IZVOĐENjE MATICA - Beekeeping Guide PDF

**IZVOĐENjE MATICA** Dobijanje dobrih matičnjaka: A. Matičnjaci rojevnog nagona B. Matičnjaci tihe smjene C. Prisilni matičnjaci D. Matičnjaci proizvedeni pod uticajem čovjeka - D - a) za mali broj matica: Alejev, Milerov, Smitov metod, metod pomoću Jenterovog aparata - D - b) za...

**IZVOĐENjE MATICA** Dobijanje dobrih matičnjaka: A. Matičnjaci rojevnog nagona B. Matičnjaci tihe smjene C. Prisilni matičnjaci D. Matičnjaci proizvedeni pod uticajem čovjeka - D - a) za mali broj matica: Alejev, Milerov, Smitov metod, metod pomoću Jenterovog aparata - D - b) za masovnu proizvodnju matica: Dulitlov metod Mnogi misle da su najbolje matice odgajene pod uticajem nagona za rojenjem i tihe zamjene matica, jer se odgajaju pod prirodnim uslovima. To je sasvim tačno kad su te matice izvedene u najboljim društvima. Međutim, obično se roje društva koja daju male prinose. U savremenom pčelarstvu se ide na to da se matice proizvode iz legla od najproizvodnijih društava. **A) Izvođenje matica pod uticajem nagona za rojenjem** Kada neko pčelinje društvo uđe u rojevni nagon pčele naprave od 20 do 30 matičnjaka, koji se nalaze po obodu ramova i vise naniže. Lako se uočavaju jer su izduženi. Pčelari obično uzmu cio ram sa 5-6 matičnjaka, prenesu ga u drugu košnicu gdje dodaju još 2 rama sa leglom iz drugih košnica sa pripadajućim pčela. Poruše se matičnjaci osim 2 najbolja. Dodaju se još 2 rama (1 prazan i 1 ram sa medom i polenom) i na taj način napravi novo pčelinje društvo. Osim ovog načina, ovi matičnjaci se mogu izrezati sa dijelom voska sa rama i prenijeti u nukleuse ili oplodnjake (male košnice sa malim ramovima) u koje smo smjestili mlade pčele iz tog ili drugih društava, zakačiti ih na ram u njima, i čekati da dođe do piljenja matica. **B) Izvođenje matica iz matičnjaka tihe smjene** Kada se neko pčelinje društvo odluči da promijeni svoju maticu (usled starosti, slabijeg polaganja jaja, oštećenja, bolesti), pčele obično naprave jedan ili dva lijepo formirana matičnjaka. Ove matičnjake one prave sa puno pažnje, jer od novoizležene matice zavisi sudbina cijelog društva. Iz njih će ce izleći dvije matice i koja prva ode na parenje i vrati se oplođena nastaviće sa nošenjem jaja, a drugu će pčele ukloniti. Često se dešava da se u društvu nađu i stara i mlada matica, ali će kasnije pčele ukloniti staru ili će se njih dvije boriti. Mlada je elastičnija, jača i u toj borbi pobijedi staru. Ovakve matičnjake pčelari koriste da bi dobili novu maticu (ili dvije). Naime, uzmu se zatvoreni matičnjaci i prenesu u pčelinje društvo bez matice. Tamo će se izleći kvalitetna matica, ići na oplođenje i sa tim društvom nastaviti život. Društvo iz kojeg su uzeti matičnjaci će ponovo napraviti matičnjake tihe smjene (kroz 5-6 dana), pa se po zatvaranju mogu opet oduzeti i od njih proizvesti dvije nove matice. Na kraju se ipak mora dozvoliti i društvu koje ih pravi da se i u njemu ispili matica, jer sa starom svakako nijesu zadovoljne. **C) Izvođenje matica iz prisilnih matičnjaka** Pčelari dosta koriste i ovaj način za dobijanje matica za potrebe svog pčelinjaka. Iz nekog jakog društva se ukloni matica i prenese u neki nucleus. Pošto je odlično društvo, pretpostavka je i da je matica odlična pa se zato ne uništava. Društvo iz kojeg je oduzeta matica će iz najmlađeg legla početi na brzinu da izvlače matičnjake. Obilno će hraniti te larve matičnim mlječom i napraviti matičnjake. Pčelari, uglavnom, kroz 4-5 dana otvaraju košnicu i ruše kratke a ostavljaju lijepo izgađene dugačke matičnjake. Po zatvaranju tih matičnjaka, kroz 3-4 dana ti se matičnjaci uzimaju i dodaju u nukleuse, oplodnjake ili obezmatičena društva. Obično se u svaki nuklesu doda po 2 matičnjaka, da bi se smanjio rizik da se iz samo jednog ne izleže matica i da posao ne bude uzaludan. Ovakvi matičnjaci mogu biti kvalitetni, ali su iz prethodne dvije grupe kvalitetniji. ***[D) Matičnjaci proizvedeni pod uticajem čovjeka]*** **A) Matičnjaci po Alejevom načinu** U suženo gnijezdo odabranog društva, između zadržanih okvira sa zatvorenim leglom stavi se okvir sa novom satnom osnovom. Čim pčele izvuku dulice i matica zaleže jaja, izvadi se taj okvir, zbrišu se pčele i pošto se položi na sto isječe pantljika sata dovoljno široka, ali tako da sadrži netaknuti red ćelija s jajima. Palidrvcem se duž pantljike unište po dva jaja a svako treće ostavi. Tada se uzima prazan ram bez satne osnove i sa donje strane satonoše se prilijepi isječena pantljika uz pomoć rastopljenog voska, pa se taj okvir doda jakom obezmatičenom društvu, kome su oduzeti okviri sa mladim leglom i popunjena košnica ramovima sa medom. Pčele će proširiti radilične ćelije u kojima se nalaze jaja i izgraditi matičnjake. Pripremu pantljike i okvira za izgradnju matičnjaka izvršiti u toploj prostoriji. Po zatvaranju matičnjaka, kroz 3-4 dana matičnjaci se odvoje od rama i dodaju u oplodnjake gdje se matice ispiliti. Na ovaj način može da se dobije 10-15 matičnjaka. Ako želimo još veći broj, onda se može postaviti još jedna letvica po sredini ovog praznog rama na koju ćemo takođe nalijepiti pantljiku sa mladim leglom. **Matičnjaci po Milerovoj metodi** Odaberu se dva pčelinja društva: prvo društvo, koje je imalo najbolje prinose, za pripremanje materijala za matičnjake, i drugo vrlo jako koje će od pripremljenog materijala započeti matičnjake. Iz prvog društva se oduzmu svi okviri sa leglom starim 1,2 ili 3 dana, ostave se samo dva sa zatvorenim leglom, između kojih treba staviti okvir s nekoliko postavljenih pantljika vještačkog sata, širine 3, a dužine 10-12 centimetara. Dodaju se okviri iz drugih košnica sa medom i polenom i tako se napuni košnica. Pantljike vještačkog sata postaviti na rastojanju od po 10 centimetara jednu od druge. Pošto društvo oskudijeva u saću, ono će odmah početi da izrađuje saće sa radiličnim ćelijama, u koje će biti starijih i mlađih larvi i jaja. Jaja će biti na obodu sata, a najmlađe larve odmah do njih. Tada treba izvaditi okvir, pčele pažljivo zbrisati, a obod sata oštrim nožem obrezati do tek izleženih larvi. Ovako pripremljen okvir staviti odmah u sredinu jakog društva kome je prethodno oduzeta matica i mlado leglo. Najbolje je ujutru oduzeti maticu a uveče dodati okvir s mladim larvama. Na ovaj način pčele će biti prinuđene da samo iz ovih jaja ili mladih larvi izvlači matičnjake, jer je ostalo leglo koje se nalazi u tom jakom društvu poklopljeno. Oko 3 dana po zatvaranju matičnjaka oni se uzimaju i prenose u unaprijed pripremljene oplodnjake, nukleuse ili obezmatičena društva gdje će se matice ispiliti. Kada matice pronesu posmatra se da li im je kompaktno leglo. Ako je leglo kvalitetno onda se ta matica može dodati nekom društvu ili sa njom izvršiti zamjena starih matica u pčelinjaku. **Izvođenje matičnjaka u velikom broju** Ukoliko su potrebe za maticama veće u današnje vrijeme se koristi Dulitlova metoda. Ovaj način koriste pčelari koji imaju veći broj pčelinjih društava (300-400 ili čak više) ili se profesionalno bave proizvodnjom matica za potrebe prodaje. 2. **PČELINjI PROIZVODI** ***[MED]*** Med je gusta, slatka, sirupasta materija nastala aktivnošću pčela radilica. To je prerađevina pčele radilice koji nastaje u njenom grlu, a potiče od nektara koji izlučuju izvjesne vrste cvijeća i koji pčela ostavlja u saće košnice. Med je jedina prehrambena namirnica koja nikada ne može da se pokvari. Med je rezultat pretvaranja nektara u mješavinu šećera: glukoza i fruktoza (grožđani šećer), saharoza, levuloza, polena i mineralnih soli koje nastaju pod djelovanjem digestivnih sekreta u pčelinjem grlu. Med je hrana najbogatija enzimima, katalizatorima metabolizma, bez kojih je metabolizam nemoguć. Med sadrži i veliki broj amino kiselina, uključujući esencijalne, koje organizam ne stvara već moraju biti unijete hranom. Nektar je slatka tečnost koju izlučuju posebne žlijezde smještene u cvijetu, a ponekad i van cvijeta biljke. Žlijezde koje luče nektar zovu se nektarije. Nektar je rastvor šećera u vodi zajedno sa manjim količinama mineralnih materija, enzima, vitamina, prirodnih boja i mirišljavih supstanci koje medu daju karakterističan miris, ukus i boju. Količina izlučenog nektara varira u zavisnosti od vrste biljke, njene bujnosti i uslova sredine (padavine, temperature, količina svjetlosti, nadmorska visina, tip zemljišta i prisustvo minerala). Da bi nektar bio izlučen, biljne ćelije moraju da nabubre i da time slatke materije rastvorene u vodi izvrše jak pritisak na zidove nektarija. Količina šećera u nektaru kreće se od 20 do 50%. Ukoliko je nektar siromašniji šećerom, utoliko će biti manje privlačan za pčele. S druge strane, prevelika koncentracija šećera onemogućava efikasno skupljanje. Pored cvijetnog i vancvjetnog nektara pčele takođe skupljaju izvjesne izlučevine i slatke materije iz lišća, koje nastaju kao posledica aktivnosti biljnih vaši i nekih drugih insekata na biljkama. Med dobijen na ovakav način poznat je pod imenom medljika. Da bi pčele proizvele 1 kg zrelog meda potrebno je da sakupe najmanje 3 puta više nektara. Za to je potrebno i 200.000 izleta pčela. Samo jedna pčela treba da obiđe 150 cvjetova da bi napunila medni želudac i tovar donijela u košnicu. Iz jednog cvijeta pčela usisa oko 0,02 mg nektara. Pčela sakuplja nectar razdaljine I 3-5 km. Ukoliko je paša udaljena, utoliko je efekat sakupljanja manji, i obrnuto. Da bi proizvele 1 kg meda pčele treba u košnicu da unesu 3-4 kg nektara. Med se sastoji od 80% šećera i 20% vode. Da bi skupile kilogram meda pčele moraju obići oko deset miliona cvjetova, a prelaze u proseku oko 450.000 kilometara. Od jednog skupljanja nektara pčela u košnicu donosi teret ravan polovini njene težine. Smatra se da oko 50.000 pčela u jednom letu može u košnicu doneti oko kilogram nektara. Takođe, one imaju savršenu memoriju za vreme i prostor, te razlikuju više od 130 različitih mirisa. ***[HEMIJSKI SASTAV MEDA]*** - Glavni sastojci meda: - 38.2% - Fruktoza (voćni šećer) - 31.3% - Glukoza (grožđani šećer) - 1.31% - Saharoza (tršćani šećer) - 7.31% - Maltoza i drugi disaharidi - 1.5% - Viši šećeri - Voda / prirodna u medu - 17.30% - Kiseline (glukonska, limunska, mravlja, mlječna, sirćetna) - 0.57% - Proteini - 0.26% - Pepeo (razni minerijali) - 0.17% - Razne manje komponente (enzimi, vitamini, polen\...) -2.21% - pH meda je 3.2 do 4.5 *[FIZIČKE OSOBINE MEDA]* U fizička svojstva pčelinjeg meda spadaju elektroprovodljivost, optička svojstva, kristalizacija, higroskropnost, koeficijent refraksije, specifična težina, relativna gustina, viskozitet, boja i dr. Ona su tijesno povezana sa njegovim hemijskim sastavom. - Kristalizacija je prirodan fizičko-hemijski proces prelaska tečnog meda u kristalisano stanje. Med zadržava sve hranjive i ljekovite osobine, ne mijenjajući svoj sastav. Svaki prirodni med kristališe, a do kristalizacije ranije dolazi kod meda u kome glukoza dominira nad fruktozom što je slučaj sa livadskim i cvjetnim medom dok kod bagremovog meda je slučaj obrnut i on veoma sporo kristališe. še. Kristalisani med se može vratiti u tečno stanje, bez gubitaka zagrijevanjem maksimalno do 40°C. Kristalizacija je prirodni proces koji osim izgleda ne mijenja karakteristike meda. Razvija se na različite načine kod različitih proizvoda, a zavisi od temperature i drugih fizičko-hemijskih karakteristika. Jednom kristalisan med pokazuje svoje karakteristike: med je s više-manje homogenom strukturom, s velikim ili sitnim kristalima, kompaktne ili kremaste čvrstoće. - Viskozitet je osobina tečnosti da bude lepljiva i da se odupire curenju. - Specifična težina je težina meda u određenoj jedinici zapremine. Obično je od 1,3 do 1,4. - Refraktivni indeks je procenat vode u medu ustanovljen pomoću refraktometra. - Boja je rezultat sposobnosti meda da apsorbuje svjetlost različite svjetlosne dužine. - Med se može stavljati u promet kao vrcani med, med u saću i kao muljani med. - Vrcani med se dobija centrifufiranjem iz saća u kome ne smije biti legla. - Cvjetni med u saću stavlja se u promet u originalnom pakovanju sa najmanje 4/5 zatvorenih ćelija nezaleđenog saća - Muljani med se dobija hladnim cijeđenjem i presovanjem mednog saća iz vrškara, odnosno iz košnice sa nepokretnim saćem. Ovaj med nije pogodan kao stoni već se više može upotrebljavati u preradi ili kao dodatak nekim drugim proizvodima. - Deklaracija na pakovanju mora imati oznaku vrste meda i oznaku kvaliteta. Isto tako, može se navesti podatak o medonosnoj biljci od koje potiče. Med sa ovakvom oznakom treba da sadrži najmanje 80% meda koji potiče od najznačajnije biljke. - Šumski med u smislu ovog propisa je proizvod pčela dobijen o medonosnih sastojaka sa četinara (jela, smreka i bor), i lišćara (hrast, bukva, jasen, pitomi kesten). Ovakav šumski med mora imati izgled gusto tečne mase, tamne boje, sa 60% smjese glukoze i fruktoze; ne smije imati više od 20.2% vode, 10% saharoze, 13% dekstrina i 1% min.materija. ***[MED KAO PRIRODNA HRANA I LIJEK]*** Med se smatra prehrambenim proizvodom koji domaće pčele proizvode od cvjetnog nektara ili iz drugih sokova bilja. One ga sakupljaju, transformišu, miješaju sa specificnim materijaima koje same proizvode, čuvaju i na kraju, ostavljaju da dozrijeva u saćima pčelinjaka. Med sadrži različite elemente potrebne ljudskom organizmu: jednostavne šećere, vitamine, mineralne soli, enzime, organske kiseline i aminokiseline. To je prirodni proizvod visoke energetske vrijednosti i zaslađivač koji daje snagu organizmu već nekoliko minuta nakon konzumiranja. Ovo svojstvo med zahvaljuje tome što sadrži malo saharoze dok je bogat fruktozom i glukozom koji se kao jednostavni šećeri ne moraju variti u organizmu. Osim toga, zahvaljujući svom baktericidnom djelovanju med je higijenska čista i zdrava namirnica. Ipak, glavne osobine meda potiču od mješavine manjih komponenti koje unešene i raspoređene unutar organizma čine med pravim lijekom. Med olakšava asimilaciju kalcijuma pa se posebno preporučuje djeci u fazi rasta, a cijenjen je i kod rekonvalescenata. Jedina je hrana koju nije potrebno prerađivati da bi iz prirode dospjela na naš sto. Jedan kilogram meda ima hranljivost isto koliko i 50 kokošijih jaja, 3 kg ribe, 10-12 kg povrća. *[UPOTREBA MEDA RADI SUZBIJANjA RAZNIH OBOLjENjA]* Sem svoje hranljive vrijednosti, med je od davnina bio jedno od najuspješnijih terapeutskih sredstava. Med ima zavidno mjesto u preventivi. On je odlično sredstvo za čišćenje organizma, jer uzet prije doručka pomijedan sa vodom sprečava zatvor. Med uzet prije spavanja sa mlakom vodom i toplim mlijekom djeluje umirujuće na živčani sistem i obezbjeđuje zdrav san. Svakodnevno korišćenje meda kao dopuna svakog obroka omogućava izvlačenje suviška vode iz krvi i smanjuje krvni pritisak. Ljudi sa slabim varenjem ili problemima u probavnom traktu kojima nedostaju enzimi invertaza i amilaza umjesto šećera treba obavezno da koriste med u ishrani. Prije svih, med kao preventivu treba da koriste svi sportisti i radnici na teškim fizičkim poslovima. Pored preventive med ima svoje važno mjesto i u liječenju nekih bolesti. Kod anemičnih osoba med igra važnu ulogu. Pošto ona nastaje tako što se u organizam nedovoljno unose mikroelementi: vanadijum, gvožđe, kobalt, čime se narušava proces krvotoka, uzimanjem meda koji sadrži mnogo mikroeklemenata onemogućava se pojava anemije i liječi se uzimanjem meda u većoj količini svakodnevno, duži period. To se postiže uzimanjem meda u kombinaciji sa polenom i mliječom u srazmjeri: 1000:100:1. Dokazano je da bakterije ne mogu da žive u medu. Med sa svojom količinom mikroelementa kalijuma oduzima svakoj bakteriji vlagu i tako ih uništava Dakle, sve bolesti čiji su izazivači bakterije mogu se uspješno spriječiti i liječiti medom. Med ublažava kašalj i bolove kod zapaljenja zglobova. Uzimanjem po dvije kašičice meda uz svaki obrok mogu se izliječiti grčevi mišića u nogama, stopalima, mišićima očiju i usana za samo nekoliko dana upotrebe. Medom se premazuju i opekotine čime se sprečava pojava plihova i deformisanja kože. Antimikrobno djelovanje meda je sposobnost meda da ubija neke mikroorganizme (baktericidnost) ili da zaustavi njihov razvoj (bakteriostatičnost). Ova svojstva meda bila su poznata nekim narodima još u drevna vremena. Stari Grci i Rimljani koristili su med za dugotrajno čuvanje mesa u svježem stanju. Poznato je da je leš čuvenog vojskovođe Aleksandra Makedonskog iz Male Azije, gdje je umro (323. godine pre Hrista), prenijet u domovinu potopljen u med. Dobro utiče na varenje. Pokazuje dobro dejstvo kod čira na želucu, gdje djeluje dvojako (potpomaže zarastanje i jača cijeli organizam). Koristi se i kod oboljenja jetre, žučnih kanala. Kada je riječ o dijabetesu, treba biti vrlo obazriv u konzumiranju meda. Bubrežnim bolesnicima se med preporučuje kao jedan od najvažnijih sastojaka dijete. Treba ga uzimati sa čajem od šipurka. Kod pijeska u bubrezima, savjetuje se po jedna kašika maslinovog ulja u kombinaciji sa medom. Med ima upotrebu i u kozmetici. Znači, med ima širok spektar primjene. Već je djelimično istaknuto da je od neobične važnosti da med kao hrana uđe u svakodnevnu upotrebu. Zbog svog sastava i prirodnih osobina svi članovi porodice treba da uzimaju med svakodnevno. Maksimalna dnevna doza meda iznosi oko 1,5 gram na 1, a minimalna 0,5 grama na 1 kilogram tjelesne težine. Prva doza odnosi se na liječenje medom, a druga, profilaktička, odnosi se na preventivu. *[BLAGOTVORNA DEJSTVA MEDA]* - Jača imunitet - Poboljšava cirkulaciju - Jača snagu srca i poboljšava srčani ritam - Poboljšava probavu - Poboljšava obnavljanje tkiva - Potpomaže obnavljanje krvnih elemenata - Ima antibakterijsko dejstvo - Poboljšava otklanjanje toksičnih materija iz organizma - Djeluje protiv stresa - Najnovija saznanja govore da med može da se koristi za dijetu Med je i najsavršeniji proizvod prirode, u njemu se nalaze gotovo svi sastojci koji grade ljudski organizam. **[PROPOLIS]** *[ZNAČAJ I ULOGA PROPOLISA]* Propolis je poznat kao \"pčelinji lijepak\". Obično je to gumasta, lepljiva, smolasta, termoplastična materija braon boje koju pčele skupljaju sa lepljivih pupoljaka drveća, donose u košnicu i koriste za oblaganje unutrašnjih zidova košnica, zatvaranje pukotina, za reparaciju oštećenog saća i ponekad za oblaganje predmeta koji ne mogu biti uklonjeni iz saća jer su preveliki za pčele higijeničarke. Izuzetno je značajno korišćenje propolisa za premazivanje ćelija saća ca ciljem sterilizacije, naročito neposredno prije nego što matica treba da polaže jaja. Pčele koriste propolis kao sveprisutno sredstvo za zatvaranje, oblaganje, ojačavanje, konzerviranje, a vjerovatno i kao sredstvo za odbijanje (repelentno sredstvo), i to unutar košnice i oko ulaza. Naziv propolis dat je upravo na osnovu činjenice da pčele koriste propolis za izgradnju ulaza u košnicu, odnosno potiče od grčkih riječi pro što znači košnica. prije, ispred i polis grad. *[SAKUPLjANjE I UNOS PROPOLISA U KOŠNICU]* Pčele sakupljaju propolis pomoću usnog aparata, a u polenovim korpicama zadnjih ekstremiteta transportuju do košnice. Prilikom sakupljanja propolisa, pčela najprije zagrize smolastu materiju mandibulama, a zatim, koristeći i prvi par nogu otkine mali komad. Taj komad pčela može gnječiti (mijesiti) mandibulama a zatim ga, pomoću jedne noge drugog para, prenosi u polenovu korpicu na istoj strani. Nakon toga, ubacuje komad propolisa i u polenovu korpicu i na drugoj strani. Kad pčela uđe u košnicu sa tovarom propolisa, druge pčele skidaju tovar sa nje tako što zagrizu lepljiv i gumasti materijal i skinu ili otkinu mali komad koga odmah upotrijebe tako što ga čvrsto pritisnu na određeno mjesto (nikad ga ne odlažu u ćelijama saća). Propolis koji je pčela donijela u košnicu može se upotrebiti brže ili sporije, u zavisnosti od trenutne potrebe za ovim materijalom. \"Sakupljači propolisa\" ostaju \"vjerni\" svom poslu, ali njih ima vrlo malo u svakom pčelinjem društvu. U slučajevima nestašice nektara, \"sakupljači propolisa\" mogu početi da traže nektar a kasnije se vratiti na status \"sakupljača propolisa\". Pčele sakupljaju propolis samo po toplom vremenu, jer je on tada mek i lepljiv i kao takav se može oblikovati i koristiti za popunjavanje rupa i za premazivanje površina. Na nižimtemperaturama i starenjem propolis postaje krt i tvrd. Prikupljanje polena se vrši na proljeće i u jesen, jer ga tada i pčele sakupljaju i ima ga najviše. Pčelar najjednostavnije i najpraktičnije skida propolis pomoću deblje plastične folije. Folija izrezana tako da potpuno pokriva plodište ili medište košnice, postavlja se direktno preko satonoša okvira. Kada unose propolis, pčele žure da što prije zatvore sve prolaze između satonoša okvira i folije, gomilajući propolis i na foliju i na ivicama satonoša okvira. Nagomilani propolis treba svakih 10 dana skidati sa folije i ivica satonoša pomoću pčelarskog noža, i to onom njegovom stranom koja se upotrebljava za struganje voska i drugih materija sa okvira i košnica. *[KONZERVIRANjE PROPOLISA]* Prikupljeni propolis koristi se i prodaje u čvrstom stanju ili konzervisan u alkoholu. Trgovine ga uzimaju samo u čvrstom stanju, onako kako je prikupljen, bez ikakvog čišćenja ili sitnjenja. Posle prikupljanja propolis se stavlja u najlonske vrećice i čuva na hladnom mjestu do prodaje. U prodaji ga ima u obliku kapi. Prikupljeni propolis treba dobro istisnuti i sipati u pivske ili neke druge flaše do polovine. Zatim se flaše naliju sa 96% alk. Propolis treba dobro izmućkati i ostaviti u zatvorenoj flaši nekoliko dana da miruje. Potom flašu dobro promućkati da propolis kroz filter ili rjeđe platno procijediti, da bi se odstranio talog. Tako prečišćen propolis koristi se u medicinskim, veterinarskim i drugim labaratorijama koje vrše otkup. *[FIZIČKO HEMIJSKE KARAKTERISTIKE PROPOLISA]* Propolis je smolasta materija koju pčele sakupljaju sa velikog broja biljaka, a naročito sa pupoljaka drveća, najviše topole, jablana i breze. Topole (Populus spp) predstavljaju glavni izvor propolisa u istočnoj Evropi i vjerovatno svuda gdje su česte vrste ovog brojnog roda. Pošto je propolis mješavina lokalno raspoloživih biljnih eksudata (izlučevina), logično je da postoje razlike u njegovom sastavu i osobinama od društva do društva i od lokaliteta do lokaliteta. Za propolis [se ne može reći] da predstavlja uniformni materijal. Pored činjenice da hemijski sastav propolisa zavisi od područja sa koga ga pčele sakupljaju, zapaženo je i da propolis iz iste košnice nema svaki put isti hemijski sastav. Zbog toga se karakteristike propolisa mogu opisati jedino na sledeći način: - boja: braon, crna, tamnozelena, žuto zelena, smeđezelenkasta, smeđecrvenkasta i čak beličasto siva u zavisnosti od porijekla i sastava. - specifična težina: u opsegu je veća u odnosu na specifičnu težinu voska. - temperatura topljenja: od 64°C do 69°C. - sastav: biljne smole od 50% do 55%, vosak oko 30%, etarskih i aromatičnih ulja ima do 8% do 10%, dok ostatak čine polen (5%) i ostale primjese. U propolisu se nalaze i sekreti pljuvačnih žlijezda pčela, mineralne materije (gvožđe, bakar, mangan, aluminijum, cink) i mikroelementi (kobalt, stroncijum, silicijum, vanadijum), a bogat je i vitaminima. *[BIOLOŠKE AKTIVNOSTI I APITERAPIJSKE VRIJEDNOSTI PROPOLISA]* Propolis ima drevnu istoriju kao ljekovito sredstvo. Prije tri hiljade godina su ga koristili stari Grci i Rimljani u ljekovite svrhe. Njegova primjena je višestruka: - u kozmetici kapi, kreme i drugi preparati. - Antimikrobno dejstvo. - U stomatologiji koriste se kao antibiotik i antiseptik. - Propolis kao antibakterijsko sredstvo, ima jako dejstvo prema patogenom agensu Američke truleži Phaenibaccilus larvae. Dejstvo propolisa se ogleda u tome što pomaže u liječenju različitih bolesti uključujući prehlade, kožne promjene (akne, ekceme, rane), stomačne čireve, opekotine, hemoroide. Utiče na obnavljanje ćelija tijela i potpomaganje njihove regeneracije, doprinošenje proizvodnje krvi, ojačavanje zidova krvnih sudova i poboljšanje cirkulacije krvi, uništavanje ćelija kancera, smanjenje pratećih tegoba u liječenju raka i dr. pozitivno dejstvo propolisa na imuni sistem je potpuno. Propolis i neki od njegovih sastojaka izazivaju anesteziju. Propolis ima sposobnost čišćenja slobodnih radikala čime štiti lipide i druga jedinjenja (vit. C) od oksidacije, uništavanja i kvarenja. **[PČELINjI VOSAK]** Prerađevina pčela koju radilice luče iz 4 para žlijezda koje se nalaze na donjoj strani trbuha insekta. Postao je nezamjenljiv ne samo u izgradnji satnih osnova, već i u terapijama, kozmetičkoj industriji, kožarskoj, papirnoj, grafičkoj, staklarskoj, drvarskoj, farmaceutskoj, industriji boja, poslastičarstvu, poljoprivredi (voćarstvu)\... Inače, od davnina, vosak je korišćen i za balsamovanje jer ima i konzervirajuće dejstvo. Žvakanjem meda u saću podstiče se čišćenje zuba i jačanje desni. Vosak se smatra univerzalnom sirovinom, jer se može koristiti u oko 2 hiljade različitih proizvoda. Prirodni vosak izlučuju pčele i od njega grade saće. Proizvode ga mlade pčele radilice stare između 12 i 18 dana iz 8 pari žlijezda na stomaku. Služi kao materijal za izgradnju saća i pokriva hitinski omotač pčele da bi ga sačuvao od vlage. Vosak u voštanoj žlezdi koja se nalazi na trbuhu pčele, je u tečnom stanju, pri izlasku iz voštane cevčice i dodiru sa vazduhom vosak se stvrdnjava u vidu providnih bijelih pločica. Boja pčelinjeg voska je blijedo žuta, sa tim da može dobiti tamniju nijansu pri kontaktu sa vazduhom. Ukoliko se duže koristi u košnici dobija tamnu, čak i prema crnoj boji. *[HEMIJSKE I FIZIČKE OSOBINE VOSKA]* Hemijski sastav je dosta komplikovan. To je smješa koja se sastoji od ugljovodonika, monohidratnih alkohola, kiselina i drugih supstanci. U čistom vosku identifikovano je preko 300 hemijskih komponenti. Specifična težina je 0,95. Miris je sličan mirisu meda, ukus slabo izražen. Topi se na 64,4 a stvrdnjava na 63,4 stepeni Celzijusa. Rastvara se u glicerinu, a potrebno je da se med izcentrifugira. U vreloj vodi se saće topi, pčelinji vosak isplivava na površinu i kada se ohladi postaje čvrst. Potrebno ga je pretopiti i izliti u kalupe. Boja saća, a samim tim i pčelinjeg voska se mijenja u zavisnosti od primjesa poput cvjetnog praha i propolisa. Ako je bez ikakvih dodataka, boja mu je bijela do svijetlo žuta, i ima prijatan miris na med. Onaj drugog kvaliteta je žute do svetlo mrke neujednačene boje. Treća kategorija je sive, mrke do tamno mrke neujednačene boje i dobijen je prilikom prerade. **PROIZVODNjA VOSKA** Čist pčelinji vosak dolazi u prvom redu od pretapanja mednih poklopčića. Procjenjuje se da se na svakih 50 kg vrcanog meda dobije i 1 kg voska. Redovnim izrezivanjem građevinjaka i zaperaka može se dobiti izvanredno čist pčelinji vosak i na kraju ostaje vosak koji se dobija iz starog saća koje se zamjenjuje satnim osnovama u košnici. Pčelari sa velikim brojem košnica vosak tope pomoću parnih kazana, dok pčelari sa manjim brojem košnica tope i cijede vosak na prostije načine. Najprimitivniji način je pomoću emajliranog ili pocinkovanog lonca i jedne izdužene kese od jutanog ili lanenog platna. U kesu ili čarapu stavi se prethodno rastopljeni vosak ili voština, pa se spusti u lonac i pritisne kamenom ili nekim drugim predmetom da ne bi isplivao na površinu. Preko kese sipa se topla, zagrijana izvorska ili rječna voda, odnosno kišnica, sve do 10 cm od vrha lonca. Lonac se potom stavi na tihu vatru i zagrijeva 1-2 h. Istopljeni vosak treba presuti u drugi sud sa toplom vodom, a kesu izvaditi i između dvije jače daščice pritiskati sve dotle dok vosak potpuno iziđe iz nje. Ocijeđeni vosak sada ponovo zagrijati dok se potpuno ne rastopi, ali ne dozvoliti da ključa. Tako rastopljen vosak ostaviti u istom sudu do sjutradan, pa stegnut kalup voska izvaditi i očistiti mu donju stranu od nečistoće. Saće iz društava koja su uginula ili bila jako zaražena američkom truleži, pčelar ne smije pretapati sa ostalim saćem, već takvo saće treba spaliti. Ukoliko se takav vosak koristi, mora proći kroz poseban postupak sterilizacije da bi se uništile spore američke truleži koje se u vosku mogu zadržati decenijama i potencijalno mogu zaraziti pčelinje leglo. Zbog ovoga je veoma opasno izrađivati satne osnove od voska koji pojedinci(bez povjerenja) proizvode bez odgovarajuće opreme za sterilizaciju. *[UPOTREBA VOSKA]* - Za izradu satnih osnova - Proizvodnja voštanica svijeća - U kozmetici - U narodnoj i savremenoj medicini spravljanje ljekovitih masti, flastera, kremova, izrada kozmetičkih preparata (protiv astme, za bolje varenje, za grip, za zube i desni, kašalj, za kožu lica, otoke na koljenu, rane, reumu, sinuse, ispucalost usana, začepljenje, zujanje u ušima\... - U industriji kablova - U vajarstvu i slikarstvu - Za spravljanje masti za parket - Za spravljanje kalem-voska - U stomatologiji i traumatologiji - Širi krvne sudove i podstiče cirkulaciju krvi Pčelinji vosak kao lijek se upotrebljava u medicinske svrhe na razne načine. Koristi se posle skidanja gipsa, zatim kod opekotina, u slučaju sportskih povreda. Čak i u plastičnoj hirurgiji. Njegova upotreba u narodnoj medicini je od davnina poznata, koristi se sam ili u kombinaciji sa ljekovitim biljem. Pri zagrijevanju upija mnogo toplote, pa kada se stavi na oboljelo mjesto poboljšava cirkulaciju i hrani oštećena tkiva. Takođe apsorbuje toksine iz tijela, ima protivupalni efekat, antibiotičko dejstvo, regeneriše, omekšava kožu. Zbog svega navedenog pčelinji vosak za liječenje rana je izuzetno dobar. Ima ne-alergena svojstva koja mogu da se koriste za zaštitu kože od raznih alergija iz vazduha. On je dobar električni izolator. Ima blaža anti-inflamatorna i antioksidativna svojstva koja mogu imati koristi za organizam. Suva, gruba koža može imati koristi od krema, losiona ili sapuna koji sadrže pčelinji vosak. Kada se doda proizvodima za njegu kože, pčelinji vosak djeluje kao omekšivač i humektans, čuvajući vlažnost koži. Pčelinji vosak sadrži vitamin A, koji može da bude koristan u omekšavanju i rehidrataciji suve kože i u rekonstrukciji ćelija kože. Iako pčelinji vosak sam po sebi nema direktan uticaj na ljudsko tijelo kada se jede, on se koristi u prehrambenoj industriji u korist našeg tijela. Pčelinji vosak se koristi u preradi, pakovanju i čuvanju nekih namirnica. To može da nas zaštiti od efekata kiseline u hrani, uključujući med, što pomaže u održavanju hrane zdravom i bezbjednom za upotrebu. Dakle, upotreba pčelinjeg voska u ishrani ljudi nema direktan, već može se reći, indirektan blagotvoran uticaj. **[POLEN]** Polen je cvijetni prah, pelud, muške oplodne ćelije kod biljaka, a nalazi se u muškim organima cvijeta prašnicima. Pčele ga sakupljaju pri povratku u posebnim jamicama na zadnjem paru nogu. Za medonosnu pčelu je izvor proteina, masti, minerala i vitamina. To je koncetrat biogenih materija zaštićen celuloznom opnom gdje posebno dominiraju vitamini, hormoni, mineralne materije, bojene materije, šećeri i organske kiseline. Bez polena nema života, nema rasta ni razvića pčela, niti aktiviranja najvažnijih žlijezda (mliječne, voštane i otrovne). Polen je i osnovna hrana odraslih pčela i larvi u drugom periodu života iz kojih će se razviti pčela radilica ili trut. Polen sa cvjetova pčele počinju da sakupljaju kada dostignu starost od 14-17 dana i to obično od jedne vrste biljaka. Za pčelara, ako ga ima u višku, dodatni izvor prihoda. ***[HRANLjIVA I LjEKOVITA SVOJSTVA POLENA]*** Polen je neophodna hrana za pčele. Smatra se da jedno društvo godišnje potroši oko 20-30kg , a po nekim autorima i 40-50 kg polena. I čovjeku bi dnevno bilo potrebno od 1-30 grama polena. I perga i polen sadrže antianemičan faktor i posjeduju jako antiseptično dejstvo protiv velikog broja patogenih bakterija. Pomažu kod poremećaja memorije starih ljudi. Polen se primjenjuje prilikom smetnji u radu srca, kod infarkta, gastritisa, bolesti jetre, poremećaja u radu želuca sa unutrašnjim lučenjem, čira na dvanaestopalačnom crijevu, smanjenog libida, muške sterilnosti, alegija, gripa, alkoholizma. Perga popravlja opšte psihofizičko stanje organizma, naročito kod djece i starih osoba. Polen povoljno utiče na rad organa za varenje, za povećanje apetita, povećava količinu hemoglobina u krvi (za malokrvnost (anemiju), jača otpornost prema infekcijama, protiv arterioskleroze, pomaže rast i razviće, protiv depresije (smiruje nerve), otklanja zatvor, dobar je za vid. Koristan je za detoksikaciju jetre, za klimakterične tegobe, za jačanje organizma, za jačanje kose, za mokraćne organe, za dijareju, za umor, za seksualnu moć, a čir na želucu i dvanaestopoalačnom crijevu. Posebno se preporučuje korišćenje tableta polena kod bronhitisa, zakrečavanja arterija, kožnih oboljenja, uvećane prostate, hormonskih poremećaja, anemije, preranog starenja, slabosti\... ***[UPOTREBA POLENA ]*** Neko svjež (ili osušen) gricka ili pije sa gutljajem vode, dok ga neko uzima na kocki šećera. Ipak, smatra se najboljim da se polen uzima sa kašikom meda, jer mu se tako poboljšava ukus i dopunjuje korisno djelovanje, zatim u kombinaciji sa mlijekom, kakaom, čajem, matičnim mliječom. Doza za odraslog čovjeka je 15 do 20 grama (1 kašika) dva puta dnevno, a za djecu 8 do 10 grama (1 kašičica), takođe dva puta dnevno. Može se uzimati za vrijeme jela zajedno sa slatkišima. ***[MATIČNA MLIJEČ]*** Matična mliječ je mliječno bijela, kremasta, kiselkasta supstanca sa malo gorčim ukusom i specifičnim mirisom, koju pčele radilice, starosti 5-15 dana, izlučuju iz svojih ždrijelnih (mliječnih) žlijezda. Naročito se stvara u velikim količinama za vrijeme obilne paše polenom. Mliječ se ne odlaže u voštane ćelije kao rezervna hrana, već ga pčele izlučuju i koriste po potrebi, samo za ishranu larvica i matice (tokom cijelog života). U hrani kojom pčele opslužuju radilične i trutovske larvice u prvih 2-3 dana razvoja, dijelom je sadržana i mliječ, dok matičnu larvu pčele hrane mlječom sve vrijeme njenog razvoja. Zahvaljujući ishrani mlječom iz radilične larvice se može ispiliti matica, i to za 16 dana. Radilica može da živi 5-6 mjeseci, a matica 5-6 godina. Zahvaljujući mliječu, matici su omogućene sasvim specifične funkcije u pčelinjem društvu, kao i velika produktivnost u polaganju jaja. *[Ishrana mliječom matičnih larvi]* Mliječ kod pčela stvara se u tzv. čeonim ili ždrijelnim žlijezdama one proizvode mliječ oko nedjelju dana. Pčele koje proizvode mliječ i hrane larve zovu se dadilje ili hraniteljke. Bogata ishrana matičnih larvi mliječom doprinosi ubrzavanju njihovog razvoja i rasta u odnosu na larve radilica(u toku 5- 6 dana matična larva povećava svoju prvobitnu težinu za oko 300 puta). Matice se potpuno razviju za 16 dana. Odrasla matica odlikuje se jako razvijenim polnim aparatom, dugovječnošću, intenzivnom izmjenom materije i plodnošću. U periodu nošenja matica pojede svakodnevno veću količinu matičnog mliječa. Mliječ je bogat različitim vrstama proteina i šećera, vitamina B kompleksa, naročito tiaminom, riboflafinom, piridoksinom i pantotenskom kiselinom. U tragovima sadrži vitamin C i ostale vitamine, osim vitamina A. Pored ostalih, u mliječu je nađena i 10-hidroksidecenoična kiselina, koja ima antibiotske osobine u odnosu na mnoge bakterije i gljivice. Sastav mliječa nije ni do danas u potpunosti istražen. Još uvijek je ostalo oko 2,8% nedefinisanih supstanci koje se nalaze u njemu. *[Hemijski sastav mliječi]* - Voda\...66,05% - Proteini\...\...12,34% - Masti\...\...5,46% - Redukovani šećeri...12,49% - Pepeo\.....0,82% - Nedefinisane supstance\... 2,84% - Mliječ je bogata proteinima, mastima, ugljenim hidratima i prema tome predstavlja veoma hranljiv visoko kalorični proizvod koji može obezbijediti brzi rast matičnih larvi - Mliječ matičnjaka stara 3 dana sadrži oko 66% vode i 34% suve materije - Mliječ matičnjaka sadrži 66% vode, 12% proteina, 5% masti, 12% redukcionih šećera, 0,8% pepela i oko 3% raznih nedefinisanih sastojaka - U sastav mliječa ulaze još i vitamini, aminokiseline, enzimi, masne kiseline i hormonima slične supstance - Nađena je 10-hidroksi decenoična kiselina - Mliječ je bogata i vitaminima grupe B naročito tiaminom, riboflavinom, piridoksinom i pantotenskom kiselinom - Važno je da se pomenu i visoki sadržaji nikotinske kiseline inozitola - U mliječi se takođe nalazi i folna kiselina. *[Dobijanje manje količine mliječa]* Ako se obezmatiči društvo ili iskoristi period izgradnje matičnjaka za vrijeme rojevog nagona ili u slučaju izgradnje prisilnih matičnjaka, može se dobiti manja količina mliječa. Početak dobijanja matičnjakau junu Produktivnost i efikasnost zavisi od stručnosti pčelara Matičnjake prazniti 2 do 3 nakon prenošenja larvi Pčelinja društva u vrijeme uzimanja mliječa ne hraniti sa mlijekom, kvascem i drugim bjelančevinama Dva načina proizvodnje: \- Bez prisustva matice i bez presađivanja larvi \- Sa prisustvom matice, sa presađivanjem larvi *[Proizvodnja mliječi bez prisustva matice]* Ako se nekom pčelinjem društvu oduzme matica, pčele će odmah početi da izgrađuju matičnjake u kojima će mlade pčele izlučivati nagomilani mliječ iz svojih ždrijelnih žlezda. Po uklanjanju matice iz društva, vrši se skupljanje mliječa iz svih napunjenih matičnjaka. Oduzimanjem mliječa u obezmatičenom društvu može se vršiti dva puta, ali se to ne preporučuje. Ako se mliječ oduzima samo jedanput, pčele rado primaju oduzete matice i društva se mogu osposobiti za iskorišćavanje ljetnje paše kao i za uspješno prezimljavanje. **[PČELINjI OTROV]** Pčelinji otrov je izlučevina žaočnog aparata pčele, a osnovna mu je prirodna namjena da štiti pčelu i njenu zajednicu od neprijatelja. Otrov treba samo da protjera neprijatelja koji napada hranu pčelinjeg društva, ali da ga ne umrtvljuje, jer bi to pogoršalo higijenu i normalan život društva. Namjena pčelinjeg otrova je ne samo da direktno utiče na napadača već i da izaziva \"alarmnu reakciju\" radi mobilisanja pčela radilica pri iskrsloj opasnosti. To se postiže lučenjem lako isparljivih materija iz otrova koje brzo stižu do mirisnih ćelija pčela i naglo povećavaju agresivnost pčelinjeg društva. To je gusta tečnost vrlo karakterističnog mirisa i gorkastog, kiselkastog ukusa sa pH do 5,5. Na vazduhu brzo isparava i stvrdne se. Rastvara se u vodi i kiselinama ali ne i u u alkoholu. Suv otrov je sivo-bjeličaste boje i jako nadražuje sluzokožu očiju. Otporan je na promjene temperature tako da smrzavanje i visoka temperatura ne utiču na njega. Ne smetaju mu ni baze ni kiseline ali pod uticajem bakterija i fermenata gubi djelotvornost. Kod nas je ovaj proizvod najmanje korišten od svih pčelinjih proizvoda. Pčelinji otrov se ne deponuje izvan pčelinjeg tijela već ostaje u rezervoaru otrovne žlijezde pčele sve dok ona nije prinuđena da ga u samoodbrani upotrijebi. Pčela radilica može izbaciti otrov pri tom ne gubeći žaoku i dio unutrašnjih organa kao što se to dešava kada ubode čovjeka ili neku toplokrvnu životinju. Svaka pčela raspolaže sa kapljicom otrova teškom 0,2-0,3 mg. Mlada tek izležena pčela radilica ima malu količinu otrova ali sa starenjem se ta količina povećava pa ima okon 0,4 mg kada je stara 15 dana. Ako se desi da se rezerve iscrpe pčela nema načina da nadoknadi izgubljeni otrov. Najveću količinu otrova izlučuju pčele stare 17-18 dana. Postoji mnogo naučnih radova o sastavu i osobinama pčelinjeg otrova. Sastav pčelinjeg otrova je veoma kompleksan. Sadrži niz biohemijskih i i farmakološki aktivnih materija kao što su: histamin, dopamin, melitin, peptidi, minimin i enzimi fosfolipaza i hijaluronidaza. Na taj sastav utiče vrsta paše ili lokacija gdje je smješten pčelinjak. Pčelinji otrov sadrži oko 41% suve materije. Otrov sadrži bjelančevine, masne materije iz grupe stearina, kiseline i dr. Bjelančevine otrova dijele se u 8 frakcija ali na čovjekov organizam djeluju samo 3: nulta frakcija, frakcija 1 i frakcija 2. U pčelinjem otrovu nalaze se mnogi mikroelementi: K, Ca, Fe, Mg, P, Cu, Mn, Cl. Pčelinji otrov je bistra tečnost kisele reakcije, sa specifičnom težinom 1,13, oštrog je i gorkog ukusa i aromatičnog mirisa. Suši se na sobnoj temperaturi 30-40% od originalne težine. Otrov pčele je otrovniji od otrova ose. Čak jedan ubod pčele kod osjetljivih osoba može izazvati smrt mada se to rijetko dešava. Najkritičniji je period od 30 minuta nakon uboda pčele pa u tom intervalu treba zatražiti pomoć ljekara. Simptomi koji se jevljaju nakon uboda pčele su dosta različiti, ali se manifestuju sve od neznatnog lokalnog otoka ili crvenila pa do burnog reagovanja organizma sa svrabom, plikovima i crvenilom po cijelom organizmu. Postoji mišljenje da je pod normalnim uslovima potrebno oko 500 uboda pa da dodje do smrti usled direktne toksičnosti. **[Proizvodnja i prerada pčelinjeg otrova]** Proizvodnja većih količina pčelinjeg otrova postala je moguća tek nakon otkrića da pčele reaguju na slab udar električne struje ispuštanjem kapljice otrova. Danas ne predstavlja nikakav problem konstrukcija i pravljenje takvog aparata. Ispušteni otrov skida se sa staklene ploče pomoću žileta. Pčele od kojih se atko uzima otrov skoro uvijek prežive ali zbog velike količine ispuštenog alarmnog feromona pčelinje društvo postaje nervozno i agresivno pa se zbog toga aparaat može koristiti u ograničenom vremenskom periodu ali nikako u blizini ljudi i domaćih životinja. Prikupljanje pčelinjeg otrova kod nas je vrlo rijetko. Otrov se vadi postavljanjem staklenih pločica sa tankim žicama u razmaku od 8 milimetara pod naponom slabe struje 1822 V, pred samo leto (ulaz) košnice. Pčele iritirane slabim udarima struje ispuštaju otrov na pločicu koji se kasnije struganjem odstranjuje. Pčelinjak za proizvodnju pčelinjeg otrova trebao bi biti udaljeniji od naseljenih mjesta te pod stalnim nadzorom pčelara. Samo vađenje otrova vrši se naizmjenično odnosno nakon vađenja otrova iz jedne košnice pločica se premješta na drugu za nekoliko dana. Postupak prikupljanja pčelinjeg otrova je vrlo dugotrajan i minimalne prikupljene kolčine imaju na tržištu vrlo visoku cijenu. Otprilike jedan gram pčelinjeg otrova odgovara cijeni jednog grama zlata ili više. Rok trajanja pčelinjeg otrova nije neograničen već iznosi godinu dana od datuma uzimanja. Pčelinji otrov koristi se u obliku praška koji se čuva i skladišti u hermetički zatvorenim staklenim posudama na temperaturi od 20°C. Kod primjene pčelinjeg otrova u preporučenim dozama nisu zabilježeni nikakvi štetni učinci upravo zbog njegovog prirodnog oblika dobijenog bez upotrebe hemijskih obrada. Osobe alergične na pčelinje proizvode ne smiju ga koristiti. Upotreba i potencijalne mogućnosti korišćenja U \"Kur-anu\" postoji tekst o pčelinjem otrovu koji glasi: \"Iz njihovih trbuha nastaje tekućina koja je medicina za ljude\". U pučkoj medicini primjenjuje se kao protivreumatik, a novija istraživanja primjene pčelinjeg otrova u liječenju pokazuju da pčelinji otrov utiče na ublažavanje boli, sniženje krvnog pritiska, smanjenje holestelora u krvi, povećanje radne sposobnosti i drugo. Pčelinji otrov takođe štiti organizam od zaraznih bolesti, koristi se za liječenje upala zglobova, raznih neuralgija i akutnih upala krvnih sudova, Posebno su opisana liječenja ubodima pčela. Ideja o korišćenju pčelinjeg otrova protiv reumatskog artritisa vjerovatno potiče iz iskustva primitivnog čovjeka koje je nastalo kao posledica pčelinjih uboda prilikom pljačke meda iz pčelinjeg gnijezda. Pčelinji otrov i primjena pčelinjeg uboda je prihvaćeni dio osnovne medicine. Poznato je da je pčelinji otrov oko 30% aktivniji od primjene zmijskog otrova, međutim treba znati da zmijski otrov ugrizom zmije ulazi u tijelo u mnogo većim količinama. (ugriz poskoka npr. jednak je ubodu oko 350 pčela). U staroj narodnoj medicini Kine i Japana ubodi pčela su se koristili a koriste se danas saglasnoo metodama akupunkture. U Japanu postoje licencirani narodni ljekari koji se legalno bave tim poslom. Danas se u nekim zemljama proizvode masti i drugi ljekovi na bazi pčelinjeg otrova, a u okviru apiterapije postoji težnja da se zvanična medicina ubijedi u opravdanost tog načina liječenja rumatskih oboljenja. Pčelinjin otrov se u medicini koristi za spravljanje vakcine kojom se smanjuje osjetljivost na pčelinje ubode. To se radi i kada su u pitanju ubodi osa i stršljena. Pčelinji otrov u ljekovitim dozama djeluje povoljno na gotovo sve organe čovjeka. Neki od njegovih pozitivnih efekata se ogledaju u sledećem: - širi kapilare i arterije povećavajući dotok krvi u organe i tkiva i poboljšavajući metabolizam - pospješuje stvaranje hemoglobina i leukocita u krvi - smanjuje viskozitet i grušanje krvi - smanjuje nivo holesterola u krvi - jača srčani mišić - poboljšava opšte stanje organizma - normalizuje apetit, spavanje, jača imunitet. - Sprečava razvoj tumora i metastaza. Ako bolesnik ne podnosi otrov, liječenje osobe sa pojačanom osjetljivošću na pčelinji otrov, teški srčani bolesnici i bolesnici sa alergijskim kožnim reakcijama trebaju se čuvati pčela. U tom cilju dobro je mazati otvorene djelove tijela ricinusovim i lavandinim uljem. Nakon uboda treba izvaditi žalac dok otrov još nije duboko prodro u kožu. - Terapija pčelinjim otrovom ne preporučuje se kod: - Trudnoće - Alergija na pčelinji otrov - Infektivnih oboljenja - Tuberkuloze - Psihičkih oboljenja - Bolesti jetre i bubrega - Sepse i gnojnih oboljenja - Dekompenzacije srca i krvnih sudova - Organskih oboljenja CNS-a, se ne smije izvoditi. 3. **ZAŠTITA PČELA OD TROVANjA HEMIJSKIM SREDSTVIMA** **Međuzavisnost pčela i biljaka** Veza između pčela i biljaka je nastala prije nekih 60 do 100 miliona godina. Tako se razvio uzajamno koristan odnos između biljaka i pčela i traje i danas Suština je u tome da cvjetnice obezbjeđuju nektar i polen za pčele, a one za uzvrat vrše ukršteno oprašivanje biljakaMnoge biljne vrste nestale bi sa naše planete da nije oprašivača od kojih 80% čine medonosne pčele. Smatra se da svake godine zbog nedostatka oprašivača nestane sa naše planete 25- 30 biljnih vrsta. Zbog prednosti koje ima ukršteno oprašivanje, kod biljaka su se razvili cvjetovi koji su privlačni za pčele. Cvjetovi su živo obojeni, a imaju sposobnost da reflektuju ultraviolentno svjetlo, koje medonosne pčele vide vrlo dobro. **Vrste oprašivanja** Vjetrom se opraši oko 20% bilja, a insektima 80% u našim uslovima, a od toga oko 90% vrše medonosne pčele (Apis mellifera). Skoro sve naše voćarsko vinogradske vrste oprašuju se uglavnom pčelama: jabuke, kruške, šljive, trešnje, sitno i drugo voće. Takođe i povrće: krastavci, mrkva, lukovi, lubenice, dinje, tikvice \... Pčela je glavni oprašivač i biljkama za proizvodnju jestivog ulja, sjemenskim kulturama (lucerka, djeteljine, sjemenski kupus\...), industrijskom bilju pamuk, lan, suncokret, jagodastim vrstama. *[Neki praktični aspekti oprašivanja]* Smanjen izlet ispod 11 stepeni Celzijusa i iznad 37. Vjetar brži od 24 km/h smanjuje aktivnost pčela, a između 34 i 40 km/h izlet se prekida. Ako pčelinje društvo ima 4-5 ramova legla i zaposjednutih 7-8 ulica sa pčelama smatra se da je uspješno u oprašivanju. Kada je 25% otvorenih cvjetova kruške, a 5% jabuke najbolji momenat za doseljavanje pčela na oprašivanje. *[Raspored i lociranje pčelinjih društava na plantažama]* Najnovija istraživanja pokazuju da je najbolje ako ima od 12 do 30 pčelinjih društava po hektaru. Broj društava za oprašivanje jagodastih voćaka je 5-10 po hektaru. Saradnja pčelara sa voćarima je od izuzetnog značaja, i ako su u dobroj komunikaciji biće obostrana korist. Po nekim naučnim istraživanjima prinosi gajenog bilja se povećavaju od 30- 50 čak i 70% ukoliko su pčele učestvovale u oprašivanju gajenog bilja (Jaćimović i sar., 2012). Zamislimo jedan voćnjak pod jabukom, gdje umjesto prinosa od 20 g/һa, bude npr. 30 t/ha odnosno razlika od 10 1/ća ili prevedeno u novac nekih 10000 eura po hektaru. Rađen je i ogled sa zasadom borovnice, pa su izolovane od pčela rađale su po žbunu 0,68 1,40, dok slobodni neizolovani žbunovi sa slobodnim pristupom pčela su donosili prinos od 5 do 14 kilograma, što znači čak oko 10 puta više. U predhodnim poglavljima je navedeno da su direktne (neposredne) koristi od pčela: med, propolis, matična mliječ, vosak, polen, pčelinji otrov, a posredna je oprašivanje gajenog bilja i njom se dobije se mnogo veća korist od direktnih koristi. Pojedini autori tvrde da je posredna korist od pčela 100-150 puta veća od neposredne. U SAD-u direktna korist od pčelinjih društava je 140 miliona dolara, a posredna od oprašivanja voća i industrijskog bilja veća od 8 milijardi dolara. Mek Gregor (1976) u svojoj Studiji o oprašivanju polj, kulgura tvrdi da u SAD 130 biljnih vrsta oprašuje medonosna pčela. Prema navedenim podacima 1/3 hrane dobijamo zahvaljujući insektima koji učestvuju u oprašivanju, dijelom neposredno: voće, povrće, uljarice i dr., a dijelom posredno kroz ishranu domaćih životinja (krmno bilje). **Opasnosti koje prijete najvećem oprašivaču bilja - MEDONOSNOJ PČELI!!!** 1\. Zaštita gajenog bilja od bolesti i štetočina hemijskim sredstvima (pesticidima) ili zemljišnih površina radi uništavanja korovskih biljaka **[A) Nestručno izvođenje prskanja].** Mnogi proizvođači gajenog bilja se ne pridržavaju uputstva za upotrebu hemijskog sredstva, posjeduju neadekvatnu opremu i pribor, nepotrebno veće koncentracije preparata **[B) Prskanje u pogrešno vrijeme]** Dosta uzgajivača (doduše amaterskih) tretira voće ne kada treba, već kad ima vremena! U pitanju su npr. vikend poljoprivrednici (oni sljedećeg vikenda kad bi bilo pravo vrijeme za prskanje neodložno moraju negdje drugdje). Mnogi uzgajivači gajenog bilja (najčešće voća) prave KATASTROFALNE GREŠKE tretirajući voće protiv bolesti i štetočina u fazi punog cvjetanja. Mora se istaći, da je tada učinjena višestruka šteta: 1. Prvo: ubijen je jedan značajan broj oprašivača (pčela) pri samom izvođenju tretiranja 2. Drugo: pored medonosnih pčela ubijaju se idrugi spontani oprašivači insekti 3. Treće: kvašenjem cvijeta koji je otvoren u svakom slučaju će biti smanjena mogućnost oprašivanja, jer polen je prašnicima u obliku praha i ako se okvasi ne može ni vjetrom doći do tučka gajenog bilja 4. Četvrto: Nanošenjem preparata na cvijet odbiće se i budući potencijalni oprašivači (jer svaki preparat po nepisanom pravilu neprijatno miriše!) 5. Peto: uzalud je tretiranje cvjetova npr. šljive protiv njene najveće štetočine - šljivinih osa (Hoplocampa flava i Hoplocampa minuta) kada one prave štetu ubušujući se u zametnuti plodić kada on nije zametnut! U tim slučajevima mora se ponoviti prskanje. U skoro svim kalendarima zaštite voća stoji da je tretiranje dozvoljeno u fazama „mišje uši\", „bijelih kokica\" itd. što nam govori da je to prije otvaranja cvjetova ILI poslije cvjetanja tj. u fazi kada je nekih 75-80% završilo cvjetanje, i bijeli krunični listići latice promijenile boju poćućele. To je faza PRECVJETAVANjA! Zakonski propisi IZRIČITO ZABRANjUJU tretiranje biljaka hemijskim sredstvima kada su cvjetovi otvoreni! **Period cvjetanja i primjena pesticida** U Njemačkoj postoji klasifikacija pesticida prema njihovoj otrovnosti - B1 grupa- upotreba takvih pesticida zabranjena je u periodu cvjetanja - B2 grupa- toksični pesticidi, ali je njihova primjena dozvoljena u kasnim popodnevnim satima - B3- zemljišni insekticidi. Samom primjenom oni su bezbjedni za pčele - B4 pesticidi koji se mogu koristiti u periodu cvjetanja, jer nijesu toksični za pčele U Francuskoj čak i ako se dokaže za preparat da nije otrovan za pčele njegova primjena je dozvoljena u kasnim popodnevnim i ranim jutarnjim satima U Holandiji je formiran Generalni Inspektorat koji postupa po eventualnim pritužbama pčelara, uzima uzorke pčela i provjerava eventualne zloupotrebe U Hrvatskoj recimo upotreba kontaktnih sredstava opasnih za pčele dopuštena je od dva sata nakon zalaska do dva sata prije izlaska sunca. Zaključak: Nepotrebno je razmišljati o upotrebi insekticida u periodu cvjetanja (osim u okolnostima pojave nekog agensa koji ugrožava određeno područje ili čitavu zemlju). Moguće je koristiti samo supstance koje su praktično bezbjedne za pčele. **[C) Ne pridržavanje mjera zaštite životne sredine po završetku prskanja gajenog bilja]** (pranje ambalaže i pribora korišćenog pri prskanju). Vrlo je opasno ne samo radi trovanja pčela, već i domaće stoke, divljači i samog čovjeka prati taj pribor gdje voda od tog ispiranja ide u vodene tokove (curke, potoke, potočiće, rječice, rijeke\...) **[D) Korišćenje nekih preparata iz grupe dimetoata]** ( dimethoat, sistemin, prefecthion) uticalo je na mnogo veću osjetljivost pčela ako su njihova društva u borbi protivvaroe bila tretirana kumafosom (coumaphos, perizin, superstrips) radovi Ohe-a i Janke, 1990, 1991. Izgleda da je odbrambeni sistem pčela bio toliko opterećen kumafosom, da je i najmanja koncentracija dimetoata izazivala smrt. Trebalo bi se pridržavati sljedećih pravila principa da bi se pčele zaštitile od trovanja: 1. Nikada ne tretirati biljke kada su fazi cvjetanja 2. Ako se vrši tretiranje iz aviona pčelari moraju biti obaviješteni dva dana prije tretiranja (u okolini od 5-6 km od pčelinjaka). Privremeno zatvoriti košnice. Tim društvima se obezbijedi voda i ventilacija i po mogućnost se sklanjaju u sjenku ili neki zatvoren prostor. 3. Oko gradova gdje se često vrši tretiranje protiv komaraca ne bi trebalo ni držati pčele, a ako mora, onda se ta društva, ako ima mogućnosti prskati vodom (namontirati fine rasprskivače) 4. Ako su sredstva otrovna i bez njih se ne mogu gajiti biljne kulture, onda se tretiranje vrši noću, pod uslovom da ta sredstva ne djeluju na disajne organe. 5. U voćnjacima bi bilo poželjno da površina ispod voćki bude obrađena (uzorana, kultivirana, podrljana\...) 6. Ukoliko nije obrađeno zemljište i ima površina pod travom pokositi je 7. Tretiranje izvoditi u predvečernjim satima (sada je to olakšano zbog nabavke sredstava za prskanje koja imaju veliki učinak kratko vrijeme velike se površine iztretiraju). za 8. Smanjiti broj prskanja na najmanju moguću mjeru npr. kod šljiva umjesto 5 prskanja koja se preporučuju, izvesti recimo samo zimsko i jedno u toku vegetacije (precvjetavanje) lisnih vaši, truležnica, protiv šljivine ose... *Posledice*: Kada se izgubi jedan dio pčela izletnica uticajem pesticida, druge uzimaju njihovu funkciju, smanjuje se broj pčela koje njeguju leglo, smanjuje se i količina legla, te kompletno društvo znatno oslabi. 4. **[BOLESTI I NEPRIJATELjI PČELA]** **[BOLESTI PČELA]** 1. Bakteriozne bolesti pčela 2. Bolesti pčela izazvane virusima 3. Gljivične bolesti pčela [Bakteriozne bolesti pčela] - Američka trulež legla (Phenobacillus larvae) - Evropska trulež legla (Streptococus pluton) - Nozemoza (izazivač: Nosema apis, nosema cerana, nosema bombycis ) **AMERIČKA TRULEŽ LEGLA** Izaziva je bakterija Phenobacillus larvae ili Bacillus larvae. Američka trulež legla je najopasnija pčelinja bolest. Za sada ne postoji ni jedan način liječenja. Razmnožava se sporama koje se mogu godinama -- decenijama održavati na opremi i u pčelinjim proizvodima. Bakterija se javlja u dva oblika: 1- u obliku spora, 2 -- u štapićastom obliku. U prvom obliku bakterija se održava bez razmnožavanja duži niz godina (10 -- 30). U drugom obliku se razmnožava i osjetljiva je na djelovanje toplote. **Otkrivanje bolesti.** Najvažnije je u pravo vrijeme otkriti bolest. Ako se u jednom društvu na pčelinjaku otkrije trulež, mora se izvršiti detaljni pregled svih ostalih pčelinjih društava u poluprečniku od 3 -- 4 km. **Manifestacija bolesti.** Manifestuje se na poklopljenom pčelinjem leglu. Pri početku zaraze nalazi se samo nekoliko ćelija sa uginulim larvama. Uginule larve se pretvaraju u kašastu masu zatvoreno sive boje. Miris uginulog legla podsjeća na pokvarenu ribu i stolarsko tutkalo. Poklopljeno leglo je braonkasto tamne boje, ćelije su u sredini ulegnute, obično sa rupicom u samoj sredini. Kada se drvcem od šibice ili čačkalicom ubode u kašastu masu, ona se razvlači kao žvakaća guma. Spore američke truleži se najčešće prenose iz jedne u drugu košnicu putem grabeži i nalijetanja pčela. Zarazu prenosi i sam pčelar seobom pčela na pašu slabih i zaraženih zajednica, kupoprodajom rojeva, pozajmljivanjem pribora i samostalnom izradom satnih osnova od nesterilisanog voska. Zaraza se prenosi premještanjem okvira iz jedne košnice u drugu, vrcaljkom, prihranjivanjem pčela zaraženih medom, stresanjem pčela iz bolesne košnice u zdravu itd. **Posledica bolesti.** Direktan je uticaj na slabljenje pčelinjeg društva u cjelini. Sve je manje mladih pčela koje treba da zamijene stare. Nemogućnost izbacivanja lepljive mase iz ćelija, zato ona ostaje prilijepljena na dnu i zidovima ćelija, gdje se suši i pretvara u spore. **Suzbijanje zaraze.** Koriste se radikalne mjere, to podrazumijeva gušenje pčela iz zaraženih društava naveče paljenjem sumpora u košnici. Uginule pčele zajedno sa ramovima i saćem sa leglom treba spaliti na pogodno mjesto i zatrpati zemljom. Ostatak saća bez legla treba pretopiti u vosak i dezinfikovati na propisan način - na temperaturi od 120˚ C. **Dezinfekciju** obaviti tako da se sa unutrašnjih strana košnice dobro ostružu ostaci propolisa i voska, a potom dobro oprati deterdžentom i ribaćom četkom. Potom je opaliti plamenom let - lampe (u nedo statku može se upotrijebiti 10 % rastvor žive sode -- NaOH, rastvorene u vodi). Pčelarski pribor treba otkuvati u vodi da ključa 15 - 20 minuta. Vrcaljku oprati ključalom vodom uz dodatak deterdženta, a zatim osušiti. **EVROPSKA TRULEŽ LEGLA** Evropska trulež pčelinjeg legla je zarazna bolest otvorenog i zatvorenog legla. Uzrokovana je raznim vrstama mikroorganizama uz prisustvo još nekih neposrednih faktora. Ali izgleda da dolazi samo do izražaja pri nepovoljnim uslovima za opstanak pčelinjeg društva. Smatra se da je uzročnik ove bolesti bakterija Streptococcus pluton. Osim ovog uzročnika izolovani su i: Bacillus alveri, Achromobacter eurydica, Streptococcus faecalis, Bacillus laterosporus, od kojih se neki mogu naći u crijevu odraslih pčela, a nekad i u zdravim larvama. **[Rasprostranjenost]** Bolest se javlja u svim krajevima svijeta pa i kod nas i to najčešće početkom proljeća posle dugotrajne zime, a rjeđe u toku ljeta. Nekad bolest nanosi veće štete, ali ipak ne predstavlja veći zdrastveni problem u pčelarstvu. **Kako prepoznati evropsku trulež legla?** - Evropska trulež je oboljenje otklopljenog legla, ali se mogu naći i uginule larve u poklopljenom leglu. Zaražavanje larvi traje do starosti od 48 časova. Mlada larva sa hranom unosi prouzrokovača bolesti u srednje crijevo gdje se bakterija umnožava i zauzima prostor između hrane i peritrofične membrane. Kada je larva stara pet dana, prostor srednjeg crijeva u kome treba da je hrana, ispunjen je masom bakterija Streptococus pluton, koje razaraju membranu i zbog toga larva zahtijeva sve više hrane. Zbog tako abnormalnog ponašanja, pčele izbacuju takve larve iz ćelija ili one tu ostanu, gube bijelu sedefastu boju, postepeno se srozaju u ćeliji da bi na kraju došlo do pojave karakterističnog kiselog mirisa. Bakterija, u vrijeme kada nema legla u košnici, može preživjeti na unutrašnjim zidovima ćelija i u voštanim otpacima na podnjači. Infekcija se na niskom nivou može održati godinama u košnici i doći do izražaja samo onda kada se pojavi ekstremno velika količina otvorenog legla a mali broj pčela koje hrane leglo. **Suzbijanje evropske truleži** - Ako se ovo oboljenje javi u lakoj formi, većina pčelara ne preduzima posebne mjere liječenja, jer bolest ostane neprimijećena, simptomi obično brzo nestaju. Taj posao obavi dobra i duža pčelinja paša. Treba napomenuti da kod pčela postoje razlike u pogledu osjetljivosti na evropsku trulež legla, kako između pojedinih rasa pčela tako i u okviru iste rase. **Terapija antibioticima -** Nekoliko vrsta antibiotika mogu uspešno suzbiti evropsku trulež legla, ali često se događa da i posle toga u istim pčelinjim društvima ponovo dođe do pojave ove bolesti. Izgleda da antibiotici zaista doprinose preživljavanju već oboljelih larvi, ali izlučevine iz zadnjeg crijeva starijih larvi sa bakterijama ostaju na ćelijama u većoj mjeri, nego ako pčele izbace zaražene larve iz košnice. Da bi se dobio najbolji efekat, antibiotike, ako se već koriste, trebalo bi primijeniti što ranije u proljeće, odnosno prije pojave simptoma. Ovo će spriječiti umnožavanje uzročnika bolesti. Od antibiotika naši pčelari za tretiranje evropske truleži najčešće koriste streptomicin 0,5 g na 1 litar šećernog sirupa. Isto tako se može primijeniti teramicin. **[NOZEMOZA]** Nozemoza je parazitna bolest odraslih pčela, uzrokovana visokospecijalizovanom parazitskom gljivicom Nosema apis Zander i Nosema ceranae koja nastanjuje srednje crijevo pčela. Nozema je doskoro svrstavana u protozoe, ali poslednja saznanja su dovela do njene nove klasifikacije u gljivice. Naziva se još i -- krvavi pro liv pčela, mada pčele nemaju krv -- kod njih je životna tečnost -- hemolimfa! Nozemoza je raširena u cijeloj našoj zemlji i u svijetu, a opisana je kao zarazni proliv pčela. Bolest pčelarstvu nanosi znatne štete koje se manifestuju u smanjenom prinosu meda, slabljenju pčelinje zajednice, a nekad i u potpunom uništenju zajednice. Spore nozemoze sposobne su da opstanu duži vremenski period u spoljnoj sredini, što još više doprinosi širenju zaraze. Nozemoza je jedna od najraširenijih bolesti organa za varenje odraslih medonosnih pčela. Parazit u zaraženom društvu opstaje tokom cijele godine, a maksimalni broj dostiže pred kraj zime i u rano proljeće. Naziva se i „tihi ubica" i često je veliki broj pčelinjih zajednica inficiran, a gubici mogu prevazići gubitke kod svih ostalih bolesti pčelinjih zajednica. **Biologija Noseme apis** Dok se bakterije i virusi veoma brzo razmnožavaju inficirajući napadnutu larvu ili odraslu pčelu što dovodi do skorog uginuća, nozemoza ima sporiji razvoj i, u stvari, svojom aktivnošću skraćuje život i umanjuje efikasnost pčelinjeg društva. Nozema napada pčele radilice, trutove i maticu. Leglo nije podložno infekciji sa Nosema apis. Zaraza nastaje sporama preko usnog otvora jedinke. Odmah po ulasku u probavni trakt spore klijaju. Dovoljno je samo po nekoliko spora da bi se uspješno inficirali pčele radilice i trutovi. Sam proces infekcije započinje u momentu kada vegetativna forma sa svojim šupljim polarnim bičem uđe u ćeliju epitela. Vegetativna forma Nosema apis se povećava, dijeli i negativno utiče na sintezu ribonukleinske kiseline (RNA) u inficiranoj ćeliji. U toku 5-6 dana na temperaturi od 30o C ćelije se ispune sporama koje otpadaju da bi se našle u sadržaju srednjeg crijeva. Neke od ćelija se raspuknu i spore se oslobode da bi ponovo proklijale i inficirale još zdrave ćelije u zidu srednjeg crijeva. Veći dio spora zaražene jedinke izbace sa izmetom da bi se dosta dugo održale pod nepovoljnim okolnostima unutar košnice i van nje. Na vrhuncu infekcije u crijevima jedne pčele može biti 30-50 miliona spora Nosema apis, a po nekim i do 180 miliona. **Simptomi i dijagnoza** U najvećem broju slučajeva oboljele pčele u kojima su nađene spore Nosema apis ne pokazuju spoljne znake po kojima bi se bolest mogla sigurno ustanoviti. Ipak, u kasno proljeće takve teško inficirane odrasle pčele mogu se naći ispred košnica na travi i pri dosta visokoj temperaturi da su izgubile moć letenja. Od svih simptoma koji se mogu pojaviti kod zaraze ovim parazitom, najuočljiviji su proliv i puzeće ili paralizovane pčele ispred leta. Oboljele pčele izmetom izlučuju veliku količinu uzročnika zaraze koji lako dospijeva do još nezaraženih pčela. Kod zaraze sporama Nosema ceranae, simptomi se manifestuju na podmukliji način. Nema proliva ili paralize pčela. Oboljele pčele stradaju na paši, daleko od košnica, društvo postepeno slabi, a bolest se mnogo teže uočava. Inficirane pčele u košnicama žive upola kraće nego što je to slučaj sa zdravim jedinkama u proljeće i ljeto. Pod eksperimentalnim laboratorijskim uslovima to skraćenje iznosi od 10 do 40%. Ako pčele u svojoj ishrani dobijaju dovoljne količine polena to se skraćenje znatno ublažava. Oboljele pčele nemaju normalno razvijene ždrijelne žlijezde što utiče na njihovu sposobnost odgajivanja legla. Veoma vidljivi tragovi izmeta (proliva) na poletaljci -- letu i naviše uz košnicu, upućuju na to da je velika mogućnost zaraze pčela nozemozom. Takođe i ramovi u unutrašnjosti košnice i dosta mrtvih pčela na podnjači u Klinički znaci na pčeli su: zadak (abdomen) je uvećan, tečan izmet (dijareja) žutosmeđe boje, neprijatnog, oštrog mirisa, puzanje i drhtanje pčela raširenih krila (zadnja krila odvojena od prednjih), nemogućnost polijetanja, skupljanje u gomilice (ljeti), uznemirenost, a zimi veliki broj mrtvih pčela u košnici. Klinički znaci na pčelinjoj zajednici su: veliki broj uginulih pčela (proljeće), ramovi, saće i zidovi košnica poprskani izmetom (slika2 i slika3), mali broj pčela koje se "vuku" po saću ili podu košnice, nesklad između veličine legla i pčela koje pokrivaju leglo. Pouzdana dijagnoza ove bolesti vrši se u laboratoriji i to na bazi sakupljenih uzoraka mrtvih pčela u toku februara. Uzorak pčela za svaku košnicu treba da sadrži bar 30-60 mrtvih pčela. Ako nema mrtvih pčela, uzorak se može uzeti od živih pčela na letu ili u košnici. **Prevencija nozemoze** Osnovne mjere u prevenciji nozemoze su: - izbor pogodne lokacije za smještaj pčelinjaka (suv, osunčan teren) - kvalitet samih košnica - držanje jakih zajednica sa mladom i zdravom maticom - obezbjeđivanje svježe vode i dovoljne količine kvalitetne i zdrave hrane - izbjegavanje upotrebe šećera - oduzimanje medljike iz košnice prije zazimljavanja - sprečavanje prevelike vlage u košnici - mir u pčelinjaku. Na tržištu postoje razni farmaceutski preparati za liječenje nozemoze, sa različitom efikasnošću. Većina njih predstavlja potencijalnu opasnost, kako za pčele tako i čoveka pa je neophodno pridržavati se propisanog uputstva za korišćenje lijeka. Liječenje oboljelih društava vrši se u proljeće ili na kraju ljeta i mora biti propraćeno detaljnom dezinfekcijom kompletne opreme i košnica. Iskustvo, odgovornost i savjesnost pčelara su od presudnog značaja u prevenciji i suzbijanju ove bolesti. **Suzbijanje i preventiva nozemoze** Sve se više dolazi do saznanja da se nozemoza kod već jako inficiranih pčelinjih društava teško može liječiti, ali sa ljekovima kao što je antibiotik fumagilin DCH mlade pčele se mogu zaštiti od razvoja infekcije koja će skratiti život pčelama. Znači, najbolje je djelovati preventivnim mjerama bilo da se radi o stvaranju optimalnih uslova za prezimljavanje i razvoj pčelinjih društava krajem zime i u proljeće ili redovnom zamjenom i dezinfekcijom saća u košnici. Dezinfekcija saća i košnica može se uspješno vršiti uz pomoć pare sirćetne kiseline. Nastavci sa zaraženim saćem se stave jedan na drugi, a na vrhu se stavi posuda ili materijal natopljen kiselinom. Treba obratiti pažnju o higijeni vode na pčelinjaku. Ovo posebno važi za prisustvo mrtvih pčela u vodi koju uzimaju rano u proljeće. Sem fumagilina kod nas se u prodaji nalaze i dezinfekciona sredstva za suzbijanje nozemoze kao što su Nozecid i Nozemavet koji se mogu upotrebljavati prema uputstvu, ali su manje efikasna nego antibiotik. **KAMENO LEGLO** izaziva gljiva Aspergillus flavus. Mnogo je opasnija bolest od krečnog legla. Ova gljivica napada nepoklopljeno i poklopljeno leglo. Napadnuta larva se razmekša. Poslije je pokrije bijela ili sivobijela plijesan, koja kasnije postaje siva, sivozelena ili sivožuta. Larva se pretvori u tvrdu masu, kamenastu i lomljivu. Bolest, uglavnom, napada radilično leglo, a može da se prenese i na odrasle pčele, koje ona odmah ubija. Ovu bolest ne treba liječiti, već bolesno društvo odmah uništiti, spaliti pčele, saće i sve ostalo u košnici. [Uzroci nastanka: ] - Pretjerana vlaga i loša ventilacija! - Pretjerano korišćenje antibiotika -- narušava mikrofloru kod pčela! - Ako je manja zaraza -- stresu se pčele u čistu košnicu sa novim saćem. Nema mnogo ovog oboljenja na našim pčelinjacima. Majska bolest je nezarazna bolest mladih pčela koja se najčešće javlja u maju, ali se može pojaviti i prije, odnosno posle ovog mjeseca. Bolest nastaje usljed zatvora crijeva polenom. Mlade pčele koje proizvode mliječ imaju potrebu za velikom količinom polena i vode. Da je riječ o mladim pčelama vidi se po tome što su one gusto posute dlačicama. Ako u to vrijeme nemaju dovoljno vode, polen se u probavnom traktu stvrdne i dolazi do pojave zatvora. Ovo se dešava ako duže vrijeme potraju hladni i kišni dani pa pčele ne mogu da izlijeću i podmire svoje potrebe za vodom. Znaci bolesti. Bolest se javlja naglo, pa stotine bolesnih pčela istovremeno izlijeću iz košnice. Mnoge od njih padaju pred košnicu, drhte krilima, veoma su uznemirene, a zadak im je povećan. Kod oboljelih pčela trbuh je naduven i kada se pritisne iz njega izlazi gusta žućkasta masa sa ostacima cvijetnog praha. Samo poneka od njih uspijeva da se oslobodi stvrdnutog izmeta tamnosmeđe boje. Bolest obično traje samo nekoliko dana, dok se vrijeme ne proljepša, ali za to vrijeme može da ugine više stotina pčela. Liječenje. Da bi se pčelama obezbijedila potrebna voda, daje se rijedak, mlak šećerni sirup. Takođe se dodaje 2 grama kuhinjske soli na litar sirupa u toku nekoliko dana, jer so deluje laksativno, što pomaže pčelama da izbace izmet. Preporučivo je uginule pčele ponijeti na analizu, kako bi se utvrdilo da nije po srijedi neka druga bolest. **[ VAROA]** Varoa (Varoa destructor) je krpelj iz familije Varoidae, vidljiv golim okom. Odrasla ženka je duga od 1,00 do 1,77 mm, a široka od 1,50 do 1,99 mm. Njeno tijelo je ovalno i spljošteno, pokriveno hitinskim omotačem - štitom, tamnosmeđe (kestenjaste) boje. Cijelo tijelo krpelja obraslo je tankim dlačicama i sitnim kukama pomoću kojih se drži za tijelo pčele. Odrasla ženka ima 4 para nogu koje su savijene ispod štita. Na nogama se nalaze organi za disanje (stigme), te organi mirisa i dodira. Ženke se skoro neprekidno hrane malim količinama krvi što dovodi do iscrpljivanja pčele. Ženke varoe žive ljeti od 2 do 3 mjeseca, a zimi od 6 do 8 mjeseci. Pojedine ženke mogu živjeti i do godinu dana, a bez hrane mogu da prežive 9 do 10 dana. Na izrezanom komadu saća s poklopljenim pčelinjim leglom i na temperaturi od 20° C mogu preživjeti i do 30 dana. Mužjaci su manji od ženki, okruglastog tijela, sa slabim hitinskim oklopom. Bijelosive ili su žućkaste boje, dugi od 0,8 do 0,97 mm i široki od 0,7 do 0,93 mm. Usni aparat je slabo razvijen. Poznato je da mužjaci često ne uzimaju hranu, nakon parenja, oni uginu. Jaja varoe su dosta velika, duga od 0,6 do 0,67 mm i široka od 0,41 do 0,5 mm, mliječno-bijele boje i tanke opne, ispod koje se nazire zametak budućeg krpelja. Broj jaja je najčešće 2 do 5. Tokom nošenja jaja, ženke se otpuštaju s pčele i dolaze na saće gdje ima legla. Ako u košnici ima trutovskog legla, onda radije polažu jaja uz to leglo. Zavisno od klimatskih uslova, varoe mogu dati više naraštaja godišnje. U teškim oblicima napada ove štetočine, na pojedinoj lutki, može se naći i više od 20 varoa. Ženke polažu jaja na unutrašnju stranicu ćelije s ispruženim pčelinjim larvama. Prilikom poklapanja ćelija, varoe ostaju u njima. Uz uobičajenu temperaturu od 34° C razvoj varoe u jajetu je vrlo brz. Za 24 sata unutar jajeta se vidi larva sa šest nogu, veličine 0,6 x 0,5 mm , da bi se u sledećih 48 sati transformisale u protonimfe, a nakon tri dana oformile odrasle jedinke. Ispod poklopaca varoe dosežu i polnu zrelost, a mužjaci nakon parenja uginu. Sparene ženke hrane se hemolimfom lutke, a prilikom izlaska mlade pčele iz ćelije, i one izlaze s njom. Plodnost ženki je naslednog karaktera. U jednom ciklusu legla za 12 dana plodna ženka je u stanju da proizvede tri ćerke i jednog mužjaka, majka i ćerke ostaju u poklopljenom leglu dok se pčela ne izleže. U istoj ćeliji, a posebno u trutovskom leglu se nalazi više ženki varoe - što je više majki u jednoj ćeliji to je manje potomaka pojedinačno. Kod varoe postoje kratkovječne i dugovječne generacije. \- kratkoročne - u proljeće i u ljeto; \- dugovječne jedinke - razvijaju se u drugoj polovini ljeta i početkom jeseni, nanose najveće štete jer obično imaju po 2 do 3 polaganja jaja koje se izvodi u leglu iz kojeg nastaju zimske pčele. **[Kretanje i prenošenje varoe]** Ženke su dobro pokretne pa često prelaze s jedne pčele na drugu. Odmah napuštaju uginule pčele. Na podlozi se kreću brzinom od 1 do 2 mm u sekundi , u stranu, krivudavo, često zastajkujući i podižući se na zadnje noge. Privlače ih pčele brzih pokreta -- vitalne. Čim dotaknu pčelu, prihvate se za bilo koji dio njenog tijela, pokušavajući što prije doći do donjeg dijela zatka, zavlače između segmenata i probijaju tanku opnu koja spaja dva segmenta i sišu hemolimfu. Tokom zime - ženke varoa preživljavaju duboko zavučene između segmenata zatka pčele. U proljeće - prezimjele ženke varoa počinju polagati jaja. Ulaženje pčela u tuđe košnice - najčešći prirodni način širenja varoe. Naglom širenju u nove krajeve doprinijeli su najviše sami pčelari. Utvrđeno i interkontinentalno prenošenje varoa maticama. Brzina širenja - zavisi od gustoće naseljenosti pčelinjih zajednica. Temperatura od 35° C oko legla ne odgovara razvoju varoa, ukoliko pčelinja zajednica oslabi - ulaženje varoa je ubrzano. Čak i jedna varoa na pčelinjoj larvi pričinjava štetu u smislu smanjenja mase, vitalnosti i dužine života izležene pčele. Na pčelinjoj larvi više od 5 do 10 varoa - razvitak je vidljivo poremećen, a takve pčele imaju oštećena krila ili druge dijelove tijela. Na kraju pčelinja larva može i uginuti. Ukupni broj varoa je u proljeće najmanji, ljeti sve više raste i dostiže najveći broj u jesen. **[Suzbijanje varoe]** Za suzbijanje krpelja upotrebljavaju se fizičke, biološke metode kao i hemijska sredstva. Najbolji rezultati se postižu uporednom primjenom bioloških metoda i hemijskih sredstava. Zavisno od načina primjene, pretežno se upotrebljavaju za zaprašivanje i zadimljavanje pčelinjih društava. Sve metode i hemijska sredstva, koja se danas primjenjuju ne mogu u potpunosti da unište krpelja. Uspješno dejstvo svih preduzetih mjera kreće se u granicama od 17 % do 90%, te se njihovom primjenom samo smanjuje brojnost krpelja u pčelinjem društvu. Suzbijanje krpelja se najuspešnije provodi u vremenu od jeseni do proljeća, kad nema legla u košnici pa prema tome nema ni razvoja krpelja, koji se u to vrijeme nalazi na odraslim pčelama. Najefikasnije suzbijanje varoe je period kada nema ili ima veoma malo poklopljenog legla - oktobar i novembar i povoljni dani decembra. Važno je voditi računa o količini tretiranja. Tretiranje pri temperaturi od 12 i 15ºC sa oksalnom kiselinom i ispod 10ºC. Mravlja kiselina se primjenjuje između 18 i 25ºC. Od ključnog značaja su tretiranja po završetku glavnih paša i skidanje mednih nastavaka. Tada je obično smanjena količina legla i veliki broj ženki varoe se nalazi na odraslim pčelama; Za ljetnje tretiranje značajno da se ne propusti vrijeme od druge polovine jula pa do polovine avgusta ( mravlja kiselina ili dimljeni listići amitraza). Velika temperatura i relativna vlažnost povećavaju uspješnost tretiranja. Na savremenim košnicama imaju antivarozne mrežaste podnjače. Kritična granica spontano opalih varoa 5 do 6 jedinki / 24 sata. **[PČELINjA VAŠ (Braula coeca)]** soesa znači slijepa, beskrilna muva Pčelinja vaš ustvari I nije vaš, već beskrilna muva, koja I ne predstavlja kod nas pravu štetočinu pčela (Kulinčević, 2006). To je neka vrsta poluparazita koji živi na pčeli radilici, ali ponajčešće na matici, a vrlo rijetko na trutovima. Kao odrasli insekti najviše se zadržavaju na grudima I glavi matice. U SAD u je jednom prilikom na jednoj matici nađeno 75 pčelinjih vaši na jednoj matici. U Francuskoj je prema nekim istraživanjima skidano po 40 vaši dnevno sa jedne matice, pa se taj broj popeo na 371 pčelinju vaš. Kod nas se, srećom rijetko nalaze pčelinje vaši u našim društvima. Uništavanje pčelinje vaši se vrši tretiranjem pčelinjih društava hemijskim sredstvima protiv varoe. Pčelinja vaš (uš) pripada familiji Braulidae. Članovi ove familije se zadržavaju na pčeli da bi od pčela uzeli hranu, ali ne oštećuju direktno pčelu. Inače, ovo oboljenje spada u oboljenja odraslih pčela, tako da je vašljivost okarakterisana po simptomima koje izaziva kao benigno oboljenje. Braula coeca (pčelinja vaš) ima tri para nogu, tijelo joj je okruglasto I segmentirano, bijele je boje, a noge prominiraju iznad tela. Odrasla ženka pčelinje vaši je duga 1,5 tt, I 0,75 tt široka, crvenomrke boje, stoji uzdignuta na tri para nogu. Sa radilica I matice se teško skida. Ali, ako se vrh čačkalice umoči u med I vaš pažljivo zalijepi za med, može se odvojiti sa pčela. Pčelinja vaš se razmnožava ispod voštanih poklopaca, gdje ženka u izbušenom kanalu polaže jaja iz kojih se legu larve, koje pređu u lutke I na kraju u odrasle ženke I mužjake. Cijelo razviće traje oko 20 dana. Parenje mužjaka I ženke se odigrava u svim djelovima košnice, a naročito na pčelinjim ramovima ili na toraksu samih pčela I to traje od par minuta do jednog sata. Reprodukcija počinje u proljeće I završava se u jesen. Ženka polaže jaja na unutrašnju površinu voštanih poklopaca sa medom I to prije zatvaranja tih ćelija. Jaja su elipsoidnog oblika I iz njih izlaze prozračne larve koje buše voštani sloj poklopaca stvarajući nježne, razgranate tunele u kojima se odvija dalji razvoj koji se završava pojavom nimfi. Ovi tuneli se mogu naći I u zidovima ćelija sa ramovima sa medom ili praznim saćem. U toku pravljenja tunela I kretanja u njima, ako larve Braula coesa naiđu na ćelije sa larvama pčela, prolaze kroz pčelinje leglo bušeći ga da bi dospele do voštanog sloja u kome će opet napraviti tunele. Larve I lutke se hrane medom I polenom, a možda I voskom. Kako mladim, tako I starijim larvama pčelinje vaši, kao hrana služi mješavina voska I zrna polena. U toku daljeg razvoja larve Braula coesa prelaze u stadijum nimfe koje su spljoštenog tijela I bijele boje. Odrasli insekti iznuđuju hranu sa usnog aparata pčela radilica. Bez obzira da li se radi o jakim ili slabim pčelinjim zajednicama, pčelinja vaš se nalazi kako na matici tako I na radilicama I trutovima, s tim što su trutovi za razliku od matica I radilica manje ugroženi što je vezano za način ishrane pčela. Pošto pčelinja vaš uzima hranu sa jezika pčela u vrijeme kada one hrane larve, ona se najviše zadržava u blizini glave pčele I njenog usnog aparata, a naročito ispod gornjih mandibula. Štete koje nastaju zbog pčelinje vaši u košnicama, zavise direktno od broja ovih parazita u košnici. Ako je broj parazita jako veliki, matica može biti u toj mjeri uznemirena da smanji polaganje jaja. Pčelinja vaš se veoma brzo kreće I prelazi sa jedne na drugu pčelu Međutim, za pčelinju zajednicu ona predstavlja parazita, jer ako se u njoj nalazi u velikom broju utiče direktno na polaganje jaja (smanjuje se broj jaja), I uznemiruje maticu do te mjere da ona može čak I uginuti. Takođe I pčele radilice su ugrožene. Saće je promijenjeno zbog stvorenih tunela od strane larvi pčelinjih vaši u poklopcima ćelija sa medom. Med gubi vrijednost zbog apsorpcije vodene pare (vlage) koja utiče da med postane rijedak, tečan kada I prskaju poklopci ćelija I med ističe. Utvrđivanje stepena zaraženosti se vrši kontrolnim tretiranjima. Ako opadne 5 vaši na 100 tretiranih pčela radilica, smatra se da je zaraza slaba, do 15 srednja, a preko 15 jaka. Dimni listići amitraza su se pokazali neefikasnim, dok je posipanje pčela po ulicama sprašenim timolom dalo odlične rezultate. Pčelinja vaš prezimljuje u košnici. **[MRAVI]** Mravi se najčešće naseljavaju između poklopne daske i krova košnice ili naprave mravinjak uz samo postolje na kome stoje košnice. Mravi direktno ne napadaju pčele, ali ih uznemiruju svojim prisustvom i kradu im med. Uništavanje mravinjaka u blizini pčelinjaka bi riješilo problem, ali mravi su veoma korisni u prirodnom lancu. Oni su pravi mali „sanitarci" koji čiste prirodu od raznih nečistoća. Zato ih ne treba uništavati, osim kad se mravinjaci nalaze u neposrednoj blizini košnica. Drugo zadovoljavajuće rješenje je onemogućavanje mravima pristup do košnica. Nožice postolja na kojima se nalaze košnice premažu se tehničkom ili nekom drugom mašću tako da mravi nikako ne mogu da se popnu uz nožice, a da ne naiđu na mast. To je savim dovoljno da ih drži dalje od košnica. Mazanje nožica postolja mašću treba povremeno ponavljati.