodnom postupku gdje nema stranaka može ponuditi svoju interpretaciju. Jednom donesenu, sudsku odluku jako je teško promijeniti: - Ako se odnosi na sekundarno pravo mijenja se u zakonodavnom postupku (proces) - Ako se odnosi na primarno pravo mora se promijeniti Osnivački ugovor (proces) Zbog toga države prate sve sudske odluke te često imaju službe zadužene za njihovo praćenje (RH= Služba za zastupanje RH pred sudom EU, osnovana je pri ministarstvu vanjskih i europskih poslova u sektoru za europsko pravo). Pred sudom državu zastupa agent Vlade. Rh se do sad nije uključila u nijedan postupak u kojem nisu bili njeni građani. Države su obvezne poštivati i provoditi odluke Europskog suda (čl.4(3)UEU-a obveza lojalne suradnje). U suprotnom ih se može optužiti da krše pravo EU (svaka dovoljno ozbiljna povreda prava EU može biti temelj za naknadu štete od države). [SUD EUROPSKE UNIJE ] *1. Organizacija suda* Sud EU osnovan je Pariškim ugovorom 1952. Sastoji se od: - Europski sud (ili samo Sud)- drugostupanjski, prima žalbe na odluku Općeg suda, najviši sud u sustavu Suda EU - Opći sud- prvostupanjski, osim u prethodnom postupku i postupku protiv države članice zbog neprimjene prava EU (povredbeni postupak) oni počinju i završavaju pred Europskim sudom Osnivanjem Općeg suda nije se promijenila nadležnost Europskog, samo se postupak pretvorio u dvostupanjski. Razlog tomu je kako bi se smanjila preopterećenost ES-a i kako bi se poboljšala kvaliteta i vrijeme potrebno da se neki spor riješi. Ugovor iz Nice i Lisabonski ugovor ostavljaju mogućnost osnivanja specijaliziranih sudova (Službenički-F 2005.-2016.). *2. Reforma Suda EU započeta 2015.* Ukinut je Službenički sud i udvostručen broj sudaca općeg suda. Odvijala se u 3 faze: - Prva- broj sudaca Općeg suda povećava se za 12 (uk 40) - Druga- prestaje postojati Službenički sud te se broj sudaca povećava za 7 (koliko ih je bilo u Službeničkom) - Treća- broj sudaca se povećava za 9 kako bi konačan broj bio po 2 suca iz svake zemlje Razlog reforme: prevelik broj i opterećenost ES-a, neujednačenost prava Prijedlog još specijaliziranih sudova je odbačen jer bi tako došlo do ugroze jedinstvene interpretacije prava EU (postupci bi bili 3stupanjski). *3. Suci* - Europski sud Po jedan sudac iz svake države članice. Biraju se iz redova osoba čija je neovisnost izvan sumnje i koji posjeduju kvalifikacije za izbor na najviše sudačke funkcije u svojim državama ili su pravni savjetnici priznatih sposobnosti. - Opći sud Po dva suca iz svake države članice (promjena nije trebala promjenu Osnivačkog ugovora jer su ju već predvidjeli Ugovor iz Nice i Lisabonski ugovor). Broj sudaca određuje se Statutom suda. Oni moraju imati kvalifikacije za izbor na sudačke funkcije u svojoj zemlji. - Općenito Biraju se na mandat od 6g zajedničkom odlukom vlada svih država članica s mogućnošću reizbora (specijalizirane suce biralo je Vijeće EU). Prije imenovanja suca obvezno je pribaviti mišljenje Odbora od 7 osoba iz redova bivših članova ES-a i OS-a (jednog od njih predlaže Parlament). Mišljenja nisu obvezujuća i nisu javna ali se većinom poštuju. Odbor je objavio kriterije po kojima ocjenjuje kandidate. Vlada RH navela sljedeće uvjete za kandidate: - Neovisnost mora biti van sumnje - Najmanje 20g radnog iskustva u pravnoj struci + istakle se znanstvenim/stručnim/javnim radom - Hrvatski državljanin - Vladati francuskim jezikom Djelovanje odbora daje europsku dimenziju izboru sudaca. Suci među sobom biraju predsjednika tajnim glasovanjem na 3g uz mogućnost reizbora. Svaki sudac ima svoj kabinet s pravnim savjetnicima. *4. Nezavisni odvjetnici* U ES djeluje i 11 nezavisnih odvjetnika. Biraju na isto vrijeme i s istim uvjetima kao i suci. Imaju isti status kao suci. OS nema nezavisne odvjetnike ali u određenim predmetima jedan od njih može preuzeti tu ulogu. 6 članica ima stalne nezavisne odvjetnike Francuska, njemačka, poljska, Italija, španjolska, UK Ostalih 5 mjesta rotacijom se mijenjaju među državama članicama (neobnovljiv mandat 6g). Glavna funkcija je davanje mišljena o predmetima(objavljuju u Zborniku sudske prakse). Mišljenja nisu obvezujuća, ali ih većinom slijedi i čak se poziva na njih. Cilj mišljenja je da pomogne sudu, ono ima faktični autoritet. Dodatna uloga mu je davanje boljeg razumijevanja sudske odluke (ES ne omogućuje izdvojena mišljenja, odluka se objavljuje kao jedinstvena i ne zna se jeli bilo suprotstavljenih mišljenja sudaca). Svaki ima svoj kabinet sa pravnim savjetnicima (isto kao i suci). *5. Metode rada i postupak pred ES* Postupak ugl. u 2 faze: pisana i usmena. Moguće je preskočiti neku fazu ako se radi o jednostavnom postupku kako bi se on ubrzao. Ako je potrebno može se pokrenuti hitni prethodni postupak (PPU) i ubrzani postupak(accelerated procedure) u kojima je predviđeno preskakanje faza ili bar skraćivanje rokova. Kolegij svih sudaca i nezavisnih odvjetnika (Opća sjednica) odlučuje u kakvom sastavu će se suditi: 3 suca, 5 sudaca, veliko vijeće ili plenum(OS može neke odluke donositi i kao sudac pojedinac). Sastav ovisi o prethodnom izvještaju koji podnosi sudac izvjestitelj (imenuje ga predsjednik). - Predmeti pred ES slovo C - Predmeti pred OS slovo T - Bivši službenički sud slovo F Odluke se donose konsenzusom iza zatvorenih vrata. Na van izgledaju kao jedinstveno mišljenje, nema mogućnosti izdvojenog mišljenja. Ne može se znati jeli odluka donesena jednoglasno ili većinom te jesu li se suci razilazili u mišljenjima. Službeni jezik na kojem se odlučuje je francuski, na njemu se donose presude, zatim se prevode na jezik predmeta te zatim na sve službene jezike (24). višejezičnost utječe na interpretaciju i metodu rada (ulazni dokument se prvo prevodi na Fr, izlazni dokument se mora prevoditi sa Fr na druge jezike produljuje i poskupljuje postupak). Sve presude objavljuju se u Zborniku sudske prakse ES-a. *6. Nadležnosti Suda EU* Ovlašten odlučivati o svim pitanjima na koje ga ovlašćuju Osnivački ugovori (ovlast se širi ili sužava njihovom izmjenom). Opća zadaća suda uređena je čl.19 UEU-a sud osigurava da se u interpretaciji i primjeni ugovora poštuje pravo. Tri najvažnija tipa nadležnosti suda: - Nadzire države članice u ispunjavanju obveza- odlučuje u povredbenim postupcima koje pokreće Komisija - Nadzire djelovanje ostalih institucija EU- nadzor pravne valjanosti akata mogu se pojaviti izravnom tužbom za poništenje akta ili kao prethodni postupak ili temeljem prigovora protupravnosti u kontekstu postupka koji se pred sudom vodi o nekom drugom glavnom pitanju - Osigurava ujednačenu primjenu prava i asistira nacionalnim sudovima u primjeni prava- interpretacija, ocjena valjanosti... odluke djeluju erga omnes Nadležnost suda proteže se na sva područja europskog prava osim na zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku (2. stup). Sud ima punu nadležnost nad cjelokupnim pravom nastalim u kontekstu stvaranja područja slobode, sigurnosti i pravde u EU-u. *7. podjela nadležnosti između ES i OS* Uvođenjem novog suda nadležnost se nije promijenila već je postupak prešao iz jedno stupanjskog u dvo stupanjski. OS nije nadležan u dvije kategorije: prethodni postupak i povredbeni postupak protiv države članice. ES se ulaže žalba na odluku OS, ali ona može samo biti zbog pravnih a ne činjeničnih pitanja. ES često se opisuje kao spoj Vrhovnog(osigurava ujednačenu primjenu prava) i Ustavnog suda (objašnjava i čuva ustavni poredak) *8. Sudovi država članica u sudskom sustavu EU-a* Sud EU je sud ograničenih nadležnosti. Pred njim se pojedinac ne može pojaviti kao tužena strana niti može pred Sudom tužiti državu članicu. Sve takve sporove rješavaju nacionalni sudovi primjenom europskog prava. Nacionalni sudovi tako predstavljaju sastavni dio europskog sudbenog sustava. **IV. PRETHODNI POSTUPAK** Prethodni postupak je mehanizam kojim se obavlja komunikacija između ES i nacionalnih sudova. Bitna je kako bi se očuvala ujednačenost prava. Predmeti u kojima se primjenjuje europsko pravo većinom se odvijaju pred nacionalnim sudovima zbog načela izravnog i posrednog učinka i načela nadređenosti. U komunikaciju u prethodnom postupku može se uključiti bilo koji nacionalni sud. Pravo EU ne miješa se u unutrašnju organizaciju sudstva u državama članicama, ali traži da postoji sud kojemu će se pojedinac moći obratiti sa zahtjevom zaštite prava EU (*predmet Bozzetti*). U komunikaciju s ES-om prethodnim postupkom može doći bilo koja grana sudske vlasti. ES smatra i Ustavne sudove sudovima u smislu prava EU te zato nacionalni sudovi moraju voditi računa o tome jeli upućivanje prethodnog potanja potrebno. Ako se ES postavi pitanje, postupak pred nacionalnim sudom se zaustavlja te se nastavlja nakon odgovora ES-a. [PRAVNA OSNOVA, PREDMET I SVRHA PRETHODNOG PITANJA] *1. Ugovorni temelji prethodnog postupka* Uređen je čl. 267 UFEU-a „sud je nadležan odlučivati o prethodnim pitanjima koja se tiču tumačenja Ugovora te valjanosti i tumačenja akata institucija" bilo koji nacionalni sud može tražiti odgovor ES(mora ako je zadnje stupanjski), postupak se zaustavlja, ako je u postupku osoba koja je lišena slobode ES će odgovoriti u najkraćem mogućem roku Nadležnost ES isključena je u području ZVSP(iznimka čl. 275 UFEU-a). *2. Predmet prethodnog postupka* Čl.267 UFEU ovlašćuje ga za ocjenu pravne valjanosti normi EU i za interpretaciju prava (daje mu se snaga posljednje riječi + ujednačenost). Što se tiče interpretacije, niži sudovi mogu ali ne moraju uputiti pitanje ES dok su sudovi zadnje instance obvezni uputiti pitanje. S druge strane ES je centralizirao odlučivanje o valjanosti pravnih normi te je odlučio da svaki nacionalni sud može samostalno potvrditi valjanost norme prava EU, ali ako se treba odlučiti o nevaljanosti norme prava EU, svaki nacionalni sud mora to pitanje uputiti ES. Samo ES može odlučivati o nevaljanosti normi prava EU-a. *3. Svrha prethodnog postupka* Ne omogućava ujednačenost in abstracto. Odnosno, ES može davati mišljenje samo u kontekstu nekog predmeta (vezan je za predmet). Ali njegova odluka kasnije nadilazi sam predmet i djeluje erga omnes. Odgovor mora biti koristan sudu koji ga je tražio inače će se ES proglasiti nenadležnim. Također, nacionalni sud mora moći primijeniti odgovor ES te zbog toga nacionalni sud ne može završiti postupak pa onda o njemu poslati pitanje (osim ako ga može ponovo otvoriti). Nacionalni sud zbog toga mora priložiti dovoljno informacija i objasniti okolnosti predmeta. [UČINCI PRETHODNIH ODLUKA] ES je vezan uz konkretni predmet ali njegova odluka kasnije obvezuje sve države članice. Interpretacija je sastavni dio pravne norme te je kao takva obvezujuća. Interpretacije su retroaktivne, od dana kad je norma nastala. Interpretacija veže nacionalni sud. Ocjena da je norma valjana djeluje samo na konkretni predmet. Ocjena da je norma nevaljana je „dovoljan razlog bilo kojem drugom nacionalnom sudu da smatra navedenim akt nevaljanim za svrhu presude koju treba donijeti". Iako su interpretacije obvezujuće erga omnes, nacionalni sud svejedno može ponovo postaviti isto interpretativno pitanjeomogućuje se sudu da izmjeni svoje stajalište (ne bi trebalo često jer se tako smanjuje pravna sigurnost) Interpretacija ima učinak ex tunc (odkad je norma nastala) ali ES može ograničiti u vremenu učinke svoje interpretacije(moguće samo ako je norma prvi put interpretirana). [NA ŠTO SE MOŽE ODNOSITI PITANJE NACIONALNOG SUDA] *1.Interpretacija* Primarno može tumačiti Osnivačke ugovore (UEU, UFEU), sekundarno tumači akte tijela EU. Što se tiče međunarodnog prava može ih tretirati kao akte institucija ako je stranka u njima EU ili je EU postala stranka sukcesijom na mjesto. Norma za koju se traži interpretacija ne mora imati izravan učinak, nacionalni sud može ju tražiti i za svoju interpretaciju. ES razjašnjuje izraze u normi i učinke norme. *2. Ocjena valjanosti* Krši li europska norma drugu europsku normu da to dovodi do njene nevaljanosti. Neki temelji za nevaljanost slični razlozima izravne tužbe za poništenje su: nedostatak ovlasti, povreda bitnog procesnog zahtjeva, povreda Ugovora/bitnog pravnog pravila, zloupotreba ovlaštenja. Može ocjenjivati valjanost sekundarnog ali ne može primarnog prava. Ocjena međunarodnih ugovora je nesigurna (može ako se smatra aktom institucije EU, ES mora biti jako oprezan, može dovesti do međunarodne odgovornosti EU). Provodi se prethodni nadzor valjanosti međunarodnih ugovora [PODJELA ULOGA IZMEĐU NACIONALNIH I EUROPSKOG SUDA] ES je ovlašten interpretirati europsko pravo. Nacionalni sud ovlašten je utvrditi činjenice značajne za predmet, interpretirati nacionalno pravo te primijeniti nacionalno i europsko pravo. ES interpretira, a nacionalni sud primjenjuje europsko pravo. Odgovori ES uglavnom su zaključci o neprimjenjivosti nacionalnog prava. Mora se paziti na formulaciju pitanja kako nebi došlo do toga da ES primjenjuje europsko pravo umjesto nacionalnog suda. [TKO MOŽE POKRENUTI PRETHODNI POSTUPAK] Mogu ga pokrenuti samo „sudovi" država članica (kandidatkinja ne mogu). Što je sud? Tijelo uspostavljeno javnim pravom, stalno tijelo, ima obveznu nadležnost, provodi sporni postupak koji dovodi do odluke sudske prirode, provodi postupak inter partes, da primjenjuje pravna pravila, da je nezavisno. Arbitraža i stalni arbitražni sudovi ne smatraju se sudom u ovom smislu. ES priznao status suda i nekim institucijama kojima su ovi elementi nedostajali. (*predmet* *Cartesio octato* priznao status mađarskom žalbenom sudu koji odlučuje o žalbama protiv registarskog suda koji vodi izvanparnični postupak) Sud može uputiti pitanje samo u vlastito pitanje i za predmet koji rješava, takva ovlast nacionalnih sudova proizlazi iz čl. 267 UFEU-a. [OVLASTI I OBVEZE NACIONALNIH SUDOVA] *1.Ovlast podnošenja zahtjeva za tumačenje* Ovlast ali ne i obvezu imaju svi nacionalni sudovi koji nisu zadnje instance. Sudovi zadnje instance imaju obvezu uputiti zahtjev. Nižim sudovima se priznaje puna diskrecija u tome hoće li pitanje uputiti ES ili ne (moraju obrazložiti). Stranke ne mogu utjecati na odluku nacionalnog suda da uputi pitanje ES. ES je uspostavio pravilo prema kojem nacionalni sud mora pitanja postavljati na vlastitu inicijativu te ako ga tako obvezuje interno pravo ex officio ili ga interno pravo ovlašćuje (pravilo iura novit curia-sud zna pravo). Domaće pravo ne može onemogućiti nacionalni sud da postavlja pitanja. ES može negirati svoju nadležnost ako njegov odgovor nije koristan sudu te ako nacionalni sud ne omogući dovoljno informacija o predmetu. Čl.94 Poslovnika suda- zahtjev za prethodnu odluku sadrži: - Sažeti prikaz predmeta spora i relevantne činjenice ili barem prikaz činjeničnih okolnosti(kako bi ES imao štoviše činjenica koje bi mu omogućile da da koristan odgovor i jer se zahtjev prevodi na sve jezike za druge države članice) - Sadržaj nacionalnih odredbi koje se mogu primijeniti (po potrebi i sudsku praksu) - Razlozi zašto je sud uputio pitanje (o tumačenju ili valjanosti) i pojašnjenje veze između tih odredbi Ako se pitanje europskog prava postavilo i nacionalnom sudu je nužno za rješavanje predmeta, na nacionalnom sudu je da odluči hoće li, kada i kako postaviti prethodno pitanje ES (ako je niži sud). Niži sud može i sam interpretirati europsko pravo (jer postupak pred ES isto dugo traje a samo je dio cijelog postupka). 2\. Ovlast podnošenja zahtjeva ES i nacionalni nadzor ustavnosti zakona *Predmet Simmenthal* ovlast nacionalnih sudova da izuzmu iz primjene domaći propis i zakon ako je suprotan europskom pravu izravna primjena europskih normi Ako nacionalni sud nesiguran u tumačenje norme može/mora pokrenuti prethodni postupak pred ES. Postupak za domaću ocjenu ustavnosti nije primjenjiv suprotan je konceptu izravnog učinka i nadređenosti *Predmet Kucukdeveci* domaći propis nije računao staž prije 25. godine = protivno načelu nediskriminacije ES odlučio da nacionalne norme (čak i ustavne) ne mogu utjecati na ovlast nacionalnog suda da pokrene prethodni postupak *Spojeni predmeti Melki i Abdeli* problem „prioritetnog prethodnog pitanja" = sukob s europskom ovlasti da nacionalni sudovi sami postavljaju pitanja ES ih je dozvolio ali samo ako se time ne onemogućava nacionalne sudove da i izravno upute pitanje, da nacionalni zakon izuzmu iz primjene i da prihvate bilo koju potrebnu mjeru za osiguranje privremene sudske zaštite Problem u RH čl.38 Ustavnog zakona o Ustavnom sudu = nijedan sud nije ovlašten izuzeti neki zakon iz primjene bez ocjene ustavnosti *3. Obveza podnošenja zahtjeva za ocjenu valjanosti* ES ima centralizirani neizravni sudski nadzor. Svi sudovi dužni su uputiti zahtjev za ocjenu ako se postavi pitanje jeli neka europska norma nevaljana (valjanost mogu potvrditi i sami) navedena obveza nameće se sudovima u *predmetu Foto-Frost* (ranije je prema čl.267UFEU-a bila ista obaveza kao i za tumačenje) *Predmet Foto-Frost* problem sa nezaračunavanjem carinama, Komisija rekla da ju mora platiti, Foto-Frost smatrao da je odluka Komisije nevaljala, nacionalni sud ne zna smije li o tome odlučivati Centralizacijom ES osigurava se ujednačena primjena prava i čuva pravna sigurnost. Dodatni razlog= koherentnost sustava pravne zaštite u EU nadležnost ES u proglašavanju nevaljanosti i u slučaju izravne tužbe za poništenje akta tijela EU Isto pravilo je i u RH nevaljanost proglašava Ustavni sud, a valjanost akta može potvrditi i sam niži sud *4. Obveza podnošenja zahtjeva za tumačenje* Sudovi zadnje instance dužni su uputiti ES prethodno pitanje vezano za tumačenje (i ocjenu valjanosti ali to su obvezni svi sudovi i niži i viši). Jeli neki sud „sud zadnje instance"? *predmet Costa vs. ENEL* smatrali da je sud zadnje instance ali problem je predstavljala činjenica da je protiv njegove odluke postojala mogućnost žalbe (u predmetu o kojem se radilo to nije bilo tako jer se radilo o sporu vrlo male vrijednosti) Iznimka o pitanju tumačenja ili valjanosti postoji kada sud odlučuje o zahtjevu za privremenom sudskom zaštitom. Javlja se u situaciji kad je spor potrebno hitno riješiti. Svejedno je dužan pokrenuti postupak prethodnog pitanja pri rješavanju glavnog pitanja izvan zahtjeva za privremenom mjerom. Nacionalni sud u tom slučaju može sam protumačiti europsku normu i privremeno odlučiti da je nevaljana za potrebe odobrenja ili ne odobrenja traženih privremenih mjera. Ta odluka nikako ne smije biti konačna već ES mora dobiti priliku da potvrdi ili izmjeni mišljenje nacionalnog suda. *5.Oslobođenje od obveze podnošenja zahtjeva za tumačenje* Oslobođen ako: - Je sud već rješavao sličan predmet (acte eclaire) *predmet Da Costa* ovime se ne ukida mogućnost suda da svejedno opet postavi to pitanje za svoj slučaj - Radi se o dovoljno jasnoj odredbi koja ne zahtjeva tumačenje nego samo primjenu (acte claire) *predmet CILFIT* primjenjuje se samo na pitanja tumačenje ne i na pitanja valjanosti *6. Sankcije za povredu obveze pokretanja prethodnog postupka* Moguće sankcije suda: - Povredbeni postupak- pokreće Komisija zbog povrede prava Eu (prema nacionalnim sudovima i drugim tijelima država članica), Komisija ima potpunu diskreciju stranka koja je oštećena zbog pogrešnog tumačenja ne može utjecati na pokretanje postupka (može prijaviti nacionalni sud ali Komisija nije ničim obvezna pokrenuti postupak) Komisija u pravilu pokreće postupak ako se radi o sustavnoj povredi prava ne o izoliranom slučaju (*predmeti Komisija vs. Italija* i *Komisija vs. Španjolska*) - Traženje naknade štete od strane države zbog povrede nacionalnog suda- učinkovitije rješenje za povrijeđenu stranku, povreda koju tvrdi = predmet spora tužbu ovlaštena podnijeti temeljem europskog instituta za naknadu štete (ustanovljeno u *predmetu Franovich*) Kako bi nastala obveza za naknadu štete potrebno je: - Da se radi o povredi pravne norme kojom je namjera dodijeliti subjektivno pravo pojedincu - Dovoljno ozbiljna povreda prava - Uzročna veza između nastale štete i počinjene povrede Moguće je uspostaviti i domaće sankcije. Ustavni sud RH sankcionira nepodnošenje prethodnog pitanja kao povredu URH *Predmet Alandžak* županijski sud u Vukovaru na zahtjev stranke nije postavio prethodno pitanje što i nemora, ali nije obrazložio zašto ga nije uputio Ustavni sud odlučio da je ne objašnjavanje razloga zbog kojih se prethodno pitanje nije uputilo suprotno pravu na pravično suđenje Sličnu poziciju Ustavni sud RH zauzeo je u *predmetu švicarski franak* u kojem je djelomično ukinuo presude Vrhovnog suda i vratio ih na ponovno odlučivanje. [HITNI PRETHODNI POSTUPAK (PPU)] Primjenjuje se u stvarima od stvarne hitnosti i omogućuje brže odlučivanje u ES. Sudskom vijeću određenom za hitne postupke dodjeljuje se zadaća interpretacije, propuštaju se određene faze, skraćuju se rokovi i propušta se prevođenje određenih dokumenata. prosječno traje 2mjeseca (obični=15mjeseci) Ograničen je na pitanja iz Glave V. UFEU-a područje slobode, sigurnosti i pravde + Lisabonski ugovor uveo hitan postupak ako je u sporu osoba koja je lišena slobode U ostalim područjima nacionalni sudovi mogu tražiti rješavanje po ubrzanom postupku. Zahtjev podnosi sam nacionalni sud, ali ES može i sam odlučiti da se određeni zahtjev uputi u hitnu proceduru (mora obrazložiti razloge). [ODREDBE NACIONALNOG PRAVA O PRETHODNOM POSTUPKU] Neke države uvrstile su ga u svoje zakonodavstvo. Prednost: nacionalni sudovi upućeni su u tu mogućnost/obvezu Opasnost: mogući sukob u interpretaciji pravila o prethodnom postupku, može doći do neujednačenosti prethodnog postupka, mora se jednako provoditi u svim državama članicama Zakonodavstvo RH: - Zakon o parničnom postupku- glava o prekidu i obustavi postupka prekid u slučaju upućivanja prethodnog pitanja ES - Zakon o kaznenom postupku- detaljnije opisan prethodni postupak (razlika nižih i viših sudova, nije uvrštena razlika uspostavljena odlukom u *predmetu Foto-Frost* opasnost krivog tumačenja svoje obveze u slučaju nižih sudova?) ES nije onemogućio podnošenje žalbe na odluku o prekidu postupka zbog podnošenja prethodnog pitanja ali ju je bitno ograničio predmet Cartesio octato ES se ne miješa u mogućnost davanja žalbe ali odluka o postavljanju/ne postavljanju pitanja u potpunoj je diskreciji nižeg suda + europsko pravo omogućava postavljanje bilo kojeg pitanja relevantnog za rješavanje postupka (Vrhovni sud RH predstavlja kao da može samo iz kaznenog zakona ako se radi o kaznenom postupku) [KAKO SASTAVITI ZAHTJEV ES] ES izdaje preporuke za nacionalne sudove koje su objavljene u Službenom listu C 439. nisu pravno obvezujuće, ali zapravo jesu. Jednostavno i sustavno objašnjavaju kako i kada se može ili mora postaviti prethodno pitanje. SKRIPTA EJP 4. nastavna jedinica **I. OSNOVNI POJMOVI I KONCEPTI PRAVA EU-a** [PRAVO EUROPSKE UNIJE] „Pravo europske unije" = UEU, UFEU, Ug za Euratom obuhvaća sve pravne norme i njihovu interpretaciju pravna stečevina EU (acquis communautaire) Danas više ne postoji potreba za razlikovanjem prava Zajednice od prava Unije. Ono je obuhvaćalo pravo prvog stupa te je bilo uže od prava Unije. [IZVORI PRAVA EU] Izvore čine: Osnivački ugovori i drugi ugovori koje su međusobno zaključile države članice, akti institucija EU koji se donose temeljem tih ugovora, praksa ES-a te opća načela prava EU *1. Primarni i sekundarni izvori prava* Primarno pravo- nastaje zajedničkim dogovorom država članica, izravno su ih prihvatile države članice, čine ih Osnivački ugovori i opća načela prava EU, njime je stvorena i određena EU te predstavlja nužnu pravnu osnovu (kriterij valjanosti) Sekundarno pravo- nastaje aktivnošću institucija E, ovisi o postojanju ovlaštenja za njihovo donošenje i usklađenosti s primarnim pravom(podređeno mu je i ovisi o njemu) *2.Primarno pravo-Osnivački ugovori* Pojam Osnivačkih ugovora u formalnopravnom smislu obuhvaćaju: - Prvobitne ugovore o osnivanju EU - Sve izmjene i dopune (ugovor iz Maastrichta, iz Amsterdama, iz Nice, iz Lisabona..) - Pridodane protokole ugovorima (ugovor iz Amsterdama Protokol br.2 = pravila Schengenskog ugovora) - Sve ugovore o pristupanju - Povelju o temeljnim pravima EU Lisabonski ugovor rezultirao je UEU i UFEU te se nakon njega i Povelju izjednačava sa Ugovorima (idalje je izdvojeni dokument). Po nastanku i načinu mijenjanja Osnivački ugovori su akti međunarodnog prava, usvajaju ih države na međuvladinoj konferenciji, kako bi se izmijenili potrebno ih je ratificirati u svakoj državi članici (prema ustavom predviđenom postupku npr. parlamentarna procedura ili referendum). Postoji pojednostavljeni postupak, u njemu se mijenjaju dijelovi ugovora ali ne i ovlasti Unije. Te promjene usvaja Europsko vijeće. Slični su ostalim multilateralnim međunarodnim ugovorima. Primjeni ne ratifikacije: - Danski glasači 1992. odbili Ugovor iz Maastrichta (rj. Edinburški sporazum omogućen opt out u monetarnoj uniji, objašnjenje da građanstvo u Uniji ne zamjenjuje nacionalni identitet...) - Irski glasači 2008. odbili Ugovor iz Lisabona - Francuska i Nizozemska na dva referenduma 2005. odbile Ustavni ugovor za Europu *3. Primarno pravo- opća načela prava EU-a* Označuju nepisana pravna pravila svojstvena pravnom poretku EU-a. artikuliraju se kroz praksu ES-a. Ne postoji unaprijed utvrđena lista načela. Ne postoje ni općeprihvaćeni kriteriji. ES priznaje veći broj općih načela. *Predmet Audiolux* mišljenje nezavisne odvjetnice Trstenjak što se smatra općim načelom: - Ima ustavni status u pravnom poretku EU-a ili porecima država članica (njegova primjena ne mora biti univerzalna u svim porecima) - Postoji jasna potpora postojanju tog načela u pravnoj literaturi - Opće primjenjivo je Opća načela obvezuju institucije EU(poništenje) i države članice(izuzimanje iz primjene). *Predmet Bartsch* nacionalno pravo može biti predmet sudskog nadzora ako je situacija u dosegu prava EU (nacionalna mjera koja provodi pravo EU, derogira pravo EU, u dosegu je prava EU jer je na nju primjenjivo neko posebno pravilo prava EU) - Temeljna ljudska prava Prošla put od toga da su prihvaćena kao nepisana do toga da su kodificirana u Povelji EU o temeljnim pravima (Lisabonski ugovor ju pretvorio u pravno obvezujući izvor prava). jednaka su drugim subjektivnim pravima i ES im jamči pravnu zaštitu *Predmet Stauder* temeljna ljudska prava predstavljaju dio općih načela, ES im pruža pravnu zaštitu *Predmet Nold* ES inkorporirao u europski sustav jamstva temeljnih prava iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Temeljna prava inspirirana su ustavnim tradicijama i međunarodnim ugovorima u kojima su države članice potpisnice ili u čijem stvaranju su sudjelovale ne znači da su ti izvori izravni izvori prava EU, samo su bili inspiracija ES u traženju općih načela Kada EU postane punopravna članica Europske konvencije, tada će ona postati izvor prava. Potreba zaštite temeljnih prava izašla kao potreba ograničavanja europskog zakonodavca. Paralelno uz razvoj doktrine o nadređenosti razvila se i doktrina o ograničenosti. Temeljna prava primjenjuju se na institucije EU te na države članice ali samo kada one provode pravo EU-a. države provode pravo EU-a kad: - Je poduzimala mjere u svrhu provedbe prava EU - Je odstupila od prava EU u okviru onog što joj ono omogućuje - Je situacija u dosegu prava EU Temeljna prava mogu obvezivati i pojedince (horizontalni izravni učinak).Uloga jamstva temeljnih prava: - Kriterij legitimnosti i pravne valjanosti - Države članice moraju ih poštivati onako kako ih je definirao ES dok donose nacionalne norme kojima provode pravo EU ili djeluju u okviru diskrecije koju im omogućava pravo EU - Kriterij za procjenu jesu li nacionalna odstupanja od tržišnih sloboda i drugih pravila EU opravdana - Kriterij za članstvo u EU *4. Sekundarno pravo* Nastaje aktivnošću institucija EU, stupaju na snagu po Ugovorom predviđenom postupku i u okviru regulatornih ovlasti EU. Moraju se temeljiti na Osnivačkim ugovorima tj. na primarnom pravu (pravni temelj). Može biti interno ili međunarodno. - Interno sekundarno pravo Akti koje donose institucije EU kojima obvezuju države članice i subjekte u tim državama. Čl. 288 UFEU-a: - Uredba- ima opću primjenu, obvezujuća u cijelosti, neposredno se primjenjuje - Direktiva- obvezujuća u pogledu rezultata koje treba postići, odabir postizanja rezultata je slobodan - Odluka- u cijelosti obvezujuća za one kojima je upućena - Preporuke i mišljenja- nemaju obvezujuću snagu Osnovna dva regulatorna oblika su Uredbe i Direktive. Uredbe su akti namijenjeni da potpuno zamjene postojeće norme u nacionalnom pravnom poretku. Dovode do ujednačavanja prava. Osnovne karakteristike su im: - Države ne smiju prenositi Uredbe u nacionalno pravo, primjenjuju se izravno (objavljuju se u Službenom listu) - Obvezne su ukloniti nacionalna pravila koja dupliciraju Uredbe - Obvezne su ukloniti nacionalna pravila koja su suprotna Uredbi Direktive nemaju za svrhu ujednačavanje prava, približavaju poretke jedne drugima. Postavljaju obvezan regulatorni cilj koji države rješavaju na svoje načine. Mogu biti više(ne ostavljaju državama gotovo nikakav izbor) ili manje detaljne(ostavljaju veliku slobodu državama). Moraju biti prenesene u nacionalno pravo (ugl. Transformacijom donošenje novog zakona, izmjena zakona, podzakonski akt...). Mora ju se prenijeti u pravno obvezujućem aktu. Vremenski tijek direktive: - Usvojena je u zakonodavnom postupku na europskoj razini - Stupa na snagu objavom u Službenom listu EU ili notifikacijom država adresata - Objavljuje se u Službenom listu čime počinje teći provedbeni rok(predviđen je direktivom) u kojem države odlučuju kako prenijeti direktivu u svoje zakonodavstvo Nakon što se implementira u nacionalno zakonodavstvo, ona i dalje sama po sebi predstavlja izvor prava. Može zamijeniti nacionalno pravo, može se koristiti za interpretaciju... Odluke su akti koji se uglavnom upotrebljavaju za uređenje odnosa između/ unutar institucija. Mogu biti i općeobvezujući akti/ akti od kojih se očekuje djelovanje države. One su jedini tip akta u kojem EU može donijeti pojedinačnu odluku (rijetko sama ima provedbenu ovlast ali gdje ju ima provodi ju putem odluka). *Predmet ERTA* ES ima ovlast nadzirati zakonitost svih akata institucija EU-a ako proizvode pravne učinke osiguravanje vladavine prava u EU - Zakonodavni i ne zakonodavni akti Razlikovanje uveo Ugovor iz Lisabona. Zakonodavni akti donose se u redovnom (suodlučivanje Vijeća EU i Europskog parlamenta o inicijativi Komisije)ili posebnom(samostalno usvojilo Vijeće EU ili Europski parlament uz savjetodavnu ulogu onog drugog tijela) zakonodavnom postupku. Pravni temelj su im Osnivački ugovori. Ne zakonodavni akti usvajaju se na temelju drugog zakonodavnog ili ne zakonodavnog akta, a u pravilu ih donosi Komisija(ne donosi zakonodavne akte). Ovlast ne izvire iz Osnivačkih ugovora nego iz nekog drugog akta(čiji temelj je u Ugovorima). Ne zakonodavni akti mogu biti delegirani ili provedbeni: - Delegirani- donosi samo Europska Komisija, ovlast se delegira Komisiji temeljem zakonodavnog akta, svrha joj je dopuniti zakonodavni akt ili izmijeniti ne ključne elemente zakonodavnog akta, Komisiju kontroliraju zakonodavna tijela(Parlament i Vijeće) apriori (ograniči izbor Komisiji )ili aposteriori(povuku akt s kojim se ne slažu, traže prethodno odobrenje za donošenje) - Provedbeni- donose Komisija ili Vijeće, ovlasti se dobivaju temeljem bilo kojeg pravno obvezujućeg akta, ovlašćujući akt se ne može mijenjati, svrha je dopuniti ovlašćujući akt radi stvaranja ujednačenih provedbenih uvjeta, kontrolu obavljaju države članice kroz odbore predstavnika tijekom donošenja provedbenog akta (komitologija) Ova razlika predstavlja sivu zonu u kojoj ne postoje prave granice. Praksa EU *Predmeti Biocidi i Vize-reciprocitet* zakonodavne institucije imaju široku diskreciju u tome hoće li Komisiji povjeriti delegiranu ili provedbenu ovlast I zakonodavni i ne zakonodavni akti mogu se zvati uredba, direktiva ili odluka samo kod nezakonitih imaju dodatan naziv „delegirana" ili „provedbena" - Akti koji su postojali prije Lisabonskog ugovora u 2. i 3. stupu Drugi stup- osnovni izvori sekundarnog prava bila su zajednička stajališta i akcije, nisu pod nadzorom ES(iznimka čl. 275 UFEU-a), odražavali su političke obveze država, nisu imali izravan učinak, morali su biti provedeni ili aktima 1. stupa ili aktima država članica Promjena čl.25 UEU propisuje da EU može donositi smjernice i odluke kojima određuje: - Djelovanja koja unija poduzima - Stajališta koja unija zauzima - Aranžmane za provedbu takvih djelovanja i stajališta Odluke u okviru 2. stupa nisu zakonodavni akti, donosi ih Europsko vijeće ili Vijeće EU. Iznimno se donose kvalificiranom većinom, ali imaju ugrađen sustav kočnica za nuždu (traženje jednoglasnog glasovanja ako se radi o vitalnim pitanjima za interes neke države). U okviru 2. stupa odluke provodi Vijeće EU (provedbeni akt), odlučuje jednoglasno. Treći stup- postao dio prvog, metode prvog proširene na treći stup čime je nastao problem okvirnih odluka Okvirne odluke definirane su isto kao direktive ali bez izravnog učinka. Praksa ES u nekim predmetima (*predmet Pupino*) im je priznala posredni učinak što znači da stvaraju interpretativnu obvezu. Sam koncept okvirne odluke prestaje postojati, ali ranije odluke ostaju na snazi kao takve. Mogu se pretvoriti u neki drugi zakonodavni akt osim ako Ugovor izričito ne propisuje oblik akta. Ako se pretvore u drugi akt mogu steći izravni učinak. - Međunarodni sporazumi kojih je stranka EU Međunarodni sporazumi koje je EU sklopila s trećim državama ili međunarodnim organizacijama. Ovlast za sklapanje može se temeljiti na izravnoj ovlasti iz Ugovora ili može implicitno proizlaziti iz Ugovora(početak= *predmet ERTA*). Međunarodne ugovore pregovara komisija ili Visoka povjerenica unije za vanjsku i sigurnosnu politiku (ako se radi o području ZVSP). Sporazume ratificira Vijeće većinom po pristanku Parlamenta. Neki ugovori su mješoviti ugovori u kojima je stranka u EU i njene države članice. Koriste se ako EU u tom području nema isključive ovlasti(tako su se sklapali ugovori o pridruženom članstvu). Mješoviti ugovori stupaju na snagu ratifikacijom EU i svih država članica. Međunarodni ugovor tako postaje izvor prava EU te je pod nadležnosti ES. U pravilu interni akti sekundarnog prava moraju biti usklađeni s međunarodnim sporazumima kojima je EU preuzela obveze prema trećim državama ili međunarodnim organizacijama. *5. Praksa ES kao izvor prava EU* [CILJEVI I VRIJEDNOSTI EU] Zasniva se na vrijednostima poštivanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava, poštovanja ljudskih prava i prava manjina. zajedničke su svim državama članicama Čl.6 UEU uvodi temeljna prava iz Europske konvencije te ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama (opća načela prava EU) štiti ih ES zajedno sa pravima u Povelji EU je dužna poštovati posebnu vrijednost nacionalnih identiteta država (čl. 4UEU). Ciljevi EU propisani su u čl.3 UEU, a moraju se ostvariti prikladnim sredstvima koja su razmjerna ovlastima koje su na njih prenijele države članice. [OVLASTI EU] EU ima pravnu osobnost (čl. 47 UEU) koja podrazumijeva i pravni subjektivitet u međunarodnim odnosima. Uređena u čl.5 UEU: načelo dodijeljenih ovlasti (st.1 i 2), načelo supsidijarnosti(st.3) i načelo proporcionalnosti (st.4). *1.Načelo dodijeljenih ovlasti* Eu ima samo one ovlasti koje su joj dodijelile države članice (čl.5 UEU). Mogu djelovati samo u tim granicama i za ostvarenje propisanih ciljeva (čl.3 UEU). Nedelegirane ovlasti ostaju državama članicama, međutim EU može idalje ograničiti njihovu regulatornu autonomiju (javno zdravstvo, ne diskriminacija). U tom smislu možemo govoriti o: Pozitivnim ovlastima- države povjerile EU da uredi određeno pitanje društvenog života, može se temeljiti izravno na Ugovorima, na sekundarnom pravu ili međunarodnim ugovorima (akt mora navesti koji mu je pravni temeljmože ga se osporavati) Negativnim ovlastima- postojeće pozitivne ovlasti EU-a i norme koje su izvršene predstavljaju regulatorni okvir u kojem države mogu uređivati društvene odnose koji nisu u pozitivnoj regulatornoj nadležnosti EU/još nisu regulirani od strane EU, one ograničavaju države u izborima koje imaju. *Predmet Bressol* Belgija ograničila upis studentima koji ne žive u Belgijidržave moraju poštivati pravo EU, posebice odredbe o slobodi kretanja i prebivanja na teritoriju drugih država *2. načela supsidijarnosti i proporcionalnosti* Supsidijarnosti- primjenjuje se na području podijeljenih ovlasti, preferira se odlučivanje na nacionalnoj razini, EU donosi one odluke za koje je nužno da se riješe na europskoj razini Proporcionalnosti- ako EU odluči regulirati dio iz podijeljene nadležnosti, mora primijeniti soluciju kojom ne smije ograničavati ostale interese u pitanju više no što je nužno (ako postoji manje ograničavajuća mjera onda je ova neproporcionalna) Teret dokazivanja supsidijarnosti i proporcionalnosti je na institucijama EU koje mjeru predlažu i usvajaju. Svaki akt mora sadržavati pravni temelj i obrazloženje. Ova dva načela dodatno su propisana odgovarajućim Protokolom. *3. Sudska kontrola navedenih načela* Poštivanje ispituje ES. Može ga se tražiti da neki akt proglasi nevaljanim/poništi ga ako je donesen suprotno ovim načelima. Pitanje valjanosti postupak izravne tužbe za poništenje akta, prethodni postupak, bilo koji drugi postupak u kojem se javi kao incidentalno pitanje nadzor mogu pokrenuti države članice, institucije EU, pojedinac Jedino kad je ES poništio akt EU zbog nedostatka ovlasti je u *predmetu Tobacco advertising* ES preširoko tumači dopuštene granice u okviru dodijeljenih ovlasti, a u okviru supsidijarnosti i proporcionalnosti daje prevelik oprez. *4. Politički nadzor načela supsidijarnosti* Uveo Lisabonski sporazum zbog nedostatnog sudskog nadzora. Odlučeno je da svaki novi prijedlog prije usvajanja mora biti upućen nacionalnim parlamentima koji u roku 8 tjedana daju svoje stajalište o neusklađenosti obrazloženo mišljenje Svaki dom ima jedan glas, jednodomni parlamenti imaju po 2. Ako 1/3 domova (1/4 ako je riječ o prijedlogu iz područja slobode, sigurnosti i pravde) da negativno mišljenje žuti karton (19glasova od 28 članica) Komisija mora ponovno razmotriti prijedlog (domovi ne mogu utjecati na to da Komisija povuče akt) Ako više od pola domova da negativno mišljenje narančasti karton ako ga Komisija nakon toga usvoji Parlamentu i Vijeću šalje svoje obrazloženje i obrazloženje svih članica Negativna mišljenja jaka su upozorenja da akt neće proći kvalificirano glasovanje u Vijeću EU. Sudski put Protokol o supsidijarnosti i proporcionalnosti nacionalni parlamenti imaju samostalnu ovlast pokrenuti sudski postupak [TIPOLOGIJA UNUTARNJIH OVLASTI EU] - Isključive ovlasti Države članice su delegirale ovlasti na EU i nemaju pravo odlučivanja u tim pitanjima. Navode se taksativno(čl.3UFEU): - Carinska unija - Utvrđivanje pravila o tržišnom natjecanju potrebnih za funkcioniranje unutarnjeg tržišta - Monetarna politika za države eurozone - Očuvanje morskih bioloških resursa u okviru zajedničke ribarstvene politike - Zajednička trgovinska politika - Sklapanje međunarodnih sporazuma kad je ono predviđeno zakonodavnim aktom EU ili ako je potreban za izvršavanje njene unutarnje nadležnosti ili u mjeri u kojoj bi njegovo sklapanje moglo utjecati na zajednička pravila(države ne sudjeluju ni u pregovorima ni u ratifikaciji) pokušaj kodificiranja prakse ES vanjska ovlast Važnost isključivih ovlasti Sporazum o slobodnoj trgovini između EU i Singapura Mišljenje 2/15 sud sudio u plenumu, umiješalo se 25 od 28 država članica - Podijeljene ovlasti Najveći dio poslova, države prenose regulatornu ovlast na EU ali se ne odriču svoje. Države mogu uređivati ova područja sve dok ih EU ne uredi preempcija regulatorne nadležnosti država U nekim dijelovima ne dolazi do preempcije nego države i dalje ostaju nadležne donositi i vlastite mjere (istraživanja, tehnološki razvoj i svemir, razvojna suradnja i humanitarna pomoć..). Neke ovlasti nabrojane u čl.4 UFEU: - Unutarnje tržište - Socijalna politika - Ekonomska, socijalna i teritorijalna kohezija - Poljoprivreda i ribarstvo, osim očuvanja morskih bioloških resursa - Okoliš - Zaštita potrošača - Promet - Transeuropske mreže - Energetika - Područje slobode, sigurnosti i pravde - Komplementarne ovlasti EU nema pravo uređivati društvene odnose u državama članicama već samo podupirati, koordinirati i dopunjavati djelovanja država. Čl.6 UFEU u takva područja ubraja: - Zaštitu i poboljšanje ljudskog zdravlja - Industriju - Kulturu - Turizam - Obrazovanje, strukovno obrazovanje, mladi i sport - Civilna zaštita - Administrativna suradnja [TIPOLOGIJA VANJSKIH OVLASTI EU] Vanjske ovlasti odnose se na sklapanje međunarodnih ugovora. Razlikujemo isključive (sklapa ih sama EU bez uključivanja država u pregovore ili ratifikaciju) i podijeljene (stranke su i EU i njene države članice npr. u područjima podijeljenih unutarnjih ovlasti). Također se dijele i na implicitne (one koje se podrazumijevaju jer proizlaze iz neke unutarnje ovlasti EU) i eksplicitne (izričito proizlaze iz Ugovora). Implicitne ovlasti razvijene su sudskom praksom u *predmetu ERTA*. *Predmet ERTA* spor između Komisije i Vijeća o tome koja je od tih institucija bila ovlaštena voditi pregovore o sklapanju Europskog sporazuma o cestovnom prijevozu Komisija je u konačnici izgubila tužbu, ali samo zato što u vrijeme kad je tvrdila da je bila ovlaštena pregovarati nije došlo do preempcije ovlasti na EU razini, odnosno EU još nije bila regulirala to područje dolazi do velikog širenja Komisijinih ovlasti Glede implicitnih vanjskih ovlasti postoji pretpostavka da je takva ovlast podijeljena, a ako se pokaže da su ispunjeni određeni uvjeti onda je ovlast EU isključiva. Jedna od isključivih ovlasti EU je ovlast da EU sklapa međunarodne sporazume kad je to nužno da omogući Uniji izvršavanje njenih unutarnjih ovlasti ili u onoj mjeri u kojoj njegovo sklapanje može narušiti zajednička pravila ili izmijeniti njihov opseg (čl. 3(2) UFEU).  Na razini EU, otvaranje pregovora za sklapanje međunarodnog sporazuma potvrđuje Vijeće, koje ujedno daje i političke smjernice o pregovorima Komisiji. Komisija u skladu s tim smjernicama u pravilu pregovara u ime EU. Konačnu odluku o sklapanju sporazuma donosi Vijeće. U određenim važnim slučajevima mu je za to potrebna suglasnost Europskog parlamenta, a u ostalim slučajevima samo njegovo mišljenje.  SKRIPTA EJP 5. nastavna jedinica **I. OSNOVNI POJMOVI I KONCEPTI PRAVA EU-a** [DOSEG PRAVA EU] Jasna, bezuvjetna i precizna pravila mogu imati izravan učinak u porecima država članica stvaraju subjektivna prava za fizičke i pravne osobe koja su sudovi dužni štititi Subjektivna prava nastaju temeljem prava EU-a ako se situacija nalazi u njegovom dosegu: - Primarno pravo- izravni učinak ovisi o prekograničnom elementu (nije nužan uvijet ali uzima se kao prima facie uvjet) npr. unutarnje tržište potrebno dodatno provjeriti jeli neka norma sekundarnog prava primjenjiva na internu situaciju - Sekundarno pravo- ovisi o tome jeli EU imala ovlast urediti to pitanje (bez obzira na to jeli interno primjenjiva ili prekogranično) [PRIMJENA PRAVA EU-a U DRŽAVAMA ČLANICAMA ] EU je ustrojena na sustavu izvršnog federalizma. Odluke koje se donose na europskoj razini izvršavaju se na nacionalnoj razini putem postojećih institucija u državama. Ovakav federalizam nije samodostatan (kao npr. onaj u SAD-u horizontalni federalizam) već njegova provedba ovisi o nacionalnim sudskim i upravnim tijelima. VERTIKALNI FEDERALIZAM Pravo EU-a u državama ima izravan učinak tj. primjenjuju ga nacionalni sudovi i uprava (horizontalni izravni učinak znači da ga primjenjuju i pojedinci). Pravni učinak je svojstvo norme da utječe na nastanak, promjenu ili prestanak nekog pravnog odnosa. stvara subjektivna prava neposredno, bez dodatne regulatorne aktivnosti Izravni učinak prava EU proizlazi iz prakse ES (*predmet Van Gend en Loos*) da bi norma bila izravno primjenjiva mora biti jasna, (precizna), bezuvjetna i ne smije ovisiti o naknadnim nacionalnim mjerama Ako neka norma djeluje izravno, nacionalni zakonodavac ne smije donositi propise koji će joj stajati na putu. Ako takva norma već postoji mora ju se izuzeti iz primjene. Norme prava EU-a nadređene su domaćem pravu bez obzira na to u kojem se ono obliku nalazi. Također je utvrđeno kroz praksu ES (*predmet Costa v. ENEL*). Navedeno shvaćanje naišlo je na otpor nekih nacionalnih ustavnih sudova npr. ustavni sud SR Njemačke koji tvrdi da ES i Ustavni sudovi djeluju u odvojenim sferama (Ustavni sud ne može proglasit nevaljanost europske norme, ali isto tako ES ne može proglasit nevaljanost domaće norme) te da oba imaju vrhovni autoritet unutar svojih nadležnosti. Danas se većinom prihvaća nadređenost normi europskog prava te ju nacionalni sudovi u pravilu neće izostaviti iz primjene osim ako bi ta norma prekoračila ovlasti EU-a. Ustavni pluralizam- shvaćanje prema kojem se više institucionalnih akter poziva na vrhovni pravni autoritet. Ako norma domaćeg propisa proturječi normi prava EU, nacionalni sud treba ju izuzeti iz primjene i primijeniti ili normu prava EU ili neku drugu domaću normu koja nije suprotna pravu EU-a. Svaki sud može samostalno izuzeti normu iz primjene (ocjena ustavnosti protivna je načelu nadređenosti). Ako sud nije siguran u tumačenje domaće ili europske norme stoji mu na raspolaganju pokretanje prethodnog postupka kako bi se ujednačilo tumačenje Obveza lojalne suradnje (čl. 4 UFEU-a) traži od suda da u što većoj mjeri interpretira domaću normu u skladu sa europskom normom (ne u toj mjeri da bi štetila pravnim interesima pravnih subjekata ili da bi bila suprotna općim načelima prava EU-a). Kad nacionalni sud interpretira nacionalno pravo u svijetlu europskih normi, one imaju posredni učinak. Načelo ekvivalentnosti- pravna zaštita ne smije biti manje kvalitetna (bilo da se radi o domaćem ili europskom pravu) Načelo (procesne) djelotvornosti- nacionalne procesne norme ne smiju činiti zaštitu subjektivnih prava utemeljenih na pravu EU-a pretjerano teškom ili gotovo nemogućom, stvara dvije obveze za nacionalne sudove: - Ako u domaćem pravu ne postoji zaštita subjektivnog prava zajamčenog pravom EU-a sud je dužan omogućiti pravnu zaštitu (čak i ako to znači stvaranje novog pravnog sredstva) - Ako neka domaća norma sprječava djelotvornu zaštitu prava EU-a, sud ju mora izuzeti iz primjene i omogućiti zajamčenu pravnu zaštitu Sva navedena načela odnose se i na nacionalno ustavno procesno pravo. **II. PRIMJENA PRAVA EU-a PRED NACIONALNIM SUDOVIMA** [NOVI PRAVNI POREDAK] U klasičnom smislu, pravo EU smatralo se ekvivalentnim međunarodnom pravu te ga se kao takvo predstavljalo. Odnosno, odnos prema pravu EU ovisio je o konkretnom nacionalnom pravnom sustavu tj. onome što piše u ustavu. Učinci su zbog toga bili različiti od države do države. Promjena: *predmeti Van Gend en Loos* (utemeljeno načelo izravnosti i građani definirani kao subjekti prava EU-a) i *Costa v. ENEL* (utemeljeno načelo nadređenosti) promjena je rezultat stajališta ES-a i njegovog prihvaćanja u državama članicama (nisu ga pokušale izmijeniti, prihvatili su ga nacionalni sudovi) NOVI EUROPSKI PRAVNI POREDAK Shvaća se kao autonomni pravni poredak različit od međunarodnog poretka i pravnog poretka država članica. Dva glavna obilježja: - Subjekti su mu i države članice i građani koji žive u njima, oboje mogu biti nositelji subjektivnih prava IZRAVNI UČINAK - Pravo EU samo kreira pravila o učinku vlastitih pravnih normi u državama članicama, učinak prava EU nadzire samo pravo EU-a NADREĐENOST [OPRAVDANJA ZA TVRDNJU O NOVOM PRAVNOM PORETKU] - Predmet Van Gend en Loos \- zašto je pravo EU „novi pravni poredak" i ima izravan utjecaj: - Prvi argument: zajednički cilj država članica je organiziranje zajedničkog tržišta što ga samo po sebi ne razlikuje od međunarodnog ugovora razlikuje ga činjenica da su države, pristankom na takav ugovor, ograničile dio svojih ovlasti kako bi usvojile neka zajednička pravila (ne integrira se u obliku zone slobodne trgovine već u obliku unutarnjeg tržišta koje se nalazi na višoj razini integracije) - Drugi argument: utječe se na regulatorne ovlasti institucija ponekad će odluke biti donesene suprotno individualnom interesu države članice kako bi se ostvario zajednički europski interes predstavlja zadiranje u suverenitet (u međunarodnom ugovoru svako takvo zadiranje moralo bi se ratificirati i tako zaključiti novi ugovor) - Treći argument: nacionalni sudovi imaju mogućnost prethodnog postupka vidljivo da je pravo EU izravno primjenjivo i ne ovisi o nacionalnom ustavu već proizlazi izravno iz Osnivačkog ugovora -zašto pravo EU izravno utječe i na građane: - Prvi argument: nova pravila koja donose institucije namijenjena su mijenjanju pravnih odnosa u državama utječe na građane - Drugi argument: preambula Ugovora izravno se obraća i državama i građanima - Treći argument: građani su uključeni u rad nekih tijela EU-a (tad im baš nije držalo vodu, Parlament se nije izravno birao i nije imao gotovo nikakav utjecaj na zakonodavstvo) - Predmet Costa v. ENEL -potvrda argumenata izloženih u *predmetu Van Gend en Loos*: - Ugovor o EEZ-u uspostavio je vlastiti pravni poredak koji je postao sastavni dio nacionalnih pravnih poredaka i kao takav se mora primjenjivati - EZ osnovana je kao trajna i ima vlastite institucije - EZ ima pravni subjektivitet u međunarodnim odnosima - Države članice su ograničile svoja suverena prava i stvorile pravni sustav koji se primjenjuje na njih i na njihove državljane -uspostavljanje načela nadređenosti europskog prava - Prvi argument: država se potpisivanjem ugovora obvezala na nešto i toga se mora pridržavati europsko pravo nadređeno je domaćem bez obzira na to kad je ono doneseno države ne smiju dati prednost domaćim normama koje su suprotne europskim - Drugi argument: kad bi se dala prednost domaćem pravu, pravo Zajednice bilo bi heterogeno i različito od države do države impliciralo bi uvjetnost a ne bezuvjetnost obaveze i zabranu diskriminacije - Zaključno Svi navedeni argumenti čine EU novim pravnim poretkom. Novi pravni poredak počiva na prijenosu suverenih regulatornih ovlasti sa država na institucije EU. Izravni učinak i nadređenost omogućuju da pravo EU počne stvarati pravne posljedice nužne za uspostavljanje njegovih ciljeva (inače bi mnoge norme u praksi ostale neprimijenjene, različito bi se primjenjivale...). Izgradnja navedena dva načela tekla je postepeno jer je ES mogao davati mišljenja jedino u kontekstu predmeta koji se pred njim našao. Izravni učinak je proizašao iz Nizozemskog predmeta jer je to u tom kontekstu bilo sporno. Nadređenost se nije morala utvrđivati jer je i sam nizozemski ustav nalagao domaćem pravu da se europske norme nalaze iznad domaćih. S druge strane u talijanskom predmetu mogla se izgraditi doktrina nadređenosti jer je u Italiji ustav predviđao da se europske i domaće norme nalaze na istoj hijerarhiji. Javila se potreba ES da inzistira na nadređenosti europskog prava. [IZRAVNI UČINAK] *1. Općenito* Prvi put definirano u *predmetu Van Gend en Loos* gdje se javio problem sa carinama (domaći zakon povisio carine na 8%, nakon što je stupio na snagu Ugovor u kojem su bile propisane na 5%). Postavlja se pitanje obraća li se norma iz Ugovora po kojoj se neće povećavati međusobne carine na uvoz samo državama ili i njenim građanima. ES smatrao da je potrebno čitati norme u njihovom punom kontekstu i uzimajući u obzir svrhu i opću shemu Ugovora. Nakon uspostavljanja „novog pravnog poretka" ES je zaključio da navedeni članak proizvodi subjektivna prava za uvoznike. norma djeluje izravno i odnosi se na građane Izravni učinak kao koncept se postupno razvijao kroz sudsku praksu nema jednoznačno tumačenje Najčešće se koristi da se izrazi da europska pravna norma može stvoriti subjektivno pravo izravno za pojedince koje je ostvarivao pred sudovima u državama članicama. Stvara li subjektivno pravo zaključuje se promatrajući normu u njenom kontekstu i uzimajući u obzir što se želi postići europskom integracijom teleološka i kontekstualna metoda tumačenja Osim Osnivačkih ugovora, izravni učinak mogu imati i sve druge pravno obvezujuće norme europskog prava koje ispunjavaju određene uvjete. O tome ima li neka norma izravni učinak odlučuje ES a ne nacionalni sudovi. *2.Uvjeti za izravni učinak* Norma mora biti dovoljno jasna, (precizna), bezuvjetna i ne smije ovisiti o naknadnim nacionalnim mjerama da bi ju sud mogao primijeniti. Ne traži se da norma nameće neku zabranu državi već je moguće i da od države zahtjeva određeno djelovanje. I norma koja zahtjeva interpretaciju može imati izravni učinak (dokle god tu interpretaciju daju ovlašteni sudovi). Ako je sud nesiguran u interpretaciju ima mogućnost pokretanja prethodnog postupka. Norma neće imati izravan učinak ako: prepušta političkom procesu (nacionalnom ili europskom) odabir subjekata za koje norma stvara prava ili obveze ili da izaberu detaljniji sadržaj tih prava. *3. Vertikalni i horizontalni izravni učinak* Vertikalni odnos- pojedinac uživa neko subjektivno pravo u odnosu na državu (obrnuti vertikalni- država se poziva na normu protiv pojedinca koji je dužan ispuniti neku obvezu) Horizontalni odnos- pojedinac uživa neko subjektivno pravo u odnosu na drugog pojedinca (prema njemu ima obveze temeljem europskog prava) Sve obvezujuće europske norme ako su dovoljno jasne, (precizne), bezuvjetne i ne ovise o naknadnim nacionalnim mjerama imaju vertikalni izravni učinak. Horizontalni učinak mora se utvrditi. Direktive nemaju horizontalni učinak, ne može se pred sud pozvati drugog pojedinca. Ostale norme u pravilu mogu imati horizontalni učinak (priznato većoj mjeri Osnivačkih ugovora). Horizontalni učinak rješavao se u *predmetima Viking i Defrenne II* - Predmet Defrenne II Primjer ugovorne norme kojoj je priznat horizontalni učinak. Radnica tužila poslodavca zbog isplaćivanja manje plaće u odnosu na muške kolege. Temeljila tužbu na Ugovornom članku koji zabranjuje diskriminaciju. ES utvrdio da se treba gledati u svjetlu naravi načela jednake plaće, cilja ove odredbe i njenog mjesta u Ugovoru. Navedena norma ima dvostruki cilj: - Izbjeći situaciju da se poduzeće, koje se nalazi u državi koja je zabranila diskriminaciju, nalazi u nepovoljnijem položaju od poduzeća u državi u kojoj to još nije regulirano - Poticati socijalni napredak i stalno poboljšanje uvjeta života svih europskih naroda - Oba cilja prikazuju da je načelo jednake plaće dio temelja Zajednice Činjenica da su formalno odredbe upućene državama ne isključuje mogućnost dodjele prava svakom pojedincu koji ima interes za ispunjenje propisanih obveza. Također, državama se postavlja obveza postizanja određenih rezultata stoga nepripremljenost države ne može utjecati na učinkovitost ove odredbe. Na načelo jednake plaće može se pozivati pred nacionalnim sudovima te ti nacionalni sudovi imaju obvezu osigurati zaštitu prava. [NADREĐENOST EUROPSKOG PRAVA] *1.Nadređenost iz perspektive Suda EU-a* Izravni učinak = za pojedinca će nastati subjektivno pravo na temelju europske norme. Nacionalni sudovi obvezni su to pravo štititi. Moguća je domaća norma koja ne priznaje pojedincu pravo iz europske norme. Problem se javio i u Nizozemskom predmetu gdje su domaća i europska norma različito određivale carine, ali u tom slučaju nadređenost je već bila odlučena nizozemskim ustavom pa se o tome nije trebalo odlučivati. Prvi put je zapravo definirano u *predmetu Costa v. ENEL*. Prije toga spominjano je u *predmetu Van Gend en Loos*, a nakon toga utvrđeno u *predmetu Simmenthal*. Dakle, problem je nastao u talijanskom predmetu u kojem talijanski ustav propisuje da kasnija norma derogira raniju te bi u tom slučaju se trebala primijeniti domaća, a ne europska norma. ES tvrdi da EU zbog svoje specijalne prirode nadvladava domaće pravo. Odlučio je da se konflikt dviju normi uvijek riješi u korist europske norme. To argumentira činjenicom da su države potpisivanjem ugovora prihvatile neke obveze i sada ih se moraju držati. Također izvršavanje prava EU-a ne može se razlikovati od države do države jer bi to uzrokovalo ostvarenje ciljeva i prouzročilo diskriminaciju. Europske norme moraju biti nadređene domaćima kako se nebi izgubio karakter prava Zajednice i njen pravni temelj. Navedena nadređenost nikad nije bila propisana Osnivačkim ugovorom, ali sud stoji iza toga i dana