Ljudska prava i međunarodni ugovori

Formalna procedura predaje osumnjičenog ili osuđenog za kazneno djelo vladi druge zemlje radi suđenja ili izvršavanja kazne.

Ekstradicija je dopuštena ako je kazneno djelo ozbiljno, kazneno djelo je kažnjivo u obje zemlje, postoje jasni dokazi o krivici, izručeno lice će imati pravično suđenje i kazna je proporcionalna djelo.

Kolektivna ljudska prava se odnose na prava koja pripadaju skupinama ili kolektivima, poput naroda, manjinskih grupa ili etničkih zajednica.

Kolektivna ljudska prava štite identitet, kulturu i autonomiju grupa, te im omogućuju da kolektivno odlučuju o pitanjima koja ih se tiču.

Pravo na samoopredeljenje, pravo na kulturnu autonomiju, pravo na jezik i pravo na korištenje prirodnih resursa su primjeri kolektivnih ljudskih prava.

Prava koja su općenito prihvaćena u međunarodnom pravu, kao što su nalaze u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima.

Prava koja se odnose na posebne kategorije osoba ili situacije i koja nadopunjuju osnovna prava.

Osnovna i posebna ljudska prava su povezana i zajedno osiguravaju sveobuhvatnu zaštitu ljudskih prava.

Osnovna ljudska prava uključuju pravo na privatnost, slobodu izražavanja, pravično suđenje, slobodu kretanja i boravka, posedovanje imovine i jednakost pred zakonom.

Prava koja omogućavaju građanima da učestvuju u političkom životu, uključujući pravo glasa, sudjelovanje u političkim strankama, izbor i da budu izabrani, slobodu političkog udruživanja i političkih okupljanja.

Evropski sud za ljudska prava se bavi rješavanjem individualnih pritužbi građana koji smatraju da im je povrijeđeno pravo i tumačenjem odredbi Evropske Konvencije o ljudskim pravima.

Ljudska prava se mogu klasificirati na temelju razlitih kriterija, na primjer, na osobna, politička, ekonomska, društvena i kulturna prava.

Pravo na obrazovanje podrazumijeva dostupnost i jednakost u obrazovanju bez diskriminacije, mogućnost učenja i razvoja, i slobodu od iskorištavanja i rada djece u školama.

Individualna ljudska prava pripadaju pojedincima i štite njihova osnovna dostojanstva i slobode, dok kolektivna ljudska prava pripadaju grupama ljudi i štite njihove zajedničke interese .

Pravo na život je osnovno i neotuđivo pravo koje štiti svaki ljudski život, zabranjujući ubistvo, mučenje i okrutno postupanje.

Pravo na privatnost štiti pravo pojedinca da sam odlučuje o tome što će raditi sa svojim privatnim informacijama i da ima svoj intimni prostor.

To su ograničenja koja se primjenjuju u iznimnim situacijama, npr. u ratu ili u stanju opasnosti za nacionalnu sigurnost.

Ovo su ograničenja koja su inherentna u samom konceptu ljudskih prava, tj. koja su nužna da bi se osigurala prava i slobode drugih ljudi. Primjerice, sloboda govora je ograničena kada se radi o širenju mržnje.

Ovo su ograničenja koja su postavljena u zakonima i koja trebaju biti proporcionalna i nužna u demokratskom društvu. Primjerice, ograničenje slobode okupljanja zbog zaštite javnog reda i mira.

To su komiteti osnovani posebnim ugovorima o ljudskim pravima, s ciljem nadzora nad njihovom primjenom.

Oni su neovisni stručnjaci koji djeluju u osobnom svojstvu i biraju ih države koje su ratificirale odgovarajući ugovor.

Komitet ministara nadzire provedbu presuda Europskog suda za ljudska prava. On traži od države kojoj je presuda donesena da ga izvijesti o poduzetim mjerama.

Nevladine organizacije mogu pripremati izvještaje o stanju ljudskih prava u nekoj državi, voditi pravne postupke pred međunarodnim tijelima ili lobirati za usvajanje novih instrumenata zaštite ljudskih prava.

NVO koriste razne metode u zavisnosti od raspoloživih sredstava i ciljnih skupina.

Kultura LJP u jednoj državi podrazumijeva stvaranje društva koje je obavezno usvojilo međunarodno prihvaćene standarde ljudskih prava. To znači promicanje tolerancije među svim skupinama, jednakosti spolova, prijateljskog odnosa prema različitim rasama, nacionalnostima i etničkim skupinama. Svi građani moraju biti upoznati sa svojim pravima, spremni ih priznati, identificirati povrede i imati mogućnost zaštite svojih prava.

Apsolutno zaštićena prava su osnovna ljudska prava koja se ne mogu ograničiti ni u kakvim okolnostima, čak ni u vrijeme izvanrednog stanja ili rata. Ovo su neotuđiva prava koja se smatraju temeljnim vrijednostima međunarodnog prava.

Europska Konvencija o ljudskim pravima navodi osnovna apsolutno zaštićena prava: Pravo na život, zabrana torture i nehumanog postupanja, zabrana ropstva i ropskog statusa, zabrana retroaktivnog krivičnog zakonodavstva, zabrana smrtne kazne i zabrana ne bis in idem. Ova lista je kasnije proširena dodatnim protokolima.

Pakt o građanskim i političkim pravima i Američka konvencija o ljudskim pravima proširuju popis apsolutno zaštićenih prava s dodatnim stavkama, kao što su zabrana zatvaranja zbog neizvršenja ugovorne obaveze, sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti, pravo na pravnu sposobnost, prava obitelji, pravo na ime, pravo djeteta, pravo na državljanstvo, pravo na sudjelovanje u vlasti i sudske garancije.

Afrička povelja o ljudskim pravima i slobodama ne sadrži klauzulu koja bi omogućila derogaciju ljudskih prava, što znači da su ona apsolutno zaštićena i ne mogu se ograničiti ni u kakvim okolnostima.

Ujedinjeni narodi imaju mnoge organe i pomoćna tijela čija je glavna uloga zaštita ljudskih prava. Iako je UN osnovan prije 60 godina, neki od tih organa nisu uspjeli u potpunosti ispuniti svoje zadatke.

Djelo je protivno zakonima ili pravilima koja su na snazi.

Osoba je svjesna svojih postupaka i njihovih posljedica, te djeluje namjerno ili iz nehaja.

Uzročna veza između djela i nastale štete ili posljedica

Mora postojati stvarna šteta ili posljedica koja je nastala kao rezultat djela.

Jasno je da je osoba koja se smatra odgovornom zapravo počinila djelo ili je imala kontrolu nad situacijom koja je dovela do štete.

Pravni lijekovi moraju osigurati stvarnu i učinkovitu zaštitu prava.

Lako dostupni svim pojedincima, bez nepotrebnih prepreka ili komplikacija.

Tijela koja odlučuju o pravnim lijekovima moraju biti neovisna i nepristrana, osiguravajući fer i objektivno razmatranje slučajeva.

Sloboda govora je temeljno ljudsko pravo, zajamčeno međunarodnim instrumentima, a prvi put proklamovano u članku 19 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

Afirmativna akcija podrazumijeva skup mjera koje se poduzimaju kako bi se uklonile posljedice diskriminacije i nasilne asimilacije određenih skupina, poput etničkih manjina, žena ili domorodačkih naroda.

Cilj afirmativnih akcija je otkloniti nepravdu i dovesti skupine koje su pretrpjele diskriminaciju u stanje stvarne jednakosti s ostalim građanima.

Afirmativne mjere trebaju biti objektivno potrebne i privremene, trajući samo do postizanja pune ravnopravnosti.

Afirmativne akcije se temelje na sistemskom favoriziranju određenih skupina kako bi se dostigla stvarna ravnopravnost.

Za postizanje stvarne ravnopravnosti nije dovoljno osigurati samo jednaka prava, već je potrebno pružiti dodatne mjere podrške skupinama koje su pretrpjele diskriminaciju.

Obveze manjina pri uživanju prava uključuju poštivanje zakona, neugrožavanje prava drugih, doprinos društvu.

Ova prava osoba može ostvariti sudskim ili administrativnim putem. Primjeri uključuju pravo na slobodu izražavanja ili pravo na privatnost.

Ne mogu se direktno ostvariti putem sudskog sistema, a za njihovu zaštitu je potreban politički ili društveni pritisak. Primjer je pravo na rad.

Formalne izjave države kojom se ograđuje od određenih odredbi ugovora. Njima se umanjuju obveze države.

Klauze u međunarodnim ugovorima koje omogućavaju državama da prihvate samo dio ugovora.

Norme u međunarodnim dokumentima kojima se utvrđuju obveze za države, ali bez pravne sankcije.

Sistem pravnih sredstava koji pomažu u zaštiti ljudskih prava. Treba da budu djelotvorni, dostupni, neovisni i nepristrasni.

Pravo na život je osnovno pravo koje garantuje sveukupno uživanje drugih prava, jer bez života nema ništa drugo. Zato je ono zaštićeno svim osnovnim međunarodnim instrumentima za zaštitu ljudskih prava. Države moraju zakonom garantirati pravo na život i preduzeti sve razumne korake kako bi ga obezbjedile od povreda od strane službenika i privatnih lica.

Uživanje ljudskih prava može biti ugroženo kod različitih kategorija ljudi, kao što su manjine, žene, djeca, osobe sa invaliditetom, stariji ljudi, migranti, izbjeglice i apatridi.

Pozitivna diskriminacija, sada poznata kao afirmativna akcija, je skup mjera kojima se nastoji izbrisati posljedice diskriminacije i nejednakosti u praksi da bi se postigla stvarna jednakost između svih građana. To je pokušaj da se ljudima iz ugroženih skupina (npr. manjima) pruži dodatna podrška kako bi se dobili jednaki uslovi. Iako se u prošlosti koristio termin "pozitivna diskriminacija", on se više ne koristi jer je diskriminacija uvijek negativna.

Građanska prava su osnovna prava koja omogućavaju slobodan i dostojanstven život pojedincu u društvu (npr. pravo na život i slobodu). Politička prava su prava koja omogućavaju pojedincu da učestvuje u političkom životu (npr. pravo glasa, sudjelovanje u političkim strankama). Iako su povezana, građanska i politička prava imaju različite svrhe.

Signup and view all the flashcards

Signup and view all the flashcards

Signup and view all the flashcards

Signup and view all the flashcards

Formalna procedura kojom se osumnjičeni za izvršenje kaznenog djela predaje vladi druge zemlje radi suđenja ili izvršavanja kazne.

Prava koja pripadaju grupama ili kolektivima, poput naroda, manjinskih grupa ili etničkih zajednica.

Fokusiraju se na zaštitu identiteta, kulture i autonomije grupa, kao i na njihovu mogućnost da kolektivno odlučuju o pitanjima koja ih se tiču.

Prava koja su općenito prihvaćena u međunarodnom pravu, kao što su nalaze u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima.

Prava koja se odnose na posebne kategorije osoba ili situacije i koja nadopunjuju osnovna prava.

Uslovi koji moraju biti ispunjeni da bi se dogodila ekstradicija.

Zabrana otimanja jednog lica da bi se sudilo na teritoriji druge države.

Sistem pravnih lijekova koji pomažu u zaštiti ljudskih prava. Treba da budu djelotvorni, dostupni, neovisni i nepristrasni.

Ugovori između država, kao što su međunarodne konvencije ili sporazumi, predstavljaju jedan od najvažnijih izvora međunarodnog prava.

Opća pravna načela su univerzalni principi koji su priznati u međunarodnom pravu, kao što su pravo na život, zabrana torture i jednakost pred zakonom.

Preferencijalni tretman je skup mjera koje se poduzimaju u korist određenih skupina u društvu, kao što su žene, etničke manjine ili osobe s invaliditetom, kako bi se otklonile posljedice diskriminacije.

Mjera odgovora koja se koristi za zaštitu ljudskih prava i sprečavanje daljnje diskriminacije određenih skupina.

Implementacija se može odnositi na postupak uvođenja u praksu, kao što je uvođenje novih zakona ili mjera, a vrijeme implementacije ovisi o mnogim faktorima.

Pravni lijekovi za zaštitu ljudskih prava trebaju biti učinkoviti, dostupni i neovisni kako bi se osigurala pravična zaštita

Ugovorna tijela nadziru države članice i osiguravaju da one ispunjavaju svoje obveze u pogledu ljudskih prava.

Zahtjev mora biti zasnovan na odredbi ugovoru za čije je sprovođenje nadležan međunarodni organ (mora biti kompatibilan s međunarodnim instrumentom) i žalilac mora biti u nadležnosti države čijim postupcima prigovara. Također, ugovor mora vrijediti u vrijeme kada je počinjeno kršenje.

Ljudska prava dijelimo na građanska i politička prava (zaštita individualnih sloboda i političke participacije), ekonomska, socijalna i kulturna prava (osiguravanje dostojanstvenog života i pristupa osnovnim socijalnim uslugama) i kolektivna ili grupna prava (zaštita interesa i identiteta grupa unutar društva).

Ovo su dva ključna elementa međunarodno-pravnog običaja: opća praksa (dovoljno dugotrajno i ponavljano postupanje većine subjekata međunarodnog prava) i savjest o pravnoj obaveznosti (svijest o pravnoj obvezi da se postupa u skladu s običajnim pravilima).

Doktrina predstavlja pomoćni izvor međunarodnog prava. Iako se stavovi naučnih institucija sve više uvažavaju, postoje ipak određene sumnje u njihovu objektivnost i stručnost, zbog različitih pravnih sistema.

Građanska i politička prava štite individualne slobode i političku participaciju. Primjeri uključuju pravo na život, slobodu govora i pravično suđenje.

Ekonomska, socijalna i kulturna prava osiguravaju dostojanstven život i pristup osnovnim socijalnim uslugama. Primjeri uključuju pravo na rad, obrazovanje i zdravstvenu zaštitu.

Kolektivna prava štite interese i identitet grupa unutar društva. Primjeri uključuju pravo na samoopredeljenje i prava manjinskih naroda.

Opća praksa se zasniva na dugotrajnom i ponavljajućem postupanju većine subjekata međunarodnog prava. Nije dovoljno da se akt izvrši samo jednom ili nekoliko puta, niti da ga samo jedna država prakticira.

Konvencija UN o pravima djeteta je najvažniji međunarodnopravni instrument koji utvrđuje osnovna prava djece, odgovornosti roditelja i obaveze države da im u tome pomogne, kao i zabranu diskriminacije djece.

Osobama s invaliditetom priznaju se posebna prava jer im je potrebna dodatna zaštita i podrška kako bi mogli ostvariti jednaka prava i mogućnosti kao i svi drugi. Ova prava im omogućuju da žive što samostalnije i punopravnije u društvu.

Manjine su skupine ljudi koje se razlikuju od većinske populacije u društvu po određenim karakteristikama, kao što su jezik, religija, kultura, etnička pripadnost, itd. One imaju pravo očuvati svoj identitet i kulturu.

Pravna sredstva za ostvarenje ljudskih prava u demokratskim zemljama moraju biti učinkovita, dostupna, neovisna i nepristrana. To znači da se svaka osoba koja smatra da joj je povrijeđeno pravo može obratiti sudu, a sud će odlučivati na temelju zakona i objektivno, bez utjecaja drugih.

Načelo zlouporabe ljudskih prava se odnosi na situaciju kada osoba zloupotrebljava svoja prava kako bi povrijedila prava drugih. Npr. ako netko koristi slobodu govora da širi govor mržnje, onda on zloupotrebljava to pravo.

Vijeće za ljudska prava UN-a nastalo je 2006. godine kao nasljednik Komisije za ljudska prava. Njegova uloga je da promatra i ocjenjuje poštivanje ljudskih prava u svim državama članicama UN-a.

Nadzor nad implementacijom presuda Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) vrši Odbor ministara Vijeća Europe. Proces uključuje izvještavanje države o poduzetim mjerama, pregled plana od strane Odbora, redovito praćenje napretka, izdavanje preporuka i zatvaranje nadzora kada se poduzmu sve mjere.

Rad koji se obavlja u okviru lišenja slobode, služba u vojsci, rad u vanrednim situacijama koje ugrožavaju opstanak ili dobrobit zajednice te rad koji je sastavni dio uobičajenih građanskih dužnosti ne smatra se prisilnim radom.

Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) je sud koji se bavi rješavanjem spora koji potpadaju pod njegovu nadležnost. On nije dio Europske unije, već je uspostavljen u okviru Vijeća Europe za zaštitu ljudskih prava.

Meduamericki sud za LJP je sud koji je osnovan 1978. godine i ima sedam članova, koji se biraju na šest godina. Njegova nadležnost je fakultativna, što znači da država mora posebno izjaviti da je sud za nju obavezan.

Univerzalni periodični pregled stanja ljudskih prava u državi (UPR) je mehanizam Vijeća za ljudska prava UN-a koji se koristi za pregled stanja ljudskih prava u svim državama članicama UN-a.

Izvori međunarodnog prava su skupovi pravnih pravila koji se razvrstavaju u formalne izvore tj., skup pravnih pravila i materijalne izvore koji se odnose na činjenice iz kojih izvire pravo. Formalne izvore kreiraju države i međunarodne organizacije.

Osnovna, ili temeljna ljudska prava, su prava koja su općenito prihvaćena u međunarodnom pravu i nalaze se u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima.

Presuda Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) obavezuje državu koja je prekršila ljudska prava na isplatu naknade štete podnositelju predstavke za pretrpljenu materijalnu i nematerijalnu štetu.

Država može biti obavezana da preduzme korake kako bi se situacija vratila u stanje pre kršenja prava, ako je to moguće.

Država može biti obavezana da prestane sa praksom ili zakonodavstvom koje je dovelo do kršenja prava.

Država može biti obavezana da izmeni zakone, regulative ili prakse kako bi se sprečilo buduće kršenje istih prava.

Država može biti obavezana da objavi presudu ESLJP-a ili njen sažetak kako bi se osiguralo da je javnost informisana o presudi i njenim implikacijama.

Presuda ESLJP-a je obavezujuća za države članice Saveta Evrope.

Odbor ministara Saveta Evrope nadgleda izvršenje presuda ESLJP-a kako bi se osiguralo da države u potpunosti poštuju odluke Suda.

Komitet ministara zahteva od države izveštaje o merama koje je preduzela za ispunjenje presude ESLJP-a.

Ljudska prava dijelimo na: Građanska i politička prava (npr. pravo na život, sloboda govora, pravo na pravično suđenje), Ekonomska, socijalna i kulturna prava (npr. pravo na rad, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu) i Kolektivna ili grupna prava (npr. pravo na samoopredeljenje, prava manjinskih naroda).

Međunarodni običaj ima dva elementa: Opća praksa (dovoljno dugotrajno i ponavljano postupanje većine subjekata međunarodnog prava) i Savjest o pravnoj obaveznosti (svijest o pravnoj obvezi da se postupa u skladu s običajnim pravilima).

Doktrina predstavlja pomoćni izvor međunarodnog prava. Iako se stavovi naučnih institucija sve više uvažavaju, postoje ipak određene sumnje u njihovu objektivnost i stručnost, zbog različitih pravnih sistema.

Građanska i politička prava štite individualne slobode i političku participaciju. Primjeri uključuju pravo na život, slobodu govora i pravično suđenje.

Ekonomska, socijalna i kulturna prava osiguravaju dostojanstven život i pristup osnovnim socijalnim uslugama. Primjeri uključuju pravo na rad, obrazovanje i zdravstvenu zaštitu.

Kolektivna prava štite interese i identitet grupa unutar društva. Primjeri uključuju pravo na samoopredeljenje i prava manjinskih naroda.

Opća praksa se zasniva na dugotrajnom i ponavljajućem postupanju većine subjekata međunarodnog prava. Nije dovoljno da se akt izvrši samo jednom ili nekoliko puta, niti da ga samo jedna država prakticira.

Prava koja se odnose na život i slobodu pojedinca u društvu, npr. pravo na život, slobodu govora, pravo na privatnost.

Skup mjera koje se poduzimaju da se izbrišu posljedice diskriminacije i postigne stvarna jednakost.

Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) ima dvije ključne nadležnosti: 1. Primanje individualnih pritužbi građana. 2. Davanje tumačenja Konvencije o ljudskim pravima.

Ljudska prava se klasificiraju u različite kategorije: građansko-politička prava, ekonomska-socijalna-kulturna prava i kolektivna prava.

Мучење је намерно чињење великог бола или патње некој особи, физичке или психичке природе, од стране или уз пристанак државних власти, с циљем добијања информација, казњивања или застрашивања.

Нечовечно поступање подразумева намерно изазивање тешких патњи, духовних или физичких, које нису нужно повезане са добијањем информација или казном.

Понижавајуће поступање је сваки облик насилног понижавања особе пред другима или присиљавања на понашање против њене воље и савести. Ово може укључивати физичко понижавање, непримерне инспекције и слично.

Казњено поступање је грубо поступање које се примењује као метода кажњавања за неко чин. Не подразумева нужно намерно изазивање патње, али је ипак нехумано и против правних норма.

Европски суд за људска права (ЕСљлП) користи концепт „минимум суровости“ за процену да ли је неко дело представљало злостављање.

Троструко степеновање злостављања према ЕСљлП: 1. „Мучење“ је нечовечно поступање са одређеним циљем. 2. „Нечовечно поступање“ је поступање које намерно изазива тешке патуље. 3. „Понижавајуће поступање“ је грубо понижавање особе пред другима.

Многи облици злостављања су прописани међународним правилима о људским правима којима је циљ да се осигура да ниједна особа није изложена физичкој или психичкој болу или патуљи.

Države imaju obavezu da osiguraju najbolji interes djeteta, pravo na život i razvoj, zaštitu od nasilja i zlostavljanja, pravo na obrazovanje, zaštitu od eksploatacije, pravo na izražavanje mišljenja i socijalnu i zdravstvenu zaštitu. Osiguranje ovih prava je ključno za dobrobit i razvoj svakog djeteta.

Kolektivno ljudsko pravo koje se odnosi na pravo naroda da samostalno određuje svoj politički status, slobodno upravlja svojim bogatstvom i resursima i ne može biti lišeno sredstava za opstanak.

Pravo da se odbije obaveza koja se nameće pojedincu, ukoliko su njegova uvjerenja u suprotnosti s tom obavezom.

Osiguranje najboljeg interesa djeteta znači da se u svim odlukama o djetetu prioritet daje njegovoj dobrobiti i razvoju. To uključuje zaštitu od nasilja i zlostavljanja, dostupnost obrazovanja i zdravstvene zaštite, kao i pravo na izražavanje mišljenja.

Znači da država mora poduzeti sve potrebne mjere da bi se zaštitila djeca od svih oblika nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja. To uključuje preventivne mjere, ali i pružanje pomoći i podrške žrtvama nasilja.

Osiguranje dostupnosti i kvalitete obrazovanja za svu djecu. To znači da svako dijete treba imati priliku da se školuje bez obzira na ekonomski status, porijeklo ili druge faktore.

Država treba poduzeti mjere da bi se spriječio dječji rad i trgovina djecom. To uključuje provedbu zakona, edukaciju, i pružanje alternativnih mogućnosti za djecu koja su u opasnosti od eksploatacije.

Ovo pravo se odnosi na slobodu djeteta da izrazi svoje mišljenje u svim pitanjima koja ga se tiču, a država je dužna da uzme u obzir mišljenje djeteta, ovisno o njegovom dobu i zrelosti.

Ova prava se ostvaruju putem sudskih ili administrativnih postupaka. Pojedinac može podnijeti tužbu ili pritužbu kako bi zaštitio svoje pravo. Primjeri: pravo na slobodu izražavanja, pravo na pravično suđenje, pravo na privatnost.

Ova prava su inherentna pojedincu, ali nisu direktno ostvariva putem pravnosudnog sustava. Njihova zaštita ovisi o političkom, moralnom ili javnom pritisku. Primjeri: pravo na život, pravo na rad, pravo na obrazovanje.

Formalne izjave u kojima se država ograđuje od određenih odredbi ugovora. Smanjuju obveze države prema ugovoru.

Klauze u međunarodnim ugovorima koje omogućavaju državama da prihvate samo dio ugovora.

Norme u međunarodnim dokumentima kojima se utvrđuju obveze za države i druge subjekte, ali bez pravne sankcije. To su norme bez pravne obveze.

Pravo na život je jedno od osnovnih ljudskih prava i temelj svih ostalih, jer bez života nema ništa drugo. Ono se garantira svim osnovnim međunarodnim instrumentima za zaštitu ljudskih prava, a države su dužne da ga zakonom zaštite i poduzmu sve neophodne mjere kako bi ga osigurale od povreda od strane službenika i privatnih lica.

Sud može obavezati državu da plati novac, da promijeni zakonodavstvo ili da preduzme druge korake da zaustavi kršenje ljudskih prava.

Sud odlučuje većinom glasova. Ako je rezultat jednak, šef suda odlučuje.

Uživanje ljudskih prava često je ugroženo kod različitih kategorija ljudi koji su u nepovoljnijem položaju, kao što su manjine, žene, djeca, osobe s invaliditetom, stariji ljudi, migranti, izbjeglice i apatridi. Razlozi za ugrožavanje su različiti i nisu svi isti za sve kategorije.

Afirmativna akcija je skup mjera koje se provode da se izbrišu posljedice diskriminacije i nejednakosti u praksi i da se postigne stvarna jednakost između svih građana. To podrazumijeva pružanje dodatne podrške ugroženim skupinama kako bi im se omogućilo da ostvare jednaka prava i mogućnosti.

Sud može podnijeti kaznenu prijavu protiv pojedinca za kršenje ljudskih prava.

Država mora u potpunosti poštovati odluke Suda, a Odbor ministara je zadužen za nadzor.

Korisnik ljudskih prava može se obratiti sudu ili drugom nadležnom tijelu ako smatra da mu je povrijeđeno pravo. U ovom smislu, pravo na život pripada utuživim ljudskim pravima.

Države članice Saveta Evrope obavezne su da se pridržavaju odluka Suda.

Države su dužne da zakonom garantiraju pravo na život. To podrazumijeva donošenje krivičnopravnih propisa koji kažnjavaju nezakonito lišavanje života ili ugrožavanje života pojedinca.

Presude ESLJP su obavezujuće za sve države članice Saveta Evrope.

Sud može obavezati državu da plati kompenzaciju za štetu.

Država može biti obavezana da vrati situaciju u stanje prije kršenja prava, ako je to moguće.

Afirmativne mjere trebaju biti objektivno potrebne i samo privremene, trajući samo do postizanja pune ravnopravnosti. One se temelje na sistemskom favoriziranju određenih skupina kako bi se dostigla stvarna ravnopravnost. Budući da samo osiguravanje jednakih prava nije dovoljno, potrebno je pružiti dodatne mjere podrške skupinama koje su pretrpjele diskriminaciju.

Poštivanje zakona, neugrožavanje prava drugih i doprinos društvu su osnovne obveze manjina pri uživanju svojih prava.

Sloboda izražavanja je ključan element demokratskog društva i temeljna ljudska prava. Obuhvata slobodu saopštavanja mišljenja i ideja, kao i slobodu primanja informacija. Ova sloboda štiti usmeno i pismeno izražavanje, izražavanje putem štampe, umetničkog stvaralaštva, i informacija preko elektronskih medija.

Pravo na slobodu mišljenja i izražavanja garantuje se svim ljudima, uključujući i fizička i pravna lica. Ova sloboda je proklamovana u čl.19 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, a također je štiti čl.10 Evropske konvencije o ljudskim pravima.

Pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno i može biti ograničeno radi zaštite nacionalne sigurnosti, javnog reda, zdravlja i morala, i prava drugih, ali ta ograničenja moraju biti proporcionalna i nužna u demokratskom društvu.

Konvencija UN o pravima deteta je najvažniji međunarodni dokument koji štiti prava djece. Ona utvrđuje osnovna prava djece, obaveze roditelja i obaveze države da im u tome pomogne, te zabranjuje diskriminaciju djece.

Osobama s invaliditetom se priznaju posebna prava jer im je potrebna dodatna zaštita i podrška kako bi mogli ostvariti jednaka prava i mogućnosti kao i svi drugi. Ova prava im omogućuju da žive što samostalnije i punopravnije u društvu.

Pravna sredstva za ostvarenje ljudskih prava u demokratskim zemljama moraju biti učinkovita, dostupna, neovisna i nepristrana. To znači da se svaka osoba koja smatra da joj je povrijeđeno pravo može obratiti sudu, a sud će odlučivati na temelju zakona i objektivno, bez utjecaja drugih.

Načelo zlouporabe ljudskih prava se odnosi na situaciju kada osoba zloupotrebljava svoja prava kako bi povrijedila prava drugih. Npr. ako neko koristi slobodu govora da širi govor mržnje, onda on zloupotrebljava to pravo.

Vijeće za ljudska prava UN-a nastalo je 2006. godine kao nasljednik Komisije za ljudska prava. Njegova uloga je da promatra i ocjenjuje poštivanje ljudskih prava u svim državama članicama UN-a.

Nadzor nad implementacijom presuda Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) vrši Odbor ministara Vijeća Europe. Proces uključuje izvještavanje države o poduzetim mjerama, pregled plana od strane Odbora, redovito praćenje napretka, izdavanje preporuka i zatvaranje nadzora kada se poduzmu sve mjere.

Rad koji se obavlja u okviru lišenja slobode, služba u vojsci, rad u vanrednim situacijama koje ugrožavaju opstanak ili dobrobit zajednice te rad koji je sastavni dio uobičajenih građanskih dužnosti ne smatra se prisilnim radom.

Zahtjev za zaštitu ljudskih prava pred međunarodnim organom mora biti utemeljen na odredbama međunarodnog ugovora nad kojim taj organ ima nadležnost. To znači da pravo koje je navodno kršeno mora biti zajamčeno u konkretnom ugovoru, žalilac mora biti u nadležnosti države čijim postupcima prigovara i ugovor mora važiti u vrijeme kada je počinjeno kršenje.

Ljudska prava dijelimo na tri kategorije prema cilju njihovog ostvarivanja u društvu: građanska i politička prava (individualna sloboda i politička participacija), ekonomska, socijalna i kulturna prava (dostojanstven život i osnovne socijalne usluge) i kolektivna prava (interesi i identitet skupina u društvu).

Opća praksa kao element običajnog prava znači da se određeno ponašanje mora ponavljati dovoljno dugo i kontinuirano od strane velikog broja subjekata međunarodnog prava. Nije dovoljno da se akt izvrši samo jednom ili nekoliko puta, niti da ga samo jedna država prakticira.

Savjest o pravnoj obaveznosti kao element običajnog prava znači da subjekti međunarodnog prava postupaju u skladu s običajnim pravilima jer su svjesni da su pravno obavezni da ih poštuju. Drugim riječima, ne samo da se određeno postupanje ponavlja, već je i opće prihvaćeno kao pravno obvezujuće.

Članak 3. Evropske konvencije strogo zabranjuje mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, bez iznimki.

Članak 5. Evropske konvencije štiti od proizvoljnog lišenja slobode, pri čemu su uvjeti za pritvaranje strogo definirani i kontrolirani.

Članak 6. Evropske konvencije jamči pravo na nepristrano i javno suđenje u razumnom roku.

Članak 9. Evropske konvencije garantira slobodu mišljenja, savjesti i religije, bez uplitanja države.

Članak 10. Evropske konvencije osigurava slobodu izražavanja, uključujući primanje i prenošenje informacija i ideja, uz ograničenja koja se odnose na nacionalnu sigurnost, javni red i sl.

Članak 14. Evropske konvencije zabranjuje diskriminaciju u ostvarivanju prava i sloboda.