Sažetak Ekonomije - Druga Parcija PDF

1. Poglavlje - MJERENJE I KRUŽNI TOK PROIZVODNJE I DOHOTKA Makroekonomija je dio ekonomske nauke koji proučava funkcionisanje ekonomije kao cjeline, odnosno funkcionisanje ekonomskog sistema. Makroekonomija, stoga, predstavlja „veliku sliku“ i analizira zbirne veličine koje nazivamo makroekonomski...

1. Poglavlje - MJERENJE I KRUŽNI TOK PROIZVODNJE I DOHOTKA Makroekonomija je dio ekonomske nauke koji proučava funkcionisanje ekonomije kao cjeline, odnosno funkcionisanje ekonomskog sistema. Makroekonomija, stoga, predstavlja „veliku sliku“ i analizira zbirne veličine koje nazivamo makroekonomski agregati, kao i njihovu međuzavisnost. Makroekonomski agregati su ukupna proizvodnja (output), zaposlenost, nezaposlenost, promjene nivoa cijena, ponuda novca i tražnja za novcem, prosječne kamatne stope, investicije, potrošnja domaćinstava, štednja, prihodi i rashodi države, izvoz i uvoz roba, usluga i kapitala. Makroekonomski agregati su osnova za izračunavanje agregatne tražnje i agregatne ponude, koje kreatorima makroekonomske politike (vladama) služe za donošenje odluka o mjerama ekonomske politike koje će primjenjivati da bi postigli kratkoročne i dugoročne ciljeve. Tri osnovna dugoročna cilja ekonomske politike su: dugoročno održiv ekonomski rast, stabilan nivo cijena i puna zaposlenost. Ukupnu proizvodnju mjerimo bruto domaćim proizvodom i bruto nacionalnim proizvodom. Bruto domaći proizvod je ukupna količina novoproizvedenih roba i usluga izražena u tekućim tržišnim cijenama. Ovako iskazan bruto domaći proizvod je nominalni bruto domaći proizvod. Bruto nacionalni proizvod je bruto domaći proizvod uvećan za neto prihode rezidenata u inostranstvu. Neto prihodi rezidenata u inostranstvu predstavljaju razliku između prihoda rezidenata u inostranstvu od posjedovanja kompanija i ulaganja u inostrane vrijednosne papire umanjeni za prihode koje ostvaruju nerezidenti od vlasništva nad kompanijama u zemlji domaćinu i posjedovanja domaćih vrijednosnih papira. Pošto su neto prihodi rezidenata ili pozitivni ili negativni, bruto domaći proizvod i bruto nacionalni proizvod se u pravilu razlikuju. Ako je jedna ekonomija neto uvoznica kapitala, onda je bruto domaći proizvod veći od bruto nacionalnog proizvoda (neto prihodi rezidenata su negativni). Ako su neto prihodi rezidenata pozitivna veličina, onda je bruto nacionalni proizvod veći od bruto domaćeg proizvoda, a ta ekonomija je neto izvoznica kapitala. Obračun bruto domaćeg proizvoda se može izvesti na osnovu bruto dodane vrijednosti proizvođača u lancu proizvodnje, ili na osnovu prodajne vrijednosti fi nalnih dobara proizvedenih u toku jedne poslovne godine.  Prilikom obračuna bruto domaćeg proizvoda (ukupne proizvodnje u ekonomiji), razlikujemo dvije osnovne grupe roba: intermedijarne robe (dobra) i fi nalne robe (dobra). Intermedijarni proizvodi su materijalni varijabilni inputi (sirovine, reprodukcioni materijal, energenti, poluproizvodi, usluge) koji se upotrebljavaju u proizvodnji finalnih roba. Finalne robe svrstavamo u dvije grupe: fi nalna potrošna dobra domaćinstava i fi nalna kapitalna dobra. Za razliku od finalnih potrošnih dobara, koja koriste domaćinstva i koja nisu namijenjena proizvodnji, finalna kapitalna dobra su novoproizvedene mašine, oprema i poslovni objekti koje će preduzeća koristiti u proizvodnji u narednih nekoliko godina. Shematski prikaz tokova roba i usluga (realnih tokova) i tokova novca (nominalni tokovi), odnosno plaćanja za nabavljene robe i usluge, kao i tokova faktora proizvodnje i plaćanja za faktore proizvodnje u jednoj ekonomiji nazivamo kružni tok proizvodnje i dohotka. Kružni tok proizvodnje i dohotka nam pomaže da shematski prikažemo „veliku sliku ekonomije“ odnosno osnovne smjerove tokova roba i usluga, to jest proizvodnih faktora i tokova novca po svim osnovama. Kružni tok možemo analizirati na primjeru zatvorene ekonomije, odnosno ekonomije koja ne razmjenjuje sa inostranstvom, i na primjeru otvorene ekonomije – ekonomije koja razmjenjuje sa inostranstvom. U kružnom toku proizvodnje i dohotka u otvorenoj ekonomiji razlikujemo tri isteka i tri dotoka u kružni tok. Distinkciju između isteka i dotoka iz kružnog toka, odnosno u kružni tok proizvodnje i dohotka pravimo na osnovu tokova novca. Isteci iz kružnog toka proizvodnje su dijelovi dohotka koji se privremeno ne pojavljuju kao kupovna moć na domaćem tržištu roba i usluga. Dotoci su novčana sredstva koja se pojavljuju kao dodatna kupovna moć na domaćem tržištu roba i usluga Isteci iz kružnog toka proizvodnje i dohotka su štednja, neto porezi (porezi koje je naplatila država umanjeni za socijalne transfere domaćinstvima) i uvoz. Štednja je istek zbog toga što ona predstavlja dio dohotka domaćinstava koji se privremeno ne koristi za potrošnju, odnosno za kupovinu roba i usluga na domaćem tržištu. Neto porezi su istek zbog toga što jedan dio ukupnog dohotka domaćinstva plaćaju u obliku poreza na dohodak, što umanjuje raspoloživa sredstva za potrošnju. Uvoz je istek novca sa domaćeg tržišta jer su uvezenu robu proizveli proizvođači u inostranstvu. Uvoz robe znači plaćanje proizvođačima u inostranstvu, što umanjuje dio dohotka raspoloživ za kupovinu domaćih roba i usluga.  Dotoci u kružni tok proizvodnje i dohotka su investicije, potrošnja države na kupovine novoproizvedenih roba i usluga i izvoz. Investicije su dotok u kružni tok proizvodnje i dohotka jer one predstavljaju povećanje kupovne moći, odnosno povećanje tražnje za proizvodima i uslugama na domaćem tržištu. Investicije omogućavaju povećanje proizvodnih kapaciteta i izgradnju novih poslovnih i stambenih objekata. Investicije s zasnovane na kreditnoj aktivnosti banaka (investicioni krediti), a kreditna aktivnost banaka je moguća na osnovu štednje. Stoga proističe da je uslov investiranja ranije ostvarena štednja. Na osnovu ostvarenih neto poreza država je u mogućnosti da kupuje robe i usluge potrebne za njeno funkcionisanje. Na taj način država se pojavljuje kao dodatni izvor kupovne moći na domaćem tržištu. Dakle, na osnovu neto poreza kao isteka stvara se druga vrsta dotoka u kružni tok – potrošnja države ili izdaci države na novoproizvedene robe i usluge. Izvoz je izvor rasta kupovne moći na domaćem tržištu budući da domaći proizvođači koji dio svoje proizvodnje izvoze u inostranstvo naplaćuju izvoz u inostranoj valuti i tu valutu konvertuju (zamjenjuju) u domaću valutu. Taj porast prihoda po osnovu izvoza povećava kupovnu moć na domaćem tržištu. U bilo kojoj ekonomiji u svijetu uvijek postoji jednakost između zbira isteka i zbira dotoka. Zbir štednje, neto poreza i uvoza jednak je zbiru investicija, izdataka države za robe i usluge i izvoza. Međutim, u otvorenoj ekonomiji gotovo uvijek postoje nejednakosti između parova isteka i dotoka. Dakle, postoje nejednakosti između štednje i investicija, između naplaćenih neto poreza i izdataka države za robe i usluge, i između izvoza i uvoza. Ako su investicije veće od štednje, i ako su izdaci države veći od neto poreza, slijedi da zbir te dvije veličine mora biti jednak razlici između uvoza i izvoza. Drugim riječima, ako su investicije veće od domaće štednje, ta razlika je fi nansirana „uvozom“ inostrane štednje, odnosno posuđivanjem novca iz inostranstva. Ako je potrošnja države veća od prihoda, ta razlika mora biti nadoknađena zaduživanjem. Ovaj dug se naziva javni dug, jer je dužnik država. Ako je izvoz veći od uvoza, ta ekonomija je neto izvoznica kapitala. U toj ekonomiji je štednja veća od investicija. Bruto nacionalni proizvod umanjen za ukupno obračunatu amortizaciju tokom jedne godine nazivamo neto nacionalni proizvod. Neto nacionalni proizvod umanjen za indirektne poreze i statističke greške i propuste nazivamo nacionalni dohodak. Nacionalni dohodak predstavlja zbir prihoda faktora proizvodnje. Stoga, nacionalni dohodak predstavlja zbir svih prihoda ostvarenih po osnovu rada, prihoda po osnovu naplaćenih renti, prihoda od naplaćenih neto kamata i prihoda po osnovu ostvarenog profi ta (dobiti) tokom jedne godine.  Realni bruto domaći proizvod izračunavamo na osnovu podataka o promjenama cijena u tekućoj i baznoj godini. Realni bruto domaći proizvod je bruto domaći proizvod iskazan u cijenama odabrane bazne godine. Realni bruto domaći proizvod izračunavamo dijeljenjem nominalnog bruto domaćeg proizvoda količnikom indeksa potrošačkih cijena u tekućoj i baznoj godini. 2. Poglavlje - PROIZVODNJA I AGREGATNA TRAŽNJA Potencijalna proizvodnja ili potencijalni agregatni proizvod jedne ekonomije definisan je obimom proizvodnje pri datom stanju tehnologije i raspoloživih prirodnih i materijalnih resursa, pri kojem su sve osobe koje žele i mogu raditi stvarno i zaposlene. Potencijalnoj proizvodnji ili potencijalnom agregatnom proizvodu korespondira puna zaposlenost. Pri punoj zaposlenosti sve osobe koje žele da rade uz datu ponuđenu cijenu rada (nadnicu) mogu da nađu posao. Na ovom nivou proizvodnje, međutim, još uvijek postoje mogućnosti za povećanje proizvodnje, ali takvo povećanje proizvodnje podrazumijeva da dio dobrovoljno nezaposlenih osoba prihvati ponudu poslova po tekućim cijenama rada, odnosno da već zaposlene osobe prihvate prekovremeni rad. Potencijalni proizvod predstavlja ukupnu proizvodnju jedne ekonomije uz punu zaposlenost proizvodnih inputa uz date rasurse i tehnologiju, odnosno datu funkciju proizvodnih mogućnosti. Stvarni proizvod može da bude manji, jednak ili veći od potencijalnog proizvoda. Potencijalni proizvod je, stoga, u kratkom roku fiksna veličina budući da je određen datim stanjem tehnologije i raspoloživih resursa. U dugom roku potencijalni proizvod se mijenja. Promjenjivost potencijalnog proizvoda u dugom roku posljedica je mogućnosti inoviranja proizvodnih tehnologija i proizvodnje novih tehnoloških generacija koje omogućavaju proizvodnom sektoru da povećava potencijalni proizvod u dugom roku. Uticaj agregatne tražnje na agregatnu proizvodnju u kratkom vremenskom periodu u ovom poglavlju analizirali smo pretpostavljajući da se cijene proizvodnih inputa kao ni finalnih proizvoda ne mijenjaju. Dakle, ovo je model zasnovan na pretpostavci o fiksnim cijenama svih roba i usluga, uključujući i fiksne cijene faktora proizvodnje. Model uticaja agregatne tražnje na agregatnu proizvodnju u kratkom roku, pored fi ksnih cijena, pretpostavlja i postojanje neiskorištenih proizvodnih kapaciteta. Drugim riječima, stvarni proizvod je manji od potencijalnog proizvoda. U ovom modelu promjene proizvodnje u kratkom roku su u potpunosti određene promjenama agregatne tražnje.  Agregatnu tražnju u zatvorenoj ekonomiji čine zbir planirane potrošnje domaćinstava, planiranih autonomnih investicija i planiranih izdataka države za kupovinu roba i usluga. U otvorenoj ekonomiji agregatnu tražnju čini zbir prethodno spomenute tri veličine uvećan za neto izvoz roba i usluga. Neto izvoz roba i usluga može biti pozitivna, ali i negativna veličina. Neto izvoz je pozitivan ukoliko je izvoz roba i usluga veći od uvoza roba i usluga. Ako je uvoz veći od izvoza, tada je neto izvoz negativna veličina, što znači da je agregatna tražnja na domaćem tržištu manja od zbira potrošnje domaćinstava, investicija i potrošnje države za negativnu vrijednost neto izvoza. Potrošnja domaćinstava zavisi od promjena raspoloživog dohotka. Raspoloživi dohodak je nacionalni dohodak umanjen za poreze na dohodak. Raspoloživi dohodak pomnožen marginalnom sklonošću potrošnji i uvećan za autonomnu potrošnju daje ukupan iznos potrošnje domaćinstava. Marginalna sklonost potrošnji predstavlja odnos između porasta potrošnje i porasta raspoloživog dohotka. To je, drugim riječima, dio povećanja raspoloživog dohotka za dodatnu novčanu jedinicu koji domaćinstva upotrijebe za potrošnju. Autonomna potrošnja ne zavisi od raspoloživog dohotka i određena je nivoom osnovnih potreba članova jednog društva. Investicije su funkcija kamatne stope i očekivane zarade od ulaganja, odnosno marginalne efi kasnosti investicija. Marginalna efikasnost investicija je veličina koja pokazuje stopu povrata na uložena sredstva na nivou jedne ekonomije. Dok je marginalna efi kasnost investicija veća od prosječne tržišne kamatne stope još uvijek postoje mogućnosti za zaradu od dodatnog ulaganja. Kada se izjednače marginalna efi kasnost investicija i kamatna stopa preduzetnici nemaju motiva za dodatna ulaganja, budući da trošak finansiranja investicija nakon tog nivoa investiranja postaje veći od zarada na uložena sredstva. Pod autonomnim investicijama podrazumijevamo investicije koje nisu funkcija tekućeg dohotka. Potrošnja države, kao dio agregatne tražnje, je potrošnja države na kupovinu novoproizvedenih roba i usluga. Kupovinom roba i usluga država se, kako smo u prethodnom poglavlju naučili, pojavljuje kao izvor dodatne tražnje za robama i uslugama na domaćem tržištu. Kada potrošnja stanovništva i investicije stagniraju, a stvarni proizvod je manji od potencijalnog proizvoda, što znači da postoji nedobrovoljna nezaposlenost, država može povećanom potrošnjom (javnim zaduživanjem) povećati agregatnu tražnju. U modelu sa fi ksnim cijenama ukupan rast agregatne tražnje se odražava na porastu stvarne proizvodnje, iz čega slijedi porast zaposlenosti i nacionalnog dohotka.  Multiplikator proizvodnje je veličina koja pokazuje za koliko će se novčanih jedinica promijeniti nacionalni dohodak ako se agregatna tražnja promijeni za jednu novčanu jedinicu. U zatvorenoj ekonomiji, u kojoj postoje direktni porezi, multiplikator proizvodnje je određen marginalnom sklonošću potrošnji i stopom poreza na dohodak. Što je veća marginalna sklonost potrošnji, veći je multiplikator. Rast poreza na dohodak umanjuje multiplikator, zbog toga što rast poreza na dohodak podrazumijeva smanjenje raspoloživog dohotka i, po tom osnovu, smanjenje potrošnje domaćinstava. U otvorenoj ekonomiji multiplikator proizvodnje zavisi od marginalne sklonosti potrošnji, stope poreza na dohodak i marginalne sklonosti uvozu. Rast marginalne sklonosti potrošnji, smanjenje poreza i smanjenje marginalne sklonosti uvozu utiču na porast multiplikatora. Porast poreza i porast uvozne zavisnosti (rast marginalne sklonosti uvozu) imaju negativan uticaj na multiplikator proizvodnje. Ravnotežni dohodak u modelu sa fi ksnim cijenama određen je jednakošću agregatne tražnje i agregatne ponude. Ukoliko je agregatna tražnja veća od agregatne ponude, slijedi povećanje proizvodnje u vrijednosti koja je jednaka razlici između agregatne tražnje i agregatne ponude. Ako je agregatna ponuda veća od agregatne tražnje formalno uravnotežavanje ove dvije veličine postiže se formiranjem neplaniranih investicija u obrtna sredstva, odnosno pojavom zaliha. Drugim riječima, ako je agregatna ponuda veća od agregatne tražnje jedan dio novoproizvedenih proizvoda ostaje na zalihama. Smanjenje i eliminisanje zaliha moguće je u sljedećem periodu (sljedećim periodima) nakon porasta agregatne tražnje. Porast agregatne tražnje tada prvo utiče na apsorbovanje ranije formiranih zaliha, a nakon toga na porast proizvodnje. 3. Poglavlje - NOVAC, MONETARNA POLITIKA I BANKARSTVO Novac je univerzalni ekvivalent razmjene, odnosno opšteprihvaćeno sredstvo plaćanja svih ostalih roba i usluga ponuđenih na tržištu. Novac je roba, što znači da je predmet razmjene. Oni koji imaju viškove novca posuđuju novac onima koji nemaju dovoljno novca. Kupovina i prodaja novca obavlja se putem fi nansijskih posrednika. Budući da je i sam novac roba, on ima svoju cijenu. Cijena novca je kamatna stopa. Opšteprihvaćenost, odnosno univerzalnost novca podrazumijeva njegovu osnovnu funkciju – funkciju sredstva razmjene. Novac kao sredstvo razmjene podrazumijeva da ga svi akteri na tržištu prihvataju kao sredstvo za koje mogu kupiti bilo koju drugu robu i uslugu ponuđenu na tržištu.  Novac kao sredstvo očuvanja vrijednosti podrazumijeva da je njegova nominalna vrijednost stalna i da se njegova realna kupovna moć ne mijenja, odnosno da se sporo mijenja. Nominalna vrijednost novca je vrijednost označena na kovanicama i novčanicama, dok je realna vrijednost novca određena mogućnošću da za isti iznos novca kupimo istu, veću ili manju količinu roba i usluga. Realna vrijednost novca zavisi od promjena nivoa cijena. Promjene nivoa cijena su jednim dijelom određene promjenama monetarne ponude, a drugim dijelom promjenama proizvodnje. Novac kao obračunsko sredstvo i jedinica obračuna je njegova sljedeća važna karakteristika. Pod obračunskim sredstvom podrazumijevamo sredstvo u kojim izražavamo vrijednost transakcija koje se obavljaju između kupaca i prodavaca. Zahvaljujući postojanju obračunskog sredstva i jedinice obračunskog sredstva, kao I njihovih dijelova, vrijednosti svih roba i usluga možemo izražavati u novcu. Vrijednosti svih roba i usluga izražavamo u nacionalnim obračunskim sredstvima izraženim u jedinicama tih obračunskih sredstava ili u dijelovima jedinica tih obračunskih sredstava. Funkcija novca kao standarda odgođenih plaćanja usko je vezana za pojam kreditne funkcije novca. Kreditna funkcija novca podrazumijeva da oni koji imaju viškove novca jedan dio novca ne troše, odnosno odlažu potrošnju za budući period. Kredit je odgođeno plaćanje, odnosno otplata duga u budućnosti. Iznos koji dužnik (zajmoprimac) treba da vrati vjerovniku (zajmodavcu) izražava se u novcu. Najznačajnija obilježja koja treba da ima novac, kao vrlo specifi čna vrsta robe, su trajnost, djeljivost, prenosivost, prepoznatljivost i standardiziranost. U skladu sa ovim obilježjima novca istorijski razlikujemo robnonovačni standard, standard papirnog novca sa punim ili djelimičnim pokrićem u plemenitom metalu, i sistem papirne valute bez pokrića u plemenitom metalu. Elektronski novac je razvijen uporedo sa razvojem informacionih tehnologija. Centralna banka je institucija koja od države ima ekskluzivno pravo, odnosno monopol da emituje novac i upravlja ponudom I cijenom novca. Centralne banke imaju izuzetno značajnu ulogu u svim ekonomijama u svijetu budući da su one od države isključivo ovlaštene da donose odluku o tome kolika treba da bude količina novca u opticaju. Promjenom količine novca u opticaju centralna banka utiče na kamatnu stopu, a time i na isplativost investiranja kao jednog od osnovnih preduslova ekonomskog rasta i razvoja. Emisijom dodatne količine novca u opticaj mogu se značajno promijeniti cijene svih roba, uključujući i cijenu samog novca. Povećana količina novca može biti iskorištena isključivo za rast cijena proizvoda i usluga, što dovodi do ubrzavanja infl acije i gubitka realne kupovne moći novca. Dodatna ponuda novca, sa druge strane, može dovesti i do povećanja investicija zbog smanjenih kamatnih stopa, ili do povećanja stepena iskorištenosti kapaciteta ukoliko postojeće mašine i oprema nisu dovoljno iskorištene.  Samo kreiranje ili povlačenje papirnog novca u sistemu papirne valute bez pokrića u zlatu veoma je jednostavan posao. Budući da povećavanje ili smanjivanje ponude novca utiče na cijene svih ostalih roba i usluga, pošto se novcem mjere njihove vrijednosti, odluke o promjenama monetarne ponude trebaju biti veoma pažljivo analizirane. Pet osnovnih funkcija centralnih banaka su: emisija novca i upravljanje ponudom novca, upravljanje fi nansijskom stabilnošću i likvidnošću, upravljanje kreditnim potencijalom komercijalnih banaka, centralna banka kao fi skalni agent države, i obavljanje nadzora nad poslovanjem bankarskog sistema. Monetarnu ponudu i količinu novca u opticaju mjerimo monetarnim agregatima. U Bosni i Hercegovini monetarnu statistiku vodi Centralna banka Bosne i Hercegovine. Četiri monetarna agregata koja objavljuje Centralna banka Bosne i Hercegovine su: monetarna baza, monetarni agregat M1, kvazinovac i monetarni agregat M2. Evropska centralna banka objavljuje podatke za tri monetarna agregata. M1 je zbir gotovog novca u opticaju uvećanog za overnight depozite koji su u osnovi depoziti po viđenju. M2 obuhvata stavke sadržane u M1 uvećane za depozite sa rokom oročenja do dvije godine i depozite koji se mogu koristiti za plaćanja uz prethodnu najavu do tri mjeseca. M3 sadrži sve stavke obuhvaćene M2 uvećane za ugovore o reotkupu, dionice i udjele fondova tržišta novca, i dužničke vrijednosne papire rokova dospijeća do dvije godine. Tri osnovna instrumenta monetarne politike su operacije na otvorenom tržištu, obavezne rezerve i politika diskontne stope. Operacijama na otvorenom tržištu centralne banke kupuju ili prodaju državne vrijednosne papire. Kupovinom državnih vrijednosnih papira povećavaju monetarnu ponudu, a njihovom prodajom smanjuju monetarnu ponudu. Smanjenjem stope obaveznih rezervi centralne banke povećavaju kreditnu aktivnost komercijalnih banaka. Povećanjem obaveznih rezervi centralne banke smanjuju kreditnu aktivnost. Rastom diskontne stope centralne banke povećavaju trošak finansiranja komercijalnih banaka. Vrijedi i suprotno. Promjenama stope obavezne rezerve centralna banka utiče na veličinu koju monetarni ekonomisti nazivaju monetarni multiplikator. Monetarni multiplikator pokazuje za koliko puta se povećaju likvidna sredstva ili dodatna kupovna moć zasnovana na odobravanju kredita ako se primarna ponuda novca (monetarna baza) poveća za jednu novčanu jedinicu. Teorijsku vrijednost monetarnog multiplikatora računamo kao recipročnu vrijednost stope obaveznih rezervi. Stvarnu vrijednost monetarnog multiplikatora izračunavamo kao količnik monetarne ponude i monetarne baze. U bankarskom sektoru postoje dvije osnovne vrste banaka: komercijalne banke i investicione banke. Komercijalne banke su banke koje primaju depozite (po viđenju, štedne, oročene, u domaćoj valuti, u inostranim valutama) i na osnovu prikupljenih depozita odobravaju kredite preduzećima, domaćinstvima i državnim agencijama.  Komercijalne banke su depozitne institucije. Njihov osnovni zadatak i veliki značaj u ekonomskom sistemu je kreiranje novih likvidnih sredstava zasnovano na odobravanju kredita. Investicione banke ne primaju depozite – one nisu depozitne institucije pa, prema tome, ne odobravaju kredite. Investicione banke kupuju i prodaju vrijednosne papire i, na taj način, doprinose razvoju tržišta kapitala. Transakciona tražnja za novcem je tražnja za novcem kojim se obavljaju kupovine roba i usluga. Porast bruto domaćeg proizvoda utiče na rast transakcione tražnje za novcem. Drugim riječima, transakciona tražnja za novcem je funkcija promjena bruto domaćeg proizvoda. Tražnja za novcem iz sigurnosnih pobuda je tražnja koja se javlja kao posljedica stepena neizvjesnosti budućih tržišnih kretanja. Spekulativna tražnja za novcem proističe iz motiva fi nansijskih investitora za ulaganjem u vrijednosne papire. Realni prinos od posjedovanja obveznica određen je nominalnom kamatnom stopom na obveznice i stopom infl acije. Realni prinos od posjedovanja gotovine određen je stopom infl acije, dok je marginalni trošak držanja gotovine jednak nominalnoj kamatnoj stopi. Marginalna korisnost gotovine određena je realnim BDP, potrebom da držimo gotovinu kao neposrednu raspoloživu kupovnu moć, te željenim iznosom koji namjeravamo upotrijebiti za kupovinu obveznica kao fi nansijske investicije koja donosi prinos. Ako tržišni prinosi na obveznice rastu, marginalna korisnost jedinice gotovine koju možemo upotrijebiti za kupovinu obveznica raste. Kada raspolažemo sa manje gotovine svaka dodatna novčana jedinica ima veću marginalnu korisnost. Vrijedi i obratno – povećanje raspoloživog gotovog novca umanjuje njegovu marginalnu korisnost. Ravnoteža na tržištu novca je postignuta kada se izjednače realna ponuda novca i tražnja za novcem. Ako je tražnja za novcem veća od realne ponude novca mehanizam uspostavljanja ravnotežne kamatne stope zasnovan je na pretpostavci da se u kratkom vremenskom periodu izbor transaktora o strukturiranju imovine sastoji iz imovine koju transaktori drže u novcu i imovine koju transaktori žele da drže u obliku obveznica. Kada je tražena količina novca veća od ponuđene količine, tražnja za obveznicama je manja od ponude obveznica. Višak ponuđenih obveznica u odnosu na tražnju za njima utiče na odluku da emitenti obveznica povećavaju kamatnu stopu na obveznice kako bi privukli kupce. Rast kamatne stope na obveznice smanjuje njihovu cijenu i povećava tražnju za njima. Rast kamatnih stopa povećava prinose na obveznice, tražnja za obveznicama se povećava, a tražnja za gotovim novcem se smanjuje do nivoa nove ravnoteže.  4. Poglavlje - MONETARNA I FISKALNA POLITIKA KAO SEGMENTI EKONOMSKE POLITIKE Krajnji ciljevi monetarne politike su stvaranje uslova za funkcionisanje ekonomije na nivou pune zaposlenosti, uz dugoročno održivu stopu ekonomskog rasta i nisku infl aciju. Dostizanje navedenih krajnjih ciljeva monetarne politike podrazumijeva postojanje posrednih ciljeva koje centralna banka koristi za upravljanje kamatnim stopama u tekućem i budućim periodima. U vođenju monetarne politike centralne banke mogu primijeniti jedan od sljedeća dva načina. Prva mogućnost je da se isključivo usmjere na kontrolu količine novca u opticaju i prepuste tržištu novca formiranje kamatnih stopa. Ovaj način vođenja monetarne politike je efi kasniji u obaranju infl acije u kratkom roku. Međutim, društveni troškovi ovakvog vođenja monetarne politike u srednjem i dugom roku mogu biti vrlo visoki. Alternativna mogućnost je vođenje fl eksibilnije monetarne politike zasnovane na eksplicitnom ili implicitnom određivanju ciljnih stopa infl acije u budućem periodu, te na osnovu tako određenih ciljnih stopa infl acije vođenje politike kamatnih stopa koje stvaraju uslove za stabilnost cijena u ciljanom rasponu. Posljedica promjene količine novca u opticaju uz datu tražnju za novcem u kratkom roku je promjena nominalne kamatne stope. Ukoliko se u kratkom roku cijene roba i usluga ne mijenjaju, promjena nominalnih kamatnih stopa podrazumijeva i promjenu realnih kamatnih stopa. Ta promjena može biti naviše ili naniže, odnosno kamatne stope mogu rasti i opadati u zavisnosti od toga da li se količina novca smanjuje, odnosno povećava. Promjene monetarne ponude imaju veliki uticaj na kamatne stope, ali imaju i na formiranje budućih cijena na tržištu roba I usluga, kao i na cijene vrijednosnih papira. Promjene monetarne ponude imaju neposredniji uticaj na kamatnu stopu, kao cijenu novca. Uticaj na cijene roba i usluga odražava se u srednjem i dužem roku. Monetarna politika utiče i na formiranje očekivanja o kretanju kamatnih stopa u sljedećim vremenskim periodima, odnosno na terminske kamatne stope. Stoga su terminske kamatne stope određene tekućim kamatnim stopama, a tekuće i terminske kamatne stope utiču na tekuće i buduće cijene vrijednosnih papira kao finansijskog oblika imovine domaćinstava i ostalih aktera u ekonomiji. Pod transmisionim mehanizmom monetarne politike podrazumijevamo način na koji promjene monetarne ponude i iz njih izvedene promjene kamatnih stopa utiču na komponente agregatne tražnje, a preko ovih komponenti na mogućnost promjena proizvodnje i zaposlenosti.  Promjenama količine novca u opticaju i promjenama kamatne stope u kratkom roku monetarna politika može uticati na promjenu autonomne potrošnje. Rastom monetarne ponude i snižavanjem kamatne stope domaćinstva povećavaju tražnju za robama i uslugama zahvaljujući nižim troškovima zaduživanja i većoj dostupnosti kredita. Trajna potrošna dobra većina domaćinstava ne može kupiti na osnovu raspoloživog dohotka već isključivo na kreditnoj osnovi. Transmisioni mehanizam monetarne politike na proizvodnju I zaposlenost istovremeno predstavlja i uticaj promjena monetarne ponude na promjenu ukupnog bogatstva domaćinstava. Budući da se u analizi funkcije tražnje za novcem bogatstvo transaktora sastoji od gotovog novca u posjedu domaćinstva i vrijednosnih papira u posjedu domaćinstava, centralna banka promjenama monetarne ponude utiče na promjenu bogatstva po obje osnove. Transmisioni mehanizam monetarne politike na investicionu potrošnju zasnovan je na promjenama kamatne stope. Promjenom kamatne stope centralna banka utiče na promjene stope po kojoj investitori diskontuju buduće zarade od tekućih investicija. Porast monetarne ponude smanjuje kamatnu i diskontnu stopu. Niža diskontna stopa povećava sadašnju vrijednost budućih procijenjenih zarada od investicija pa, stoga, povećava isplativost ulaganja i povećava investicije. Rastom monetarne ponude centralna banka podstiče investicije, dok smanjenjem monetarne ponude centralna banka povećava diskontnu stopu i smanjuje podsticaj za investiranje. Funkcija IS prezentira nivo dohotka i kamatne stope pri kojoj se postiže ravnoteža na tržištu roba. Izvođenje IS funkcije zasnovano je na Keynesovom eksplicitnom stavu da ekonomija može biti pokrenuta iz faze niske iskorištenosti kapaciteta (recesije, odnosno depresije) ekspanzivnom fiskalnom politikom uz podršku ekspanzivne monetarne politike. Ekspanzivna fi skalna politika je egzogena varijabla, odnosno nije pod uticajem poslovnih odluka. LM funkcija je funkcija ravnoteže na tržištu novca koja predstavlja kombinacije ravnotežnih nivoa realnih dohodaka i kamatnih stopa pri kojima su izjednačene ponuda novca i tražnja za novcem. Na LM funkciji nezavisna varijabla je nacionalni dohodak (realni dohodak), a zavisna varijabla je kamatna stopa. Izvođenje funkcije ravnoteže na tržištu novca ili LM funkcije zasniva se na Keynesovoj teoriji tražnje za novcem. Tražnja za novcem jednaka je zbiru transakcione tražnje za novcem i spekulativne tražnje za novcem. Transakciona tražnja za novcem je stabilna rastuća funkcija realnog dohotka. Spekulativna tražnja za novcem je tražnja za novcem koja je određena željom transaktora za izbjegavanjem kapitalnih gubitaka od posjedovanja vrijednosnih papira, kao i povećavanjem kupovina vrijednosnih papira zbog rasta kapitalnih dobitaka.  IS-LM model je razvijen kao instrument analize opšte ekonomske ravnoteže, odnosno simultane ravnoteže na tržištu roba i tržištu novca. Grafi čki interpretirano, ravnotežu je moguće ostvariti samo u jednoj tački, odnosno uz samo jednu kombinaciju: kamatna stopa – nacionalni dohodak. Takva kombinacija ove dvije veličina implicira jednakost dviju funkcija - IS funkcije i LM funkcije. Opšta ekonomska ravnoteža u zatvorenoj ekonomiji ostvarena je pri kombinaciji dohotka i kamatne stope u kojoj su izjednačene IS i LM funkcija. Opštoj ravnoteži u zatvorenoj ekonomiji korespondira ravnotežna kamatna stopa i ravnotežni nivo dohotka i proizvodnje. Ekspanzivnom fi skalnom politikom kreatori ekonomske politike povećavaju agregatnu tražnju i na osnovu djelovanja multiplikatora proizvodnje i investicija utiču na povećanje proizvodnje i zaposlenosti. Cilj ekspanzivne fi skalne politike, stoga, jeste povećanje proizvodnje i zaposlenosti. Povećanjem proizvodnje i zaposlenosti funkcija IS se pomjera udesno, odražavajući viši nivo proizvodnje i dohotka. Restriktivna fi skalna politika podrazumijeva smanjenje javnog zaduživanja, odnosno povećanja poreza na dohodak, poreza na potrošnju i poreza na profi t kojima država ostvaruje prihode na osnovu kojih smanjuje ranije emitovani javni dug. Također, ovim mjerama država utiče na smanjenje potrošnje domaćinstava i poslovnih investicija. Rezultat je pomjeranje IS funkcije ulijevo. Crowding-out efekat pojavljuje se kao posljedica ekspanzivne fiskalne politike i rigidne monetarne politike. Ekspanzivnom fiskalnom politikom država povećava agregatnu tražnju, zaposlenost i dohodak. Iz rasta dohotka slijedi rast raspoloživog dohotka i rast transakcione tražnje za novcem. Rast transakcione tražnje za novcem uz nepromijenjenu monetarnu ponudu dovodi do porasta kamatnih stopa, koje imaju za posljedicu smanjenje poslovnih investicija. Ovo „potiskivanje“ investicija poslovnog sektora kao posljedice ekspanzivne fi skalne politike uz nepromijenjenu monetarnu politiku naziva se crowding-out efekat. Crowding-out efekat je moguće otkloniti usklađenim djelovanjem fiskalne i monetarne politike. Sprečavanje smanjenja poslovnih investicija moguće je aktivnom i ekspanzivnom monetarnom politikom, koja održava kamatne stope nepormijenjenim i omogućava održavanje investicione aktivnosti na ciljanom nivou. Korištenje fiskalne i monetarne politike su dva moćna segmenta ekonomske politike čiji je cilj postizanje ekonomske ravnoteže. U osnovi, moguća je primjena sljedećih pet kombinacija mjera fiskalne i monetarne politike: ekspanzivna fiskalna i nepromijenjena monetarna politika, ekspanzivna fiskalna i restriktivna monetarna politika, ekspanzivna fiskalna i ekspanzivna monetarna politika, restriktivna fiskalna i ekspanzivna monetarna politika, i restriktivna fiskalna i restriktivna monetarna politika.  Za održavanje ekonomske ravnoteže u zatvorenoj ekonomiji na nivou pune zaposlenosti, stabilnih cijena uz održiv ekonomski rast, kombinacija restriktivne fi skalne i ekspanzivne monetarne politike daje bolje rezultate u odnosu na ostale moguće kombinacije. Međutim, ukoliko ekonomija funkcioniše na nivou niskog stepena iskorištenosti kapaciteta, visoke nezaposlenosti i niskih cijena, potrebne su podsticajne mjere ekspanzivne fiskalne i ekspanzivne monetarne politike da bi ekonomija bila podstaknuta na putu ka nivou pune zaposlenosti i iskorištenosti kapaciteta. 5. Poglavlje - AGREGATNA TRAŽNJA, AGREGATNA PONUDA I MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA U MODELU SA PROMJENJIVIM CIJENAMA Analiza odnosa agregatne tražnje i agregatne ponude uz promjenjive cijene podrazumijeva analizu interakcija ovih veličina i uticaja mjera monetarne i fiskalne politike na dostizanje ekonomske ravnoteže. Različite procentualne promjene cijena dovode do promjena relativnih cijena finalnih roba i proizvodnih inputa. Rast cijena roba i usluga utiče na formiranje infl atornih očekivanja. Očekivanja kupaca, prodavaca, bankara, fi nansijskih investitora i kreatora ekonomske politike veoma su važna i često imaju ključni uticaj na stvaranje i rješavanje ekonomskih poremećaja. Kamatna stopa je osnovna instrumentalna varijabla kojom centralne banke nastoje realizirati dugoročno održivi ekonomski rast, stabilnost cijena i punu zaposlenost kao krajnje ciljeve. Određivanje veličine kamatne stope centralne banke izvode iz intermedijarnog cilja monetarne politike. Intermedijarni ili posredni cilj centralne banke je ciljna stopa infl acije koja bi u dugom roku trebala omogućiti ostvarivanje navedenih krajnjih ciljeva monetarne i ekonomske politike u cjelini. Funkcija realne kamatne stope prikazuje kolika bi trebala biti realna kamatna stopa u zavisnosti od ciljne stope infl acije. U izvođenju funkcije realne kamatne stope promjene cijena su prikazane stopom infl acije a ne nivoom cijena, zbog toga što su centralne banke usmjerene na ciljnu stopu infl acije kao operativni cilj monetarne politike, a ne na ciljne nivoe cijena. Funkcionalnu povezanost monetarne politike i agregatne tražnje u modelu sa promjenjivim cijenama predstavljamo funkcijom makroekonomske tražnje. Viša infl acija znači više cijene i manju ukupnu traženu količinu roba i usluga. Niža infl acija znači niže cijene i veću traženu ukupnu količinu roba i usluga u toj ekonomiji. Iz ovog proističe da funkcija makroekonomske tražnje ima negativan nagib.  Uticaj monetarne politike na agregatnu tražnju je posredan. To znači da centralna banka promjenama kamatne stope, u zavisnosti od ciljne stope inflacije, mijenja troškove finansiranja poslovnih investicija i troškove finansiranja kupovina trajnih potrošnih dobara. Promjenama kamatne stope centralna banka utiče i na cijene državnih vrijednosnih papira preko izmjena diskontne stope i realnog troška otplate javnog duga. Ekspanzivna monetarna politika podrazumijeva ili rast ciljne stope inflacije, ili nepromijenjenu ciljnu stopu inflacije uz snižavanje realne kamatne stope. Stoga, ekspanzivna monetarna politka utiče na povećanje makroekonomske tražnje. Restriktivna monetarna politika, nasuprot, znači da se ciljni nivo inflacije u odnosu na polazni ostvaruje uz više realne kamatne stope, odnosno da se uz održavanje istih realnih kamatnih stopa ciljna stopa inflacije smanjuje. Restriktivna monetarna politika smanjuje makroekonomsku tražnju, odnosno pomjera funkciju makroekonomske tražnje ulijevo. Brzina i intenzitet promjena cijena finalnih proizvoda, sa jedne strane, i proizvodnih inputa, sa druge strane, neposredno utiču na odluke preduzetnika o obimu proizvodnje. Prema klasičnom modelu, ekonomija uvijek funkcioniše na nivou pune zaposlenosti, cijene su u potpunosti fl eksibilne i naviše i naniže, a promjene cijena fi nalnih roba i proizvodnih inputa su identične pa ne utiču na promjene profi ta. Monetarna i fi skalna politika nemaju uticaj na realnu proizvodnju. Budući da promjene cijena fi nalnih roba i faktora proizvodnje u kratkom roku nisu simultane i nisu istog intenziteta, proces prilagođavanja agregatne ponude i agregatne tražnje otvara mogućnost aktivnog djelovanja kreatora ekonomske politike. Prema Keynesu, puna zaposlenost nije pravilo već izuzetak. Pored dobrovoljne, postoji i nedobrovoljna nezaposlenost, a cilj ekonomske politike je postizanje pune zaposlenosti i iskorištenosti kapaciteta. Zbog toga je uloga monetarne i fiskalne politike veoma važna i relevantna. Mjere monetarne i fi skalne politike imaju uticaj na realnu proizvodnju i zaposlenost. Prema kejnzijancima, proizvodnja je na nivou pune zaposlenosti u dugom roku, kada su prilagođavanja cijena finalnih roba, materijalnih proizvodnih inputa i rada identična. Na tom nivou zaposlenosti ekspanzivna fi skalna i ekspanzivna monetarna politika, uz nepromijenjeni potencijalni prozvod, isključivo utiču na rast cijena i nemaju efekat na realnu proizvodnju. Promjene ravnotežne stope infl acije mogu, ali ne moraju korespondirati ciljnim stopama infl acije kao ciljnim varijablama monetarne politike. Ako je ravnotežna stopa inflacije viša od ciljne stope infl acije, tada će monetarna politika biti restriktivna. Ako je ravnotežna stopa inflacije niža od ciljne stope inflacije, tada će monetarna politika biti ekspanzivna.  Pozitivni šok ponude se pojavljuje kao posljedica pomjeranja funkcije proizvodnih mogućnosti društva udesno, odnosno kao rezultat pozitivnih efekata dugogodišnjeg ulaganja u istraživanje i razvoj novih proizvodnih tehnologija. Nove proizvodne tehnologije pomjeraju funkciju potencijalnog proizvoda udesno i omogućavaju veću realnu proizvodnju. Negativni šok ponude pomjera funkciju agregatne ponude ulijevo umanjujući ukupnu proizvodnju društva. Šokovi tražnje nastaju kao posljedica ekspanzivne ili restriktivne fiskalne politike i povećanja, odnosno smanjenja potrošnje države. Šokovi tražnje mogu nastati i po osnovu povećanja, odnosno smanjenja potrošnje domaćinstava zbog rasta optimizma, odnosno pojave pesimizma. Uz nepromijenje ukupan obim proizvodnje i zaposlenosti, rast agregatne tražnje znači pomjeranje funkcije makroekonomske tražnje naviše i prouzrokuje rast ravnotežne stope inflacije. Kratkoročna funkcija agregatne ponude nije vertikalan. Ova funkcija ima oblik stilizovanog izduženog slova J sa horizontalnim donjim dijelom i funkcija je promjena cijena. To znači da se ukupna ponuda u ekonomiji mijenja. Kada cijene rastu (inflacija), raste i realna ponuda do nivoa maksimalne iskorištenosti kapaciteta. Kada cijene padaju (deflacija), proizvodnja se smanjuje sa smanjenjem cijena finalnih proizvoda. Ukoliko je, međutim, pad cijena proizvodnih inputa intenzivnijii od pada cijena fi nalnih proizvoda postoji prostor za rast profi ta što može podstaći porast realne proizvodnje. Funkcija makroekonomske tražnje, u osnovi, odražava stavove kreatora ekonomske politike u odnosu na jednu od sljedeće dvije mogućnosti. Prva mogućnost je isključiva orijentacija na maksimalno moguću zaposlenost uz zanemarivanje formiranja inflatornih očekivanja. Druga mogućnost je orijentacija na postizanje pune zaposlenosti koja ne ugrožava cjenovnu stabilnost. Ključ ovakve orijentacije ekonomske politike je puna zaposlenost uz održavanje niske ili umjerene stope inflacije. Proces prilagođavanja ili povratka na nivo proizvodnje koji korespondira potencijalnom proizvodu moguć je u osnovi na dva načina. Prvi način je prelazak na izrazito restriktivnu monetarnu politiku čija bi posljedica bio nagli rast realnih kamatnih stopa. Ova varijanta podrazumijeva procentualno veći porast nominalnih kamatnih stopa u odnosu na ciljno povećanje realne kamatne stope. Drugi način je izrazito restriktivna fiskalna politika uz ekspanzivnu monetarnu politiku. Ovaj način podrazumijeva naglo smanjivanje izdataka države na kupovinu roba i usluga uz održavanje niske realne kamatne stope. Prilagođavanje restriktivnom fiskalnom i ekspanzivnom monetarnom politikom stvara osnove za povećanje dugoročne agregatne ponude, odnosno za pozitivni šok ponude. Ekspanzivna monetarna politika omogućava da preduzeća uz niske troškove finansiranja investicionih kredita ulažu u novu tehnologiju i povećavaju potencijalni proizvod.  Ulaganja u poslovne investicije mijenjaju strukturu bruto domaćeg proizvoda u korist većeg učešća poslovnih investicija i potrošnje privatnog sektora u odnosu na državnu potrošnju. Takva struktura bruto domaćeg proizvoda znači da povećani potencijalni proizvod omogućava porast životnog standarda stanovništva,zapošljavanje svih novopridošlih osoba na tržištu rada uz smanjenje fiskalnog opterećenja poslodavaca i potrošača. 6. Poglavlje - INFLACIJA, OČEKIVANJA, NEZAPOSLENOST I EKONOMSKI RAST U skladu sa kvantitativnom teorijom novca, proizvod monetarne ponude i brzine opticaja novca jednak je proizvodu nivoa cijena i ukupne proizvodnje. Kvantitativna teorija novca bazirana je na klasičnom modelu ekonomske ravnoteže prema kojem ekonomija uvijek funkcioniše na nivou pune iskorištenosti kapaciteta. Pošto je ukupna proizvodnja jednaka potencijalnoj proizvodnji, a brzina opticaja novca se u kratkom roku ne mijenja, slijedi da je nivo cijena određen monetarnom ponudom. Rast monetarne ponude isključivo utiče na rast cijena, dok se smanjenje ponude novca ispoljava u padu nivoa cijena. U skladu sa kvantitativnom teorijom novca inflacija je pod isključivim uticajem promjena monetarne ponude, odnosno infl acija je isključivo monetarni fenomen. Budući da se proces prilagođavanja agregatne proizvodnje u kratkom roku prirodnom proizvodu dešava u fazama, promjena monetarne ponude utiče i na proizvodnju i na cijene. U tom smislu kvantitativna teorija novca predstavlja specijalan slučaj – slučaj funkcionisanja ekonomije na nivou pune iskorištenosti kapaciteta. Kako se proizvodnja približava maksimalnom tehničkom kapacitetu, tako dodatna ponuda novca ima sve veći, a na kraju i isključivi uticaj na promjene nominalnih veličina, odnosno sve manji i na kraju nikakav uticaj na promjene proizvodnje. Kontrola inflacije je jedan od vrlo važnih segmenata ekonomske politike. Za monetarnu politiku to je osnovni zadatak i njen intermedijarni cilj. Na prirodnom nivou proizvodnje uz formirana očekivanja u kratkom roku cijene fi nalnih roba, rada i materijalnih inputa mijenaju se u istom procentu. Kada cijene svih roba rastu u istom procentu, dodatna monetarna ponuda nema uticaj na proizvodnju. Proizvodnja se, prema tome, ne mijenja a cijene rastu. Realne nadnice radnika se ne mijenjaju, usljed činjenice da postoji trenutno prilagođavanje cijene rada promjenama cijena finalnih proizvoda. U skladu sa ovom interpretacijom, koja korespondira klasičnom modelu, inflacija ne utiče na realne veličine. Stoga bismo mogli zaključiti da inflacija u uslovima savršene fleksbilnosti cijena nema negativan uticaj na ekonomiju. Inflacija se, na taj način posmatrana, ne bi mogla smatrati ekonomskim poremećajem. Međutim, proces prilagođavanja u kratkom i srednjem roku ne korespondira klasičnom modelu.  U kratkom i srednjem roku ne postoji savršena fl eksibilnost cijena naviše i naniže, niti se cijene fi nalnih roba, rada i ostalih proizvodnih inputa mijenjaju u istom procentu. U uslovima intenzivnijih promjena cijena mijenjaju se prihodi države i poreska osnovica poreskih obveznika, što podrazumijeva veće troškove poreskih obveznika. To posebno dolazi do izražaja kada država vodi fiskalnu politiku baziranu na uvođenju više različitih poreskih stopa za različite nivoe prihoda. Troškove inflacije, stoga, najviše snose oni koji deponuju, odnosno štede novac (deponenti ili štediše), oni koji posjeduju novac kao imovinu i oni koji plaćaju poreze. William Phillips je u ekonomskoj teoriji poznat po krivulji koja prikazuje izbor ekonomske politike između manje nezaposlenosti i veće infl acije, ili obratno, veće nezaposlenosti i niže infl acije. Phillipsova krivulja grafi čki prikazuje kombinacije stopa nezaposlenosti i stopa infl acije kao izbore koji stoje na raspolaganju kreatorima ekonomske politike – u prvom redu fi skalne i monetarne politike. Povećanjem ponude novca i njenim djelimičnim prenošenjem na rast cijena (uz rast proizvodnje) moguće je mijenjati stopu nezaposlenosti. U razlikovanju dugoročne od kratkoročne Phillipsove krivulje bitno je naglasiti da svakoj funkciji dugoročne agregatne ponude ili potencijalnog proizvoda korespondira dugoročna Phillipsova krivulja. Funkciji kratkoročne agregatne ponude korespondira pripadajuća kratkoročna Phillipsova krivulja. Kratkoročne Phillipsove krivulje koje korespondiraju kratkoročnim funkcijama agregatne ponude podrazumijevaju da u kratkom roku postoji prostor za djelovanje monetarne politike u cilju smanjivanja ili povećanja nezaposlenosti u zavisnosti od smjera poslovnog ciklusa i vrste šokova koji se pojavljuju. U slučaju šokova tražnje postoji prostor za djelovanje monetarne politike. U kratkom roku moguće je smanjivanjem stope infl acije na osnovu smanjivanja monetarne ponude i povećanja nezaposlenosti ekonomiju vratiti u stanje koje korespodnira ravnotežnom nivou proizvodnje. Jednako tako moguće je ekspanzivnom monetarnom politikom vratiti ekonomiju iz stanja neravnoteže u stanje ravnoteže. Proces prilagođavanja kratkoročne nezaposlenosti ravnotežnom nivou zaposlenosti zavisi od očekivanja i kredibiliteta institucija koje vode stabilizacionu politiku. Ako su monetarne vlasti odlučne i posvećene provođenju antiinfl acione politike, tada javnost može očekivati smanjivanje količine novca u opticaju, povećanje realnih kamatnih stopa i smanjivanje stope inflacije. Ako zaposlenici očekuju da će monetarna vlast biti čvrsta u svom opredjeljenju da provede antiinfl acionu politiku, oni će se prilagoditi novonastaloj situciji. Prilagođavanje radnika takvoj situaciji podrazumijeva da će tražene nadnice biti niže.  Kada monetarna institucija nema puni kredibilitet i povjerenje,radnici ne smanjuju tražene nadnice uprkos mjerama restriktivne monetarne politike koju provodi centralna banka u kratkom roku. Usljed restriktivne monetarne politike kamatne stope rastu, što znači da rastu troškovi finansiranja obrtnog kapitala za poslodavce. Uz nepromijenjene nominalne nadnice i sniženu stopu inflacije, za razliku od pogrešno formiranih očekivanja radnika o tome da će infl acija ostati na prethodnom nivou, to za poslodavce znači rast realnih nadnica. Šokovi ponude su velike promjene agregatne ponude koje mogu biti privremene (kratkoročni šokovi) i trajne (dugoročni šokovi). U zavisnosti od smjera promjena, šokovi ponude mogu biti negativni (naglo smanjenje agregatne ponude) i pozitivni (veliki porast agregatne ponude). Kratkoročni šokovi ponude nastaju kao posljedica sljedeća dva uzroka: zbog promijenjenih kratkoročnih očekivanja i zbog značajnih kratkoročnih varijacija cijena proizvodnih inputa (privremeni ali intenzivan rast cijena sirovina), promjene poreskih stopa ili zakonskih restrikcija. Dugoročni pozitivni šokovi ponude rezultat su kontinuiranog dugogodišnjeg organizovanog ulaganja u istraživanje i razvoj koje podstiče i dijelom finansira država u saradnji sa univerzitetima i kompanijama iz proizvodnog sektora. Na taj način difuzija novih znanja na proizvodnju i nove načine organizovanja poslovanja postaje brža, što omogućava povećanje produktivnosti, smanjivanje troškova, nižu stopu infl acije, uz rastuće realne dohotke zaposlenika. Dugoročni negativni šokovi ponude posljedica su sljedećih faktora: neefi kasnog upravljanja ekonomijom (problemi vezani za strukturu fiskalnih rashoda), izloženosti eksternim šokovima (poremećaji u ponudi na međunarodnim tržištima), i pretjeranog zaduživanja ekonomija uz nenamjensku upotrebu sredstava (korištenje međunarodnih kredita za fi nansiranje potrošnje umjesto za finansiranje proizvodnje i izvozne sposobnosti ekonomija). Za mjerenje nezaposlenosti primjenjuju se dva koncepta. Prvi koncept je koncept zvanično evidentiranih korisnika socijalne zaštite kod zavoda za zapošljavanje. U ovom konceptu kao broj nezaposlenih osoba uzima se zvanično evidentiran broj osoba kod zavoda za zapošljavanje. To su osobe koje se redovno prijavljuju u zavod za zapošljavanje i koje, po tom osnovu, imaju pravu na korištenje socijalnih beneficija koje smo prethodno spomenuli. Drugi koncept mjerenja nezaposlenosti je koncept Međunarodne organizacije rada. Prema ovom konceptu, sve osobe životne dobi 16 i više godine svrstane su u tri grupe: zaposlene osobe, nezaposlene osobe mjereno ILO metodologijom, i ekonomski neaktivne osobe. Prema uzrocima nastanka, razlikujemo tri osnovne vrste nezaposlenosti: cikličnu, frikcionu I strukturnu nezaposlenost. Ciklična nezaposlenost se defi niše kao nezaposlenost koja je posljedica nedovoljne agregatne tražnje. Frikciona nezaposlenost je po dužini trajanja u pravilu kratkoročna. Ova vrsta nezaposlenosti podrazumijeva nezaposlenost kao posljedicu programa doobuke ili preobuke radnika za nova zanimanja, odnosno nezaposlenost koja se javlja kao posljedica prelaska sa jednog radnog mjesta na drugo radno mjesto. Strukturna nezaposlenost je teži poremećaj na tržištu rada. Po dužini trajanja i neizvjesnosti dobivanja novih poslova znatno je duža, odnosno neizvjesnija. Teorija ekonomskog rasta fokusira analizu na proučavanje faktora koji dovode do pomjeranja dugoročne funkcije agregatne ponude. Za razliku od makroekonomske teorije, u čijem je fokusu analiza uzroka i faktora koji dovode do odstupanja kratkoročne agregatne ponude od dugoročne agregatne ponude (potencijalnog proizvoda), teorija ekonomskog rasta proučava uzroke i faktore koji dovode do pomjeranja funkcije potencijalnog proizvoda, odnosno funkcije dugoročne agregatne ponude. U teorijama ekonomskog rasta kao faktori ekonomskog rasta općenito su prihvaćena sljedeća četiri faktora: rast radne snage, odnosno broja radno sposobnih osoba, investiranje u ljudski kapital, investiranje u fi zički kapital koje podrazumijeva nabavku nove opreme, mašina, transportnih sredstava i sredstava komuniciranja, i tehnološke promjene koje podrazumijevaju ulaganje u inoviranje proizvodnih procesa, ulaganje u istraživanje i razvoj iz kojih proističu novi, efikasniji načini proizvodnje kao i novi načini organizovanja poslovnih aktivnosti. Solow-Swan model ekonomskog rasta je dvofaktorski model. Ekonomski rast je funkcija utroška dva faktora proizvodnje – kapitala i rada. Proizvodnja po radniku, i iz proizvodnje izveden bruto domaći proizvod po stanovniku, funkcija je utrošenog kapitala po radniku, odnosno kapitalne opremljenosti rada. Model pretpostavlja djelovanje zakona opadajućeg prirasta prinosa od angažmana dodatne jedinice jednog faktora proizvodnje, uz nepromijenjeni utrošak drugog faktora. Ako se utrošak oba faktora povećava u istoj proporciji, djeluje zakon konstantnog prirasta prinosa. Tehnički progres se u ovom Solow-Swanovom modelu tretira kao egzogen. Egzogenost podrazumijeva da faktori koji dovode do rasta BDP po stanovniku nisu objašnjeni samim dvofaktorskim modelom. Egzogeni ekonomski rast nije posljedica ekonomskih motiva baziranih na mikro-nivou (nivou preduzeća), odnosno nije posljedica ulaganja vođenih profitnim motivom. Endogenost ekonomskog rasta proisteklog iz tehničkog progresa, za razliku od pretpostavki Solow-Swanovog modela, znači da su ulaganja u istraživanje i razvoj i inovativne djelatnosti prvenstveno vođena profi tnim motivima, odnosno da su zasnovana na ekonomskom rezonovanju odnosa uloženih sredstava i efekata od uloženih sredstava (profi tni motiv). Veća ulaganja u istraživanje I razvoj na nivou kompanija, kao i veća ulaganja u inovativne djelatnosti rezultiraju porastom efi kasnosti upotrijebljene tehnologije.  Tehnički progres može biti opredmećeni i neopredmećeni. Opredmećeni tehnički progres proističe iz ulaganja u savremenije mašine, opremu i superiornije materijalne proizvodne inpute. Opredmećeni tehnički progres, stoga, povećava i tehničku opremljenost rada i produktivnost, odnosno proizvodnju po radniku kao posljedicu savremenije tehnologije. Neopredmećeni tehnički progres je napredak u proizvodnim procesima poristekao iz ulaganja u ljudski kapital, bolje načine organizacije poslovanja koja eliminiše mjesta nastanka bespotrebnih troškova, odnosno koja omogućava racionalnije korištenje materijalnih inputa. Neopredmećeni tehnički progres podrazumijeva I uspješniji dizajn, bolje sisteme snabdijevanja, efikasniju komunikaciju sa potrošačima, kao i uspješnije načine organizovanja distributivnih mreža. Jedno od obilježja funkcionisanja ekonomija su poslovni ili ekonomski ciklusi. U fazi ekonomskog rasta ili prosperiteta vlade vode ekspanzivnu ekonomsku politiku zasnovanu na ekspanzivnoj fiskalnoj i ekspanzivnoj monetarnoj politici. Karakteristika ove faze je da zalihe proizvoda ne postoje, tražnja je velika zbog ekspanzivne monetarne i fi skalne politike, infl atorni pritisci postaju sve izraženiji kako menadžeri preduzeća povećavaju profite na osnovu bržeg rasta cijena finalnih proizvoda u odnosu na rast cijena proizvodnih inputa. Vrh poslovnog ciklusa karakteriše maksimalna iskorištenost kapaciteta, ne postoje zalihe zbog izuzetno visoke tražnje, troškovi proizvodnje počinju ubrzano rasti zbog formiranih infl atornih očekivanja prouzrokovanih u prethodnom periodu višim rastom cijena finalnih proizvoda i troškova života. Početak silazne faze poslovnog ciklusa rezultat je infl atornih pritisaka zbog ugrađenih infl atornih očekivanja i zahtjeva vlasnika faktora proizvodnje i proizvođača proizvodnih inputa, kao i vlasnika rada za daljim povećanjima cijena. Proizvođači fi nalnih proizvoda smanjuju proizvodnju zbog naraslih troškova koje u ovoj fazi ne mogu nadoknaditi rastom cijena fi nalnih proizvoda za kojima tražnja počinje opadati zbog prethodno formiranih infl atornih očekivanja. Pad proizvodnje podrazumijeva i smanjenu tražnju za radom, odnosno rast nezaposlenosti. Ekonomsku pojavu koju karakteriše pad proizvodnje, pad zaposlenosti i pad cijena u dva uzastopna kvartala nazivamo recesijom. Dno poslovnog ciklusa karakteriše visoka nezaposlenost (deset, petnaest ili više procenata u zavisnosti od snage ekonomije), proizvodnja znatno niža od potencijalnog proizvoda, vrlo nizak nivo poslovnih investicija, nizak nivo kreditne aktivnosti banaka i opšte siromašenje stanovništva. Formirana defl atorna očekivanja u silaznoj fazi poslovnog ciklusa prijete dodatnim padom poslovne aktivnosti. U ovoj fazi ekonomska politika mjerama fi skalne i monetarne ekspanzije usmjerene na finansiranje investicija u infrastrukturne projekte, uz povećavanje aktivne uloge države u finansiranju istraživanja i razvoja u saradnji sa kompanijama, postepeno povećava tražnju za kapitalnim robama, povećava zaposlenost u proizvodnjama ovih roba, nakon čega slijedi rast kupovne moći stanovništva, iz čega slijedi rast tražnje za fi nalnim robama, te rast stepena iskorištenosti kapaciteta i zaposlenosti kod proizvođača finalnih potrošnih roba. Ova faza poslovnog ciklusa naziva se faza oporavka. 7. Poglavlje - OTVORENA EKONOMIJA – MEĐUNARODNA TRGOVINA, MEĐUNARODNA PLAĆANJA I DEVIZNOKURSNA POLITIKA Autor teorije apsolutnih prednosti u međunarodnoj razmjeni bio je Adam Smith. Smithov model podrazumijeva analizu mogućnosti međunarodne razmjene između dvije zemlje i dvije robe. Ukoliko je jedna zemlja produktivnija u proizvodnji obje robe, tada neće postojati podsticaj za međunarodnu razmjenu. Ako je jedna zemlje produktivnija u proizvodnji jedne robe a druga zemlja u proizvodnji druge robe, postojaće podsticaj za međunarodnu razmjenu. Teoriju komparativnih prednosti utemeljio je britanski ekonomist David Ricardo. Ricardo je svoju analizu koristi od međunarodne trgovine razvio na osnovu analize Adama Smitha. Koristeći model sa dvije zemlje i dvije robe, Ricardo je pokazao da će postojati interes za međunarodnu razmjenu i onda kada je jedna zemlja produktivnija u proizvodnji obje robe. Objašnenje podsticaja za specijalizaciju u proizvodnji između dvije zemlje Ricardo je izveo na osnovu koncepta oportunitetnih troškova. Oportunitetni trošak jedne robe u Ricardovom modelu iskazuje se izgubljenom mogućnošću proizvodnje druge robe. Sve dok postoje razlike u oportunitetnim troškovima postoji podsticaj za međunarodnu razmjenu i specijalizaciju. Svaka od dvije zemlje specijalizira se u proizvodnji one robe u kojoj ima niže oportunitetne troškove. Na taj način obje zemlje imaju koristi od međusobne razmjene. Hekscher-Ohlin-Samuelson model međunarodne razmjene zasnovan je na Ricardovom modelu komparativnih prednosti. Za razliku od Ricardovog modela, HOS model pored dvije zemlje I dvije robe zasniva se i na dva faktora proizvodnje: radu i kapitalu. Objašnjenje podsticaja za međunarodnu razmjenu prema HOS modelu nalazi se u raspoloživosti faktora proizvodnje. Zemlja koja je bogatija radom specijaliziraće se u proizvodnji radno intenzivnih proizvoda i izvoziće te proizvode. Zemlja koja je bogatija kapitalom izvoziće kapitalno intenzivne robe. Paul Krugman je razvio teoriju nove trgovine na osnovu pretpostavke o rastućem prirastu prinosa, za razliku od konstantnog prirasta prinosa koji su pretpostavljali i David Ricardo i trojica autora HOS modela. Rastući prirast prinosa prema Krugmanu moguć je na osnovu proizvodne specijalizacije, proizvodnje u velikim serijama, na osnovu liberalizacije tokova kapitala i efekta umrežavanja.  Efekat umrežavanja podrazumijeva da korištenje jednog proizvoda od strane jednog potrošača utiče na prihvatanje tog proizvoda od strane drugih potrošača i njihovu mogućnost brze komunikacije. Klasičan primjer efekta umrežavanja je korištenje telefona i interneta. Što veći broj ljudi koristi mobilne telefone i internet moguća je brža komunikacija, ušteda u troškovima komuniciranja i proizvodnja uz niže troškove. Teoriju konkurentskih prednosti razvio je Michael Porter. Prema Porteru, koncept komparativnih prednosti u savremenom okruženju globalnih tržišta nije validan. Koncept konkurentskih prednosti zasnovan je na koncentraciji ljudskog kapitala u odabrane sektore. Porter smatra da globalizacija i rast stepena konkurencije u međunarodnim razmjerama ne znači eliminaciju specifi čnosti nacija. U dostizanju konkurentskih prednosti nacionalni identitet ima veoma značajnu ulogu. Osnovni faktori razvoja nacija su različite vrste poticajnih mjera, stalni napor, inoviranje i konkurencija. Trgovinska politika je segment ekonomske politike čije instrumente kreatori ekonomske politike koriste kako bi zemlja ostvarila koristi od integracije u međunarodna tržišta, odnosno kako bi povećala svoju proizvodnu i izvoznu sposobnost, sa jedne strane, te snabdjevenost potrošača na domaćem tržištu uz niže cijene. Instrumenti trgovinske politike su carine, kvote, subvencije, dobrovoljna izvozna ograničenja i kvalitativne mjere zaštite proizvodnje zasnovane na određivanju standarda kvaliteta roba i usluga. Slobodna međunarodna trgovina podrazumijeva ukidanje većine mjera trgovinske politike kojima zemlje štite domaće proizvođače. Međunarodna razmjena roba i usluga, kao i tokovi kapitala u zemlju i iz zemlje u inostranstvo evidentiraju se na osnovu statistike platnog bilansa. Platni bilans predstavlja sistematizovan prikaz svih ekonomskih transakcija jedne zemlje sa inostranstvom tokom jedne godine. Stoga, platni bilans prikazuje poziciju jedne zemlje u međunarodnoj razmjeni i međunarodnim tokovima kapitala. Osnovna tri segmenta platnog bilansa su: bilans tekućih transakcija, bilans kapitalnih i finansijskih transakcija, i neto greške i propusti. U bilansu tekućih transakcija evidentirane su sve transakcije po osnovu izvoza i uvoza roba, izvoza i uvoza usluga, dohodaka rezidenata ostvarenih u inostranstvu i dohodaka nerezidenata u zemlji domaćinu, te jednostrani transferi u zemlju i iz zemlje u inostranstvo. Bilans kapitalnih transakcija obuhvata transakcije kupovine i prodaje prirodnih resursa, kupovine i prodaje licenci, te marketinških prava na zaštićene brendove. U ovaj podbilans se uvrštavaju i otpisi dugova budući da se u tom slučaju radi o promjeni vlasništva. Bilans finansijskih transakcija prema definiciji MMF obuhvata finansijske tokove iz zemlje u inostranstvo i iz inostranstva u zemlju po sljedećim osnovama: neto privatne strane direktne investicije, neto privatne portfolio investicije, neto ostali vidovi privatnog kratkoročnog i dugoročnog kretanja kapitala, neto zvanični tokovi kapitala i promjena sredstva rezervi jedne zemlje. Sve transakcije u platnom bilansu svrstane su u dvije kolone: kreditnu i debitnu. U kreditnu kolonu evidentiraju se sve transakcije platnog bilansa koje dovode do priliva deviza u jednu zemlju, odnosno do priliva kupovne moći. U debitnu kolonu evidentiraju se sve transakcije platnog bilansa koje znače odliv kupovne moći sa domaćeg tržišta. Kreditne stavke platnog bilansa formiraju ponudu deviza na deviznom tržištu, a debitne stavke stvaraju potražnju za devizama na domaćem deviznom tržištu. Deviza je svako potraživanje rezidenta prema nerezidentu izraženo u valuti zemlje nerezidenta. Devize, stoga, proističu iz međunarodne razmjene i međunarodnih tokova kapitala. Izvoznici iz jedne zemlje koji potražuju svoja sredstva od nerezidenata mogu ta potraživanja prodavati na jednom specifi čnom tržištu koje se zove devizno tržište. Kao kupci deviza na deviznom tržištu pojavljuju se svi transaktori kojima su strana sredstva plaćanja potrebna da bi izvršili transakcije koje su svrstane u debitnu kolonu. Sve debitne transakcije su, stoga, izvori tražnje za devizama, a sve kreditne stavke su izvori ponude deviza na deviznom tržištu. Kao posljedica odnosa ponude stranih sredstava plaćanja i tražnje za stranim sredstvima plaćanja formira se vrlo specifi čna cijena. Ta cijena se naziva devizni kurs. Devizni kurs je, prema tome, cijena strane valute izražene u domaćoj valuti. U britanskom sistemu notiranja devizni kurs predstavlja cijenu domaće valute izraženu u stranoj valuti. U Bosni i Hercegovini devizni kurs je cijena jedinice strane valute izražena u konvertibilnim markama. Promjenama deviznog kursa kreatori ekonomske politike mogu stimulisati izvoz, a destimulisati uvoz. Ukoliko jedna zemlja zvanično smanji vrijednost domaće valute, ta mjera se naziva devalvacija. Devalvacijom izvoz postaje atraktivniji, pošto domaći proizvođači dobivaju više jedinica domaće valute za svaku jednicustrane valute zarađenu u inostranstvu. Također, domaći proizvođači postaju cjenovno konkurentniji. Nasuprot tome, devalvacijom uvoz postaje skuplji. Stoga se deviznokursna politika možekoristiti kao podsticajni mehanizam za povećanje izvoza i smanjivanje uvoza. Ukoliko jedna zemlja ima izrazit sufi cit u trgovini sa inostranstvom, u cilju omogućavanja dugoročno stabilnih trgovinskih odnosa sa inostranstvom njene vlasti mogu odlučiti da zvanično povećaju vrijednost domaće valute. Ta mjera se naziva revalvacija. Revalvacijom uvoz postaje jeftiniji, a izvoz skuplji. Revalvacija utiče na smanjivanje velikog sufi cita jedne zemlje u trgovini sa inostranstvom.  Mjere deviznokursne politike moraju biti veoma pažljivo analizirane. Iako se devalvacijom podstiče izvoz a smanjuje uvoz, u malim otvorenim ekonomijama u kojima se većina proizvodnih inputa uvozi mjere devalvacije mogu uticati na značajan rast inflacije zbog rasta cijena uvoznih inputa i, po tom osnovu, rasta proizvodnih troškova što u krajnjem dovodi do smanjivanja, umjesto povećanja konkurentnosti domaćih proizvođača. Četiri osnovna sistema deviznih kurseva su: fiksni, fleksibilni, klizajući i fluktuirajući, premda prema sistematizaciji MMF postoji osam sistema deviznih kurseva koji su vrste/podvrste navedena četiri osnovna. U sistemu fiksnog, fleksibilnog i klizajućeg deviznog kursa postoji centralni devizni paritet oko koga su moguća veća ili manja odstupanja. Klizajući devizni kurs karakterišu češće promjene centralnog deviznog pariteta. U sistemu fluktuirajućih deviznih kurseva ne postoji centralni devizni paritet. Centralne banke su prisutne na deviznim tržištima u sistemima fiksnog, fleksibilnog i klizajućeg deviznog kursa, dok teorijski u sistemu fluktuirajućeg deviznog kursa centralne banke ne sudjeluju na deviznom tržištu. U praksi se dešava da centralnebanke zemalja koje zvanično vode politiku slobodnog fl uktuiranja intervenišu na deviznim tržištima. Multilateralni devizni kursevi se izražavaju kao indeksni brojevi. Efektivni devizni kurs izračunavamo kao geometrijsku sredinu nominalnih deviznih kurseva stepenovanih učešćima zemalja trgovinskih partnera u trgovinskoj razmjeni sa zemljom čiji devizni kurs analiziramo. Realni efektivni devizni kurs dobivamo kao geometrijsku sredinu realnih deviznih kurseva stepenovnih učešćima zemalja trgovinskih partnera. Efektivni devizni kurs I realni efektivni devizni kurs se izračunavaju u odnosu na odabranu baznu godinu. IS-LM-BP model je model ekonomske ravnoteže u otvorenoj ekonomiji. Opšta ekonomska ravnoteža ostvaruje se u tački jednakosti IS, LM i BP funkcija. BP funkcija predstavlja kombinacije dohotka i kamatne stope pri kojima je postignuta ravnoteža platnog bilansa, odnosno jednakost između defi cita bilansa tekućeg računa i suficita računa kapitalnih i finansijskih transakcija, isključujući promjene zvaničnih rezervi, ili jednakost između suficita tekućeg računa i deficita računa kapitalnih i finansijskih transakcija, isključujući promjene zvaničnih rezervi. Opšta ekonomska ravnoteža u otvorenoj ekonomiji podrazumijeva pažljivu koordinaciju mjera monetarne, fi skalne, deviznokursne i trgovinske politike koje jednoj otvorenoj ekonomiji omogućavaju održivi ekonomski razvoj uz nisku stopu infl acije, nisku stopu nezaposlenosti uz platnobilansnu ravnotežu. Malim otvorenim ekonomijama je bitno sužen prostor za vođenje ekonomske politike, pogotovo u situacijama kada vode politiku fiksnog deviznog kursa. Dometi monetarne politike u malim otvorenim ekonomijama su veoma limitirani. Monetarna politika je, ustvari, pasivan segment ekonomske politike. Uz fi ksne devizne kurseve i veoma limitirane domete monetarne politike jedini aktivan segment je fiskalna politika.