Katedra za socijalnu psihologiju PDF

Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet Odsjek za psihologiju KATEDRA ZA SOCIJALNU PSIHOLOGIJU Preddiplomski studij Obvezni kolegiji: Socijalna percepcija i stavovi Interpersonalni i unutargrupni odnosi Neeksperimentalna...

Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet Odsjek za psihologiju KATEDRA ZA SOCIJALNU PSIHOLOGIJU Preddiplomski studij Obvezni kolegiji: Socijalna percepcija i stavovi Interpersonalni i unutargrupni odnosi Neeksperimentalna psihologijska metodologija 2 SOCIJALNA PERCEPCIJA I STAVOVI 1. kolokvij - Socijalna psihologija – znanstvena disciplina koja proučava kako ljudi misle jedni o drugima, utječu jedan na drugog i u kakvim su međusobnim odnosima - Ljudi u pravilu ne razumiju snagu socijalnog utjecaja jer su podložni osnovnoj atribucijskoj pogrešci : Skloni su u objašnjenju ponašanja drugih precjenjivati ulogu osobina ličnosti, a podcjenjivati ulogu situacije Def. Osnovna atribucijska pogreška – sklonost da i svoje ponašanje i ponašanje drugih ljudi objašnjavamo osobinama ličnosti, podcjenjujući snagu socijalnog utjecaja Istraživanje koje je pokazalo važnost socijalne situacije: drukčije ime igre – Wall Street ili Zajednica, te po prirodi kooperativni ili po prirodi kompetitivni sudionici - Zbog ove sklonosti ljudi se mogu opirati socijalno-psihologijskim objašnjenjima, a biti više skloni tumačenju događaja kao psiholozi ličnosti ili klinički psiholozi → razloge nalaze u specifičnim karakteristikama pojedinca - Socijalna psihologija pretpostavlja da su čovjekove kognicije (njegovi misaoni procesi), afektivna stanja (doživljaji i emocije) i ponašanje povezani s njegovom socijalnom okolinom - Interakcija osobe i situacije: Pod osobom psiholozi podrazumijevaju osobine i karakteristike koje pojedinci unose u socijalne situacije Pod situacijom psiholozi podrazumijevaju događaje u okolini ili uvjete koji su izvan osobe Osobe i situacije utječu jedno na drugo na mnogo različitih načina - Što je to jedinstveno čemu pridonosi socijalna psihologija? Naglašava snagu situacije u kojoj se osoba nalazi Može omogućiti točnije predviđanje ponašanja Njen predmet istraživanja je pojedinac u kontekstu socijalne situacije - Socijalnu psihologiju možemo definirati kao znanstvenu disciplinu koja proučava kako stvarna ili zamišljena prisutnost drugih ljudi utječe na čovjekove misli, osjećaje i ponašanje Drugi ljudi mogu na nas utjecati izravnim pokušajima uvjeravanja Drugi mogu na nas utjecati i neizravno, samom svojom prisutnošću Čak i kad drugi ljudi nisu prisutni, često smo pod njihovim utjecajem (uvjerenja, stavovi i vrijednosti) Socijalni utjecaj uključuje ponašanje, misli i osjećaje - Socijalna psihologija se razlikuje od narodne mudrosti i filozofije, jer je ona empirijska znanost o I narodna mudrost i filozofija često nude različita moguća objašnjenja ljudskog ponašanja, koja su sva jednako vjerojatna, a često potpuno suprotna o Zadatak psihologije je da znanstvenim metodama provjeri te pretpostavke i omogući točnije predviđanje čovjekovog ponašanja - Status socijalne psihologije kao discipline: Još uvijek mlada znanost, razvila se tek s 2. svjetskim ratom Allport - "najbolji primjer interdisciplinarne znanosti" Razvila se kao grana psihologije, iako su se njome bavili i sociolozi - Socijalna psihologija u usporedbi s povezanim disciplinama: Sociologija – pruža opće zakonitosti i teorije o društvima, a ne o pojedincima 3  Socijalna psihologija – proučava psihološke procese koji su zajednički svim ljudima i čine ih podložnima socijalnom utjecaju; razina analize je pojedinac u kontekstu socijalne situacije Psihologija ličnosti – proučava obilježja koja pojedince čine jedinstvenima i drugačijima jednog od drugog (individualne razlike) - Je li socijalna psihologija američka disciplina? Kontraargumenti: 1) Gotovo svi najveći autori su europskog porijekla Većina iz Njemačke – Fritz Heider, Solomon Asch, Kurt Lewin Cartwrite je 1974. ustvrdio da je najzaslužniji za razvoj socijalne psihologije Adolf Hitler: da nije bilo 2. svj. rata ne bi "mozgovi" prebjegli iz Europe u SAD, a ne bi se javili ni problemi koje je rat iznio na vidjelo, a koje su socijalni psiholozi proučavali 2) Europska socijalna psihologija doživljava svoje ponovno oživljavanje od prije 20-30 godina Neka od najvećih imena u europskoj socijalnoj psihologiji: V. Britanija – H. Tajfel, M. Hewstone Francuska – S. Moscovici, G. Schadron Njemačka – Wicklund, Frey, Stroebe, Fiedler Belgija – Leyens, Yzerbyt Graz – G. Mikula Poljska – J. Grzelak Češka – Janoušek Razlika između američke i europske socijalne psihologije: Europski znanstvenici više pažnje poklanjaju međugrupnim odnosima i problemima na razini društva u kojem živimo Europski pristup preispituje opravdanost američkog individualizma: npr. sukob ne proizlazi samo iz krive percepcije pojedinaca, nego i iz borbe za moći među grupama Politički događaji u Europi usmjeravaju interes socijalnih psihologa prema društvenim problemima: npr. nezaposlenosti, političkim ideologijama, odnosima među različitim jezičnim i etničkim grupama - Što podrazumijevamo pod socijalnom situacijom? Socijalna psihologija se razlikuje od ostalih društvenih znanosti, jer je ne zanima toliko objektivna socijalna situacija, nego u kojoj mjeri su ljudi pod utjecajem svojih tumačenja, odnosno vlastite konstrukcije socijalne okoline Konstrukcija – način na koji ljudi percipiraju, shvaćaju i tumače socijalni svijet Da bi se razumjelo kako socijalni svijet utječe na ljude, važnije je razumjeti kako ljudi percipiraju, shvaćaju i tumače socijalni svijet, nego spoznati objektivna svojstva samog socijalnog svijeta Utjecaj biheviorizma – psihologijska škola koja naglašava utjecaj pozitivnih i negativnih reakcija okoline na naše ponašanje (naglasak je na objektivnim svojstvima situacije) Doprinosi Gestalt psihologije – psihologijska škola koja naglašava važnost percepcije i subjektivnog tumačenja svijeta (Koffka, Kohler, Wertheimer, Lewin); cjelina je drugačija od zbroja njezinih dijelova Metodologija socijalne psihologije - Socijalna psihologija oslanja se na tri vrste metoda kako bi pružila empirijske odgovore na pitanja o socijalnom ponašanju: 1) Metoda opažanja 4  2) Korelacijski pristup 3) Eksperimentalni pristup - Postavljanje hipoteza i teorija: Inspiracija iz teorija i ranijih istraživanja → znanost je kumulativna te istraživači često izvode hipoteze iz teorija i ranijih istraživanja Hipoteze temeljene na osobnim opažanjima → osobno iskustvo, svakodnevni događaji, napisi u medijima i popularna literatura mogu biti izvor hipoteza koje će se provjeravati - Metoda opažanja: Metoda opažanja odnosi se na sustavno opažanje i mjerenje ponašanja Na sustavni način opažamo procese i na odgovarajući, unaprijed pripremljeni način bilježimo → naglasak je na pripremljenosti i sustavnosti a) Opažanje sa sudjelovanjem – oblik sustavnog opažanja u kojem je istraživač u interakciji s ljudima koje opaža, ali nastoji ni na koji način ne mijenjati situaciju b) Analiza arhivske građe – oblik metode opažanja u kojoj istraživač proučava prikupljene dokumente u nekoj kulturi (npr. dnevnike, romane, časopise i novine, fotografije, filmove, reklame) c) Etnografija – vrsta metode opažanja koju koriste kulturalni antropolozi i socijalni psiholozi kako bi razumjeli grupu ili kulturu; kombinira se opažanje, intervjuiranje i analiza dokumentacije, kako bi se dobila što je moguće cjelovitija slika o određenom društvu, grupi, organizaciji, okolini ili situaciji; opažanje grupe ili kulture iznutra, ne namećući bilo kakve unaprijed stečene predodžbe Ograničenja metode opažanja: Određene vrste ponašanja je teško opažati jer se javljaju rijetko ili samo u privatnosti Ograničena je na određenu grupu ljudi, na određenu sredinu i na određeni oblik aktivnosti Opisuje obrasce ponašanja, ali ne dovodi do razumijevanja odnosa među varijablama ili uzroka ponašanja Kod analize arhivske građe, sadržaj ovisi o izvornom sakupljaču materijala (novinari pišu članke s različitim ciljevima i ne uvrštavaju nužno sve potrebne informacije) Pouzdanost procjenjivača – stupanj slaganja između dvoje ili više ljudi koji nezavisno opažaju i kodiraju podatke - Korelacijski pristup: Korelacijski pristup je postupak sustavnog mjerenja dviju ili više varijabli i određivanja odnosa među njima (tj. u kojoj mjeri se na temelju jedne varijable može predvidjeti druga) Korelacijski pristup se često koristi u anketama, kao i podacima iz opažanja Anketa se koristi kada varijablu koja nas zanima nije lako opažati Anketa – istraživanje u kojem se reprezentativni uzorak ljudi ispituje (često anonimno) o njihovim stavovima i ponašanju Valjanost rezultata ankete ovisi o primjeni na uzorcima koji su reprezentativni za istraživanu populaciju Slučajan izbor može osigurati da je uzorak reprezentativan Prednosti: prosudba o odnosu među varijablama koje je teško opažati, mogućnost zahvaćanja reprezentativnih dijelova populacije Problemi s rezultatima anketa: Pogreške u uzorkovanju Odgovori na pitanja u anketi često mogu biti pod utjecajem načina na koje je pitanje oblikovano ili redoslijeda pitanja Pitanje iskrenosti odgovora 5  Korelacija nije uzročno-posljedična veza: Korelacijski pristup pokazuje samo jesu li dvije varijable povezane, a ne i zašto su povezane, odnosno koja je uzrok, a koja posljedica (možda x uzrokuje y, možda y uzrokuje x, a možda neka treća varijabla uzrokuje i x i y) Uzročno-posljedična veza može se dokazati samo eksperimentalnom metodom, koja sustavno kontrolira događaje i manipulira njima - Eksperimentalni pristup: Metoda u kojoj istraživač slučajno raspoređuje sudionike u različite situacije i osigurava da su te situacije istovjetne po svemu osim po nezavisnoj varijabli Nezavisna varijabla je varijabla kojom istraživač manipulira; to je varijabla za koju se pretpostavlja da uzrokuje promjenu u drugoj varijabli Zavisna varijabla je varijabla koju istraživač mjeri kako bi vidio ovise li promjene o razini nezavisne varijable Uspostavljanje unutarnje valjanosti u eksperimentima: Unutarnja valjanost odnosi se na stupanj u kojem smo sigurni da ništa osim nezavisne varijable nije moglo utjecati na zavisnu varijablu Unutarnja valjanost se postiže kontroliranjem svih irelevantnih varijabli i slučajnim rasporedom u situacije Čak i kad postoji slučajni raspored, prisutna je mala vjerojatnost da su različite karakteristike ljudi neravnomjerno raspodijeljene u različite situacije → kako bi se zaštitili od pogrešnog tumačenja rezultata, znanstvenici računaju razinu značajnosti (p-vrijednost) da su se njihovi rezultati javili slučajno Uspostavljanje vanjske valjanosti u eksperimentima: Vanjska valjanost je stupanj u kojem je rezultate istraživanja moguće generalizirati na druge situacije i druge ljude Životni realizam je stupanj u kojem je neki eksperiment sličan situacijama u stvarnom životu Psihološki realizam je stupanj u kojem su psihološki procesi izazvani u eksperimentu slični procesima u stvarnom životu; često se održava davanjem lažnog objašnjenja pri opisu svrhe istraživanja Mogućnost generalizacije na druge situacije Mogućnost generalizacije na druge ljude Replikacija – ponavljanje istraživanja, često sa sudionicima iz drugih populacija ili u drugačijem okruženju Meta-analiza – statistički postupak koji uzima u obzir prosjek rezultata dvaju ili više istraživanja kako bi se ustanovilo je li učinak NV pouzdan 6  Međukulturalna istraživanja – 2 osnovna cilja: demonstracija univerzalnosti psihološkog procesa ili otkrivanje razlika među ljudima koje su posljedica utjecaja kulture na osnovne psihološke procese Osnovna dilema socijalnih psihologa: Prilikom odlučivanja hoće li provesti terenske ili laboratorijske eksperimente, socijalni psiholozi moraju birati između unutarnje i vanjske valjanosti – između dovoljno kontrole nad situacijom da osiguraju da irelevantne varijable ne utječu na rezultate i osiguravanja da se rezultati mogu generalizirati na svakodnevni život → način razrješenja ove dileme je provođenje i laboratorijskih i terenskih eksperimenata koji istražuju istu pojavu - Etička pitanja u socijalnoj psihologiji: Socijalni psiholozi suočavaju se s konfliktom između želje da njihovi eksperimenti budu realistični i želje da izbjegnu izazivanje nepotrebnog stresa i nelagode kod sudionika Dilema je manje problematična kad istraživači mogu dobiti pristanak obaviještenih sudionika Kako bi se postigao psihološki realizam u eksperimentu, ponekad je potrebno koristiti obmanu sudionika, tj. zavaravanje sudionika lažnim objašnjenjem o svrsi istraživanja U takvom slučaju je nužno na kraju istraživanja okupiti sudionike i ponuditi im objašnjenje s razuvjeravanjem - Temeljna nasuprot primijenjenim istraživanjima: Temeljna istraživanja pokušavaju pronaći najbolji odgovor na pitanje zašto se ljudi ponašaju onako kako se ponašaju, a provode se zbog čiste intelektualne znatiželje Primijenjena istraživanja pokušavaju riješiti određeni socijalni problem - Socijalna psihologija i društveni problemi: Iako su socijalni psiholozi u proučavanju socijalnog ponašanja često motivirani intelektualnom znatiželjom, njih motivira i želja da pomognu u rješavanju društvenih problema Primjena spoznaja iz socijalne psihologije: Radne organizacije (rukovođenje, timski rad, međuljudski odnosi) Zdravlje (obrazovanje o AIDS-u i njegova prevencija) Očuvanje okoliša (poticanje poželjnih ponašanja) Pravo (svjedočenje i donošenje presude) - Ključna istraživanja za razvoj socijalne psihologije: Svoje znanstveno utemeljenje, koje se odvijalo 1930-ih, socijalna psihologija u prvom redu zahvaljuje razvoju specifične metodologije Socijalni psiholozi nisu zainteresirani samo za prisutne socijalne podražaje, nego i za određene dispozicijske faktore (stavove, vrijednosti, uvjerenja) 7  Povijesno gledano, razvoj specifičnih metoda započeo je upravo pronalaženjem tehnika za utvrđivanje tih dispozicijskih faktora – u prvom redu stavova Thurstone i Chave (1929) – “Attitudes can be measured” Povezano s mjerenjem stavova, razvija se ispitivanje javnog mnijenja, što je pridonijelo razvoju uzorkovanja Veliko značenje ima i pojava sociometrijskog mjerenja → Moreno (1934) Sociometrijske tehnike omogućile su uvid u strukturu grupa, te su vrlo široko korištene i u temeljnim istraživanjima i u primijenjenoj socijalnoj psihologiji Poseban pravac u razvoju specifičnih sociopsihologijskih tehnika predstavljaju pokušaji razvoja metoda za sistematsko opažanje Procvat 1950-ih Najpoznatija i najviše korištena tehnika je Balesov sustav za analizu procesa interakcije, kasnije poznat kao SYMLOG (Bales i Cohen, 1979) Usporedo sa snažnim razvojem eksperimentalnog pristupa u području učenja i pamćenja, interes se okreće ka utvrđivanju i manipulaciji socijalnih podražaja Za razvoj specifične eksperimentalne metodologije u socijalnoj psihologiji najznačajniji je doprinos sljedećih autora: Bartlett (1932) – socijalno pamćenje (indijanska priča) Sherif (1936, 1947) – grupni utjecaj (autokinetički efekt; izviđači) Lewin, Lippit & White (1939) – stilovi rukovođenja Metodološke značajke ovih i sličnih istraživanja: Manipuliraju se kompleksne situacijske varijable i provjerava uspješnost manipulacije Pokušava se zadržati što je moguće prirodnija situacija Detaljno opažanje socijalnog ponašanja ukazuje na interes za interpersonalne procese, a ne samo za rezultate (ishode) tih procesa Posteksperimentalnim intervjuima i upitnicima provjerava se jesu li sudionici doživjeli eksperimentalnu situaciju onako kako je eksperimentator zamislio i pokušao ostvariti Zahvaljujući ovim i sličnim istraživanjima, nije slučajno da su mnogi socijalno-psihološki eksperimenti u 1950-ima, 1960-ima i 1970-ima uključivali unaprijed instruirane suradnike eksperimentatora, obmanu sudionika “lažnom uputom” i što su istraživači bili zaokupljeni valjanošću eksperimentalnih manipulacija i posteksperimentalnim ispitivanjem kako su sudionici doživjeli eksperimentalne situacije; osim toga, ovi eksperimenti poslužili su kao izazov mnogim istraživačima da pokušaju operacionalizirati i druge složene socijalne konstrukte i procese Socijalna spoznaja - Kako ljudi misle o sebi i socijalnom svijetu ili, točnije, kako ljudi odabiru, tumače, pamte i koriste socijalne informacije u prosuđivanju i odlučivanju - Dva oblika socijalne spoznaje – jedan je brz i automatski, a drugi je kontrolirano razmišljanje - Automatsko mišljenje – razmišljanje koje nije svjesno, namjerno, voljno i u koje se ne ulaže napor 1) Automatsko mišljenje po shemama: Sheme – spoznajne strukturirane cjeline koje ljudi stvaraju kako bi organizirali svoje znanje o socijalnom svijetu vezano uz neku temu ili područje, i koje utječu na informacije koje ljudi uočavaju, o kojima misle i koje pamte Prvi prvom susretu brzo stvaramo pretpostavke o tome kakve su osobe ti ljudi, koristeći se shemama Kada se primjenjuju na pripadnike socijalne grupe, o njima se obično govori kao o stereotipima 8  Funkcija shema – organiziranje i uvođenje smisla u svijet koji nas okružuje, smanjivanje višeznačnosti Sheme upravljaju pažnjom i pamćenjem – one djeluju kao filteri, ne propuštajući one informacije koje su kontradiktorne ili nekonzistentne s tonom koji prevladava (osim ako se ne radi o informacijama koje su toliko nekonzistentne da ih ne možemo zaboraviti) Ljudsko pamćenje ima sposobnost rekonstruiranja pa ljudi često popunjavaju praznine informacijama u skladu sa svojim shemama Dostupnost – stupanj u kojem su sheme ili koncepti na najistaknutijem mjestu u nečijim mislima i stoga je vjerojatno da će biti upotrijebljeni kada se donose prosudbe o socijalnom svijetu; neke sheme mogu biti trajno dostupne zahvaljujući prošlom iskustvu, dok neke osobine mogu postati trenutno dostupne zbog više prozaičnih razloga Udešavanje – (automatski, nesvjesni) proces kojim nedavna iskustva povećavaju dostupnost neke sheme, osobine ili pojma Sheme se mogu održati i nakon što su se pokazale netočnima → efekt ustrajnosti: nalaz da vjerovanja ljudi o sebi i socijalnom svijetu ostaju postojana i nakon što je dokaz u prilog ovim uvjerenjima opovrgnut Samoispunjavajuće proročanstvo – različito tretiranje djevojčica i dječaka u školi; eksperiment: Rosenthal i Jacobson (1968) – učenici koji će akademski „procvjetati“ u idućoj godini → porast IQ-a → drukčije postupanje učitelja na 4 glavna načina: a) Stvaranje toplijeg emocionalnog ozračja (pružajući im više osobne pažnje, ohrabrenja i podrške) b) Davanje više gradiva za učenje i težeg gradiva c) Pružanje više i bolje povratnih informacija o njihovu radu d) Davanje više prilika za odgovaranje u razredu (kao i omogućavanje da dulje odgovaraju) Kulturalne odrednice shema – sheme se razlikuju ovisno o tome što je važno za određeno kulturu 2) Mentalne strategije i prečaci Heuristike u prosuđivanju – mentalni prečaci koje ljudi koriste da bi brže i efikasnije donijeli prosudbe Heuristika dostupnosti – spoznajno pravilo zasnovano na iskustvu, pri kojem ljudi donose svoje prosudbe na temelju lakoće kojom se mogu nečeg dosjetiti Heuristika reprezentativnosti – mentalni prečac kojim ljudi klasificiraju objekte s obzirom na to koliko su slični tipičnom slučaju Informacija o relativnoj zastupljenosti – informacija o frekvenciji članova različitih kategorija u nekoj populaciji Kahneman i Tversky – ljudi nedovoljno koriste informaciju o relativnoj zastupljenosti, obraćajući najviše pažnje na stupanj u kojem je informacija o konkretnoj osobi reprezentativna za opću kategoriju Heuristika pomaka s uporišta – mentalni prečac kojim ljudi koriste neki broj ili vrijednost kao polaznu točku i zatim se nedovoljno pomaknu od tog uporišta; npr. ako sudac razmišlja koliko godina kazne presuditi i razmišlja o broju 75, mogao bi dosuditi 65, a ako razmišlja o broju 5, mogao bi dosuditi 7 Korištenje pristranog uzorka – stvaranje generalizacija iz uzorka informacija za koje se zna da su pristrane ili atipične - Kontrolirano razmišljanje – razmišljanje koje je svjesno, namjerno, dobrovoljno i u koje se ulaže trud; preuzima ulogu kad se pojave neuobičajeni događaji; zahtijeva motivaciju i mentalnu energiju 9  Kada je ulog velik, ljudi koriste mnogo sofisticiranije strategije, donose ispravnije prosudbe i veća je vjerojatnost da će uočiti činjenice koje se ne slažu s njihovim početnim shemama Automatsko vjerovanje, kontrolirana nevjerica – Gilbert: ljudi su programirani da automatski vjeruju svemu što čuju i vide (proces „vidjeti znači vjerovati“), a tek kasnije kontroliranim razmišljanjem ispitujemo istinitost neke činjenice Početno prihvaćanje informacije → procjena istinitosti prihvaćenih uvjerenja → neprihvaćanje ako je potrebno (prvo je automatski proces, a drugo dvoje kontrolirani) Ironija u procesu potiskivanja misli – potiskivanje misli je pokušaj da se izbjegne razmišljanje o nečemu što nas muči, a što ćemo i tako uskoro zaboraviti; dva procesa: automatski proces motrenja traži dokaz da će se neželjena misao nametnuti u svijesti, a kontrolirani proces djelovanja je pokušaj da sebi odvratimo pažnju kad se ona pojavi → kada proces djelovanja ne može obavljati svoj dio posla jer je npr. osoba umorna, dolazi do stanja pretjerane dostupnosti Mijenjanje prošlosti u mislima: Zamišljanje što je moglo biti – mijenjanje u mislima nekog aspekta prošlosti, a naročito je prisutno ako se čini da se neželjeni događaj lako mogao izbjeći (npr. ako netko padne na ispitu za samo jedan ili dva boda); što je lakše u mislima promijeniti ishod, to je jača emocionalna reakcija na njega (dobitnici srebrne medalje nesretniji od dobitnika brončane) - Unapređivanje ljudskog mišljenja: Učiniti ljude skromnijima u pogledu njihovih sposobnosti rasuđivanja Prepreka pretjerane sigurnosti – činjenica da ljudi obično imaju preveliko povjerenje u točnost svojih prosudbi; prosudbe ljudi nisu obično toliko ispravne koliko oni misle da jesu Izravno poučiti ljude nekim osnovnim statističkim i metodološkim načelima o tome kako ispravno rasuđivati, u nadi da će ta načela primijeniti u svome svakodnevnom životu Priroda i struktura pojma o sebi - Priroda pojma o sebi: William James definirao je osnovni dualizam samoga sebe: to je i objekt, ili pojam o sebi (naše znanje o tome tko smo, spoznati aspekt), i subjekt, ili svijest o sebi (čin razmišljanja o samome sebi, spoznajni aspekt) Ispitivanja na djeci ukazuju da se samospoznaja počinje razvijati u dobi od oko dvije godine Gallup – istraživanja pojma o sebi kod životinja: čimpanze i orangutani posjeduju rudimentarni pojam o sebi (eksperiment s bojom na čelu i ogledalom) Ostala razvojna istraživanja pokazuju da se tijekom djetinjstva i adolescencije pojam o sebi razvija od konkretnog i ograničenog na karakteristike podložne opažanju do apstraktnijeg i usmjerenog na psihološke karakteristike - Struktura pojma o sebi: 1) Socijalni kognitivisti Sheme o sebi = “kognitivne generalizacije o sebi, nastale na osnovi iskustva, koje organiziraju i vode obradu svake informacije koja se odnosi na samog pojedinca” (Markus, 1977) Individualno specifične 2) Teoretičari socijalnih uloga U različitim ulogama koje zauzimamo izražavamo različite aspekte pojma o sebi Različite uloge mogu dijeliti određene zajedničke osobine, reprezentirajući tako kontinuitet u nečijoj ličnosti 10  Uloge su organizirane hijerarhijski, od najvažnijih do najmanje važnih → to znači da neki aspekti pojma o sebi prevladavaju u oblikovanju naših misli i ponašanja, dok ostali dolaze do izražaja samo u specifičnim situacijama Npr. Leary, 1986. – izbor sportova: ljudi koji se definiraju kroz vlastite osobine više biraju individualne sportove i bave se sportom jer se fizički bolje osjećaju, a ljudi koji se definiraju kroz odnose s drugima češće biraju grupne sportove i bave se sportom jer vole da ostali vide kako su oni fizički aktivni - Zašto svi aspekti pojma o sebi ne utječu na ponašanje istovremeno? Sheme o sebi razlikuju po dostupnosti, tj. kako brzo mogu doći u prvi plan Za svaku kognitivnu shemu, pa tako i shemu o sebi, trenutna situacija utječe na dostupnost Znak povezan s nekom našom socijalnom ulogom učinit će neke aspekte našeg pojma o sebi u tom trenutku brže dostupne nego druge - Dio pojma o sebi koji je aktiviran ulogom koju osoba zauzima u nekom trenutku naziva se radni pojam o sebi On se mijenja kad promijenimo ulogu U određenoj mjeri mi postajemo različite osobe kako prelazimo iz situacije u situaciju Predstavlja li to problem? Može li to dovesti do krize identiteta? Točno je upravo suprotno – različitost i kompleksnost pojma o sebi povezana je s nižom razinom stresa Patricia Linville (1985, 1987) Veća kompleksnost pojma o sebi predstavlja svojevrsni ublaživač stresnih događaja Ljudi sa složenijim pojmom o sebi manje su skloni depresiji i bolesti te osjećaju manje promjene u raspoloženju nakon uspjeha ili neuspjeha u jednom području svog života - Razlike u definiranju sebe: 1) Kulturalne razlike u definiranju sebe U mnogim zapadnim kulturama ljudi imaju nezavisan pogled na sebe (definiraju se prvenstveno u terminima vlastitih misli, osjećaja i ponašanja) U mnogim azijskim kulturama ljudi imaju međuzavisan pogled na sebe (definiraju se prvenstveno u terminima svojih odnosa s drugim ljudima) Singelis (1994) – Skala nezavisnosti/međuzavisnosti Unutar kultura također postoje individualne razlike u pojmu o sebi, i te će se razlike vjerojatno povećati kako se povećava doticaj među kulturama 2) Spolne razlike u definiranju sebe Čini se da postoji razlika u načinu na koji muškarci i žene u SAD-u definiraju sebe, pri čemu žene imaju više međuzavisan pogled na sebe nego muškarci → te razlike su, međutim, male, i razlika je više u vrsti odnosa koji su relevantni za sliku o sebi Žene imaju veću međuzavisnost u odnosu, a muškarci veću kolektivnu međuzavisnost Ženama su važniji bliski odnosi, a muškarcima veće grupe i kolektivi (Gabriel & Gardner, 1999) - Unatoč kulturalnim razlikama, ljudi su slični po nekim osnovnim motivima: Za samoprocjenom (Kakav sam?) – točnost u spoznaji sebe Za samopotvrđivanjem (Vrijedim) – potvrđivanje onog u što već vjerujemo Za samouzdizanjem (Bolji sam) – pozitivna povratna informacija 11 - Funkcije pojma o sebi: 1) Organizacijska funkcija – služi nam kao shema koja određuje što primjećujemo, o čemu razmišljamo i što pamtimo (shema je spoznajna struktura koju ljudi stvaraju kako bi organizirali svoje znanje) 2) Emocionalna funkcija – određuje kako se osjećamo uspoređujući svoj stvarni pojam o sebi s idealnim i očekivanim 3) Izvršna funkcija – upravlja našim postupcima i planiranjem budućnosti - Baumeister, Muraven i Tice – „Pojam o sebi je kao mišić i uspjeh u samokontroli ovisi o tome koliko je umoran ili koliko je ojačan vježbom“ →pojam o sebi ima ograničenu količinu energije koju može potrošiti na samokontrolu (npr. ljudi koji su trebali preuzeti samokontrolu nad jednim zadatkom, bili su manje uspješni na sljedećem zadatku samokontrole), objašnjava zašto ljudi često ne uspijevaju održati samokontrolu kad su pod stresom (nošenje sa stresom iscrpljuje vlastite snage tako da ih ostaje manje za druga područja) te navečer (nakon svih izbora i iskušenja tijekom dana), kratkoročno iscrpljivanje otežava provođenje samokontrole, no dugoročno jača samokontrolu - Samopoštovanje: Pod samopoštovanjem (self-esteem) podrazumijevamo vrednovanje ili evaluaciju sebe bilo na pozitivan bilo na negativan način Razvijeno je mnogo mjera za ispitivanje samopoštovanja, od kojih je jedna od najpoznatijih Rosenbergova skala (1979) → nije dobra skala jer je očito što mjeri; možemo samo reći tko ima više, a tko niže samopoštovanje, ali ne i tko ima nisko, a tko visoko samopoštovanje Iako se javljaju povremene promjene u samopoštovanju, većina mjera polazi od pretpostavke da je samopoštovanje stabilno (trait, a ne state) → drugim riječima, neki se ljudi vrednuju pozitivno u većini situacija, dok se drugi većinom procjenjuju negativno Neki aspekti pojma o sebi važniji su za samopoštovanje od drugih. Ljudi se razlikuju u važnosti koju pridaju pojedinim aspektima svog pojma o sebi. Skala samosviđanja/samokompetentnosti (Tafarodi & Swann, 1995) Vrednovanje samog sebe temelji se na nizu različitih iskustava: Doživljaji uspjeha dovode do povećanog samopoštovanja, dok će sniženo samopoštovanje slijediti nakon ponovljenih neuspjeha Zadovoljstvo trenutnim aktivnostima, prijateljstvima i romantičnim vezama doprinosi povećanom samopoštovanju, dok ga nedostaci na ovim područjima smanjuju Fizičke karakteristike i izgled također doprinose samopoštovanju (npr. Tucker, 1983 → samopoštovanje muškaraca povezano s mišićnom masom) Precjenjivanje pozitivnih aspekata našeg pojma o sebi može također biti način definiranja vlastitog samopoštovanja Npr. većina ljudi se smatra fizički privlačnijima nego što ih drugi procjenjuju (Pittenger & Baskett, 1984) Roth, Snyder & Pace (1986) – pola tvrdnji bilo je pozitivno, ali predobro da bi bilo istinito, drugih pola negativno, ali istinito za većinu ljudi; odgovaranje s točno na pozitivne i s netočno na negativne čestice značilo je nerealnu sliku o sebi; više pozitivnih tvrdnji → veće samopoštovanje (nerealistična osnova) Unatoč svojoj nerealističnoj osnovi, pozitivno samovrednovanje se općenito smatra dobrim i oznaka je psihički zdrave osobe. Nisko samopoštovanje se, s druge strane, općenito smatra lošim i ukazuje na poteškoće u funkcioniranju osobe. 12  Često su negativne emocije koje osjećamo posljedica negativnog samovrednovanja; no, na samopoštovanje može utjecati i to kako sebe doživljavamo i što od sebe očekujemo Teorija neusklađenih pojmova o sebi (“self-discrepancy” – Higgins, 1987): do negativnih emocija dolazi zbog nesuglasja između onog kakvi jesmo i onog kakvi bismo željeli ili kakvi mislimo da bismo trebali biti Aktualni pojam o sebi – kakvi smo zaista Idealni pojam o sebi (idealno ja) – kakav bih htio biti (nesuglasje → tuga, depresija) Očekivani pojam o sebi (traženo ja) – što drugi očekuju od mene (nesuglasje → briga, socijalna anksioznost) Preklapanje pojmova o sebi → zadovoljstvo - Razlika između pojmova: Pojam o sebi – sadržaj: kako sebe vidimo Samopoštovanje – vrednovanje tog sadržaja Samopouzdanje – nije isto, vezano uz kompetenciju Kako spoznajemo sami sebe 1) Spoznaja sebe kroz introspekciju: Intuitivno prepoznajemo da je introspekcija, proces spoznaje sebe iznutra i razmatranje vlastitih misli, osjećaja i motiva, jedan od izvora znanja o samome sebi Ljudi se ne oslanjaju na ovaj izvor informacija toliko često koliko misle, tj. provode malo vremena razmišljajući o sebi Čak i kad se posvete introspekciji, razlozi za njihove osjećaje i ponašanja mogu ostati skriveni od njihove svjesne spoznaje "O čemu razmišljaš" Istraživački projekti Hrana Televizija i radio Općenito Razgovor O drugim ljudima O sebi Odmaranje, Kućanski poslovi Vrijeme "Ne razmišljam ni o Posao 0 5 10 15 20 Postotak misli koje pripadaju istoj kategoriji (suma jednaka 100%) Csikszentmihalyi i Figurski (1982) – 8% misli o sebi 13  Usmjeravanje na sebe: teorija svijesti o sebi (self-awareness) – prema teoriji svijesti o sebi, kada se zaista usmjerimo na sebe, uspoređujemo svoje trenutno ponašanje s unutarnjim standardima i vrijednostima; kad postanemo svjesni razlike, pokušavamo je smanjiti usklađivanjem svog ponašanja Ako se trenutne misli i ponašanja ne slažu s našim unutarnjim standardima, možemo: a) Mijenjati ponašanje kako bismo ga uskladili sa svojim standardima b) Pobjeći iz stanja svijesti o sebi Baumeister (1991) je tvrdio da će ljudi, s obzirom da svijest o sebi može biti neugodna, biti motivirani na “bijeg od sebe” kroz auto-destruktivna ponašanja (zlouporaba alkohola, prisilno prejedanje, seksualni mazohizam, samoubojstvo) ili duhovna stanja Svijest o sebi može biti i ugodna, kada zadovoljimo ili premašimo naše standarde, te takvo stanje može biti motivirajuće Bybee i sur. – što ljudi više misle o idealnom sebi, to su više tjeskobni i ljuti Svijest o sebi kao osobina (self-consciousness) – Fenigstein, Scheier i Buss (1975) sastavili su Skalu svijesti o sebi (“Self-Consciousness Scale”) koja mjeri tipičnu sklonost da se pažnja usmjerava na sebe u privatnim ili javnim aspektima Skala svijesti o sebi ima 2 dimenzije: a) Privatna svijest o sebi – uključuje usmjerenost na osobne aspekte pojma o sebi, kao što su tjelesne senzacije, uvjerenja, stavovi, raspoloženja i osjećaji “Uvijek se trudim shvatiti samog sebe”, “Često razmišljam o sebi” “Općenito sam osjetljiv na svoje unutrašnje osjećaje” b) Javna svijest o sebi – briga o tome kako se prikazujemo u socijalnom svijetu i svijest o tome kako nas vide drugi Prosuđivanje zašto se osjećamo kako se osjećamo: iskazivanje više nego što znamo (Nisbett i Wilson) → mnogi naši kognitivni procesi događaju se izvan naše svijesti – svjesni smo konačnog rezultata našeg mišljenja, ali ne i procesa kojim smo došli do njega Nisbett i Wilson – eksperiment s električnom pilom :P gledanje dokumentarca u uvjetima buke i uvjetima bez buke Eksperimenti s rubljem na policama – ispitanici preferirali rublje koje je bilo više desno, iako nisu bili svjesni utjecaja smještaja rublja na njihove procjene Introspekcija nas ne mora dovesti do stvarnih uzroka naših osjećaja ili ponašanja, ali ćemo se uspjeti uvjeriti da jest Istraživanja su pokazala da, iako ljudi imaju čvrste teorije uzročnosti o čimbenicima koji su utjecali na njihovo raspoloženje i stavove, ove teorije su često pogrešne Posljedice introspekcije o razlozima: Postoji i naličje introspekcije o razlozima prilikom donošenja odluke – jednostavno, možemo doći do netočnih razloga Možemo sami sebe uvjeriti da su ti neispravni razlozi točni, što će dovesti do mijenjanja naših stavova o tome kako se osjećamo kako bi ih prilagodili razlozima – učinak poznat kao promjena stava zbog navođenja razloga 2) Spoznaja sebe putem opažanja vlastitog ponašanja: Zaključivanje kakvi smo iz načina na koji se ponašamo: Teorija samopercepcije Prema Bemovoj teoriji samopercepcije, otkrivamo što osjećamo opažajući ono što radimo Teorija samopercepcije – skloni smo zaključivati o svojim osjećajima polazeći od ponašanja ako su naši početni osjećaji slabi ili nejasni; koristit ćemo svoje ponašanje kao izvor znanja o sebi ako zaključimo da smo ponašanje slobodno izabrali (tj. ljudi prosuđuju 14  odražava li zaista njihovo ponašanje kako se osjećaju ili je situacija ta koja ih je navela da postupe na određeni način) Intrinzična motivacija je želja za upuštanjem u neku aktivnost zato što u njoj uživamo ili je smatramo zanimljivom Ekstrinzična motivacija je želja za upuštanjem u neku aktivnost zbog nagrade ili pritisaka izvana Kada smo nagrađeni za bavljenje aktivnošću za koju smo intrinzično motivirani, možemo podcijeniti stupanj u kojem je naše ponašanje bilo intrinzično motivirano → ova pojava je poznata kao efekt suvišnog opravdanja Nedavna istraživanja su ukazala na uvjete pod kojima se efekt suvišnog opravdanja može izbjeći: a) Ako je početni interes za zadatak nizak umjesto visok b) Ako je nagrada ovisna o uratku (temeljena na kvaliteti), a ne ovisna o zadatku (vezana uz čisto izvođenje) c) Ako se ljude podsjeti da mogu izvršavati zadatke zbog intrinzičnih razloga čak i kada su dodatno ekstrinzično motivirani za sudjelovanje u njima Razumijevanje vlastitih emocija: Dvofaktorska teorija emocija (Schachter) → Postavka da je emocionalni doživljaj rezultat procesa opažanja samog sebe u dva koraka, tijekom kojega ljudi prvo osjete fiziološko uzbuđenje, a zatim za njega traže prikladno objašnjenje; Schachter i Singer – eksperiment sa Suproxinom (zapravo epinefrin u jednoj, a placebo u drugoj skupini) → 2 varijable: uzbuđenje i emocionalno objašnjenje tog uzbuđenja Nalaženje pogrešnog uzroka: Pogrešna atribucija uzbuđenja – proces u kojem ljudi donose pogrešne zaključke o tome što je uzrok toga kako se osjećaju (npr. gledamo horor s privlačnom osobom i smatramo da nam srce jače kuca zbog te osobe, a ne zbog horora); Dutton i Aron – pripisivanje tjelesnih simptoma uzbuđenja privlačnoj ženi umjesto visokom mostu na kojem su ispitanici stajali (više muškaraca kojima je žena pristupila na mostu ju je kasnije pozvalo vani nego muškaraca kojima je pristupila dok su sjedali na klupi) Tumačenje socijalne okoline: Teorije emocija temeljene na kognitivnoj procjeni – teorije prema kojima su emocije rezultat naših tumačenja i objašnjenja događaja, čak i u odsustvu fiziološkog uzbuđenja; dvije vrste procjena: 1. Shvaćanje ima li događaj dobre ili loše posljedice po vas, 2. Vaše tumačenje toga što je do događaja dovelo 3) Spoznaja sebe putem opažanja drugih ljudi: Ono što nam drugi kažu o nama je vrlo važan izvor znanja o sebi = princip reflektirane procjene ili zrcalnog odraza Relevantni drugi: npr. Hoelter, 1984. – spolne razlike na srednjoškolcima Spoznaja sebe kroz usporedbu s drugima: Prema teoriji socijalne usporedbe (Festinger, 1954), kad se u nastojanju da provjerimo vlastita mišljenja i sposobnosti ne možemo osloniti na fizičku realnost, okrećemo se socijalnom realitetu; drugim riječima, težimo provjeri vlastitih doživljaja, mišljenja i sposobnosti uspoređujući se s drugim ljudima Kada se upuštamo u socijalnu usporedbu? – kad ne postoje objektivni standardi kojima bismo se izmjerili i kada osjećamo određenu nesigurnost u pogledu toga kakvi smo u nekom području S kime se uspoređujemo? – Gilbert i sur.: sa svakim tko se nalazi oko nas u početku, a nakon toga s onima koji su nam najsličniji po iskustvima u području u kojem se uspoređujemo (najinformativnije) 15  Joanne Wood (1989) smatra da postoje tri razloga zbog kojih se ljudi upuštaju u socijalnu komparaciju - evaluacija, napredovanje i samouzdizanje; s kim ćemo se uspoređivati u konkretnoj situaciji ovisi u svrsi usporedbe Kada nam je cilj evaluacija vlastitih karakteristika, služimo se socijalnom komparacijom kako bismo dobili što točniju sliku o sebi; stoga za usporedbu izabiremo osobe koje su nam što sličnije u relevantnim aspektima Kada je cilj socijalne komparacije napredovanje ili poboljšanje, usporedba s nekim tko je bolji od nas na relevantnoj dimenziji, a po svemu drugom nam je sličan, omogućuje nam da i mi postanemo bolji; uspoređivanje s boljima od nas naziva se uzlazna socijalna usporedba Konačno, socijalnom komparacijom možemo se služiti i ako nam je cilj samouzdizanje, tj. pokušaj uvjeravanja samog sebe da smo bolji nego što jesmo; prema Wood (1989), tada se uspoređujemo s onima koji su “slabiji” od nas (silazna socijalna usporedba) → jača samopoštovanje, ovo se događa i kad uspoređujemo svoj sadašnji uradak s prijašnjim koji je bio lošiji Socijalna komparacija može nam također biti od koristi u procjenjivanju primjerenosti vlastitog emocionalnog doživljaja → o tome rječito govore istraživanja koja je provodio Schachter (1959) u području afilijacije i provjere hipoteze da strah intenzivira afilijativni motiv (potrebu da budemo s drugim ljudima) Samopredstavljanje – kako se prikazujemo drugim ljudima - Kroz samopredstavljanje pokušavamo drugima pokazati tko smo, ili kakvi hoćemo da ljudi vjeruju da jesmo - Upravljanje dojmovima javlja se kada svjesno ili nesvjesno ravnamo pažljivo planiranom prezentacijom sebe drugima, kako bismo ostvarili određeni cilj ili potrebu u socijalnoj interakciji - “Cijeli svijet je pozornica” W. Shakespeare - Prvi koji je skrenuo pažnju na ovaj proces bio je sociolog Goffman (1959, 1967), koji se u svojoj teoriji samoprezentacije u svakodnevnom životu poslužio analogijom s kazalištem: Goffman opisuje socijalnu interakciju kao kazališnu predstavu u kojoj se svaki pojedinac koristi pažljivo odabranim verbalnim i neverbalnim ponašanjem kako bi izrazio samog sebe, kao glumac koji igra ulogu → razlikuje se ponašanje na pozornici (“frontstage”) i iza nje (“backstage”) - Neki ljudi smatraju upravljanje impresijama namjernom strategijom kojom se služimo da manipuliramo drugim ljudima, za razliku od izražavanja svojih pravih osjećaja i uvjerenja → takvo shvaćanje je najčešće pogrešno (Tetlock i Manstead, 1985): dok bira koji će aspekt svog identiteta prikazati u određenoj situaciji, pojedinac može birati između podjednako točnih aspekata svog pojma o sebi - Strategije samopredstavljanja – Jones i Pittman (1982) identificirali su pet glavnih strategija samoprezentacije, od kojih je svaka organizirana tako da se njome ostvari određeni cilj: 1) Umiljavanje je proces u kojem se ljudi slažu s drugom osobom ili je hvale, pokušavajući joj se svidjeti i uspostaviti s njom dobar odnos 2) Samoisticanje je proces u kojem ljudi opisuju svoje jake strane i trude se impresionirati svojim postignućima, s ciljem da se pokažu kompetentnima 3) Zastrašivanje je proces u kojem ljudi pokušavaju kontrolirati interakciju primjenom sile, stvarajući sliku o sebi kao opasnoj osobi i nastojeći izazvati strah 4) Predstavljanje uzora je proces u kojem ljudi stvaraju dojam o vlastitom integritetu i moralnoj vrijednosti, kako bi izazvali osjećaj krivnje kod druge osobe 5) Bespomoćnost je proces u kojem osoba naglašava svoju slabost i ovisnost o drugoj osobi, kako bi izazvala njenu samilost 16 - Samoprezentacija nije ograničena na pet glavnih strategija koje opisuju Jones i Pittman - Samootežavanje/samoopterećivanje (self-handicapping) je postavljanje prepreka samome sebi koje smanjuju vjerojatnost uspjeha u zadatku, kako bismo, ako postignemo slabi uradak, mogli okrivljavati okolnosti, a ne svoje sposobnosti - Postoji i blaži oblik samootežavanja, a to je kad ne stvaramo sami sebi prepreke, već samo unaprijed smišljamo isprike za slučaj da ne uspijemo - Individualne razlike u samopredstavljanju Svatko od nas se koristi samopredstavljanjem, no postoje značajne razlike u stupnju u kojem ljudi mogu i zaista kontroliraju vlastitu prezetaciju; neki ljudi upravljaju impresijama drugih češće i s većim uspjehom od drugih Javna svijest o sebi = briga o tome kako se prikazujemo u socijalnom svijetu i svijest o tome kako nas vide drugi (Scheier i Carver, 1981). U Skali svijesti o sebi na nju ukazuju čestice: “Brinem se što drugi ljudi misle o meni” “Svjestan sam kako izgledam” “Vodim računa o stilu kojim radim nešto”. Osobe s visokom javnom svijesti o sebi vode više računa o tome kako ih drugi vrednuju i osjetljiviji su na socijalno odbacivanje, dok one s niskom javnom svijesti o sebi pokazuju manju brigu za ovu vrstu evaluacije Hass, 1984. – slovo E na čelu Pojam samomotrenje (self-monitoring), kojeg je uveo Mark Snyder (1974, 1979), također ukazuje da se ljudi razlikuju u stupnju u kojem mogu i zaista primjenjuju kontrolu nad svojom verbalnom i neverbalnom samoprezentacijom Skala samomotrenja (SMS) – Snyder, 1974 Visoki rezultat na SMS = osobe koje su izuzetno osjetljive za ekspresiju i samoprezentaciju drugih u socijalnoj situaciji i koriste se time kao ključem za usmjeravanje vlastite prezentacije, s ciljem upravljanja tuđim impresijama Brzo uče što je socijalno prikladno u novim situacijama, imaju dobru kontrolu nad vlastitom emocionalnom ekspresijom i efikasno se služe tim sposobnostima u stvaranju impresije koja odražava bilo koji aspekt njihovog pojma o sebi kojeg žele da drugi vide U socijalnoj situaciji oni traže i konzultiraju informacije dobivene socijalnom komparacijom o prikladnom obliku ponašanja Niski rezultat na SMS = osobe koje ne teže promatranju drugih, usmjeravanju ili kontroliranju impresije koju ostavljaju na druge Ponašaju se u skladu sa svojim osjećajima, stavovima i mislima neovisno je li to prikladno u nekoj socijalnoj situaciji ili nije Za njih je mnogo vjerojatnije da će pokazivati konzistentnu sliku o sebi u nizu različitih situacija - Samomotrenje i javna svijest o sebi: Ova dva koncepta su povezana, ali samo umjereno (r =.20) Osoba s visokom javnom svijesti o sebi može biti svjesna impresije koju ostavlja, ali se ne ponašati u skladu s tom informacijom Visoki na samomotrenju koristit će se tom informacijom kako bi upravljali svojom prezentacijom u interakciji s drugima Drugim riječima, visoka javna svijest o sebi može biti nužna za samomotrenje, ali nedovoljna za upravljanje impresijama 17 Socijalna percepcija – Kako doživljavamo druge ljude - Socijalna percepcija je disciplina koja proučava na koji način stvaramo dojmove i donosimo zaključke o drugim ljudima - Područja socijalne percepcije: 1) Neverbalno ponašanje 2) Stvaranje dojmova 3) Implicitne teorije ličnosti 4) Atribucije 1. Neverbalna komunikacija - Neverbalno ponašanje se koristi za: Izražavanje emocija Pokazivanje stavova Odražavanje osobina ličnosti Poticanje ili mijenjanje verbalne komunikacije - Neverbalna komunikacija se definira kao način kojim ljudi komuniciraju bez riječi, bilo namjerno, bilo nenamjerno - Neverbalni znakovi uključuju izraze lica, ton glasa, geste, položaj tijela ili pokret, dodir i pogled - Izrazi lica: Charles Darwin je vjerovao da je ljudsko izražavanje emocija univerzalno – da svi ljudi na isti način izražavaju i tumače emocije izrazima lica Istraživanja pokazuju da je Darwin bio u pravu za šest glavnih emocionalnih ekspresija: srdžba, sreća, iznenađenje, strah, gađenje i tuga Keltner – specifičan izraz za nelagodu Iako su izrazi osnovnih emocija univerzalni, kultura u kojoj živimo ipak utječe na izražavanje emocija Čimbenici koji smanjuju točnost dekodiranja emocija: mješavine osjećaja – izrazi lica pri čemu jedan dio lica izražava jednu emociju, a drugi dio izražava drugačiju emociju; nepokazivanje emocija (ono je u jednom istraživanju imalo negativan učinak na kog. funkcioniranje i krvni tlak); različita pravila pokazivanja emocija u različitim kulturama U svakoj kulturi postoje specifična pravila za pokazivanje emocija koja određuju kada je i kome prikladno pokazati različita neverbalna ponašanja - Paraverbalna komunikacija: Iako glasom prvenstveno šaljemo verbalnu poruku, on nam služi i kao sredstvo neverbalne komunikacije Ton glasa, spuštanje ili podizanje glasa, ubrzani ili usporeni govor, naglašavanje pojedinih riječi, umetnute pauze i sl. služe nam za ostvarivanje svih navedenih funkcija kojima služi neverbalno ponašanje - Kontakt očima i pogled su vrlo moćni neverbalni znakovi: Širom otvorene oči i proširene zjenice pokazatelj su sviđanja Smještaj i duljina pogleda ukazuje na interes i emocije i pomaže nam u usklađivanju komunikacije s drugom osobom Skrivanje pogleda često je znak neiskrenosti, ali može biti i znak neugode - Geste ili pokreti rukama također olakšavaju komunikaciju; postoje razne vrste gesta: Amblemi su neverbalne geste koje zamjenjuju verbalnu poruku (mogu se koristiti samostalno); imaju dobro poznato značenje unutar određene kulture, no među kulturama mogu izazvati nesporazum 18  Ilustratori su geste koje koristimo kako bi ilustrirali ili pojasnili verbalnu poruku i nemaju značenja ako ih se koristi samostalno - Dodir: Pokazuje naklonost, bliskost, ugodnost i ponekad dominiranje Određen je s tri faktora: stupnjem sviđanja i privlačnosti, stupnjem poznatosti i bliskosti, moći i statusom Kulture se razlikuju u prikladnosti korištenja dodira u komunikaciji - Korištenje osobnog prostora Neverbalno ponašanje koje uveliko varira među kulturama: Razlikujemo nekoliko zona: a) Intimna zona – do 45 cm b) Osobna zona (obitelj i prijatelji) – do 1.20 m c) Socijalna zona (društveni i poslovni odnosi) – 1.20 do 3 m d) Javna zona (nepoznati) – više od 3 m - Držanje tijela: Način na koji stojimo ili sjedimo može biti vrlo jasan pokazatelj onog što osjećamo Otvoreni položaj ruku i nogu = naklonost Prekrižene ruke i noge = oprez, nesigurnost - Izgled: Odjeća koju imamo na sebi, frizura i stil služe nam za samopredstavljanje. Pokazuju kako sebe percipiramo i kako bismo voljeli da nas i drugi vide. Naravno, prosuđivanje osobe prema izgledu može često dovesti do pogrešaka. - Kako točno interpretirati neverbalnu komunikaciju? Ni jedan neverbalni znak nema univerzalno značenje, stoga treba biti pažljiv pri interpretaciji Treba se usmjeriti na više NV znakova kako bi se vidjelo slažu li se međusobno Treba pratiti i ono što ljudi govore i ono što pokazuju Ako ljudi govore jedno, a rade drugo, NV znak je obično točniji jer nad njim imamo slabiju kontrolu Treba voditi računa o situaciji i kontekstu - Spolne razlike u neverbalnoj komunikaciji: Žene su bolje od muškaraca i u kodiranju i u dekodiranju neverbalnog ponašanja, ako ljudi govore istinu Muškarci su, međutim, bolji u otkrivanju laži Ovaj se nalaz može objasniti pod vidom teorije socijalnih uloga (Alice Eagly), koja navodi da je do spolnih razlika u socijalnom ponašanju došlo zbog društvene podjele rada među spolovima (Ž: osjetljivost za druge i komuniciranje, prilagodljivost, pristojnost → Rosenthal i De Paulo: žene su sposobne dekodirati neverbalne znakove laganja, ali su sklone iz pristojnosti te svoje vještine isključiti) Judith Hall – sklonost žena da budu neverbalno pristojne osobito je jaka u kulturama u kojima su one najviše potlačene 2. Stvaranje dojmova o drugim ljudima - Za stvaranje dojmova o drugim ljudima važan je redoslijed kojim smo dobili informacije o njima, što se najčešće očituje kroz efekt primarnosti (Asch, 1946) – pojavu da prve informacije više utječu na dojam koji stvorimo - Hipoteza o asimilaciji – značenje svake nove informacije mijenja se pod utjecajem prethodnih informacija 19 - Luchins (1957) – kada informacije prikazuju osobu u različitom svjetlu, prve informacije se tumače kao trajne osobine, a kasnije oprečne informacije kao odraz trenutnih stanja, eksperiment: glavni lik bio je prikazan kroz priču (odlazak na fakultet i povratak kući) pri čemu su varirane osobine u ta 2 dijela + - ili - + ; K grupa čitala samo 1. ili samo 2. dio - Anderson – hipoteza o uprosječivanju: kasnije informacije jednostavno manje pridonose ukupnom prosjeku 1) Na prve informacije obraća se više pažnje 2) Kasnije informacije smatraju se manje važnima - Efekt primarnosti gubi se pod određenim uvjetima: 1. Kad opažače upozorimo da uzmu u obzir sve informacije (Anderson & Hubert, 1963) 2. Kad se opažače uputi da formiraju novi dojam nakon svake nove informacije (Stewart, 1965) 3. S povećanjem vremenskog razmaka između davanja informacija i izražavanja dojma - U ovom posljednjem slučaju dolazi do efekta recentnosti, tj. zadnje informacije više utječu na dojam o osobi - Kako nismo savršeni obrađivači informacija, prilikom stvaranja dojmova o drugim ljudima često činimo pogreške: Pogreška prvog dojma – sklonost da prosuđujemo ljude pod utjecajem dojma kojeg smo stvorili kad smo ih prvi put vidjeli Halo-efekt – općeniti povoljan ili nepovoljan dojam o pojedincu utječe na sve druge prosudbe o njemu - Svaki čovjek ima svoj jedinstveni način doživljavanja drugih ljudi, svoje mjerilo ili osobnu jednadžbu - Dojmovi jednog promatrača o različitim ljudima često su sličniji nego dojmovi različitih promatrača o istoj ciljnoj osobi - Postoje i privremene odrednice dojmova koje stvaramo, među kojima je vrlo važno naše raspoloženje u tom trenutku ili prethodna kognitivna udešenost - Ni sam sadržaj informacija nije jednako važan – neke informacije smatramo središnjima, a neke perifernima za stvaranje dojma o osobi (npr. topao/hladan – središnja informacija, pristojan/nepristojan – periferna) - Topla osoba/hladna osoba – Asch (1946) → kritika: preumjetna situacija u laboratoriju; Kelley (1950) – životopis gostujućeg profesora (varirao topla/hladna osoba) - Schneider (1978) – bilo koja crta ličnosti može biti centralna ako je ona asocijativno povezana s dimenzijom o kojoj se formira dojam (pristojan/nepristojan bi možda bila središnja informacija u slučaju konobara) - Kako se organiziraju asocijacije kad je u pitanju socijalna percepcija? Rosenberg & Nelson (1968) – tražili od velikog broja sudionika da procijene niz različitih osoba koje poznaju; FA ukazala na dvije temeljne dimenzije: socijalno +/-, intelektualno +/- (nisu savršeno ortogonalne dimenzije, toplo-hladno jako blizu polu socijalne dimenzije) 3. Implicitne teorije ličnosti: popunjavanje praznina Implicitna teorija ličnosti je vrsta sheme koju ljudi koriste kako bi grupirali različite osobine ličnosti koje se javljaju zajedno; primjerice, mnogi ljudi vjeruju da će osoba koja je ljubazna biti i velikodušna Svatko od nas ima svoje implicitne teorije ličnosti – uvjerenja o tome koje osobine su međusobno povezane, a koje nikako ne mogu biti prisutne kod iste osobe 20  Korištenje ovih teorija pomaže nam da brzo stvorimo detaljne dojmove o drugim ljudima na osnovi samo nekoliko informacija koje imamo o njima – praznine popunimo osobinama koje smatramo da su povezane s ovima o kojima smo primili informaciju Uloga kulture u implicitnim teorijama ličnosti – Hoffman i suradnici (1986) otkrili su da kulturalne implicitne teorije ličnosti utječu na to kakve dojmove ljudi stvaraju o drugima Engleski i kineski govornici trebali su prepričavati priču i gledale su se osobine koje nisu bile u priči nego su ih oni naknadno dodali → utjecaj jezika Utjecaj kulture na implicitne teorije ličnosti Prosječan broj novih shem atskih osobina 1,50 1,40 1,30 1,20 1,10 1,00 0,90 0,80 0,70 Umjetnički tip (zapadna 0,60 implicitna teorija ličnosti) 0,50 0,40 Shi gu tip (kineska 0,30 implicitna teorija ličnosti) 0,20 0,10 0,00 Engleski govornici koji Kineski govornici koji Kineski govornici koji su čitali priče na su čitali priče na su čitali priče na engleskom jeziku engleskom jeziku kineskom jeziku - Samoispunjavajuće proročanstvo: Ljudi kao svakodnevni teoretičari: sheme i njihov utjecaj Samoispunjavajuće proročanstvo: slučaj kada ljudi (1) imaju očekivanje o tome kakva je druga osoba, što (2) utječe na njihovo ponašanje prema toj osobi, što (3) izaziva da se ta osoba ponaša u skladu s početnim očekivanjima, čineći tako da se ta očekivanja pokažu istinitima Rosenthal & Jacobson (1968) – eksperiment s „darovitim“ učenicima 4. Atribucije - Atribuiranje uzroka: Odgovaranje na pitanja “Zašto?” - Atribucija uzroka: Atribucijski pristup proizlazi iz kognitivne socijalne psihologije, koja stavlja naglasak na kognitivne procese kao medijatore između situacije u kojoj se osoba nalazi i njegovog ponašanja i djelovanja Umjesto da pasivno promatraju što se oko njih događa, ljudi izvode značenja iz ponašanja, zaključuju o uzrocima i razlozima za opažene događaje, zaključuju o karakteristikama ljudi povezanih s tim događajima – konstruiraju svoj socijalni realitet Atribucijska teorija opisuje kako ljudi objašnjavaju uzroke vlastitog ponašanja i ponašanja drugih ljudi Temeljna pretpostavka je da ljudi tragaju za konstantnostima u svojoj okolini, kako bi imali doživljaj kontrole i mogućnosti predviđanja događaja u budućnosti Pod “atribucijskom teorijom” podrazumijeva se mnogo različitih teorija → osnovna ideja koja povezuje sve te teorije je da ljudi tumače događaje u terminima njihovih uzroka i da ta tumačenja imaju značajnu ulogu u determiniranju reakcija na te događaje - U procesu atribuiranja moguće je razlikovati: 1) Antecedenti – informacije, vjerovanja, motivacija, individualne razlike 2) Atribucije – percipirani uzrok 3) Posljedice – očekivanja, emocije, ponašanje SVEOBUHVATNI MODEL ATRIBUCIJSKOG PROCESA (Kelley i Michela, 1980) 21 - Priroda atribucijskog procesa: Ne obuhvaćaju sve teorije atribucija cijeli proces Istraživači zainteresirani za kognitivne i motivacijske procese usmjerili su se prvenstveno na vezu između antecedenata i atribucija, a oni zainteresirani za dinamiku ponašanja na vezu između atribucija i posljedica U oba slučaja, pretpostavlja se da kauzalne atribucije imaju centralnu ulogu u ljudskom ponašanju; na njima se osniva čovjekovo razumijevanje uzročno-posljedične strukture svijeta i zbog toga su one važne determinante njegove interakcije s tim svijetom Ocem atribucijske teorije smatra se Fritz Heider (1946/1958) → on je vjerovao da se i obični ljudi ponašaju kao znanstvenici-amateri, koji pokušavaju razumjeti ponašanje drugih ljudi povezujući djeliće informacija dok ne dođu do razumnog objašnjenja Predložio je jednostavnu podjelu objašnjenja koje ljudi daju na: unutarnje ili internalne atribucije (stavovi, uvjerenja, osobine ličnosti i druge karakteristike osobe čije ponašanje objašnjavamo) i vanjske ili eksternalne atribucije (karakteristike situacije u kojoj je osoba, tj. podražaj koji je izazvao opaženo ponašanje) - Model kovarijacije (Kelley, 1967): Jedan je od najprikladnijih modela za objašnjavanje općih pravila atribucije kauzalnosti Teorija koja navodi da, u nastojanju da donesemo atribuciju o tome što je uzrokovalo ponašanje neke osobe, sustavno uočavamo obrazac između prisustva i odsustva mogućih uzroka i javljanja ili nejavljanja istog ponašanja Kao odgovor na pitanje čemu će se najvjerojatnije atribuirati neki događaj, Kelley predlaže tzv. princip (načelo) kovarijacije: "Neki efekt atribuirat će se uzroku koji je prisutan kada i taj efekt, a odsutan kada i efekt izostane." Međutim, percepcija kovarijacije može biti pod velikim utjecajem promatračevih prekoncepcija o uzročno-posljedičnim odnosima, pa čak i potpuno pogrešna; stoga princip kovariranja treba ograničiti na percipiranu kovarijaciju Model kovarijacije navodi da, u pokušaju da formiramo atribuciju o uzrocima nečijeg ponašanja, sustavno uočavamo pravilnosti između prisutnosti (ili odsutnosti) mogućih uzroka tog ponašanja i usmjeravamo se na informaciju o konsenzusu, distinktivnosti i konzistenciji, koju nalazimo u situaciji Informacija o konsenzusu/suglasnosti – informacija o tome kako se drugi ljudi, osim izvođača, odnose prema objektu Informacija o distinktivnosti/različitosti – informacija o tome koliko se izvođačevo ponašanje razlikuje od situacije do situacije Informacija o konzistentnosti/dosljednosti – informacija kako se izvođač odnosio prema objektu tijekom vremena i u različitim situacijama Ljudi će najvjerojatnije formirati internalne atribucije (pripisati ponašanje osobinama izvođača) kada su konsenzus i distinktivnost (suglasnost i različitost) niski, a konzistencija (dosljednost) visoka, dok će najvjerojatnije formirati eksternalne atribucije (pripisati ponašanje objektu i/ili situaciji) kada su i konsenzus i distinktivnost i konzistentnost visoki Ako je dosljednost mala, ne možemo donijeti ni jasnu unutarnju niti vanjsku atribuciju, nego posežemo za posebnim oblikom eksternalne atribucije → atribucija specifičnoj situaciji Implikacije Kelleyeva modela su da određene kombinacije informacija vode do određenih atribucija McArthurova (1972) je eksperimentalno provjeravala Kelleyev model manipulirajući informacije koje je ispitanicima dala u obliku priče o fiktivnoj osobi; na osnovi 8 mogućih 22  kombinacija triju nezavisnih varijabli (niski/visoki konsenzus, niska/visoka konzistentnost i niska/visoka distinktivnost) ispitanici su trebali odrediti što je uzrok opisanom ponašanju McArthur (1972) - PRIMJER PODRAŽAJNOG MATERIJALA: PONAŠANJE: "Jim se smije komičaru." KONSENZUS visoki "Svi se smiju komičaru." niski "Nitko drugi se ne smije komičaru." KONZISTENTNOST visoka "Jim se i prije uvijek smijao tom komičaru." niska "Jim se nikada prije nije smijao tom komičaru." DISTINKTIVNOST visoka "Jim se ne smije ni jednom drugom komičaru." niska "Jim se smije svim komičarima." Model kovarijacije pretpostavlja da ljudi uzročne atribucije stvaraju racionalno i logički Iako je ovakva složena obrada informacija očito u našem interesu, zahtjevi koji se postavljaju pred nas su često preveliki, a naš kognitivni kapacitet je ograničen, tako da često naša percepcija nije u skladu s teorijom S druge strane, postoje i motivirane ili egocentrične pristranosti u zaključivanju koje mogu interferirati s točnošću percepcije sebe i drugih Nekoliko istraživanja potvrdilo je da ljudi često donose atribucije na ovaj način, uz dvije iznimke: Ljudi se ne koriste informacijom o suglasnosti toliko koliko Kelleyeva teorija predviđa (više se oslanjaju na dosljednost i različitost) Ljudi nemaju uvijek relevantne informacije koje su im potrebne o sve tri Kelleyeve dimenzije, a ipak nastavljaju s atribuiranjem, često zaključujući o podacima koji nedostaju - Atribucijske pogreške: Osnovna atribucijska pogreška je sklonost ljudi da precjenjuju stupanj u kojem je nečije ponašanje određeno unutarnjim, dispozicijskim uzrocima i podcjenjuju ulogu situacijskih uzroka Jedan od razloga zbog kojeg se javlja osnovna atribucijska pogreška je to što opažači usmjeravaju svoju pažnju na izvođače, dok su im situacijski uzroci izvođačevog ponašanja manje istaknuti ili čak nepoznati → dakle, u objašnjavanju toliko česte pojave osnovne atribucijske pogreške pomaže nam perceptivna istaknutost, ili informacija na koju je usmjerena čovjekova pažnja Perceptivna istaknutost – prividna važnost informacije koja je u fokusu čovjekove pozornosti; ljudi su skloni precijeniti uzročnu ulogu perceptivno istaknute informacije Osnovna atribucijska pogreška na neki je način nusproizvod heuristika pomaka s uporišta 23  Proces atribuiranja u dva koraka – ljudi prilikom atribuiranja prolaze kroz dva koraka: 1) Donošenje unutarnje atribucije – odvija se brzo i spontano 2) Prilagođavanje atribucije uzimajući u obzir situaciju u kojoj se ona nalazi (ljudi se često ne pomaknu dovoljno u tom drugom koraku) – zahtijeva više truda i svjesnog obraćanja pozornosti Promatrači kojim su nečim ometani ili kognitivno „zaposleni“ bit će skloniji počiniti osnovnu atribucijsku pogrešku Efekt reflektora javlja se kada ljudi precjenjuju stupanj u kojem drugi ljudi primjećuju njihovo ponašanje i izgled → ovo pokazuje da su ljudi svjesni sklonosti drugih da počine osnovnu atribucijsku pogrešku Razlika izvođač/promatrač je sklonost da ponašanje drugih ljudi vidimo kao odraz njihovih osobina, dok se prilikom objašnjavanja vlastitog ponašanja više oslanjamo na ulogu situacije Jedan razlog za razliku izvođač/promatrač je perceptivna istaknutost: izvođači uočavaju situaciju u kojoj se nalaze i koja ih navodi na ponašanje, dok opažači uočavaju izvođače 24  Razlika izvođač/promatrač se javlja i stoga što izvođači imaju više informacija o sebi i svom ponašanju u različitim situacijama nego promatrači (u terminima Kelleyeve teorije imaju više informacija o distinktivnosti i konzistenciji) → uloga dostupnosti informacije Atribucije u vlastitu korist naglašavaju internalne, dispozicijske uzroke za objašnjavanje vlastitog uspjeha i okrivljuju eksternalne, situacijske uzroke za neuspjeh Jedan razlog za atribuiranje u vlastitu korist je očuvanje samopoštovanja Drugi razlog je samoprezentacijski, kako bismo sačuvali sliku koju drugi imaju o nama (strategija samopredstavljanja koja se naziva „stvaranje opravdanja“) Treći razlog je taj što ljudi posjeduju informacije o svom ponašanju u drugim situacijama, što ih može voditi do očekivanja pozitivnih ishoda, dok su negativni ishodi neočekivani Ovakvo pristrano atribuiranje je adaptivno i korisno za naše psihičko zdravlje Sklonost obrnutom načinu atribuiranja – uspjeha situacijskim uzrocima, a neuspjeha vlastitim osobinama – može dovesti do naučene bespomoćnosti → jedna od posljedica naučene bespomoćnosti je depresija Lau i Russell – istraživanje sa sportašima Za koga je vjerojatnije da će stvarati atribucije u vlastitu korist? → Roesch i Amirkhan: manje iskusni igrači, izuzetno sposobni sportaši te individualni sportaši Obrambene atribucije su objašnjenja za ponašanje ili događaje kojima se izbjegava osjećaj ranjivosti ili smrtnosti a) Nerealistični optimizam je oblik obrambene atribucije pri kojem ljudi misle da će se dobre stvari vjerojatnije dogoditi njima nego drugima, a da će se negativni događaji prije dogoditi drugima nego njima 25  b) Jedan način na koji se nosimo s tragičnim informacijama o drugima jest da vjerujemo da se to ne može dogoditi nama → to činimo pomoću vjerovanja u pravedan svijet, oblika obrambene atribucije na osnovi kojeg ljudi pretpostavljaju da se loše stvari događaju lošim ljudima, a dobre stvari dobrima (zbog ovog vjerovanja često se javlja „okrivljavanje žrtve“ – ljudi su spremniji pretpostaviti da je žrtva sama kriva za to što joj se dogodilo, nego da se nesreće događaju nedužnim ljudima) - Uloga kulture u atribuiranju: 1) Kultura i osnovna atribucijska pogreška U individualističkim kulturama ljudi se odgajaju tako da preferiraju dispozicijske atribucije nad situacijskim Za razliku od toga, kolektivističke kulture (u pravilu istočne) naglašavaju pripadnost grupi, međuzavisnost i konformiranje grupnim normama Zbog toga su zapadnjaci skloniji počiniti osnovnu atribucijsku pogrešku nego istočnjaci Ulaganje kognitivnog napora može smanjiti osnovnu atribucijsku pogrešku (Lee i sur.) Sukladno zaključivanje – sklonost zaključivanju da je ponašanje ljudi sukladno njihovim dispozicijama → i kolektivističke kulture su mu sklone, ali one pritom uzimaju u obzir i situacijske faktore i ispravljaju po potrebi takvo zaključivanje Kad situacijska informacija nije prisutna, obje vrste kultura pokazuju sklonost sukladnom zaključivanju Kolektivističke i individualističke kulture razlikuju se u oba koraka atribucijskog procesa ili barem u jednom 2) Kultura i ostale pristranosti u atribuiranju Razlika izvođač/promatrač – korejski i američki sudionici nisu se razlikovali u atribucijama koje su donosili o sebi (izvođačima), ali američki sudionici su drugima više pripisivali unutarnje, a korejski vanjske atribucije Zapadnjaci su skloniji atribuiranju u vlastitu korist nego istočnjaci Obrambene atribucije, kao što je vjerovanje u pravedan svijet, su češće u kulturama u kojima postoje krajnosti u bogatstvu i siromaštvu Efekt reflektora je češći među ljudima iz individualističkih nego iz kolektivističkih kultura - Točnost naših atribucija i dojmova: U mnogim okolnostima ljudi nisu naročito točni u stvaranju dojmova i atribuciji uzroka, pogotovo u usporedbi s time koliko misle da jesu Zašto su naši dojmovi o drugima ponekad pogrešni? Jedan razlog su mentalni prečaci, kao što je osnovna atribucijska pogreška, koje koristimo pri socijalnom prosuđivanju Drugi razlog je u tome što se ljudi prilikom zaključivanja mogu oslanjati na pogrešne implicitne teorije ličnosti Zašto nam naši dojmovi izgledaju točni? Jedan razlog je to što obično vidimo ljude u ograničenom broju situacija i nikada nemamo priliku uvidjeti da su naši dojmovi pogrešni Drugi razlog je to što ljudi stvaraju samoispunjavajuća proročanstva o drugima i odnose se prema njima na način koji dovodi do ostvarivanja njihovih očekivanja Treći razlog zbog kojeg ne uočavamo da su naši dojmovi pogrešni je taj što primjećujemo da se mnogi ljudi slažu s nama – iako svi oni mogu biti u krivu 26 SOCIJALNA PERCEPCIJA I STAVOVI 2. kolokvij Stavovi i promjena stava - Tijekom razvoja socijalne psihologije interes istraživača se usmjeravao na različiti sadržaj, no istraživanje stavova jedno je od centralnih područja: 1920-1935: mjerenje stavova (Thurstone, Likert) 1935-1955: grupna dinamika (Sherif, Lewin) 1950-1960: promjena stavova (Heider, Osgood, Festinger, Hovland, Aronson) 1965-1985: socijalna percepcija (Kelley, Weiner) 1980- : sustav stavova, odnos stavova i ponašanja (Fishbein & Ajzen; Zanna & Fazio) 1) Priroda i podrijetlo stavova 2) Organizacija i promjena stava 3) Persuazivna komunikacija 4) Mjerenje stavova Priroda i podrijetlo stavova - Socijalni psiholozi definiraju STAV kao trajno, pozitivno ili negativno vrednovanje ljudi, objekata ili ideja - “ Stav je mentalna spremnost, stečena individualnim iskustvom, koja vrši direktivni ili dinamički utjecaj na reagiranje pojedinca na objekte i situacije s kojima dolazi u dodir.” (Allport, 1935) - Struktura stava – stavovi se sastoje od tri dijela: 1) Emocionalne sastavnice 2) Kognitivne sastavnice 3) Ponašajne sastavnice - Iako svi stavovi imaju sve tri sastavnice, svaki pojedini stav može se zasnivati više na jednoj sastavnici nego na drugoj - Primjer: Afektivna sastavnica: Uživam u okusu sladoleda od čokolade. Kognitivna sastavnica: Sladoled od čokolade je hranjiv. Ponašajna sastavnica: Kad god mogu jedem sladoled od čokolade. 27  - Funkcionalni pristup (Katz, 1960; McGuire, 1969) sugerira da stavovi vrše četiri funkcije: 1. Funkcija prilagodbe 2. Spoznajna funkcija 3. Funkcija izražavanja vrijednosti i vlastitog identiteta 4. Funkcija obrane ega - Emocionalno osnovani stavovi – funkcija izražavanja vrijednosti ili obrane ega - Kognitivno osnovani stavovi – informacijska ili utilitarna funkcija - Koje je podrijetlo stavova? Stavovi mogu djelomično biti određeni nasljeđem (istraživanja na blizancima) Stavovi su naučeni – rezultat socijalnog učenja Klasično uvjetovanje Instrumentalno uvjetovanje Učenje po modelu - Emocionalno osnovani stavovi više se zasnivaju na osjećajima i vrijednostima ljudi nego na njihovim uvjerenjima; mogu nastati klasičnim uvjetovanjem i instrumentalnim uvjetovanjem - Kognitivno osnovani stavovi primarno se zasnivaju na uvjerenjima osobe o obilježjima objekta stava; funkcija kognitivno osnovanih stavova je informacijska ili utilitarna - Ponašajno osnovani stavovi zasnivaju se na opažanju vlastitog ponašanja kada je početni stav slab ili višeznačan, te kad je ponašanje dobrovoljno – TEORIJA SAMOPERCEPCIJE Organizacija i promjena stava - Teorije kognitivne konzistencije: Teorije konzistencije javljaju se 50-ih godina prošlog stoljeća Javljaju se kao reakcija na trenutno stanje u psihologiji Socijalna psihologija – brojna empirijska istraživanja grupne dinamike, ali praznina u teorijama Psihologija ličnosti – sofisticirane teorije, ali neprikladne za empirijsku provjeru Psihologija učenja – sve se može objasniti socijalnim učenjem ili iskustvom, a zanemaruje se utjecaj medijatornih kognitivnih procesa Teorije konzistencije stavljaju naglasak na kogniciju – interes socijalnih psihologa pomiče se s ponašanja grupa na pojedinca Stavovi se organiziraju i mijenjaju prema načelu spoznajne dosljednosti, tj. ljudi nastoje održati dosljednost između uvjerenja, vrijednosti i stavova; stavova i ponašanja te različitih stavova međusobno Sve teorije konzistencije polaze od psihološke strukture, pod čime podrazumijevaju organizirani niz kognicija koje pojedinac ima o sebi i svijetu oko sebe 28  Težište je na tome da je psihološka struktura organiziran i integriran skup kognicija o nekom objektu u koji svaka nova informacija unosi određenu neravnotežu Kognicija implicira postojanje određene mape svijeta, što ima adaptivnu funkciju, jer pomaže pojedincu da se snađe u svijetu. Zato čovjek ima potrebu da mapa bude uravnotežena. Kako nova informacija unosi neravnotežu, to izaziva napetost i javlja se potreba za ponovnim uspostavljanjem ravnoteže. Savršena ravnoteža se nikad ne postiže jer stalno stižu nove informacije, pa je i uspostavljanje ravnoteže stalan proces Zajedničke karakteristike različitih teorija konzistencije: Sve opisuju uvjete pod kojima su različiti elementi u ravnoteži/neravnoteži Sve dijele pretpostavku da je neravnoteža motivacijsko stanje Svaka opisuje procese kojima se ponovno uspostavlja konzistencija TEORIJA BALANSA ILI RAVNOTEŽE (Heider, 1946) TEORIJA KONGRUENTNOSTI (Osgood i Tannenbaum, 1955) TEORIJA KOGNITIVNE DISONANCE (Festinger, 1957) 1) TEORIJA RAVNOTEŽE (Heider, 1946) - Ovo je prvenstveno interpersonalna teorija konzistencije - Heider ju je cjelovito iznio u knjizi «Psychology of Interpersonal Relations», gdje je dao i osnove za teorije atribucije; no, teorija se može primijeniti i na probleme intrapersonalne konzistencije - Heider opisuje da se okolina neke osobe sastoji od različitih entiteta (ljudi, ideja, događaja) i odnosa među tim entitetima; on raspravlja o dijadama (dvije osobe ili osoba i objekt) i trijadama (dvije osobe i objekt ili 3 osobe) - Heider smatra da se psiholozi moraju baviti subjektivnim doživljavanjem, percipiranim stanjem – važno je kako osoba percipira odnose i to ju dovodi do ravnoteže/neravnoteže - Balans je prema Heideru mirno stanje u kojem vlada uravnoteženost, odnosno konzistencija među svim elementima u sustavu - Trijada – sustav koji uključuje tri elementa - Između ta tri elementa postoje dvije vrste odnosa: Jedinični odnos (pozitivan, negativan ili nulti) Pozitivan ili negativan čuvstveni odnos 29 - Heider se nije bavio sustavima od više od tri elementa, ali Cartwright i sur. (1956) su se bavili takvim sustavima i naveli su 4 koraka u određivanju jesu li ti sustavi u ravnoteži ili neravnoteži: Odrediti relevantne elementi koji čine kognitivni sustav osobe (npr. obitelj – mama, tata, sin) Utvrditi odnose svakog para elemente unutar sustava (mama-tata, mama-sin, tata-sin) Svakom pozitivnom odnosu pridružiti +1, a svakom negativnom -1 (odnosi svakog para + - ) Pomnožiti sve vrijednosti pridružene odnosima (neparan broj – neuravnotežen sustav) - Kada je produkt +1, sustav je uravnotežen - Kada je produkt –1, sustav je neuravnotežen - Koje su posljedice neravnoteže? Neravnoteža je motivacijsko stanje – osoba koja se nalazi u neuravnoteženom sustavu imat će potrebu učiniti nešto da se riješi te neravnoteže Neke osobe toleriraju život u neravnoteži, ali to dugotrajno dovodi do psihosomatskih problema Ravnoteža se ponovno uspostavlja mijenjanjem onog što nam je najlakše promijeniti. Prema Heideru, moguća su 3 postupka: 1. Promjena nekog od jediničnog odnosa u irelevantan 2. Mijenjanje predznaka čuvstvenog odnosa prema nekom od elemenata (tj. mijenjanje stava) 3. Razdvajanje pozitivnih i negativnih atributa druge osobe ili objekta (ali tako nismo uspostavili ravnotežu, samo smo smanjili neravnotežu) - Empirijske provjere Ispitanike se postavi u hipotetsku situaciju (trijadu) i traži se: a. Procjena koliko se osjećaju ugodno/neugodno u toj situaciji b. Procjena kako će se jedan ili više odnosa promijeniti tijekom vremena (H:mijenjat će se neuravnoteženi) c. Zadaju se elementi i definira se dva odnosa, a od ispitanika se traži da definira kakav je treći odnos u trijadi pod pretpostavkom da će težiti ravnoteži (H: onaj koji dovodi do ravnoteže, a ne neravnoteže) Jednu od prvih provjera učinio je Jordan, 1953. – neuravnotežene trijade procijenjene su značajno neugodnije. Pokazala su se još 2 efekta: Efekt slaganja – ispitanici su ugodnijima procijenili one odnose u kojima se P i O slažu u svojim stavovima prema X (isti odnos prema objektu) Efekt privlačnosti – ugodnijima procijenjene trijade kada postoji pozitivan odnos između P i O (bolji odnos dviju osoba) - Ti efekti koji su se pojavili nisu doveli u pitanje teoriju balansa, nego se postavilo pitanje zašto se oni javljaju: Insco, 1979. – temelji se na subjektivnoj procjeni ispitanika, smatra da ljudi ne procjenjuju na osnovi toga kako su istraživači definirali odnose, nego kako ih ispitanici doživljavaju – ljudi pridodaju svoje iskustvo prezentiranoj hipotetskoj trijadi Cacioppo i Petty, 1981. – efekt slaganja i efekt privlačnosti su posljedica nedovoljno kompleksnog analiziranja trijade, tj. nedovoljno uloženog kognitivnog napora u analizu – pri tome dolaze do izražaja jednostavniji efekti, jer se analizira samo jedan odnos ili najviše dva, a u efektu trijade treba analizirati sva tri odnosa; da bi se javio efekt slaganja treba analizirati 2 odnosa, a za efekt privlačnosti samo 1 odnos (exp. s 10 i 30 min za analizu 8 trijada → kad su imali samo 10 min, javili su se efekt slaganja i efekt privlačnosti, a kad su imali 30 min javila su se sva 3 – efekt sviđanja, privlačnosti i efekt balansa) Ponuđena objašnjenja nisu međusobno isključiva! 30 - Kasnije provedena istraživanja potvrdila su Heiderovu teoriju balansa i njena predviđanja u različitim područjima: Npr. kod ispitivanja stavova prema različitim političkim strankama (Kindler, 1977), stupnja uvjerenja sudaca u donesene presude (Fiscoff, 1977), analiza konformističkog ponašanja (Brown, 1965), analiza revolucionarnog ponašanja u Južnoj Americi (Opello, 1977) - Ipak, najčešća je primjena ove teorije u analizi interpersonalnih odnosa, naročito bliskih odnosa - Teorija se pokazala uspješnom za analizu prošlosti, a manje uspješnom za predviđanje budućnosti Izuzetak – predviđanje razvoja prijateljskih odnosa na fakultetu (Newcomb, 1961) 2) TEORIJA KONGRUENTNOSTI (Osgood & Tannenbaum, 1955) - Autori su pošli od prigovora teoriji balansa da govori samo o pozitivnom ili negativnom čuvstvenom odnosu, a ne uzima u obzir intenzitet tog odnosa - Integralni dio teorije kongruentnosti je mjerna tehnika – semantički diferencijal (mjeri afektivnu komponentu stava) - Prvi pokušaj povezivanja teorijskog modela i tehnike skaliranja - Omogućuje kvantifikaciju čuvstvenog odnosa, pa daje specifične kvantitativne predikcije o efektima neravnoteže ili inkongruentnosti - Jedna od najpreciznijih teorija u ovom području - Domet ove teorije je znatno ograničeniji od dometa teorije balansa - Teorija kongruentnosti je specifičan slučaj teorije balansa primijenjene na persuazivnu komunikaciju - Teorija kongruentnosti bavi se s 2 elementa i jednim odnosom među njima: elementi su IZVOR (I) i KONCEPT (K), a odnos je TVRDNJA IZVORA O KONCEPTU Teorija Teorija kongruentnosti balansa IZVOR O KONCEPT X Onaj tko čuje P tvrdnju izvora o konceptu - Teorija kongruentnosti predviđa do kakvih će promjena doći između P i I, te P i K pod utjecajem tvrdnje o K - Savršena ravnoteža postoji samo ako su I i K povezani i jednako vrednovani ili ako su različito vrednovani, a među njima ne postoji povezanost - Puno češće su situacije neravnoteže: kad I kaže nešto o K, dolazi do neravnoteže i nešto treba promijeniti da se situacija uravnoteži Teorija predviđa da će se ravnoteža uspostaviti promjenom oba stava – i stava prema I i stava prema K Teorija predviđa da će se više promijeniti manje intenzivan stav, tj. da će se manje promijeniti više intenzivan stav 31 - Osgood i Tannenbaum dali su preciznu matematičku formulu za predviđanje konačne kongruentnosti: SK SI RK =  S K + (d )   SI SK + SI SK + SI RK - točka kongruentnosti za koncept (K) SK - početni stav prema konceptu SI - početni stav prema izvoru (I) d - smjer tvrdnje izvora o konceptu (ako je tvrdnja pozitivna d=+1, a ako je negativna d=-1) RI = RK×(d) RI - točka kongruencije za izvor - Primjer: Koncept (K) – smrtna kazna -1 Izvor (I) – vrhovni sud +3 d=+1 Rk=2; Ri=2 (oba stava su se promijenila, ali onaj intenzivniji se promijenio manje) d=-1 → Rk=-2,5 ; Ri=2,5 (iako je to pomalo nelogično) - Empirijske provjere Semantičkim diferencijalom mjeri se stav prema različitim konceptima i različitim izvorima Ispitanicima se prezentira tvrdnja jednog od izvora o jednom od koncepata, čime se I i K dovedu u vezu i ponovo se ispitaju stavovi Ako se uzme u obzir stroži kriterij (matematički), rezultati empirijskih provjera ne potvrđuju teoriju Ako se uzme u obzir blaži kriterij (da će se više promijeniti manje intenzivan stav), rezultati potvrđuju teoriju - Kritike: Teorija je nastala kao kritika na teoriju balansa, uzela je u obzir intenzitet stava, ali je previdjela jedinični odnos, govori samo o čuvstvenom odnosu (a nije svejedno je li I relevantan da nešto tvrdi o K ili nije) Predviđanje teorije da se neravnoteža smanjuje samo promjenom stava (prema I i K), što ne mora biti slučaj (npr. Brown, 1962. – neravnoteža se može smanjiti udaljavanjem I i K) Značenje nulte točke na semantičkom diferencijalu za koju se ne zna što znači – neutralan stav ili bez stava Važnost, osobna relevantnost stava – stav može biti intenzivan, ali osobno nevažan (intenzivno sam protiv abortusa, ali osobno mi abortus nije važan, nisam u takvoj situaciji), pa predviđanja mogu biti pogrešna Teorija se pokazala točnijom kad predviđa promjenu stava prema I i K koji su za osobu od veće važnosti - Glavna rasprava u vezi predviđanja teorije kongruencije povela se između zagovornika ove teorije i teorije kognitivne disonance u pogledu utjecaja prestiža izvora poruke → pod prestižom se smatra evaluacija izvora – što je pozitivnije evaluiran, to je prestižniji - Što je izvor prestižniji, to će biti veće njegovo djelovanje na promjenu stava, uspješnija persuazivna komunikacija 32 - Ova hipoteza je potpuno suprotna hipotezi teorije kognitivne disonance: Naš stav prema objektu će se više mijenjati pod utjecajem manje prestižnog izvora (jer prestižni izvor može poslužiti kao dovoljno vanjsko opravdanje za ponašanje) - Smith (1961) je provjerio ovo suprotstavljeno gledište u terenskom eksperimentu s američkim rezervistima → omiljeni i omraženi narednik i jedenje skakavaca: veći broj pristao je na naredbu omiljenog, ali veći broj njih je promijenio stav o jedenju skakavaca kod omraženog narednika (potreba za unutarnjim opravdanjem – omiljeni narednik sam je za sebe dovoljno opravdanje, a omraženi nije) - TEORIJA KOGNITIVNE DISONANCE (Leon Festinger, 1957) - 1957. Leon Festinger objavljuje knjigu «A Theory of Cognitive Disonance» za koju možemo reći da se ubraja u «klasičnu literaturu» socijalne psihologije. S obzirom na broj i raznovrsnost istraživanja koja je izazvala, teorija kognitivne disonance spada među najznačajnije teorije socijalne psihologije uopće – ona pruža opću teoriju ljudske socijalne motivacije i ima širinu primjenjivosti koja daleko nadilazi teorije konzistencije. - Festinger definira disonancu kao «negativno nagonsko stanje koje se pojavljuje kad god pojedinac ima dvije spoznaje koje su psihološki nedosljedne» - Ova teorija također polazi od toga da svaka osoba teži konzistenciji svojih mišljenja, stavova i ponašanja - Teorija je široko primjenjiva jer se odnosi na bilo koji primjer u kojem su dvije psihološke spoznaje nedosljedne - Festinger o elementima govori kao o kogniciji, pri čemu kognicija obilježava «bilo koje znanje, vjerovanje ili mišljenje o okolini, samome sebi ili nečijem ponašanju» - Postavljaju se dva pitanja: 1. U kojem slučaju kognicija predstavlja jedinstveni element, a u kojem slučaju je to skup elemenata? 2. Kako se stvaraju elementi i koji je njihov sadržaj? - Na prvo pitanje Festinger ne daje odgovor, ali naglašava da to može stvarati probleme u postupku mjerenja. Što se drugog pitanja tiče, kognitivni elementi se odnose na elemente realiteta, u fizičkoj okolin