Praktična rješenja za hidrataciju u sportu

Praktična rješenja za hidrataciju u sportu

• Prilagođene strategije hidratacije ključne su za optimizaciju performansi i sigurnosti sportaša
• Kliničari trebaju biti svjesni fizioloških, ponašajnih, logističkih i psiholoških pitanja koja određuju potrebe sportaša za tekućinom i njihovu mogućnost da ih zadovolje
• Potrebe za tekućinom specifične su za okoliš, događaj i pojedinog sportaša
• Razmatraju se glavni aspekti procjene statusa hidratacije kod sportaša i praktična rješenja za prevladavanje prepreka u određenom sportu
• Praktičari mogu bolje savjetovati sportaše u razvoju praksi za optimizaciju hidratacije u svojim sportovima

Ključne riječi

• Nadoknada tekućine
• Atletika
• Vježbanje

Uvod

• Održavanje euhidracije, stanja očuvanja vode u tijelu unutar optimalnog homeostatskog raspona, bitno je za održavanje života
• Voda čini 50-70% ukupne tjelesne mase i raspoređena je unutar staničnih (65%) i izvanstaničnih (35%) prostora
• Euhidracija se obično održava tijekom svakodnevnog života putem ponašajnih i bioloških kontrola
• Vježbanje može izazvati akutni poremećaj ravnoteže tekućine, ugrožavajući cilj sportaša za optimalne performanse i sigurnost, osobito u vrućim uvjetima
• Nedostatak tekućine poznat je kao dehidracija, dok se ishod definira kao hipohidracija
• Gubitak vode u tijelu tijekom vježbanja pogoršava fiziološki i osjetilni napor
• Promjene mogu narušiti izdržljivost, osobito u vrućim uvjetima, i mogu povećati rizik od toplinskog udara

Osjećaj žeđi

• Centralno posredovani odgovor na deficit vode u tijelu
• Koristan je u određivanju potrebe za unosom tekućine tijekom svakodnevnog života, ali je relativno neosjetljiv u akutnom praćenju statusa hidratacije tijekom vježbanja
• Održavanje optimalnog stanja hidratacije tijekom vježbanja postaje složenije ovisno o sportu, vrsti aktivnosti i dostupnosti tekućine
• Optimalna hidratacija ovisi o mnogim čimbenicima, ali se općenito može definirati tijekom vježbanja kao izbjegavanje gubitaka većih od 2-3% tjelesne mase, uz izbjegavanje prekomjerne hidratacije
• Tijekom vježbanja nije neuobičajeno da pojedinci nehotično dehidriraju, pri čemu konzumiraju manje tekućine nego što im je potrebno
• Prekomjeran unos tekućine također može biti problematičan, s razvojem hiponatrijemije u teškim slučajevima prekomjerne hidratacije
• Neprikladno upravljanje unosom tekućine koje rezultira hipohidracijom ili hiperhidratacijom može biti štetno za performanse i u nekim slučajevima povećava rizik za zdravlje
• Trenutačni konsenzus preporučuje da dobre prakse hidratacije uključuju: (1) početak vježbanja u stanju euhidracije, (2) sprječavanje prekomjerne hipohidracije tijekom vježbanja i (3) nadoknadu preostalih gubitaka nakon vježbanja prije sljedećeg vježbanja
• Ove prakse ublažavaju štetne učinke akutne dehidracije na fizičku aktivnost i zdravlje
• Potrebe za tekućinom su individualne i ovise o čimbenicima kao što su osobna stopa znojenja, vrsta aktivnosti, intenzitet vježbanja, uvjeti okoline i trajanje vježbanja
• Karakteristike i pravila jedinstvena za svako sportsko okruženje u kojem se igra, uniforma i oprema za događaj te dostupnost tekućine tijekom treninga i natjecanja mogu uvelike utjecati na sposobnost optimizacije hidratacije tijekom aktivnosti
• Korey Stringer Institut i Gatorade sazvali su sastanak kako bi razgovarali o tim pitanjima, jer se odnose na sportaše
• Svrha ovih postupaka je razmotriti praktične strategije za procjenu i prilagodbu hidratacije za sport
• Fokusirat će se na čimbenike koji su temelj potreba za tekućinom i pružiti smjernice kliničarima i praktičarima o tome kako planirati te potrebe u kontekstu zadane aktivnosti

Procjena hidratacije

• Može se koristiti za označavanje trenutačnog stanja hidratacije, ali ako se uzima serijski, može se koristiti i za praćenje promjena u hidrataciji i označavanje potreba za tekućinom (tj. tijekom napada tjelesne aktivnosti)
• Iako postoje različite metode procjene hidratacije, ne postoji niti jedna metoda koja može poslužiti kao kriterij za procjenu statusa hidratacije u svim postavkama (tj. u svakodnevnom životu i vježbanju, itd.)
• Osmolalnost plazme, promjene u volumenu plazme i volumen, osmolalnost i specifična težina urina najčešće su objavljene metrike za procjenu promjena u statusu hidratacije u kliničkim uvjetima
• Uporaba ovih mjera u terenskim aplikacijama često je nepraktična, zbog metoda ili opreme potrebne za dobivanje mjere (npr. ubod iglom za vađenje krvi ili davanje uzorka urina), kao i osjetljivosti mjere
• U terenskim aplikacijama pažljiva procjena promjena u tjelesnoj masi tijekom napada tjelesne aktivnosti pruža razumno točnu procjenu deficita vode u tijelu nastalih tijekom sesije, budući da gubitak znoja i unos tekućine tijekom sesije podupiru glavne promjene u tjelesnoj masi i sadržaju vode u tijelu
• To vrijedi za većinu sportskih aktivnosti koje se provode u trajanju od <2-3 sata; međutim, tijekom vrlo dugih i napornih vježbi (npr. ultra-endurance utrke), drugi čimbenici koji uzrokuju promjene mase, proizvodnja metaboličke vode i oslobađanje pohranjene vode postaju brojčano važni i potkopavaju korisnost ove procjene
• Usporedba tjelesne mase prije i poslije vježbanja pomoći će sportašu da shvati je li njegova strategija hidratacije tijekom aktivnosti bila učinkovita u postizanju prihvatljive ravnoteže tekućine, kao i da zna volumen tekućine koji je potreban nakon vježbanja za povratak na početnu razinu hidratacije prije sljedećeg vježbanja
• Metodologija za procjenu gubitka znoja je procjena tjelesne mase sportaša prije i poslije vježbanja, uz pažnju da se izbjegne ili objasni značajna količina tekućine zarobljena u kosi i odjeći.
• Uzimajući u obzir svu potrošenu tekućinu ili izlučeni urin, razlika između masa može se koristiti za izračun količine izgubljenog znoja, kao i preostalog deficita tekućine koji treba riješiti u planovima oporavka nakon vježbanja
• Korisna paradigma za praćenje dnevnih promjena u statusu hidratacije u sportskim situacijama je razmatranje kombinacije procjena za praćenje dnevnih promjena
• Praćenje dnevnih promjena u tjelesnoj masi, zajedno s bojom urina i statusom osjećaja žeđi, pruža odgovarajuću osjetljivost za većinu atletskih situacija
• Cheuvront i Kenefick utvrdili su korisne kriterije za ove varijable kao promjene tjelesne mase veće od 1,1%, svjesna želja za vodom (žeđ) i tamno obojeni urin (>5 a.u. na ljestvici od 8 a.u.) koji ukazuju na različite stupnjeve nedostatka tekućine
• Dva od ovih čimbenika zajedno sugeriraju da je dnevni unos tekućine vjerojatno neadekvatan, dok sva tri čimbenika ukazuju da je dnevni unos tekućine vrlo vjerojatno neadekvatan
• Važno je napomenuti da se ova tehnika procjene temelji na prvim jutarnjim vrijednostima i zahtijeva osnovne vrijednosti tjelesne mase kako bi se pružile najkorisnije informacije sportašima

Praktična rješenja:

• Pažljivo pratite akutne promjene u tjelesnoj masi tijekom vježbanja kako biste odredili stopu znojenja, adekvatnost nadoknade tekućine i potrebe za tekućinom za oporavak za tu sesiju
• Razmotrite koliko se dobro to može koristiti za procjenu općih strategija hidratacije u sličnim situacijama
• Koristite promjene u tjelesnoj masi, boji urina i žeđi nakon buđenja za praćenje dnevnih promjena u statusu hidratacije

Struktura vježbanja

• Gubitak tekućine u tijelu tijekom sporta ili vježbanja uglavnom proizlazi iz znojenja
• Neto ravnoteža tekućine modulirana je u određenoj mjeri pijenjem
• Brzina znojenja prvenstveno je funkcija metaboličke proizvodnje topline, ali se može modificirati okolinom, odjećom, aklimatizacijom i statusom hidratacije
• Kao primarni mehanizam za rasipanje topline u mnogim okruženjima, isparavanje znoja vitalno je za regulaciju tjelesne temperature, čak i tijekom vježbanja u umjerenom vremenu
• Međutim, ovo rasipanje topline popraćeno je tipičnim gubicima tekućine od ~0,5-1,9 L/h
• Intenzitet vježbanja je glavni čimbenik koji određuje metaboličku proizvodnju topline, što znači da se stopa gubitka tekućine iz znoja za određenu sesiju vježbanja može djelomično objasniti intenzitetom vježbanja
• Ukupan gubitak tekućine rezultat je stope znojenja za određeni intenzitet vježbanja i ukupnog trajanja te aktivnosti
• U većini okolnosti postoji inverzni odnos između intenziteta vježbanja i trajanja te sesije
• Međutim, s obzirom na široku varijabilnost u individualnim stopama znojenja, jedinstvena interakcija između intenziteta, trajanja i stope znojenja mora se razmatrati ujedinjeno
• Na primjer, trkač sa stopom znojenja od 2 L/h koji završi maraton za 2 sata akumulirat će iste gubitke tekućine kao trkač sa stopom znojenja od 1 L/h koji završi utrku za 4 sata
• U tablicama 1 i 2 definiramo intenzitet vježbanja u rasponu sportskih aktivnosti u tri različite kategorije (visoki, umjereni, niski), na temelju tipične prakse i struktura natjecanja na načela opisanih gore, ali sveobuhvatni planovi trebaju razmotriti pojedinačne sportaše
  • Za sportove poput biciklizma i trčanja, utjecaj intenziteta vježbanja i trajanja na potrebe za tekućinom je vrlo lako odrediti s obzirom na dosljednu prirodu vježbanja
• Slika 2. prikazuje odnos između trajanja i ciljane zamjene tekućine za vježbanje u stabilnom stanju
• Međutim, kao što je prikazano u tablici 1, neki od najčešćih sportova uključuju supramaksimalno vježbanje u kratkim naletima s dužim pauzama
• U ovom slučaju, pojedinci bi trebali uzeti u obzir ukupni prosjek intenziteta vježbanja, a ne maksimalni napor tijekom vježbanja prilikom određivanja optimalne ravnoteže tekućine
• Također treba napomenuti da intenzitet vježbanja utječe na brzinu pražnjenja želuca
• Pojedinci koji nastoje usko uskladiti gubitke znoja s potrošnjom tekućine mogu biti izazvani maksimalnim stopama pražnjenja želuca
• Međutim, kada se provodi snažno vježbanje (>70% VO2max), pražnjenje želuca se smanjuje predvidljivo, najvjerojatnije na temelju smanjene splanhničke perfuzije

Praktična rješenja:

• Povećani unos tekućine je potreban s produljenim ili intenzivnim vježbanjem zbog povećane proizvodnje znoja
• Tijekom napornog vježbanja (>70% VO2max) shvatite da pražnjenje želuca može ograničiti apsorpciju tekućine
• Sportaši mogu trenirati svoja crijeva kako bi poboljšali gastrointestinalnu udobnost ili usvojiti strategije za povećanje unosa tekućine prije i poslije vježbanja

Okoliš

• Pri fiksnom intenzitetu vježbanja, okolina dodatno modulira stopu znojenja
• Veličina evaporativne, radiantne, konvektivne i konduktivne izmjene topline između tijela i okoline funkcija je gradijenata između okoline i kože, što osigurava glavno fiziološko sučelje za izmjenu topline
• Brojni čimbenici doprinose brzini znojenja, uključujući temperaturu okoline i radijacije, vlažnost, odjeću i brzinu zraka, a svi se razlikuju ovisno o sportu ili aktivnosti (tablice 1 i 2)
• Stoga će pojedinci koji vježbaju u vrućim i vlažnim okruženjima s izravnom sunčevom svjetlošću i minimalnim protokom zraka proizvoditi gotovo maksimalne stope znojenja i biti pod najvećim rizikom od hipohidracije
• Termometrija vlažne kugle (WBGT) uzima u obzir ove okolišne čimbenike i može pomoći u informiranju o odlukama o nadoknadi tekućine
• Sva odjeća pruža izolaciju i predstavlja barijeru gubitku topline, što rezultira povećanim stopama znojenja za pružanje sličnog hlađenja neobučenoj situaciji
• Stoga su sportovi/aktivnosti sa specifičnim zahtjevima za odjeću, poput američkog nogometa, pod većim rizikom od gubitka tekućine u tijelu u usporedbi sa sličnim aktivnostima u kojima je odjeća minimalna
• Sintetički materijali koji upijaju vlagu mogu povećati gubitak tekućine u znoju u usporedbi s pamučnom odjećom, potencijalno smanjujući toplinsko opterećenje, ali povećavajući rizik od dehidracije
• Kada se učinci vrućih, vlažnih okolišnih uvjeta kombiniraju s odjećom i opremom, pojedinci mogu postići gotovo maksimalne stope znojenja što može brzo stvoriti značajan deficit tekućine

Ostala razmatranja o okolišu:

• Vježbanje u hladnom ili na velikim visinama zahtijeva posebna razmatranja pri određivanju potreba sportaša za tekućinom
• Sportaši također moraju biti oprezni i svjesni svojih potreba za tekućinom tijekom vježbanja u hladnom
• Vježbanje u hladnom još uvijek može proizvesti obilno znojenje, osobito kada se nosi teška odjeća, istovremeno smanjujući osjetljivost na žeđ i smanjujući ad libitum potrošnju tekućine, što potencijalno dovodi do narušene nadoknade tekućine i hipohidracije
• Ako je moguće, sportaši bi trebali znati svoje individualne potrebe za nadoknadom tekućine, na temelju mjerenja stope znojenja, tijekom vježbanja u vrućem i hladnom okruženju kako bi mogli razviti plan za natjecanje uz optimalnu hidrataciju
• Sportaši koji nisu navikli na vježbanje na većim visinama mogu zahtijevati dodatnu tekućinu
• Vrlo velika izloženost visini (4900–7600 m) obično povećava gubitak vode i elektrolita, smanjuje volumen plazme i ukupan sadržaj vode u tijelu
• I u hladnom zraku i na velikim visinama, respiratorni gubitak vode može se povećati i zahtijevati dodatnu potrošnju tekućine zbog niskog tlaka vodene pare u zraku
• Stoga bi se sportaši trebali aklimatizirati na visinu tijekom nekoliko dana i održavati euhidraciju prije natjecanja kako bi osigurali optimalne sportske performanse
• Tablice 1 i 2 sažimaju tipične uvjete okoline koji se nalaze u rasponu sportova u tri različite kategorije i kako ti uvjeti doprinose razmatranjima oko individualiziranog plana tekućine
• Naravno, postoje velike regionalne razlike u okolišnim uvjetima koje se javljaju za sportove u isto doba godine
• Lokalna mjerenja pomoću WBGT-a omogućuju najveću karakterizaciju zahtjeva okoline koji se postavljaju sportašima tijekom vježbanja na vrućini

Praktična rješenja:

• Izmjerite lokalne uvjete okoline kako biste odredili rizik od visokih stopa znojenja koje rezultiraju velikim gubicima tekućine
• Povećajte nadoknadu tekućine tijekom vježbanja u vrućim i vlažnim okruženjima kako biste nadoknadili povećane gubitke znoja
• Uzmite u obzir zahtjeve za odjećom ili opremom prilikom procjene potreba za tekućinom
• Prilagodite unos tekućine tijekom vježbanja u hladnom ili na visini prema procjeni gubitka tekućine, napominjući da žeđ može biti manje pouzdan vodič u tim uvjetima

Dostupnost tekućine

• Odnosi se na čimbenike koji diktiraju sposobnost sportaša da nadoknadi gubitak tekućine tijekom aktivnosti
• U mnogim slučajevima karakteristike sporta imaju snažan utjecaj na sposobnost pijenja tijekom natjecanja i u mnogim scenarijima sprječavaju sportaša da "pije do žeđi"
• U međuvremenu, aktivnosti treniranja često se lako modificiraju kako bi se omogućio određeni stupanj nadoknade tekućine
• U mnogim slučajevima, pauze za vodu tijekom treninga mogu se odrediti na temelju omjera rada i odmora koje su postavili uvjeti okoline sa slobodnim pristupom tekućini tijekom cijele pauze
• Karakteristike kao što su okus i temperatura utječu na okus tekućine i mogu povećati dobrovoljni unos kada su usklađeni s kulturološkim preferencijama sportaša i prevladavajućim uvjetima (npr. hladna pića u toplom okruženju)
• U sportovima izdržljivosti koji natjecateljima osiguravaju zone za hranu/vodene stanice (npr. trkačke priredbe), broj vodenih stanica na stazi i učestalost kojom natjecatelj do njih dolazi može utjecati na ponašanje pri pijenju
• Olimpijski odbor preporučuje da se stanice postave otprilike svakih 5 km, međutim, mnoge utrke uključuju češće stanice koje mogu utjecati na strategije i ponašanja pijenja sportaša
• Sportaši koji su sporiji sa slabijim stopama znojenja koji se natječu u takvim događajima, osobito na dugim udaljenostima ili trajanjima, često mogu piti u količinama koje premašuju njihov stvarni gubitak tekućine i pod posebnim su rizikom od razvoja hiponatrijemije
• Sportaše koji sudjeluju u ovim događajima treba educirati o važnosti ravnoteže tekućine i prevenciji hiperhidratacije
• Također treba napomenuti da je u mnogim događajima koji traju do 45 minuta rizik od dehidracije nizak zbog ograničenog trajanja tijekom kojeg se gubici znoja mogu akumulirati
• Za sportaše koji su brži i/ili konkurentniji moraju se uzeti u obzir dodatni elementi povezani s pijenjem tijekom izvođenja kontinuirane vježbe
• To uključuje razmatranja o gastrointestinalnoj udobnosti kada se tekućina konzumira tijekom aktivnosti visokog intenziteta i "žongliranja crijevima" (npr. brzo trčanje nasuprot više "kliznih" pokreta skijaškog trčanja ili biciklizma)
• Nadalje, faktor gubitka vremena usporavanjem ili izlaskom iz aerodinamičnog položaja kako bi dobili ili konzumirali piće mora se uračunati u ukupnu izvedbu utrke
• To stvara različite čimbenike analize troškova i koristi individualnog plana unosa tekućine
• Službena pravila i karakteristike natjecanja za "stop-start" sportove kao što su ekipni sportovi i sportovi s reketom stvaraju druge utjecaje i često jedinstvene scenarije oko dostupnosti tekućine
• U nekim primjerima (npr. nogomet, ragbi) vladajuća pravila ograničavaju dostupnost tekućine sportašima tijekom natjecanja
• Nogomet, na primjer, uključuje dva poluvremena od 45 minuta (s kontinuiranim radnim vremenom) u kojima je dostupnost tekućine igračima izuzetno ograničena
• Na drugom kraju spektra su sportovi kao što su bejzbol, košarka i tenis s čestim pauzama unutar vremena igranja (npr. time-out, promjena strana ili rotacija igrača) tijekom kojih se tekućina može konzumirati
• Strategija pijenja sportaša za natjecanje predstavlja jedinstvenu instancu za njihov određeni sport na temelju njihove sposobnosti rehidracije unutar pravila
• Podržavaju se nedavne izmjene pravila vladajućeg tijela i odluke sudaca da dodaju pauze natjecanjima (Major League Soccer, FIFA nogometne utakmice, US Open Tennis) kako bi se olakšalo sigurno sudjelovanje sportaša
• Ove promjene vjerojatno istovremeno povećavaju sportske performanse i sigurnost
• Pojedinici bi trebali razumjeti svoj sport i njegove karakteristike potreba/dostupnosti tekućine kako bi pripremili i vježbali optimalne planove tekućine za natjecanje
• Gdje su promjene pravila ili izmjene dopuštene, pojedinci i timovi trebali bi pokušati zatražiti ove izmjene (npr. produžena razdoblja odmora, dodatne pauze) unaprijed kako bi formulirali odgovarajuću strategiju pijenja
• U svim sportovima sportaši bi trebali nastojati vježbati i fino podesiti svoju osobnu strategiju pijenja za uvjete utrke/natjecanja
• To će pomoći pojedincima da potvrde njegovu izvedivost, razumiju svoje osobne odgovore i razviju sve potrebne prakse ponašanja unutar očekivanih pravila natjecanja
• U tablicama 1 i 2 definiramo dostupnost tekućine u tri različite kategorije, na temelju posebnih varijacija sporta
  • Sportovi su kategorizirani kao s visokom dostupnošću tekućine ako postoje više prilika za konzumaciju tekućine, a ne samo tijekom pauza
  • Niska dostupnost tekućine korištena je za opis onih aktivnosti koje uključuju vladajuća pravila, vremenska ograničenja ili nemogućnost nošenja osobne tekućine tijekom natjecanja
• Pristupačnost za konzumaciju tekućine tijekom natjecanja predstavlja glavnu varijablu koja se koristi u pripremi optimalne strategije zamjene tekućine.

Praktična rješenja:

• Tijekom treninga osigurajte širok pristup tekućinama koje su ukusne sportašima
• Istražite ili razumite mogućnosti za unos tekućine tijekom toga specifičnog za sport ili događaj, i sva druga praktična pitanja koja određuju unos tekućine
• Razmotrite rizike hiperhidratacije, kao i hipohidratacije za bilo koji sportski događaj ili pojedinog sportaša, i pripremite odgovarajuće strategije vježbanja i edukacije
• Razvijte personalizirane planove unosa tekućine koji uključuju karakteristike dostupnosti tekućine sporta ili događaja
• Gdje postoji vjerojatnost hipohidracije, budite proaktivni i kreativni u korištenju postojećih prilika za unos tekućine unutar sportskih pravila i karakteristika i budite spremni zatražiti promjene kada postoji vjerojatnost ozbiljnog nesklada između gubitaka tekućine i prilike da se to riješi
• Vježbajte namjeravane planove pijenja natjecanja unaprijed kako biste utvrdili njihovu prikladnost i ostavili vremena za ponovno podešavanje

Urođeni čimbenici

• Brojni urođeni čimbenici moduliraju individualne varijance koje se promatraju u gubicima tekućine
• Jedno od najvećih razmatranja za stopu znojenja pojedinca je njegova veličina tijela
• Veći pojedinci obično imaju veće gubitke znoja, pri čemu igrači američkog nogometa pokazuju neke od najviših zabilježenih stopa znojenja
• Stoga će potrebni apsolutni volumeni pića biti veći za te sportaše
• Žeđ također diktira koliko žele piti tijekom vježbanja, ali to možda neće odgovarati njihovim stvarnim potrebama za tekućinom
• Doista, brojni autori navode da sportaši dobrovoljno dehidriraju tijekom vježbanja zbog neslaganja u gubicima tekućine i ponašanju pri pijenju
• Studije slučaja pojedinaca koji su razvili hiponatrijemiju zbog prekomjernog pijenja tijekom vježbanja također primjećuju da su prijavili žeđ kao temeljni doprinos njihovom unosu tekućine
• Aklimatizacija na toplinu pridonosi varijacijama u odgovorima pojedinca na stopu znojenja
• Pojedinci koji su aklimatizirani na toplinu pokazuju veće stope znojenja, što može predstavljati veći rizik od hipohidracije
• Iako povećani znoj pruža dodatnu disipaciju topline, također zahtijeva dodatni unos tekućine
• Žene mogu biti pod većim rizikom od hiponatrijemije izazvane tjelovježbom
• Ovaj se rizik pripisuje njihovoj manjoj tjelesnoj težini i veličini, prekomjernom unosu vode i duljim vremenima utrke u odnosu na muškarce
• Veća incidencija hiponatrijemije kod žena vjerojatno nije posljedica njihovih viših razina estradiola u plazmi i tkivu
• Iako ženski spolni hormoni također mogu utjecati na neuronsku i hormonalnu kontrolu žeđi, unosa tekućine, apetita za natrijem i regulacije natrija, nema dokaza da išta osim stasa i ponašanja pri pijenju značajno utječe na njihov rizik.

Praktična rješenja:

• Uzmite u obzir veličinu tijela, aklimatizaciju na toplinu i žeđ prilikom izrade planova hidratacije za pojedinačne sportaše

Sportski specifični faktori

• Kultura i normalna ponašanja oko određenih sportova mogu uvelike utjecati na prakse hidratacije njihovih sportaša
• Tri najistaknutija primjera kulturnih učinaka sporta na prakse hidratacije su sportovi s podjelom po težini, akrobatski sportovi i sportovi temeljeni na izgledu
• U sportovima s podjelom po težini (npr. borilački sportovi, konjske utrke, veslanje u lakim kategorijama, itd.) uobičajena je praksa namjernog dehidriranja za manipuliranje tjelesnom masom kako bi se ispunili kriterij za lakše kategorije natjecanja
• U mnogim slučajevima sportaši ne samo da žrtvuju svoje performanse ovom praksom, već i ugrožavaju svoje zdravlje i dobrobit
• Na sličan način, sportovi u kojima se naglašava slika tijela i izgled (npr. navijanje, izgradnja tijela i gimnastika), opasne prakse, kao što je ekstremno ograničenje tekućine, mogu se koristiti od strane sportaša za varanje "neslužbene" provjere težine koje se samozapovijedaju ili očekuju unutar njihovog okruženja za treniranje
• Konačno, "akrobatska" djela kao što su gimnastika, skakanje i penjanje potpomognuti su velikom snagom u odnosu na težinu, ali se ne bi trebali oslanjati na jaku hipohidraciju kako bi se to postiglo
• Prekomjerna uporaba dehidracije za upravljanje ciljevima tjelesne mase treba ispraviti kako bi se izbjegle dugoročne zdravstvene komplikacije.

Praktična rješenja:

• Promovirajte zdrave strategije upravljanja težinom u sportovima s podjelom po težini, akrobatskim sportovima i sportovima temeljenim na izgledu koji minimiziraju manipulaciju vodom u tijelu

Zaključci

• Na temelju čimbenika u gornjim odjeljcima, zajedno s objavljenom literaturom o tipičnim opažanjima ravnoteže tekućine u raznim sportovima, odredili smo rizike od hipohidracije za sportove u tablicama 1 i 2
• Ove se odrednice mogu koristiti kao opća smjernica za sportove koji predstavljaju velike rizike za neravnotežu tekućine koja može ograničiti sportske performanse
• Čimbenici za individualne situacije ili geografske lokacije mogu varirati i treba ih razmotriti na temelju gore navedenih načela kako bi se prilagodile potrebne smještajne jedinice
• Primjer korištenja ove paradigme za razvoj plana hidratacije može se pronaći u tablici 3
• Alati se pružaju za informiranje o edukaciji i praksi hidratacije na dinamičan i individualiziran način kako bi se sportaši mogli prilagoditi različitim okolnostima i optimizirati učinkovitost