Zašto proučavati Psihologiju ličnosti?

Razlozi za proučavanje ličnosti:

• Psihologija ličnosti je znanstveno područje koje proučava pitanja "Zašto su ljudi takvi kakvi jesu?" i "Zašto sam ja takav kakav jesam?".
• Tradicionalni uvodni kolegiji iz psihologije uče o "dijelovima ljudi", dok se psihologija ličnosti bavi cjelovitom osobom.
• Teoretičari ličnosti proučavaju kako su različiti aspekti djelovanja ljudi povezani, usredotočujući se na psihološke procese i odnose među njima.
• Razumijevanje interakcije tih procesa stvara integriranu cjelinu, što nadilazi razumijevanje svakog procesa pojedinačno.
• Ključno je shvatiti ljude kao organizirane cjeline.
• Proučavanje psihologije ličnosti bavi se složenim i zanimljivim temama, poput cjelovitosti i dosljednosti pojedinca.
• Teorije ličnosti utječu i na šire društvo, formirajući intelektualnu tradiciju i utječući na razmišljanje.
• Znanstveno proučavanje ličnosti bavi se pitanjem zašto smo takvi kakvi jesmo, teži sustavnom okviru koji se može provjeriti.
• Razvrstavanje složenosti i identifikacija odnosa među psihološkim procesima predstavlja znanstveni izazov.

Svatko ima ličnost

• Svatko posjeduje ličnost, slično inteligenciji, pri čemu se radi o razlikama među pojedincima.
• Laici često izjednačavaju ličnost sa šarmom, društvenim položajem, popularnošću ili tjelesnom privlačnošću.
• Takve definicije su izvan područja znanstvene psihologije ličnosti
• Personolozi ne provode evaluaciju ličnosti već ih nastoje opisati i objasniti, evaluacija zamagljuje deskripciju i kauzaciju.
• Ličnost se može opisati i kao najistaknutija karakteristika nekog pojedinca
• Primjerice, osoba se može opisati kao tolerantna, društvena, komunikativna, odgovorna, ustrajna, osjećajna i maštovita.
• Opis ličnosti kako ga uglavnom vide laici, je neprihvatljiv za neke personologe
• Druga skupina personologa se ne odbacuje apriori laičku deskripciju ličnosti navodeći da je ona važna za jedan dio teorije ličnosti i to deskriptivni dio,

Definiranje ličnosti:

• Psihologija ličnosti proučava ljudske univerzale, individualne razlike i individualnu jedinstvenost.
• Kod proučavanje univerzala se pitamo, što općenito vrijedi za ljude?
• Kod individualnih razlika se pitamo kako se ljudi razlikuju jedni od drugih?
• Kod jedinstvenosti se pitamo što čini ljude jedinstvenima?
• Mnoge riječi imaju višestruko značenje, a ličnost nije izuzetak.
• Ljudi koriste riječ ličnost na različite načine
• Znanstvenik ne pokušava dati subjektivni vrijednosni sud o ljudima
• On ili ona pokušava dati doprinos objektivnom znanstvenom istraživanju osoba
• Ličnost se odnosi na one karakteristike osobe koje objašnjavaju dosljedne obrasce osjećaja, razmišljanja i ponašanja

Teorije ličnosti kao odgovor na pitanja što, kako i zašto:

• Teoretičari ličnosti nastoje razumjeti kakvi su ljudi, kako su postali takvi i zašto se ponašaju na određeni način.
• "Što" se odnosi na karakteristike osobe i organizaciju tih karakteristika.
• "Kako" se odnosi na determinante ličnosti, uključujući genetske utjecaje i okolinu.
• "Zašto" se odnosi na motivacijske aspekte ponašanja pojedinca.

Obilježja teorija ličnosti:

• Teorije su skupovi načela za objašnjenje fenomena, poput ponašanja i iskustva povezanog s ličnošću.
• Teorija bez empirijskih dokaza je spekulacija, no masa podataka bez eksplanatornog okvira je besmislena.
• Teorija je vrsta karte koja reprezentira podatke i njihov međuodnos.
• Teorija može biti korisna ili nekorisna, ali nikada nije ispravna ili pogrešna.
• Teorija mora biti provjerljiva, imati heurističku vrijednost, biti interno konzistentna, parsimonična, sveobuhvatna i funkcionalno značajna.
• Teorije ličnosti zauzimaju disidentsku poziciju u psihologiji, funkcionalne su i multidimenzionalne.
• Adekvatno razumijevanje ponašanja zahtijeva proučavanje cijele osobe.

Dimenzije za usporedbu teorija ličnosti:

• Važan aspekt teorije ličnosti je pretpostavka o ljudskoj prirodi.
• Dimenzije uključuju:
  • Nomotetičnost: teorije se zasnivaju na općim obilježjima ljudi
  • Idiografičnost: teorije se zasnivaju na proučavanju pojedinaca
  • Slobodna volja: pojedinac slobodan odlučivati o sebi i kontrolirati svoje ponašanje
  • Determinizam: pojedinac predstavlja determiniran sustav u kojem uopće nema mogućnosti za slobodno odlučivanje i autonomiju.
  • Racionalnost: čovjek svjestan svojih postupaka, tj. racionalan
  • Iracionalnost: čovjek iracionalno biće, nesvjesno svojih postupaka.
  • Holizam: ponašanje se može objasniti jedino proučavanjem osoba kao integriranih totaliteta
  • Elementarizam: ljudska priroda se može razumjeti jedino istraživanjem svakog aspekta ponašanja posebno
  • Nasljeđe: ličnost determinirana nasljeđem
  • Okolina: ličnost potpuno određena okolinom
  • Promjenjivost: život predstavlja konstantnu promjenu.
  • Nepromjenjivost: rana struktura ličnosti je u velikoj mjeri nepromijenjena do kraja života.
  • Subjektivnost: ličnost determinirana subjektivnim iskustvima
  • Objektivnost: ličnost determinirana vanjskim, objektivnim faktorima.
  • Proaktivnost: ljudi predstavljaju aktivna bića pobuđena unutarnjim procesima
  • Reaktivnost: ličnost, ponašanje potpuno determinirano reakcijama na vanjske podražaje.
  • Homeostaza: pojedinci primarno motivirani reduciranjem napetosti i odražavanjem unutrašnjeg stanja homeostaze.
  • Heterostaza: ljudi motivirani rastom i razvojem ličnosti i samoaktualizacijom.
  • Spoznatljivost: ličnost, kao i sve ljudske osobine moguće znanstveno proučavati i spoznati
  • Nespoznatljivost: pojedinac živi u svojem privatnom svijetu koji ima smisao u samom sebi i koji se ne može znanstveno proučavati

Metodologija istraživanja ličnosti:

• Prilikom proučavanja ličnosti, personolozi koriste različite metode ovisno o aspektu koji istražuju.
• Neki se usredotočuju na ponašanje, dok su drugi zainteresirani za osjećaje i iskustva.
• Broj ispitanika može utjecati na istraživanje; idiografski pristup uključuje intenzivno proučavanje malog broja ispitanika, dok nomotetički uspoređuje statističke razlike na velikim uzorcima.

Tri glavne metode u istraživanju ličnosti:

• Klinička metoda
• Eksperimentalna metoda
• Korelacijska metoda

Klinička metoda:

• Primarna metoda je studija slučaja, gdje se istražuje prošlost i sadašnjost pojedinca kako bi se pronašli uzroci emocionalnih problema.
• Freud je koristio studije slučaja u razvoju psihoanalitičke teorije, povezujući simptome s iskustvima iz djetinjstva.
• Kliničari koriste i inventare samoprocjene, projektivne tehnike, intervjue i analizu snova.
• Klinička metoda ne daje preciznost i kontrolu, a podaci su subjektivniji i povezani s nesvjesnim događajima.
• Takvi podaci su podložni su interpretaciji i distorziji kroz vrijeme.

Eksperimentalna metoda:

• Eksperiment ispunjava zahtjeve kontrole, sustavnosti i objektivnog opažanja.
• Temelji se na duplikaciji i verifikaciji
• Eksperiment je tehnika za utvrđivanje utjecaja jedne ili više varijabli ili događaja na ponašanje.
• Eksperimenti mogu biti laboratorijski, prirodni ili u prirodnim uvjetima.
• Bandura je koristio eksperimente za proučavanje socijalnog učenja agresivnosti u djece.
• Agresivnost se može učiti imitacijom agresivnog ponašanja drugih.
• Eksperimenti ne mogu se primijeniti u svim situacijama, a neki aspekti ličnosti se ne mogu proučavati pod strogo kontroliranim uvjetima.
• Nedostatak je što se ponašanje ispitanika može se promijeniti zbog same činjenice da ih se opaža.

Korelacijska metoda:

• Korelacijska metoda ispituje odnose među varijablama, bez manipulacije varijablama
• Ispitanici se ne podjeljuju u eksperimentalnu i kontrolnu grupu, već se se uspoređuju na uratku na nekoj zavisnoj varijabli, kao što je rezultat na upitniku ličnosti.
• Eksperimentalna psihometrija je pristup koji spaja eksperimentalnu i korelacijsku metodu
• Puno korelacijskih istraživanja provedeno je u istraživanju ličnosti-
• Nedostatak je postojanje samo povezanosti, a ne i uzročno-posljedične veze.
• Korelacijska metoda je korisna za praktičare, jer može se predvidjeti uspjeh u studiju.