Čimbenici uzroka ozljeda u sportu 2.docx

**Čimbenici uzroka nastanka i prevencija sportskih ozljeda** Tomislav Madžar, Ivo Dumić-Čule, Milan Milošević **Uvod** Pozitivni zdravstveni učinci tjelesne aktivnosti dobro su dokumentirani, no bavljenje sportom povezano je i s određenim rizikom od ozljeda. Iako se u profesionalnom sportu ozljed...

**Čimbenici uzroka nastanka i prevencija sportskih ozljeda** Tomislav Madžar, Ivo Dumić-Čule, Milan Milošević **Uvod** Pozitivni zdravstveni učinci tjelesne aktivnosti dobro su dokumentirani, no bavljenje sportom povezano je i s određenim rizikom od ozljeda. Iako se u profesionalnom sportu ozljede smatraju jednim od rizika zanimanja, poznavanje učestalosti i prirode ozljeda, kao i psiholoških pretkazatelja u njihovu nastanku često ovisi o sportu koji je predmet ispitivanja. Opisi ozljeda u svim sportovima nisu jednako zastupljeni u medicinskoj literaturi, što ne mora ali je ipak često povezano s popularnošću i/ili masovnošću sportova u određenoj sredini. Tipovi ozljeda opisani u raspoloživoj literaturi mogu primarno odražavati profesionalni interes sportskih liječnika te ne moraju biti indikativni za objektivnu incidenciju konkretnih ozljeda ili skupina ozljeda u određenom sportu. Sportske aktivnosti svakodnevica su ljudi koji vode zdrav i aktivan život. Ipak, sportske ozljede su česte, čak i neizbježne posljedice takvog načina života. One mogu biti blage, ali i teže. Sportske ozljede su tako postale predmet interesa mnogih grana medicine, koje zajedno brinu o fizičkom stanju pacijenata, liječenju i prevenciji ozljeda povezanih sa sportskim i drugim fizičkim aktivnostima.Liječnik treba osim lokalnog nalaza ispitati fizičko stanje pacijenta, koje uključuje kardiorespiratornu kondiciju, mišićnu snagu i izdržljivost, fleksibilnost i sastav tijela, kako bi se individualno pristupilo svakom pacijentu, a ciljano za njegov sport. Kada se govori o ozljedama u sportu najčešće se misli na ozljede lokomotornoga sustava, jer statistike pokazuju da se ovisno o sportu čak 80 % ozljeda odnosi na sustav organa za kretanje,no naravno ne treba zaboraviti ni ozljede oka,uha,bubrega, te ostalih organskih sustava sportaša. Sve sportske ozljede možemo podijeliti na akutne i kronične. *Akutna je ozljeda* ona koja nastaje naglo, neočekivano, u određenom i ograničenom vremenu i uzrokuje poremećaj u strukturi ozlijeđenog tkiva. *Kronične ozljede* mogu se nazvati oštećenjem, a pojam ozljede bi preostao za akutne ozljede.Oštećenje je najčešće posljedica niza uzastopnih mikrotrauma.Zato se oštećenja svrstavaju u skupinu mikrotraumatskih bolesti,ali etiološki i patogenetski je možda ipak najbolji naziv sindromi prenaprezanja - engl. *Overuse Injuries*(vidi posebno poglavlje u ovoj knjizi) *[Akutne ozljede]* uzrokuju trenutno oštećenje u tkivu i ovisno o težini ozljede dovode do nesposobnosti za natjecanje. Naime, prije akutne ozljede sportaš nije imao nikakvih problema s traumatiziranim dijelom tijela, a nakon akutne ozljede,najčešće više nije sposoban obavljati sportsku aktivnost. Prvi postupak je tada prestanak svih aktivnosti, konzultacija liječnika i što raniji postupak rehabilitacije usmjeren prema vrsti i težini ozljede. U sportu postoji veliki broj potencijalnih akutnih ozljeda, od loma kosti, isčašenja zgloba, uganuća zgloba, istegnuća i puknuća sveza i mišića, nagnječenja mekih struktura tijela i udova, itd. Od specifičnih organskih sustava, i akutnih ozljeda, u sportu su relativno česte i ozljede oka, ozljede zubi, ozljede unutarnjih organa,au nekim sportovima i ozljede glave i mozga. *[Kronične ozljede]* za razliku od akutnih ozljeda pogađaju već više puta traumatizirana tkiva, koja se međutim nisu nikada toliko oštetila da bi uzrokovala trenutni prestanak sportske aktivnosti. Ove ozljede najčešće se odnose na lokomotorni sustav i spadaju u skupinu mikrotraumatskih bolesti koje u hrvatskoj medicinskoj terminologiji nazivamo sindromi prenaprezanja koji su karakteristični svojom lokalizacijom i pojavnosti za određene sportske aktivnosti pa se tako govori o trkačkom koljenu, skakačkom koljenu, trkačkoj potkoljenici, tenisačkom laktu, ali i hrvačkom uhu. Kronične ozljede zahtijevaju dugotrajnu rehabilitaciju, a trebale bi se tretirati uz tim stručnjaka kojeg čine liječnik, fizioterapeut, sportski trener, kondicijski trener, nutricionist i psiholog, a u širem smislu i roditelji i prijatelji sportaša. U današnjoj rehabilitaciji kroničnih ozljeda aktivnost nije zabranjena, dapače, poželjna je, ali u ograničenoj mjeri, a sastoji se u smanjenju opsega pokreta i manjem naporu ozljedom zahvaćenog tkiva ili ekstremiteta odnosno u alterativnim aktivnostima s izbjegavanjem opterećenja ozlijeđene strukture. **Čimbenici koji utječu na nastanak ozljeda** Pri planiranju prevencije sportskih ozljeda potrebno je detaljno razmotriti vanjske i unutrašnje čimbenike koji sudjeluju u realizaciji određene sportske aktivnosti kao i njihovo međusobno djelovanje te mehanizme nastanka sportskih ozljeda. Sportska je ozljeda najčešće rezultat interakcije vanjskih i unutrašnjih rizičnih čimbenika. Uvidom u mišićno-koštani potencijal sportaša, putem specifičnih dijagnostičkih postupaka, jednako kao i uvidom u njegovo funkcionalno stanje te u sve ostale antropološke karakteristike, moguće je gotovo u potpunosti nadzirati unutrašnje rizične čimbenike nastanka sportske ozljede. [Unutarnjim rizičnim čimbenicima] smatraju se *tjelesne karakteristike*: dob, spol, sastav tijela, zdravstveni status, razina kondicijske pripremljenosti, anatomija, razina usvojenosti sportske vještine i *psihološki čimbenici*: motiviranost, borbenost, percepcija rizične situacije, spremnost prihvaćanja rizika. [Vanjskim rizičnim čimbenicima] smatraju se svi vanjski čimbenici koje možemo povezati sa sportskom aktivnošću kojom se sportaš bavi, a to su: izloženost sportskoj aktivnost, tip, intenzitet, kvantiteta i frekvencija treninga, okolišni čimbenici npr. klimatski uvjeti, vrsta podloge te sportska oprema. **[Unutarnji rizični čimbenici nastanka ozljede]** *Psihološki čimbenici.* Nekoliko je različitih teorija o utjecaju psiholoških čimbenika na nastanak sportskih ozljeda. Jedan od modela zasniva se na trima čimbenicima -- stresorima, mehanizmima nošenja sa stresorima i emocionalnim stanjem osobe. Psihološki čimbenici rizika se dijele u tri skupine: osobnost (u smislu karakternih crta osobe kao što su odlučnost, kompetitivnost, motivacija, traženje pažnje drugih i sl.), stresori s kojima osoba ima iskustva (svakodnevni stres ili stres kao posljedica prethodne ozljede) i mogućnosti nošenja sa stresom (općeniti kapacitet osobe za podnošenje stresne situacije, socijalna potpora, mentalne osobine, primjena lijekova). Prema teoriji, osobe koje su u prošlosti bile izložene većem broju stresnih situacija, koje imaju slabije mehanizme nošenja sa stresom ili čija osobnost naglašava djelovanje stresora, u stresnoj će se situaciji izrazitije fiziološki aktivirati te će pokazati znatnije poremećaje pažnje, što može dovesti do nastanka ozljede. Fiziološka aktivacija na stres -- povećanje napetosti mišića, sužavanje perifernog vidnog polja i smanjena razina detekcije objekata u centru vidnog polja bi prema teoriji predstavljali izravne rizične čimbenike za nastanak ozljede. Uvođenjem koncepta negativnih, pozitivnih i ukupnih životnih događaja (NLE, PLE odnosno TLE; engl. negative, positive, total life events), utvrđeno je da su sportaši koji su doživjeli ozljedu imali znatno više negativnih životnih događaja u usporedbi s onima koji nisu bili ozlijeđeni. Daljnji stresni čimbenici, kao što su prethodne ozljede od kojih se sportaš može oporaviti, tj. može zadovoljavati fizičke kriterije prema mišljenju trenera ili prema pravilima kluba/lige, a ipak ne biti psihički („u glavi") spreman vratiti se u profesionalno natjecanje, imaju slične posljedice na rizik nastanka ozljeda. Prema osobinama ličnosti, sportaši koji pokazuju veće razine agresivnost i anksioznosti na terenu odnosno oni skloniji ponašanju ličnosti tipa A (naglašena kompetitivnost, asertivnost (pozitivnost), pretjerana užurbanost i osjećaj kako nikada nema dovoljno vremena za ispunjavanje obaveza, zaokupljenost pretežito negativnim aspektima života i situacija te suparništvo), doživljavali su više pojedinačnih i višestrukih ozljeda u usporedbi sa sportašima koji su imali ove osobine manje izražene, a slično je utvrđeno i za osobe s izraženijim pesimizmom. *Različiti aspekti fizičke spremnosti igrača.* Pod ovim zbirnim nazivom misli se na različite čimbenike opisane u dostupnoj literaturi koji uključuju opću fizičku spremnost igrača, mišićnu snagu, opseg pokreta u određenim zglobovima i vještinu igrača u smislu kvalitete igre. Pretpostavljeni mehanizam kojim bi fizička spremnost igrača utjecala na učestalost nastanka ozljeda odnosi se na vrijeme potrebno igraču da dosegne granice svog aerobnog kapaciteta. Ovo ima izravnu posljedicu na intenzitet igre u prvoj fazi, dok granice aerobnog kapaciteta nisu dosegnute, te neizravnu posljedicu u ranijoj pojavi umora i samim time većoj vjerojatnosti ozljede u drugoj fazi, nakon dosezanja i prelaženja granice aerobnog kapaciteta. Promatrano na ovaj način, obje skupine igrača -- oni s nižom i oni s višom razinom fizičke spremnosti imaju određenu sklonost ozljedama. Fizički spremniji tako bi bili teoretski skloniji ozljedama nastalima zbog jačeg intenziteta i veće brzine igre, dok bi slabije fizički pripremljeni bili skloniji vrsti ozljeda koja nastaje drugim mehanizmima. O važnosti mišićne snage u profesionalnom sportu ne treba posebno elaborirati. U nogometu, povezanost mišićne snage treba promatrati u kontekstu učestalosti pojedinih vrsta ozljeda. Najčešća pojedinačna skupina ozljeda u nogometu su istegnuća mišića stražnje lože natkoljenice, u anglosaksonskoj literaturi poznata kao [hamstrings injury]. Smatra se da nepovoljni odnos snage mišića stražnje lože prema kvadricepsu (u smislu da je kvadriceps disproporcionalno jači od mišića stražnje lože) može znatno pridonijeti ozljedama mišića stražnje lože, ali i prednjeg križnog ligamenta koljena. U vezi s općenitom mišićnom snagom i fizičkom spremnosti igrača postoje različita mišljenja. Pojedini autori smatraju da su igrači s općenito slabijom mišićnom građom predisponirani za ozljede što je potvrđeno i nalazom da osnaživanje mišićne građe u nogometnom treningu smanjuje incidenciju ozljeda koljenskih ligamenata, Ahilove tetive i mišića stražnje lože, te da se radi o učinku ovisnom o dozi. Osim same brojnosti (učestalosti) ozljeda, kako u apsolutnom broju, tako i u broju ozljeda po igraču na 1000 sati natjecanja, potrebno je razmotriti i težinu ozljeda. Neke studije pokazuju usporediv broj ozljeda kod prvoligaških igrača u usporedbi s igračima nižih liga, ali su ozljede kod prvoligaša bile teže te su zahtijevale znatno dulje izostajanje iz natjecanja. Moguće je da kvalitetniji igrači, u većim, bolje organiziranim i bogatijim klubovima ne prijavljuju manje ozljede jer se u profesionalnom okružju takve ozljede rutinski zbrinjavaju fizikalnom terapijom i privremenom promjenom metodike treninga. To bi objasnilo i veću težinu prijavljenih ozljeda, jer su rentni razlozi važniji u velikim klubovima nego u niže rangiranom ili amaterskom nogometu. Rezultati nekoliko istraživanja zaista i pokazuju da je ozljeđivanje češće kod igrača s višom razinom igre, te da je rizik usporediv bez obzira na dob igrača.   **[Vanjski rizični čimbenici nastanka ozljede]** Ozljede nastale na treningu i tijekom natjecanja (utakmice) trebaju se razmotriti odvojeno, ali se treba i promotriti odnos vremena provedenog na treningu s vremenom provedenim u aktivnoj igri kao i eventualni učinak tog odnosa na rizik nastanka ozljede. Zbog veće agresivnosti i brzine igre u natjecanju, u suprotnosti sa strukturiranošću i repetitivnom prirodom opterećenja tijekom treninga, učestalost ozljeda uvijek je veća u natjecanjima. Također, ti rezultati upućuju da je vrijeme provedeno u igri (na natjecanju ili treningu) proporcionalno riziku od nastajanja ozljede (što je dulje vrijeme, veća je mogućnost za nastanak ozljede). Prema poziciji u igri, rezultati su kontradiktorni uz jednu iznimku, a to je da golmani trpe u prosjeku manji broj ozljeda u usporedbi s igračima na drugim pozicijama, kao i da su ozljede gornjeg dijela tijela (glava, vrat, gornji ekstremitet) kod golmana znatno češće. Prema nekim autorima, rizik od nastanka ozljeda (specifičnih poput ozljeda prednjeg križnog ligamenta ili općenito svih ozljeda ) veći je kod napadača, dok drugi autori ne nalaze povezanost. **Učestalost ozljeda** Opasnost od ozljeda u profesionalnom sportu jest značajna: procjenjuje se da je ukupni rizik od ozljeda u profesionalnom nogometu oko 1000 puta veći nego u tipičnim industrijskim zanimanjima koja se općenito smatraju visokorizičnima. Ozljede također mogu negativno utjecati na timsku izvedbu te su timovi koji ih uspiju izbjeći uspješniji, na što upućuju završni položaji u ligaškom poretku. Prevencija ozljeda u sportu trebala bi biti od najveće važnosti, a provođenje studije praćenja ozljeda temeljni je prvi korak prevencije. Profesionalni nogomet jedan je od medijski najeksponiranijih i praćenih sportova. Tijekom 2001. godine UEFA je pokrenula istraživački projekt s ciljem smanjenja broja i ozbiljnosti ozljeda u nogometu, a time i povećanja sigurnosti igrača. Taj je istraživački projekt rezultat višegodišnjeg rada UEFA-ina liječničkog povjerenstva, a prethodile su mu rasprave s UEFA-om 1999. i 2000. glede optimalne organizacije studije i definicija. Istraživanje ozljeda UEFA-ine Lige prvaka obuhvaća deset sezona te 25 vrhunskih europskih nogometnih klubova iz 10 različitih zemalja koji su sudjelovali u ovom razdoblju. Podaci pokazuju da profesionalna nogometna momčad može očekivati oko 50 ozljeda koje uzrokuju gubitak aktivnog igraćeg vremena svake sezone, što znači dvije ozljede po igraču. Iako je polovica tih ozljeda manje ozbiljnosti pa igrač može nastaviti trenirati nesmanjenim intenzitetom i sudjelovati u utakmicama nakon tjedan dana, 37% ozljeda je umjerene ozbiljnosti (zahtijeva od jednog do četiri tjedna odsutnosti), a 16% su teške ozljede koje zahtijevaju od igrača izostanak duži od četiri tjedna. Utjecaj ozljeda na izvedbu tima na taj način može biti znatan jer je u prosjeku 12% momčadi zbog ozljede nedostupno u bilo kojem trenutku tijekom sezone. **Prevencija i liječenje ozljeda** *Prevencija ozljeda* u obliku pravilnog treninga je ključ sportskog uspjeha i omogućuje izbjegavanje svih vrsta ozljeda. Važnost pripreme za sportsku aktivnost, bilo u obliku običnog istezanja ili zagrijavanja koje se sastoji od lagane aerobne aktivnosti (npr. trčanja), dinamičnog istezanja i stabilizacijskih vježbi, toliko je velika da može prevenirati apsolutno sve kronične, te većinu akutnih ozljeda. *Liječenje sportskih ozljeda* ovisi o vrsti i težini same ozljede. Terapijske opcije su brojne, a mogu se koristiti zasebno, ali i u kombinaciji, od medikamentozne terapije, rehabilitacije i operativnog liječenja. Individualni pristup, ključ je uspjeha u liječenju sportskih ozljeda. Različiti pacijenti mogu imati različite podliježeće bolesti i stanja, a razlikuju se i stupanj fizičke spreme te mehanizam njihovih ozljeda. Upravo je zato potrebno svakom pacijentu pristupiti kao pojedincu. Većina akutnih ozljeda koje nisu po život opasne (ako nema npr. težeg krvarenja) može se liječiti po principu **PRICE** P -- protection -- zaštititi ozlijeđeno mjesto R -- rest -- odmoriti ozlijeđeno mjesto I -- ice -- staviti led na ozlijeđeno mjesto C -- compresion -- pritisnuti ozlijeđeno mjesto radi stvaranja što manjeg hematoma E -- elevation -- podignuti ozlijeđeni ekstremitet U novije vrijeme se primjenjuje individualizirani pristup ozlijeđenom sportašu koji umjesto odmora (Rest) uvodi optimizirano opterećenje (engl. Optimal Loading) pa je akronim PRICE zamijenjen s akronimom **POLICE.** Svaka kućna ljekarna bi za pružanje prve pomoći u slučaju sportske ozljede trebala sadržavati kriopak (gel u vrećici koji se može hladiti ili grijati prema potrebi), a koji se postavlja na ozlijeđeno mjesto više puta dnevno po 20-30 minuta. U kućnoj ljekarni je potrebno imati i elastični zavoj, kako bi se njime kriopak mogao pritisnuti na ozlijeđeno mjesto i kompresijom smanjiti novonastali hematom. Oko ozlijeđenog tkiva se može stvoriti otok koji se heparinskom kremom može smanjiti. Heparinsku kremu je potrebno nanositi više puta dnevno na kožu iznad ozlijeđenog mjesta. Za smanjenje upale i boli preporučuje se u kućnoj ljekarni imati ibuprofenske ili diklofenak kreme, ali u slučaju jače boli preporučuje se peroralna terapija analgeticima, također poput ibuprofenuma ili diklofenaka. Ozlijeđeni dio tijela treba mirovati, a ako ozljeda nije ozbiljnija, tj, nije potrebna liječnička pomoć, mobilizacija u vidu blagih kretnji je preporučljiva već drugi dan. Kronične ozljede se tretiraju trenutnim prestankom aktivnosti ili modifikacijom vrste i intenziteta aktivnosti pod kontrolom liječnika, te provođenjem fizikalne terapije prvenstveno u vidu specifičnih vježbi (90%), te ostalih metoda rehabilitacijske medicine (10%), npr. magnet, struje, laser, udarni val, te još neke metode termoterapija. **Literatura** 1\. Epidemiology of Injuries in Olympic Sports. Sportverletz Sportschaden. 2024;38(1):18-26. DOI: 10.1055/a-2036-8166. 2\. Wu Y, Dai R, Yan W, Ren S, Ao Y. Characteristics of Sports Injuries in Athletes During the Winter Olympics: A Systematic Review and Meta-analysis. Orthop J Sports Med. 2023;11(12):23259671231209286. DOI: 10.1177/23259671231209286. 3\. Erdurmus OY, Oguz AB, Genc S, Koca A, Eneyli MG, Polat O. Comparison of the effects PRICE and POLICE treatment protocols on ankle function in patients with ankle sprain. Ulus Travma Acil Cerrahi Derg. 2023;29(8):920-928. DOI: 10.14744/tjtes.2023.29797. 4\. Fu XL, Du L, Song YP, Chen HL, Shen WQ. Incidence of injuries in professional snow sports: A systematic review and meta-analysis. J Sport Health Sci. 2022;11(1):6-13. DOI: 10.1016/j.jshs.2020.10.006. 5\. Ding L, Luo J, Smith DM, Mackey M, Fu H, Davis M, Hu Y. Effectiveness of Warm-Up Intervention Programs to Prevent Sports Injuries among Children and Adolescents: A Systematic Review and Meta-Analysis. Int J Environ Res Public Health. 2022;19(10). DOI: 10.3390/ijerph19106336. 6\. Hodgkins CW, Wessling NA. Epidemiology of Sports-Specific Foot and Ankle Injuries. Foot Ankle Clin. 2021;26(1):173-185. DOI: 10.1016/j.fcl.2020.10.001. 7\. Andreoli CV, Chiaramonti BC, Buriel E, Pochini AC, Ejnisman B, Cohen M. Epidemiology of sports injuries in basketball: integrative systematic review. BMJ Open Sport Exerc Med. 2018;4(1):e000468. DOI: 10.1136/bmjsem-2018-000468. 8\. Leppanen M, Pasanen K, Kannus P, Vasankari T, Kujala UM, Heinonen A, Parkkari J. Epidemiology of Overuse Injuries in Youth Team Sports: A 3-year Prospective Study. Int J Sports Med. 2017;38(11):847-856. DOI: 10.1055/s-0043-114864. 9\. Keogh JW, Winwood PW. The Epidemiology of Injuries Across the Weight-Training Sports. Sports Med. 2017;47(3):479-501. DOI: 10.1007/s40279-016-0575-0. 10\. Bleakley CM, Glasgow P, MacAuley DC. PRICE needs updating, should we call the POLICE? Br J Sports Med. 2012;46(4):220-221. DOI: 10.1136/bjsports-2011-090297. 11\. Armsey TD, Hosey RG. Medical aspects of sports: epidemiology of injuries, preparticipation physical examination, and drugs in sports. Clin Sports Med. 2004;23(2):255-279, vii. DOI: 10.1016/j.csm.2004.04.007. 12\. Pećina M, Franić M. i sur. Kompendij ortopedije, ZVU, Zagreb, 2021. 13\. Dubravčić-Šimunjak S. i sur. Fizikalni čimbenici u fizioterapiji. Hrvatski zbor fizioterapeuta, Zagreb, 2023. 14\. Pećina M. i sur. Sportska medicina, 2. dopunjeno izdanje, Medicinska naklada, Zagreb, 2024.