EKO_CELA_BY-BOBINATOR 2020 PDF

Loading...
Loading...
Loading...
Loading...
Loading...
Loading...
Loading...

Summary

This document provides an overview of economics, including its subject, categories, and methods of analysis. It discusses the theoretical and applied aspects, along with economic models and their use in understanding economic phenomena. The study of the development and history of economic thought is also touched upon.

Full Transcript

I / O EKONOMIJI PREDMET IZUČAVANJA EKONOMIJE Naziv potiče od grčke složenice oikonomia, koja je nastala od reči oikos (kuća, gazdinstvo) i nomos (pravilo, red, zakon), pa tako označava pravila o radu u gazdinstvu (odnosno veštinu priređivanja). Označava i ekonomske nauke uopšte, to jest naučne disci...

I / O EKONOMIJI PREDMET IZUČAVANJA EKONOMIJE Naziv potiče od grčke složenice oikonomia, koja je nastala od reči oikos (kuća, gazdinstvo) i nomos (pravilo, red, zakon), pa tako označava pravila o radu u gazdinstvu (odnosno veštinu priređivanja). Označava i ekonomske nauke uopšte, to jest naučne discipline koje analiziraju odnose među ljudima: privredni sistem, ekonomska politika, finansije, investicije, privredna istorija, ekonomska geografija... Sa gledišta oblasti primene, ekonomija može biti: 1. Teorijska ekonomija – bavi se pojedinačnim i opštim privrednim pojavama, ali na nivou visokog stepena apstrakcije. Nezavisno od zemlje, bilo kakvih uslova i privrede, proučava i objašnjava privrednu stvarnost i svojim zaključcima dolazi do opštih zajedničkih pravilnosti čime se otkrivaju ekonomske zakonitosti (u konkretnoj praksi nalaze ono što je svojstveno svim privredama). 2. Primenjena ekonomija – koristi ekonomske zakonitosti i posmatra društvo u datom periodu i vremenu, pa daje najbolja praktična rešenja za konkretne probleme i dolazi do najboljih uputstava za vođenje pravilne ekonomske politike na mikro i makro nivou. Teorijska ekonomija objašnjava i postavlja ciljeve, a primenjena ih sprovodi i realizuje u konkretnoj stvarnosti. Ne daje se prednost ni jednom ni drugom delu, već rade u simbiozi i predstavljaju osnovu razvoja privrede i društvenog života. Lajonel Robins je u svom delu Esej o prirodi i značaju ekonomske nauke dao definiciju: Ekonomija je nauka koja proučava ljudsko ponašanje kao odnos između ciljeva i oskudnih sredstava koja su podobna za alternativne upotrebe. Ključni pojmovi su oskudnost i izbor, a da bi ljudsko ponašanje bilo ekonomska aktivnost, potebno je ispuniti sledeće uslove: da postoji više ciljeva, da se ciljevi razlikuju po stepenu i značaju prioriteta; da su sredstva za ostvarivanje tih ciljeva ograničena, da ona imaju više alternativnih upotreba. Predmet ekonomije je svaka ljudska delatnost u kojoj se susreće problem ograničenih sredstava za realizaciju ciljeva, a zadatak je postizanje maksimalne efektivnosti ili minimalizacija troškova. Teorijska ekonomija se, zahvaljujući Antonu Rangaru Frišu i Gotfridu Haberleru, može podeliti na dva komplementarna dela, a to su: 1. Mikroekonomska analiza (mikros – mali) – izučava pojedinačne ekonomske pojave, odnose i veličine vezane za aktivnost pojedinca i preduzeća, individualnih proizvođača i potrošača. Bavi se problemima vezanim za funkcionisanje i organizaciju preduzeća, veličine i strukture troškove proizvodnje, troškove života pojedinca, individualnu štednju, raspodelu dobiti... 2. Makroekonomska analiza (makros – veliki) – izučava ukupne privredne veličine i bavi se problemima društvene privrede kao celine gde se varijable ekonomskog sistema svode na mali broj krupnih ekonomskih agregata. Oni nastaju na osnovu sabiranja pojedinačnih ekonomskih veličina. Izučava pojave, procese i probleme kao što su društvena reprodukcija, privredni rast i razvoj, zaposlenost, inflacija, privredna ravnoteža... odnosno, funkcionisanje ekonomije u celini. Postoje četiri makroekonomska cilja, odnosno procena performansi nacionalne ekonomije: a) Stabilan rast nacionalnog obima proizvodnje b) Stabilan nivo cena c) Visok nivo zaposlenosti d) Uravnotežen platni bilans Svaka nacionalna ekonomija teži postizanju makroekonomske ravnoteže, odnosno postizanja svih ciljeva ovog magičnog četvorougla, a to čini korišćenjem makroekonomskih instrumenata: a) Fiskalna politika b) Monetarna politika c) Politika dohodaka i cena d) Međunarodna ekonomska politika Idealno stanje, odnosno stanje opšte ravnoteže se izražava formulom: Y + U = P + I (proizvodnja + uvoz = potrošnja+izvoz). Mere za postizanje određenih ciljava se sukobljavaju sa merama postizanja drugih ciljeva, pa se određuju prioriteti. Za prevazilaženje konflikata koristi se teorija ekonomske politike, čiji je osnivač Jan Tinbergen. Tri principa ove teorije su: a ) Ako je ekonomskom politikom neophodno postići nekoliko ciljeva, onda je potrebno najmanje onoliko instrumenata koliko ima ciljeva. b ) Instrumenti moraju biti međusobno različiti i nezavisni. c ) Za svaki cilj treba odabrati najefikasniji instrument. Džon Nevil Kejnz je bio prvi koji je napravio razliku između dve vrste ekonomije, odnosno makroekonomske analize, a to su: 1. Pozitivna ekonomija – nema vrednosnih sudova i ideoloških političkih opredeljenja, naučno objašnjava kako privreda funkcioniše, daje predviđanja za promene, odnosno opisuje, analizira i objašnjava ekonomsku stvarnost kakva ona jeste. 2. Normativna ekonomija – u analizu uvodi etičke kodekse i politička uverenja, daje mišljenja, preporuke i praktične savete za vođenje ekonomske politike. EKONOMSKE KATEGORIJE I EKONOMSKI ZAKONI Ekonomske kategorije su najopštiji pojmovi kojima se izražavaju određeni odnosi u procesu društvene proizvodnje na različitim stepenima ljudskog razvitka. Svaka kategorija predstavlja teorijski izraz odnosa proizvodnje, to jest odnosa u koje ljudi stupaju u procesu reprodukcije utičući na obim i vrstu proizvodnje, ali i na odnose među različitim učesnicima u privredi. Primeri kategorija su roba, novac, cena, kapital, kamata, akcija, profit, renta... Kategorije su istorijskog karaktera, pa se promenom načina proizvodnje menjaju i one. Takođe se mogu javiti u više različitih načina proizvodnje, ali da tamo imaju potpuno različito značenje. Pored opšte povezanosti i zavisnosti pojava postoji i uzročna povezanost, odnosno pojedinačna veza između dve konkretne pojave koja uključuje pojmove uzroka i posledice. Jedan od oblika ove povezanosti su uslovi, odnosno skup okolnosti pod kojima neka pojava nastaje i postoji. Pozitivni uslovi podstiču razvoj date pojave, a negativni sprečavaju dalji progres. Povezanost među pojavama može biti nužna (pod određenim uslovima nastupa obavezno) i slučajna (može postojati, ali ne mora). Nužnost pokazuje opšti pravac razvitka, a ispoljava se nizom slučajnih pojava. Ekonomski zakoni obuhvataju sve oblasti privrede (proizvodnja, raspodela, razmena, potrošnja) i predstavljaju pravilnosti koje se ogledaju u tesnoj povezanosti ekonomskih pojava u privredi i ekonomskih kategorija, kao i njihovom međusobnom odnosu. Nisu rezultat subjektivnog delovanja učesnika, predstavljaju objektivne nužnosti, a ako ljudi saznaju za njihovo delovanje, onda je to spoznata nužnost čiji je misaoni izraz naučni zakon. Oskar Lange ih je podelio u četiri kategorije: 1. Opšti ekonomski zakoni (prirodni ili prirodno-istorijski) 2. Zakoni koji ne deluju u svim načinima proizvodnje, već u dve ili više 3. Posebni zakoni karakteristični za samo jedan način proizvodnje 4. Zakoni koji deluju u samo jednoj fazi datog načina proizvodnje Opšti ekonomski zakoni predstavljaju objektivnu nužnost u svakom sistemu proizvodnje, u svim nacionalnim privredama i u bilo koje vreme, pri čemu se menja samo oblik u kome se ispoljavaju. Specifičnosti ekonomskih zakona su to da su oni objektivni i da se definišu kao tendencije, odnosno nikad utvrdivi prosek večnih kolebanja. Objektivnost znači da se ne uspostavljaju voljom ljudi, ali se mogu spoznati, pa im se ekonomska aktivnost može prilagoditi. METOD APSTRAKCIJE I VERIFIKACIJE Metod apstrakcije je odstranjivanje svih nebitnih i sporednih elemenata i odbacivanje svih slučajnosti sa ciljem da se problem ili pojava koja se izučava svede na čist oblik koji obuhvata samo ono što je bitno i zakonito. Što je pojava složenija i uslovljena većim brojem faktora, to je i stepen apstrakcije veći. Jedna od najvažnijih faza jeste uvođenje određenih pretpostavki koje treba da nam jasno pokažu koji su to uslovi pod kojima analiziramo određenu pojavu i koje smo elemente morali da apstrakujemo zbog neispunjavanja tih uslova. Od broja pretpostavki zavisi stepen apstrakcije. Važno je da se uverimo da li smo obuhvatili sve elemente, da li su pretpostavke usaglašene, da li smo utvrdili šta je nužno i zakonito, a šta nebitno i sporedno, da li imamo optimalan broj pretpostavki... Metod verifikacije se sastoji u jedinstvu teorije i prakse koje se međusobno uslovljavaju i određuju. Odražavajući objektivnu stvarnost, čovek tek u društvenoj praksi može da dokaže da li je taj odraz (teorija, shavatanja) tačan ili netačan. Praksa kao celokupna aktivnost ljudi jeste osnova za sva saznanja i glavni kriterijum istine. Teoriju treba proveravati u životu, a ne samim mišljenjem, jer je bez prakse naučna teorija nemoguća. Praksa je primarna u odnosu na teoriju, ali teorija uslovljava praksu, jer svaka teorija polazi od prakse i usmerava praktičnu aktivnost u određenom pravcu. Od teorijskog znanja i količine će zavisiti koliko dobro ćemo sprovesti praksu. EKONOMSKI MODELI Ekonomski modeli i njihova primena olakšavaju saznanje osnovnih činilaca na ponašanje neke pojave koja se ispituje, a time i celokupnog privrednog života. Dve dimenzije su ovde bitne, a to su prostor i vreme. Ako se metodom apstrakcije zanemare manje značajne pojave i kategorije, a uzmu u obzir one koje predstavljaju srž zbivanja, dobija se uprošćena slika stvarnosti koja se zove ekonomski model. Ovakav metod omogućava da se podvuku sve važne veze među pojavama, a pre svega uzročno-posledične. Razlikuju se dve varijable, a to su endogene (proizilaze iz samog modela, njime su određene i predstavljaju njegove izlazne elemente) i egzogene (promenljive koje se unose u model, kao na primer cena nafte, političke prilike, kamatne stope). Glavna svrha modela je prikaz uticaja egzogenih varijabli na endogene. Ekonomski modeli se mogu izraziti na različite načine kao što su korišćenjem simbola, numerićkim odnosima... Širi pojam su ekonometrijski modeli koji se mogu koristiti u skoro svim naukama (često u matematici i statistici). U oblasti ekonomske teorije prestavljaju važan činilac za proučavanje privredne prakse i za uočavanje veza između pojedinačnih ekonomskih veličina, pa da se primene terapeutski metodi za rešavanje krucijalnih problema jedne privrede. RAZVOJ EKONOMIJE Merkantilizam (merkatus – trgovina) obuhvata pojmove ekonomske teorije i prakse od XV do XVII veka, u periodu nastanka i početnih faza kapitalističkog sistema proizvodnje. Glavni predmet je bio robno-novčani promet, trgovinska razmena, kako u jednoj zemlji, tako i međunarodno. On je početni oblik ekonomske nauke i njenog granjanja. Stvaranje ekonmske teorije bilo je uslovljeno snažnim razvojem privrede, otkrićem Afrike, formiranjem svetskog tržišta, dominantnom ulogom trgovinskog kapitala... Osnovna deja je bila da se bogatstvo jedne države ispoljava količinom novca, odnosno plemenitih metala koje država ima. Francuska, Italija i Engleska su zaviidle Španiji koja je do XVII veka bila jedina evropska zemlja koja je raspolagala rudnicima plemenitih metala. Forsirao se razvoj spoljne trgovine i industrije manufakture jednim složenim i veštačkim merkantilističkim sistemom regulisanja. Rani merkantilizam (monetarni sistem, bulionizam) traje tokom XV i XVI veka. Cilj je ostvarenje suficita novčanog bilansa, što veći izvoz robe kako bi se povećalo bogatstvo, a što manji uvoz, jer to utiče na odliv novca. Kolonije su izvor jeftinih sirovina i potrošači finalnih proizvoda. Treba se sprovoditi intervencionistička ekonomska politika u spojlnoj trgovini, koja je podrazumevala i zabranu uvoza robe. Razvijeni merkantilizam (merkantilizam u užem smislu) traje tokom XVII u najrazvijenijim zemljama Evrope. Zalagalo se za pozitivan trgovinski bilans u spoljnotrgovinskoj razmeni jedne zemlje, pa nisu bili protiv uvoza strane robe. Žan Batist Kolber (Pisma, instrukcije, memoari) je za vreme Luja XIV povećao državne prihode zalagajući se za osvajanje novih kolonija i forsirajući izvoz robe. Antoan de Monkretjen (Traktat političke ekonomije posvećen kralju i majci kraljici) je prvi put iskoristio izraz politička ekonomija koji je pokazao da više nije reč o ekonomiji domaćinstva, već o ekonimiji naroda, pa ukazuje na proces stvaranja velikih modernih država. Tomas Man (Blago Engleske od spoljne trgovine ili bilans spoljne trgovine kao regulator našeg bogatstva) se u Engleskoj zalagao za razvoj spoljne trgovine čime bi se najbrže akumulirao novac. Fiziokratsko učenje (fizis – priroda, cratos – sila) označava reakciju protiv merkantilizma i teži povratku prirodi. Nastalo je u Francuskoj u vreme kada se dosta težilo industrijskom razvoju i izvoznoj trgovini, pa se poljoprivreda zapustila i dovela do opšte nestabilnosti njihove privrede. Mersije de la Rivijera je uveo postojanje jednog Prirodnog reda i suštine ljudskog društva, odnosno reda koji je dovoljan da se konstatuje da je neosporna istina što nameće obavezu da joj se prilagodimo. Privreda treba da bude prepuštena samoj sebi i da funkcioniše po pricipu laisser faire-laisser passer (neka stvari idu slobnodno svojim tokom). Priroda daje čist proizvod, sve klase sem klase zemljoradnika su neplodne klase, jedina produktivna delatnost jeste poljoprivreda. Fiziokrate su ekonomsku analizu iz sfere prometa preneli u oblast proizvodnje. Fransoa Kene u delu Ekonomske tablice 1758. društvenu proizvodnju prikazuje kao jedinstvenu ekonomsku celinu. Prema njemu, u društvenoj zajednici postoje tri klase ljudi: 1. Proizvodna klasa (zakupci zemlje, poljoprivredni racnici) – jedina stvara novu vrednost i uvećava društveno bogatstvo. 2. Vlasnička klasa (zemljoposednici, crkva, državni aparati) – prisvaja višak proizvoda poljoprivrednika. 3. Sterilna klasa (industrijski radnice, zanatlije, trgovci, slobodne profesije) – neproizvodna klasa koja proizvodi industrijske proizvode bez nove vrednosti. Kene u svom modelu pretpostavlja konstantne cene, apastrakuje spoljnu trgovinu, a robno- novčana razmena se obavlja samo između klasa, ne unutar njih. Pokazao je kako godišnji bruto proizvod u poljoprivredi cirkuliše između ove tri klase. Vlasnička klasa godišnje raspolaže sa 2 milijarde novca (prihod od zemljišnje rente), društveni proizvod poljoprivrede kojim raspolaže proizvodna klasa je 5 milijardi (3 su proizvodi hrane, a 2 razne vrste sirovina), a sterilna klasa proizvodi 2 milijarde industrijskih proizvoda. I čin – vlasnička klasa kupuje za 1 milijardu od proizvodne klase hranu, kretanje novca od vlasničke ka proizvodnoj, kretanje hrane od proizvodne ka vlasničkoj. II čin – vlasnička klasa kupuje za 1 milijardu od sterilne klase nepoljoprivrednu robu, kretanje novca od vlasničke ka sterilnoj, kretanje robe od sterilne ka vlasničkoj, vlasnička je posle ova dva čina zadovoljila svoje potrebe, a proizvodna i sterilna stekle po milijardu. III čin – proizvodna klasa kupuje za 1 milijardu od sterilne klase industrijske proizvode, sterilna klasa sada raspolaže sa 2 milijarde novca. IV čin – sterilna klasa kupuje za 1 milijardu od proizvodne klase hranu. V čin – sterilna klasa kupuje za 1 milijardu od proizvodne klase sirovinu, proizvodna klasa sada raspolaže sa 2 milijarde novca. VI čin – proizvodna klasa te 2 stečene milijarde predaje vlasničkoj klasi kao rentu. An Rober Žak Tirgo (Razmatranje o postanku i raspodeli bogatstva) je svoje najvažnije delo napisao 1776. godine u kojem se nalazilo fiziokratsko učenje u razvijenom obliku. Najveća greška fiziokrata je bilo to što su ignorisali razvoj industrijskog i kapitalističkog sistema, ali su zato isticali proces proizvodnje i reprodukciju društvenog kapitala. KLASIČNA EKONOMSKA MISAO Adam Smit (Istraživanje o prirodi i uzrocima bogatstva naroda) se u svom ekonomskom učenju zalagao za konačnu potvrdu kapitalističkog sistema proizvodnje i prihvatanju pune ekonomske slobode i lične inicijative pojedinca u privrednoj aktivnosti, ali i za laisser faire- laisser passer načelo ekonomskog liberalizma. Veoma slično značenje ima i krilatica le monde va de lui-même (svet se sam snalazi) koja se koristila u okviru merkantilističkih svatanja i intervencionističke ekonomske politike Francuske. Smit je opštoj ideji ekonomske slobode dao teorijsku osnovu i, za razliku od merkantilista i fiziokrata, isticao značaj rada uopšte, nevezano za granu u kojoj se primenjuje. Prihvata postavke koje su dali Vilijem Peti o novcu, najamnini i renti i Pjer Boagijber o principu radne vrednosti. Razvio je teoriju troškova proizvodnje po kojoj se cene svake robe svode na tri osnovna dohotka (najamnina, profit, renta), čime vrednost zavisi od dohodaka, a oni se samostalno određuju. Zalagao se za podelu rada, jer se njom povećavala spretnost radnika, proizvodnja i produktivnost, što je povećavalo bogatstvo. David Rikardo (Načela političke ekonomije i oporezivanja, 1817) je stvorio teoriju i zakon o zemljišnoj renti. Dokazao je da je renta rezultat delovanja zakona radne vrednosti, ali nije poznavao apsolutnu rentu. Njegova teorija je zapravo teorija diferencijalne rente. Razvio je Smitova učenja, ali se bavio i problemom podele rada na međunarodnom nivou. Njegova teorija komparativnih troškova je potvrdila princip slobodne trgovine i načelo ekonomskog liberalizma u teoriji i praksi. Njegovo učenje je popularisao Džon Stjuart Mil (Principi političke ekonomije, 1848). Tomas Robert Maltus (Esej o stanovništvu) je doneo teoriju stanovništva kojom pokazuje da siromaštvo u društvu nije posledica društvenog uređenja, već ljudske prirode koja se ogleda u težnji za neograničenim umnožavanjem preko raspoloživog obima životnih namirnica. Razmnožavanje stanovnika se vrši po geometrijskoj progresiji, a rast životnih sredstava po aritmetičkoj. On zato predlaže preventivne (dobrovoljno odlaganje rađanja dece) i represivne mere (beda, glad, ratovi, epidemije). On, Simond de Sismondi i Žan Batist Sej se svrstavaju u kraj i vulgarizaciju klasične škole. Žan Batist Sej (Tečaj političke ekonomije, 1803) je zastupao subjektivnu teoriju vrednosti zasnovanoj na korisnosti. On je najznačajniji po takozvanom Sejovom zakonu tržišta, odnosno teoriji zasnovanoj na jednostavnom konceptu razmene u skladu sa odnosima ponude i tražnje. Jedni proizvodi se razmenjuju za druge proizvode, a svaki prodavac jedne vrste se javlja kao kupac druge. Nijedan proizvod neće biti proizveden bez odgovarajućeg nivoa tražnje. Ukupna ponuda ne može biti veća od ukupne trnje, pa tako ne može doći do opšte krize hiperprodukcije. Najveća kritika je bila od strane Kejnza koji je isticao da su takve krize realnost kapitalističkog načina proizvodnje, pa da je potrebna državna interencijaradi održavanja optimalnog nivoa ekonomske aktivnosti. Ovu teoriju je branila građanska ekonomska teorija, kako bi pkazala da su privatna svojina i slobodna konkurencija bile u stanju da obezbede potreban nivo privredne aktivnosti bez državne intervencije. Teorije vrednosti Što se tiče teorije vrednosti, srž cene roba i usluga se nalazi u tumačenju vrednosti. Cena je novčani izraz vrednosti robe, odnosno vrednost robe izraženu u novcu. Ona je pojavni oblik vrednosti, oblik koji izražava suštinu vrednosti. Postoje dve najznačajnije teorije. Vrste teorija vrednosti Teorija troškova proizvodnje polazi od činjenice da se robe na tržištu prodaju u zavisnosti od troškova učinjenih za njihovu proizvodnju, odnosno cena pojedinih faktora proizvodnje. Vrednost je zbir cena pojedinih faktora proizvodnje: rada (najamnina za plaćanje radnika), kapitala (profiti ili kamate na kapital uložen u proizvodnju) i zemlje (renta kao naknada za korišćeno zemljište). Polazi od raspodele, to jest sekundarne pojave u odnosu na društvenu proizvodnju, jer se ništa ne može raspodeliti ukoliko se ne proizvede. Kritičari su smatrali da se cene ne mogu objašnjavati cenama, pa su odbacivali ovu teoriju kao pogrešnu. Teorija radne vrednosti polazi od proizvodnje, gde je vrednost prosečna količina utrošenog rada u proizvodnji. Rad je jedini trošak proizvodnje jer se svi drugi troškovi mogu svesti na ljudski rad. Čak je i prenesena vrednost sredstava za rad i proizvodnju opredmećeni ljudski rad. Vrednost je društvena kategorija. Učesnici proizvodnje i razmene utvrđuju vrednost poređenjem svog dohotka sa dohotkom drugih učesnika u proizvodnji istih roba, pa se onda na tržištu putem razmene ocenjuje da li je utrošak rada i drugih troškova bio opravdan za društvo. Svaki proizvođač ti da ostvari bar prosečni dohodak, a ako za to nije u stanju, znači da društvo nije priznalo njegov rad. Cena ne zavisi samo od vrednosti robe, već i od ponude i tražnje (ako se ova dva podudaraju, priznati utrošak bi trebalo da se svodi na prosečni utrošak rada). Razvoj teorije radne vrednosti Vilijem Peti je osnivač teorije radne vrednosti. On je razlikovao cenu robe od vrednosti, ali i političku cenu (cena koja zavisi od ponude i tražnje; brži porast ponude od količine tražene robe dovodi do smanjenja cena i obrnuto) i prirodnu cenu (vrednost robe zavisne od kvantiteta utrošenog rada u proizvodnji). Problem je bio što je poistovećivao ulogu rada i prirode (zemlje) u stvaranju vrednosti). Prirodni izvori ne mogu biti vrednosti robe, već to samo može biti trošenje radne snage u proizvodnji i pružanju usluga. Adam Smit je uvideo da roba ima upotrebnu vrednost (osobina robe da zadovolji bilo koju čovekovu potrebu: imaju je i dobra iz prirode u koja nije uložen ljudski rad) i prometnu vrednost (osobina robe da se razmenjuje za druge robe na tržištu; kvantitativno se mogu upoređivati vrednosti). On smatra da samo rad predstavlja merilo vrednosti, odnosno d ajedino rad može da tačno meri vrednost roba u društvenom procesu razmene velikog broja proizvođača. On se takođe kolebao da definiše vrednost robe radom, pa u pokušaju da kvantifikuje utrošeni rad u proizvodnji, on sabira dohotke svih subjekata u proizvodnji: najamnine (radnici, proizvođači), profite (kapitalisti, industrijalci, trgovci), zemljišnu rentu (vlasnici zemlje). David Rikardo se slaže da samo rad stvara vrednost. Dohoci (najamnina, profit, renta) predstavljaju delove te vrednosti, ali njihov zbir ne može preći veličinu vrednosti. Vrednost se sastoji od vrednosti utrošenih sredstava za proizvodnju i vrednost radne snage. Oba elementa su neophodna za proces proizvodnje: kapital (uložen u sredstva za rad i predmete rada) i radna snaga. Pošto u tom procesu učestvuju i kapitalsti i radnici, odnosno svako ulaže svoje, solidarne dele i vrednost robe koja se realizuje na tržištu. Oni to dele pismenim ili usmenim putem, gde svaka strana teži da prisvoji veći deo. Najamnina i profit su komplementarne vrednosti, mogu da se menjaju samo u okviru veličine vrednosti, ali njihov zbir ne može da pređe njenu visinu. Smanjenjem jedne strane dolazi do povećanja druge i obrnuto. Karl Marks je definisao zakon vrednosti radne snage po kome je radnik u kapitalizmu plaćen po vrednosti, a ipak stvara više vrednosti nego što iznosi vrednost njegove radne snage. Po njemu, radna snaga je tek u kapitalizmu roba. Da bi radna snaga postala roba, neophodno je da se ostvare dva društvena uslova: da čovek postane pravno i lično slobodan kako bi kao vlasnik svoje radne snage mogao prodavati svoju sposobnost (kapitalisti i radnici su ravnopravni učesnici u razmeni – jedni kupuju, drugi prodaju, dogovaraju se za cenu pri ćemu ne postoji prinuda) i da su radnici lišeni sredstava za proizvodnju i da su primorani da prodaju svoju jedinu robu kojom raspolažu, odnosno radnu snagu. Radna snaga poseduje upotrebnu vrednost i vrednost. Kada radna snaga postane roba dobija drugu osobinu, to jest vrednost. Radna snaga je specifična vrsta robe – roba sui generis, pa su i njene kategorije specifične. Specifičnost upotrebne vrednosti se ogleda u tome što radna snaga može da stvori većz vrednost od svoje sopstvene, pa je vlasnik kapitala angažuje samo ako ostvaruje više nego što je u posao uložio. Osnovni stimulans čine transakcije pri kojima se na tržištu sve robe, pa i radna snaga, kupuju po vrednosti, ali se ipak stvara, prisvaja i koristi profit. Vrednost radne snage se određuje radnim vremenom potrebnim za proizvodnju, kao i za svaku drugu robu. Radno vreme je vreme neophodno za proizvodnju količine životnih namirnica i drugih roba koje čovek mora da koristi za normalan život, ali i kako bi obnovio radnu snagu, pošto je životni vek ograničen. Ovo je društvena kategorija koja se menja u zavinosti od tri grupe faktora: 1. Istorijske okolnosti – istorijski uslovi se konstantno menjaju, pa se povećava i količina materijalnih dobara neophodnih radniku i njegovoj porodici za podmirenje normalnih potreba u tim uslovima. Razvoj nauke, tehnike, proizvodnje, životnog standarda povećavaju količinu dobara koja čini sastavni deo vrednosti radne snage i stvaraju nove proizvode koji do tada nisu viđeni. 2. Geografski uslovi – utiče na promenu strukture potrošnje više nego na veličinu vrednosti, pa tu spadaju nadmorska visina, mesto življenja, ali i klima, od koje zavisi da li će u vrednost radne snage ulaziti proizvodi neophodni za život u surovim uslovima hladne klime (topla odeća i obuća, kaloričnija hrana, zagrevanje prostorija) ili tople klime (suncobrani, zamrzivači, klima uređaji). 3. Stepen stručnosti radne snage – utiče na veličinu i strukturu vrednosti radne snage. Što je viši nivo stručnosti, to je veća količina materijalnih dobara neophodnih za sticanje kvalifikacije (troškovi obrazovanja). Radnici različite stručnosti stvaraju različitu veličinu nove vrednosti, pa se i cena radne snage za različite radove različito formira na tržištu radne snage. Najbolja investicija je investicija u obrazovanje. Teorija granične korisnosti Teorija granične (marginalne) korisnosti polazi od potrošnje, pa tako kaže da se vrednost ne stvara, jer ona nije materijalna supstanca. Veličina vrednoti se izjednačava sa korisnošću marginalne jedinice, to jest sa graničnom koristi koju donosi njihovim vlasnicima. Vilijem Stenli Dževons (Teorija političke ekonomije) je rekao da je problem ekonomske nauke zadovoljiti želje ljudi do krajnosti sa najmanjim mogućim naporom. Ljudske potrebe se mogu meriti po intenzitetu, deljive su i mogu se kvantitativno upoređivati. Vrednost robe ovde zavisi od njene upotrebne vrednosti, odnosno od procene potrošača o korisnosti proizvoda i njegove spremnosti da plati određenu cenu za tu vrednost. Isti proizvod otuda može imati i različitu korisnost u različitim okolnostima (voda u pustinji i voda kraj planinskog izvora). Prvi Gosenov zakon govori o zakonu zasićenosti potreba. Upotrebom proizvoda određene vrste se zadovoljavaju potrebe potrošača, pa sa upotrebom svake dodatne jedinice opada korisnost dobara. Svaka potreba sa povećanjem količine gubi na intenzitetu, pa to zadovoljenje opada do tačke zasićenosti. Svaka dodajna jedinica ima manju vrednost, pa se zato vrednost proizvoda definiše prema poslednjoj upotrebljenoj jedinici datog proizvoda, a ne prema prosečnoj korisnosti. Drugi Gosenov zakon pokazuje zakon izravnanja nivoa granične korisnosti. Ako potrošač raspolaže dobrima višestruke upotrebe, prvo zadovoljava potrebe najvećeg intenziteta, ali ih ne zadovoljava do kraja, već prelaiz na sledeće sve dok potrošač u datom momentu ne izjednači nivo granične korisnosti svih dobara. SOCIJALISTIČKA EKONOMSKA MISAO Tomas Mor (Utopija) je kritikovao prvobitne akumulacaije kapitala XV i XVI veka u Engleskoj i dao utopističku viziju budućeg društva bez privatne svojine, trgovine i novca. Tomazo Kampanela (Grad) oslikava bezgrešno društvo izobilja. Njih dvojica i Tomas Mincer, idejni vođa seljačkog rata u Nemačkoj, spadaju u rane socijaliste utopiste koji su kritikovali kapitalizam i budili nadu u osiromašenim narodnim masama. Sen Simon, Šarl Furije i Robert Oven su spdali u kasne socijaliste utopiste. Karl Marks je najznačajniji predstavnik i osnivač naučnog socijalizma. Njegova politička ekonomija je jedan od tri sastavna izvora marksizma (nemačka filozofija, engleska politička ekonomija i francuski socijalizam) koji je izvršio veliki uticaj na mnoge teoretičare u svetu. Njegovo najznačajnije delo je Kapital (prva knjiga, 1867), ali je pre nje objavio Najamni rad i kapital (1847), Komunistički manifest (1848) i Kritiku političke ekonomije (1859). Drugu (1885) i treću (1894) knjigu je izdao Fridrih Engels, a Marksove Teorije o višku vrednosti (četvrta knjiga) je objavio Karlo Kautski. Fridrih Engels je napisao puno knjiga: Nacrti kritike političke ekonomije (ekonomska teorija), Položaj radničke klas u Engleskoj (razvoj utopije u nauku, 1845), Anti-Diring (pobijanje stavova profesora Diringa i razmatranje ekonomskih problema, 1875), Poreklo porodice, privatnog vlasništva i države. Još neki od značajnih predstavnika jesu Roza Luksemburg, Pol Svizi, Oskar Lange... Jedna od glavnih zamerki bilo je zapostavljanje istorijske dimenzije, što je za posledicu imalo shvatanje o neprekidnom trajanju kapitalizma u vremenu. Nije se imalo u vidu da društvena proizvodnja ima promenljiv vremenski karakter, pa da društveni i ekonomski odnosi prelaze iz jednog oblika u drugi. U društvenoj proizvodnji (odnos između ljudi i prirode, ali i samih ljudi) stalno se menjaju proizvodne snage koje predstavljaju proizvodnu moć društva i koje čine: 1. Ljudi sa njihovim navikama i iskustvima 2. Sredstva za rad kojima ljudi deluju na prirodu i predmete rada kao delove prirode 3. Razvoj nauke i korišćenje njenih rezultata u proizvodnji 4. Organizacija rada u proizvodnij jedinici i društvenoj proizvodnji u celini 5. Prirodni uslovi Tu postoje i proizvodni odnosi, odnosno oni u koje ljudi stupaju u proizvodnji, raspodeli, razmeni i potrošnji dobara i usluga. Oni su samo osnovni deo društvenih odnosa, koje predstavljaju širi pojam i obujvataju sve odnose u ekonomskoj i vanekonomskoj oblasti društvenog života. Oni se svode na odnose između judi povodom vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, pa se praktično mogu svesti na svojinske odnose. Vlasnici sredstava za proizvodnju eksploatišu proizvođače tako što besplatno prisvajaju viškove proizvoda. Na početku svake društveno-ekonomske formacije proizvodni odnosi su u skladu sa proizvodnim snagama, ali vremenom dolazi do njihovog raskoraka, gde se odnosi između ljudi u proizvodnji sporije razvijaju od snaga, pa to uslovljava novu privrednu i klasnu društvenu strukturu. SAVREMENA EKONOMSKA MISAO Ističu se četiri pristupa analizi ekonomskih fenomena: kejnzijanski, monetaristički, novoklasični baziran na teoriji racionalnih očekivanja i pristup teorije ponude. Kejnzijanska teorija Ekonomska misao Džona Mejnarda Kejnza je odraz promena kapitalizma posle Prvog svetskog rata, kada su se ispoljavale državno-kapitalističke tendencije u razvoju savremenih država građanskog društva. Promene su bile neophodne zbog dubokih ekonomskih kriza hiperprodukcije koje su uzdrmale ceo svet. Marta 1993. je uveden New Deal, to jest mera vlada SAD, Italije, Nemačke i Japana kojim su uspele da smanje nezaposlenost i pokrenu izlazak iz krize, pa su preduzele mere za povećanje državnih izadataka za regulisanje privrednih tokova obezbeđujući porast potrošnje i zaposlenosti. Njegovo glavno delo je Opšta teorija zaposlenosti, kamate i novca (1936) u kojoj je rekao da je prošlo vreme liberalizma i da se jedino državnom intervencijom u svim ekonomskim oblastima može očuvati postojeći poredak. Afirmisala se ideja o mešovitoj privredi, odnosno privredi zasnovanoj i na kapitalističkoj privatnoj svojini i motivaijama i na državnoj svojini i motivacijama, gde država putem monetarne i fiskalne politike deluje na regulisanje investicija, kamatnih stopa, graničnu efikasnost kapitala... U centar svojih istraživanja je stavio zaposlenost rspoloživih faktora, pošto je najveći problem bila nezaposlenost. On pokazuje, za razliku od svojih prethodnika, da je ekonomska ravnoteža moguća i pri nižim nivoima privredne aktivnosti i obima zaposlenosti. Nedovoljna efektivna tražnja ne može da apsorbuje ukupan društveni proizvod, a to utiče na smanjenje proizvodnje. Ravnoteža se uspostavlja na nižem nivou, uz niže cene i manju zaposlenost. Međusobnim delovanjem štednje i investicija objašnjava se nivo ukupnog nacionalnog dohotka i zaposlenosti, pri čemu investicije imaju presudan značaj. Glavni faktori od kojih zavisi investiciona delatnost su profitna i kamatna stopa. Monetarizam Milton Fridman je šezdesetih i sedamdesetih godina XX veka osnovao monetarizam. Njegova najpoznatija dela su Esej o pozitivnoj ekonomiji (1953), Teorija cena (1962), Sloboda razvoja (1980)... Godine 1976. je dobio i Nobelovu nagradu za ekonomiju. Monetaristi analiziraju delovanje novca na opšte tokove proizvodnje, investicije, potrošnje i cene i protive se državnoj intervenciji, jer smatraju da su tržišne ekonomije samoregulišuće. Posebno insistiraju na adekvatnom ponašanju fiskalnog i monternog sektora. U okviru fiskalnog se ne prihvata deficitno finansiranje i neuravnotežen budžet, jer to znači mešanje države. Zalažu se za stabilnu i dugoročnu monetarnu politiku i konstantnu stopu monetarnog rasta (brz rast – inflacija, spor rast – recesija), jer intervencija dovodi do fluktuacija u ponudi novca, pa i do makroekonomskih problema. Po Fridmanovom monetarnom pravilu, ponuda novca treba da raste stabilno, po istoj stopi kao i rast outputa (4%). Nova škola klasične makroekonomije Novu klasičnu školu makroekonomije su predvodili Robert Lukas, Tomas Sardžent, Robert Baro, Eduard Preskot... Naglašavaju samoregulaciju tržišne privrede. Polaze od teorije racionalih očekivanja, odnosno od pretpostavke da se pojedinci i firme uvek ponašaju ekonomski racionalnp, pa tako formiraju očekivanja, planiraju aktivnosti, anticipiraju mere ekonomske politike na osnovu informacije koje imaju. Privreda je prema njihovo mišljenju uvek na nivou pune zaposlenosti, racionalno ponašanje podrazumeva racionalna očekivanja, ekonomski subjekti su upoznati sa strukturom i tokovima nacionalne ekonomije. Ekonomija ponude Zagovornici ekonomije ponude u centar analize stavljaju ponudu. Naglašavaju potrebu podsticanja ponude, čime se regulišu privredna kretanja i postižu antiinflacioni efekti. Sve do šezdesetih godina XX veka se smatralo da se inflacija javlja u uslovima pune zaposlenosti i kao rezultat preterane tražnje. Ekonomska praksa, međutim, upoznaje stanje stagflacije, odnosno istovremeno postojanje i inflacije i nezaposlenosti. Oni smatraju da u inflatornim uslovima, kada su novčani fondovi veći od robnih, treba povećati ponudu, a ne smanjiti tražnju. Ovde se zalažu za ograničenu državnu intervenciju u vidu smanjivanja poreskih stopa, jer bi one dovele do privlačenja inostranog kapitala, ublažavanja sektorskih disproporcija, povećanja proizvodnje i zaposlenosti... Ova teorija se zasniva na Laferovoj krivi, koja pokazuje odnos između prosekih stopa i poreskih prihoda. Nulta stopa poreza državi ne obezbeđuje nikakve prihode. Povećanjem stope poreza povećavaju se i prihodi, ali do tačke A, nakon čega se povećanjem poreza prihodi samo smanjuju, pa tako opada i stimulans za porast investicija, zaposlenosti i dohodaka. Prihodi od poreza će biti jednaki nuli kada je poreska stopa 100%. Ovde je bitno spomenuti i marginalističku ekonomsku misao. Njeni predstavnici su Karl Menger, Fridrih Vizer, Vilfredo Pareto... Osamdesetih godina XX veka se javio i novi kejnzijanizam, čiji su predstavnici želeli da otklone ključne kritike kejnzijanske škole, a to su odsustvo markoekonomske osnove njihove makroekonomske analize. Predstavnici su bili Brus Grinvald, Džordž Akerlof, Gregori Mankju... Dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju: 1. Rangar Friš, Jan Tinbergen – 1969 – Norveška, Holandija – razvoj ekonometrije i primena matematičkih modela u ekonomskim analizama 2. Ronald Kosi – 1991 – SAD – Proučavanje vlasničkih prava 3. Pol Romer, Vilijem Nordhaus – 2018 – SAD – Integracija klimatskih promena i tehnoloških inovacija u dugoročnu makroekonomsku analizu II / PROIZVODNJA POJAM I KARAKTERISTIKE PROIZVODNJE Ekonomija se ne bavi tehničkom stranom, već nas upoznaje sa društvenom stranom proizvodnje. Proizvodnja je složeni skup međusobnih ljudskih odnosa koji karakterišu stvaranje materijalnih dobara, a sve u cilju podmirenja njihovih potreba uz upotrebu odgovarajućih ekonomskih faktora datog načina proizvodnje. Ekonomija se u tom smislu bavi: 1. Odnosima ljudi u proizvodnji 2. Ekonomskim ciljevima koji teže da se ostvare u proizvodnji 3. Ekonomskim metodima koji se koriste da bi se ostvarili ti ciljevi Pod društvenom proizvodnjom se podrazumeva skup ekonomskih aktivnosti koji čine: 1. Proizvodnja – prilagođavanje prirode ljudskim potrebama. 2. Raspodela – određivanje učešća pojedinca u tim potrebama. 3. Razmena – pojedinac dolazi do onih proizvoda za kojima ima potrebu menjajući deo koji mu je pripao raspodelom. 4. Potrošnja – proizvodi postaju predmet pojedinačnog i zajedničkog korišćenja. Postoje tri osnovne karakteristike proizvodnje. Ona je: 1. Nužna – čovek samim postojanjem i aktivnošću troši mišiće, nerve, mozak, pa zato mora da se hrani, stanuje, koristi razna materijalna dobra, da zadovoljava potrebe... Proizvodnja je nužni, opšti i večiti uslov opstanka ljudskog društva zato što je čovek svojim radom prinuđen da stalno proizvodi potrebna materijalna dobra. Sastavni deo nužnosti je to što dolazi do usavršavanja metoda proizvodnje, pa se samim tim menjaju i metodi raspodele, razmene i potrošnje. Važna posledica ovih promena je sposobnost proizvođača da proizvede više nego što troši, pa se tako javlja višak proizvoda. 2. Istorijska – stalno se menja predmet proizvodnje. Neki proizvodi koji prestaju da se proizvode se zamenjuju drugim više ii manje kvalitetnim, proizvodima drugog dizajna ili proizvodima koji do tada nisu viđeni. Ne menja se samo proizvod, već i način proizvodnje. 3. Društvena – ljudi proizvode povezani posredno ili neposredno u manje ili veće grupe, u odnosu sa drugim ljudima, delujući jedni na druge, pa je u tom smislu ona kolektivan čin. Čak i individualni rad proizvođača ima društveni karakter, jer ljudi uče jedni od drugih, koriste sredstva i predmete koji su drugi proizveli... Društveni karakter proizvodnje može biti: a) Neposredni društveni karakter – ljudi se udružuju u cilju zajedničkog obavljanja posla i stvaranja proizvoda samo za svoje potrebe ili potrebe zajednice kpjoj pripadaju. Proizvodi se ne iznose na tržište i ne razmenjuju za druge proizvode. Njihov rad je neposredno društven rad bez posredovanja procesa razmene. b) Posredni društveni karakter – proizvođači proizvode materijalna dobra radi prodaje potrošačima. Proizvodnja je društvena jer su ljudi upućeni jedni na druge i kao potrošači materijalnih dobara i kao proizvođači roba. Rad je posredno društveni rad uz posredovanje procesa razmene. Ako se proizvod ne može razmeniti, rad utrošen na njegovu proizvodnju nije društveni rad. Svaka promena u obimu, načinu i tehnologiji proizvodnje u nacionalnim privredama se odražava na obim i strukturu proizvodnje u svetu, zato što je svetska privreda povezana celina. NATURALNA NASPRAM ROBNE PRIVREDE Kriterijumi za razlikovanje naturalne od robne proizvodnje jesu: 1. Organizacona struktura privrednih subjekata – naturalna se obavljala u okviru velikih organizacionih jedinica (rodovi, plemena, robovlasničke latifundije, feudalna imanja) i ona se zadržala u nerazvijenim zemljama kapitalizma, a robna se odlikuje samostalnošću privrednih subjekata i raznovrsnošću ispunjavanja ljudskih potreba. 2. Cilj proizvodnje – naturalna za cilj ima da se materijalna dobra upotrebe za zadovoljenje životnih potreba proizvođača i zajednice kojoj pripadaju, pri čemu je veza između proizvodnje i potrošnje neposredna, pošto se dobra nikom ne prodaju, već ih proizvođač sam koristi, a robna za cilj ima zadovoljenje potreba drugih ljudi, pa na osnovu prodatih dobara proizvođači dobijaju novac kojim mogu da kupe materijalna dobra koja su im potrebna. 3. Karakter društvenih veza među privrednim subjektima – u naturalnoj proizvodnji veza jeneposredna, jer se proizvodi ne razmenjuju i ne iznose na tržište, gde je društveni karakter proizvodnje direktnog karaktera, što znači da se proizvodi u kooperaciji radom više ljudi na jednom mestu u isto vreme, a u robnoj je posrednog, gde odnosi zavisnosti postoje kako između proizvođača i potrošača, tako i između proizvođača čiji se proizvodi sukobljavaju. 4. Stepen spontanosti u obrazovanju privrednih tokova – u naturalnoj proizvodnji nema spontanosti, sve se obavlja planski sa ciljem, proizvedena količina ne odstupa od planirane, a rad je unapred priznat kao društven, dok u robnoj postoji izvestan stepen spontanosti zbog samostalnosti privrednih subjekata, gde proizvođači i potrošači sami donose odluke o proizvodnji, prodaji i kupovini robe, što se unapred ne može znati, pa i rad nije unapred priznat kao društven, već samo ukoliko je potreban društvu. Privrede u kojima preovlađuje naturalna proizvodnja se nazivaju naturalnim, a one u kojima preovlađuje robna se nazivaju robnim. Prvo je nastao naturalni, a zatim robni oblik. Savremene privrede su robne privrede, a ostaci naturalne proizvodnje se sreću u nedovoljno razvijenim sredinama na imanjima gde se deo proizvodi za članove domaćinstva, a deo za tržište. Uslovi za prelazak iz naturalne u robnu su: razvitak društvene podele rada, pojava viškova proizvoda za razmenu i nastanak privatne svojine. Materijalno bogatstvo društva u kome vlada robna privreda se ispoljava kao ogromna zbirka roba, a pojedinačna roba kao njegov osnovni oblik. Roba je masovni proizvod ljudskog rada koji treba da zadovolji neku ljudsku potrebu, ali ne potrebu proizvođača i koji se razmenjuje na tržištu. Ključni elementi su: 1. Roba mora da bude proizvod ljudskog rada – roba je samo ono što je čovek proizveo (vazduh, voda, zemlja su proizvod prirode, ali mogu biti robe ukoliko su pretrpele ljudski rad). 2. Roba mora da bude masovan proizvod ljudskog rada – mora se proizvoditi u većim količinama (unikati nisu roba, ali ukoliko se naprave kopije umetničkih dela, onda one postaju masovan proizvod i robe). 3. Roba mora zadovoljavati neku ljudsku potrebu – ako ne zadovoljavaju, ne mogu se razmenjivati na tržištu. Nije važno o kojoj se potrebi radi, ali proizvod mora imati upotrebnu vrednost (korisno svojstvo nekog predmeta da može da zadovolji bilo koju ljudsku potrebu). 4. Roba mora zadovoljavati potrebu nekog drugog, a ne samog proizvođača – mora imati društvenu upotrebnu vrednost, jer je u suprotnom reč o naturalnoj proizvodnji. 5. Roba se mora iznositi na tržište – sve dok se proizvod ne proda, on nije roba. Kada se neki proizvod iznese i proda, to znači da je ispunio druge uslove. Proizvod nije roba ukoliko se poklanja ili je prinudna renta/porez. SLOBODNA NASPRAM EKONOMSKIH DOBARA Slobodna (besplatna) dobra (free goods) su delovi prirode koji postoje u obliku u kome ih čovek može koristiti i bez rada na njihovom prilagođavanju (sunce u Sahari). To su dobra koja nisu retka, kojih ima mnogo, koja se mogu upotrebljavati u količini u kojoj ljudi to žele i čija je tržišna cena jednaka nuli pošto se ne mogu redukovati. Ekonomska dobra (economic goods) su rezultat čovekovog rada na njihoovom prilagođavanju. Ona su ograničena, oskudna, ima ih u manjim količinama od onoga što ljudi žele, pa se zato vrši njihova racionalizacija izračunavanjem cena. EFIKASNOST I PRAVIČNOST UPOTREBE RETKIH RESURSA Inputi (utrošci, faktori proizvodnje, ekonomski resursi) su robe i usluge koje preduzeća upotrebljavaju u proizvodnim procesima. Outputi (rezultati) su robe i usluge proizašle iz proizvodnog procesa upotrebom resursa, koji se ili troše ili upotrebljavaju u daljoj proizvodnji. Načelo ekonomske efikasnosti je dobijanje određenje količine dobara sa najnižim troškovima. Efikasnost je odnos između vrednosti dobijenog outputa i vrednosti utrošenih inputa. Ona pretpostavlja postojanje društevnih potreba za tim dobrima. Koordinacija je usklađivanje delatnosti ekonomskih subjekata u cilju rešavanja strukturnih problema proizvodnje materijalnih dobara prema društvenim potrebama za tim dobrima. Ona se svodi na svesno, organizovano ljudsko delovanje u pravcu stvaranja uslova za racionalno odlučivanje ekonomskih subjekata. Ovde postoje dva oblika efikasnosti: 1. Proizvodna efikasnost – određeni obim i kvalitet dobara se proizvodi uz najniže troškove. 2. Alokativna efikasnost – potreba da se resursi kojima raspolažu ekonomski subjekti alociraju na proizvodnju onih proizvoda i usluga koji se mogu tržišno valorizovati. Efikasnost je uvek u sukobu sa pravičnošću, koja se određuje kao zahtev pravedne raspodele ekonomskog prosperiteta na sve članove društva. Između njih često postoji trade-off. Povećanje jednog dovodi do smanjenja drugog, što se vidi ii na mikro i na markoekonomskom nivou. Ono što je za jedne povećanje životnog standarda (radnici – veće plate), to je za druge povećanje troškova proizvodnje i smanjenje akumulacije (vlasnici kapitala). Često se predlaže povećano oporezivanje bogatih kako bi se pomoglo siromašnim i drugim grupama. STRUKTURNI PROBLEMI PROIZVODNJE Oskudnost (retkost) ekonomskih resursa za ispunjavanje ljudskih potreba i neophodnost izbora prioritetnih potreba predstavljaju osnovu za tri fundamentalna pitanja ekonmske organizacije na koja svaki privredni sistem mora da nađe odgovore: 1. Šta proizvoditi? – izbor proizvoda po njihovoj nameni, gde je jedna vrsta proizvoda namenjena ličnoj potrošnji (zadovoljenje tekućih, egzistencijalnih potreba ljudi – hrana, odeća, stanovanje...), a druga proizvodnoj potrošnji (neophodna je određena količina ove proizvodnje kojom se dobijaju osnovna i obrtna sredstva). Ovde se takođe javljaju i pitanja koliko proizvoditi i kada proizvoditi. 2. Kako proizvoditi? – ko će proizvoditi, kojim resursima, kojom kombinacijom alternativnih resursa, pa se u odabiranju između više mogućnosti subjekti opredeljuju na osnovu ekonomskih interesa (smanjenje troškova pravilnim izborom tehničkih metoda). 3. Za koga proizvoditi? – ko će biti krajnji korisnik proizvedenih dobara. Jedna krajnost je da se problemi oskudnosti i izbora rešavaju u okviru čisto tržišnog sistema. Postoji slobodna konkurencija vlasnika faktora proizvodnje koji svoje faktore sele u one grane proizvodnje za čijim proizvodima postoji veća tražnja, a napuštaju druge, radi povećanja profita. Privatna svojina je dominantna, a odluke i upravljanje su vrlo decentralizovane. Tržišna ekonomija u kojoj država nema nikakvu ekonomsku ulogu, odnosno igra ulogu noćnog čuvara sistema, zove se laisser-faore ekonomija. Druga krajnost je komandna (planska) privreda i direktivno laniranje. Društveni planski organi unapred određuju proporcije proizvodnje i potrošnje, pa se preduzeća svojom proizvodnjom uklapaju u date obaveze. Jedan od modaliteta između ove dve krajnosti je indikativno planiranje, odnosno slobodan izbor proizvodnje onih vrsta proizvoda za koje se samostalno odluče na osnovu svojih kadrovskih i tehničkih potencijala, vođeni ekonomskim interesima. Preduzeću se ne određuje direktno koji deo profita treba da investira, niti kako, ali ako ono veći deo troši, a manji investira, onda se povećavaju poreske stope. Ili obrnuto, ukoliko država želi da stimuliše razvoj pojedinih sektora, ona uvodi izvozne subvencije, smanjuje porez, daje povoljne kredite... Takva privreda je zasnovana delom na privatnoj, a delom na državnoj i zove se mešovita privreda, što je danas slučaj u svakoj državi. Postoje privrede koje se nalaze u tranziciji, odnosno procesu koji sažima kompleksne društvene, ekonomske i političke reforme u zemlji, odnosno proces koji treba da obezbedi što brži i bezbolniji prelazak sa direktivnog planiranja na tržišnu ekonomiju, kao i transformaciju sa jednopartijskog političkog sistema na pluralističko društvo. Tranzicija mora ostvariti određene ciljeve koji se objedinjuju u pet grupa: 1. Liberalizacija – proces koji omogućava slobodno formiranje cena i snižavanje trgovinskih barijera kako bi se uporedila i omogućila konkurentnost privrede u tranziciji sa razvijenim privredama. 2. Makroekonomska stabilizacija – proces kojim se inflacija dovodi pod kontrolu i smanjuje na određeno vreme posle početne visoke stope zbog liberalizacije. 3. Rekonstrukcija i privatizacija – proces kreiranja finansijskog sektora, reforma preduzeća, transformisanje vlasništva preduzeća u privatnu svojinu. 4. Sprovođenje socijalnog programa koji bi podrazumevao brigu o siromašnima 5. Pravne i institucionalne reforme koje podrazumevaju potrebu redefinisanja uloge države u privredi, uspostavljanje pravnih normi, zakona i regulativa Tranzicija se može prikazati slovom U. U početku se primećuju negativne tendencije kao što su bad bruto domaćeg proizvoda, pad indsutrijske proizvodnje, povećanje nezaposlenosti, visoka inflacija... Ali, prvi ohrabrujući rezultati se javljaju posle par godina, što su indikatori pozitivnih tendencija. Uloga država je ovde od ključnog značaja. Zagovornici šok-terapije smatraju da reforme u različitim oblastima moraju biti komplementarne kako bi se postigla zadovoljavajuća efikasnost, jer sprovedena reforma u jednoj oblasti ne znači ništa ako nije sprovedena u drugoj. U ovom slučaju vlada je spremna na raskid sa prošlošću i distanciranje od biših ekonomskih i političkih elita. Naspram njih je gradualizam odnosno postepeni prelazak na tržišnu privredu promenom vlasničkih prava i ulaskom stranog kapitala. Sve se sprovodi korak po korak kako bi se izbegle socijalne tenzije i visoki stepen nezaposlenosti, a samim tim se smanjuju i troškovi prilagođavanja. Ekonomija razlikuje četiri glavna oblika ekonomskih sistema: tržišna, komandna, mešovita i tranzitorna. Opšti elementi ekonomskog sistema su: 1. Resursi – skup materijalnih i nematerijalnih izbora stvaranja bogatstva i ekonomskog prosperiteta, to jest oni su subjektivni i objektivni činioci proizvodnje (prirodni izvori, ljudski faktori, osnovna i obrtna sredstva, preduzetništvo). 2. Privredni subjekti – domaćinstva, preduzeća, država. 3. Ekonomske aktivnosti – proizvodnja, raspodela, razmena, potrošnja. 4. Institucije – pokazuju oblik veza i pravila ponašanja između privrednih subjekata što omogućava obavljanje ekonomskih aktivnosti na adekvatan način (tržište, svojina). OBLICI EKONOMSKIH AKTIVNOSTI Proizvodnja i potrošnja Proizvodnja ima za rezultat stvaranje materijalnih dobara i usluga kojima se zadovoljavaju potrebe ljudi. Njih možemo podeliti na fiziološke i kulturne, a na njihov obim i strukturu utiču brojni faktori kao što su prirodni uslovi, tradicija, običaji, religija... Potrošnja je upotreba proizvedenih materijalnih dobara i usluga u cilju zadovoljenje raznovrsnih potreba, kako pojedinaca, tako i celog društva. Sa makroekonomskog aspekta ona predstavlja krajnji cilj procesa proizvodnje, jer se samo preko potrošnje mogu zadovoljiti ljudske potrebe. Sa mikroekonomskog aspekta ona predstavlja metod za ostvarivanje nekog ekonomskog interesa, na primer stvaranja i prisvajanja profita. Potrošnja je preduslov proizvodnje. Ako ne bi bilo potrošnje, proizvodnja ne bi imala smisla. Reč je o uzročno-posledičnom nizu: proizvodnja-potrošnja... koji treba da pruži odgovor na to šta i koliko treba proizvoditi. Ali, i sama proizvodnja je čin potrošnje, jer se ne može proizvoditi bez korišćenja faktora proizvodnje. Pristalice Teorije o potrošačkom suverenitetu (subjektivna teorija vrednosti) kažu da primarnu ulogu ima potrošnja, da je potrošač suveren i da je proizvođač primoran da mu se prilagođava kako bi ostvario profit. Pristalice objektivne teorije vrednosti kažu da primarnu ulogu ima proizvodnja i da se ne može trošiti ništa što nije proizvedeno, odnosno da na strani potrošnje nema izbora ukoliko ga strana proizvodnje nije omogućila. Vrste potrošnje Proizvodna potrošnja je upotreba materijalnih dobara i usluga u cilju proizvodnje neke nove upotrebne vrednosti, to jest trošenje proizvodnih sredstava u procesu proizvodnje. Ona indirektno zadovoljava ljudske potrebe i namenjena je daljoj proizvodnji, pa se deli na reprodukcionu potrošnju (potrošnja obrtnih sredstava) i investicionu potrošnju (potrošnja sredstava za rad, to jest osnovnih sredstava). Neproizvodna potrošnja ima za rezultat samo trođenje i predstavlja krajnji cilj proizvodnje. Deli se na ličnu i javnu potrošnju. Lična je ona u kojoj neko materijalno dobro služi neposredno podmirenju neke čovekove životne potrebe (hrana, odeća, obuća, stan, nameštaj...). Za promene u ovoj potrošnji postoje: 1. Zavisnost od realnih dohodaka – porastom realnih dohodaka smanjuje se deo namenjen ishrani, proporcionalno porastu realnih dohodaka kreću se izdaci namenjeni odeći i stanovanju, a raste i deo namenjen kulturnim i drugim potrebama. Ovu zakonitost je u XIX veku definisao Ernest Engel. Treba napomenuti i da deo dohotka koji se ne utroši odlazi na štednju, odosno odloženu potrošnju. 2. Zavisnost od nivoa privredene razvijenosti – nivo lične potrošnje je viši ukoliko je privreda razvijenija, a povećava se i udeo javne potrošnje u odnosu na ličnu. Promene u obimu i strukturi ove proizvodnje dovode do formiranja potrošačkog društva u kom se na veštački način, agresivnom reklamom podstiče masovna potrošnja, odnosno gde se potrošaču nameće da kupi ono što mu nije potrebno. To je u suštini društvo koje stimuliše potrošače na potrošnju radi potrošnje. Javna potrošnja podrazumeva da se određena dobra troše od strane većeg broja ljudi, kao što je korišćenje obrazovnih ustanova, bolnice, policije, vojske, komunalnih objekata... U njih su uložena zajednićka sredstva, odnosno porezi, doprinosi, carine, kazne, takse... Ona podrazumeva obezbeđenje finansijskih sredstava za plate radnika društvenih službi, kao i za plaćanje materijalnih dobara i usluga u tim ustanovama kako bi one mogle normalno da rade (opšta potrošnja se odnosi na ovaj drugi deo). Proizvodnja i raspodela Raspodela je oblik ekonomske aktivnosti u kome se proizvedena materijalna dobra i usluge raspoređuju između pojedinaca, preduzeća i širih društvenih zajednica. Struktura raspodele je određena strukturom proizvodnje, jer je raspodela podela rezultata proizvodnje. Ona povezuje proizvodnju i potrošnju. Raspodela je rezultat proizvodnje – samo se ono što je proizvedeno može raspodeliti; od načina proizvodnje zavisi sistem raspodele. Raspodela je pretpostavka proizvodnje – raspodeli prethodi raspodela sredstava za proizvodnju na pojedine učesnike procesa proizvodnje (jedni su vlasnici sredstava, drugi proizvođači); raspodela članova društva na različite proizvodnje i delatnosti. Prema tome, svakoj raspodeli prethodi raspodela uslova proizvodnje. Neposredna raspodela (naturalna privreda) znači da se proizvedena dobra ne kupuju, nego dodeluju članovima društva (proizvodne jedinice su i potrošne). Posredna raspodela (tržišna privreda) znači da se proizvedena dobra prodaju i kupuju za novac (ima razlike među njima). Sa aspekta oblike raspodele postoje: 1. Primarna raspodela – neposredno između glavnih učesnika u procesu proizvodnje. Oni se javljaju kao prvi prisvajači vrednosti stvorene u proizvodnji. Vlasnici kapitala učestvuju po osnovi kapitala, a radnici po osnovi rada. Ako je država vlasnik kapitala, učestvuje i ona. 2. Sekundarna raspodela – odvajanje dela novostvorene vrednosti neproizvodnom delu stanovništva. Nju vrši država putem poreza, taksi, carina... Na taj način se vrši redistribucija dohotka kojom se formiraju različiti fondovi za kupovinu materijalnih dobara određene namere. 3. Namenska raspodela – podela dohotka privrednih subjekata kojom se jedan deo izdvaha za potrošnju (plate i lična primanja), a drugi deo za akumulaciju (štednju). Dohodak se deli na potrošnju i akumulaciju. Proizvodnja i razmena Razmena je oblik ekonomske aktivnosti u kojoj se jedni proizvodi zamenjuju za druge. Ona povezuje proizvodnju i potrošnju, to jest proizvodnju sa raspodelom, a raspodelu sa potrošnjom. Nijedan proizvođač ne može da proizvede sva materijalna dobra, pa do njih dolazi zamenom svojih proizvoda. Razmenjuju se različite upotrebne vrednosti, jer bi u suprotnom razmena bila besmislena. Neposredna razmena se obavljala u nerazvijenim sredinama, gde se roba jedne upotrebne vrednosti zamenjuje za robu druge i gde je svaki kupac bio i prodavac. Ona se drugačije zove trampa. Posredna razmena se iskazuje kao prost robni promet, a obavlja se posredstvom novca. Roba se prodaje kako bi se dobio novac kojim se kupuje druga roba. Razmena se javlja i u obliku razvijenog robnog prometa, kada postaje organizovana u smislu da se neki ljudi trajno opredeljuju za bavljenje razmenom. Tada nastaje trgovina, gde kupovina ima za cilj dobijnje više novca nego što je uloženo u kupovinu. Sličnost je to što učesnici dobijaju materijalna dobra koja su im potrebna, a razlika je u težnji za pribavljanjem profita. Svaka razmena se sastoji iz akta prodaje i akta kupovine. Pretvaranje robe u novac je najteži akt. Odvajanje akta kupovine od akta prodaje se može izvršiti po dva kriterijuma – mesta i vremena. Kod posredne razmene, ova dva akta se razdvajaju i ne moraju (mada mogu) se ni prostorni ni vremenski poklapati. Tržište je celokupnost odnosa ponude i tražnje. One se na tržištu sukobljavaju, pri čemu nosioci privredne aktivnosti uspostavljaju međusobne kontakte lično ili preko različitih sredstava komunikacaije. Na osnovu njihovog sučeljavanja formira se cena proizvoda. Ponuda je ona količina proizvoda koju su proizvođači spremni da prodaju za odgovarajuću cenu. Bitni elementi ponude su cena proizvoda i količina date vrste (i kvalitet). Tražnja je ona količina proizvoda koju su potrošači spremni da kupe za odgovarajuću cenu. Bitni elementi su isti. ALTERNATIVNE PROIZVODNE MOGUĆNOSTI Ekonomija stalno vrši izbor između proizvodnje različitih dobara, upotrebe različitih tehnika i različitih proizvođača. Taj problem se može prikazati krivom proizvodnih mogućnosti (PPC) koja oslikava ukupan nivo proizvodnog potencijala određene nacionalne ekonomije. Ona pokazuje maksimalni nivo proizbodnje makroekonomije koja se ostvaruje angažovanjem raspoloživih faktora proizvodnje (rad, kapital, zemlja) i raspoloživom tehnikom, uz pretpostavku pune zaposlenosti. Pretpostavljamo da makroekonomija proizvodi proizvode A i B. Ograničenim resursima i tehnologijom, može se proizvesti određena količina jednog i drugog, a linija proizvodnih mogućnosti prikazuje maksimalne količine. Ekonomija se stalno mora opredeljivati između različitih mogućnosti, to jest povećanje količine jednog dovodi do smanjenja količine drugog i obrnuto. Tačka X ukazuje na nedovoljnu iskorišćenost resursa i tehnologije, pa nju treba pomeriti što bliže krivoj, a tačka Y ukazuje na proizvodnju koja se ne može dostići. Nacionalna ekonomija može da poveća nivo proizvodnje ili upotrebom dodatnih proizvodnih inputa ili intenzivnim tehnološkim promenama, čime se povećava i privredni rast. Kriva proizvodnih mogućnosti se može koristiti i za poređenje proizvodnih potencijala dve zemlje. Siromašna zemlja sa ograničenim resursima pretežno proizvodi nužna dobra. Sa privrednim rastom i povećanjem dohotka per capita, zapaža se pomeranje iz A u B, što znači da brzim ekonomskim rastom zemlja može da poveća svoju potrošnju i nužnih i luksuznih dobara, pri čemu je povećanje potrošnj nužnih dobara manje od povećanja potrošnje luksuznih, a povećava se i udeo javne u odnosu na ličnu potrošnju. OPORTUNITETNI TROŠAK Kada ekonomija radi efikasno na granici proizvodnih mogućnosti, ona može proizvesti više jednog dobra samo proizvodeći manje drugog. Oportunitetni trošak je propuštena dobit koja bi se ostvarila alternativnom upotrebom resursa, to jest inputa. On je u stvari vrednost žrtvovane alternative. Tačke A i F u proizvodnji proizvoda X i Y predstavljaju ekstremne situacije kada se proizvodu samo jedan proizvod. A između njih postoje različite kombinacije u kojima se ukoliko se odreknemo neke količine jednog dobra može povećati količina drugog. Nije moguće dostići tačku I, odnosno izvesti više proizvoda bez smanjenja drugog, što se vidi po tome da je tačka van granice proizvodnih mogućnosti. III / FAKTORI PROIZVODNJE I PREDUZEĆA FAKTORI PROIZVODNJE Faktori proizvodnje se najčešće dele na sledeći način: 1. Prirodni proizvodni faktori (zemlja, energetski resursi, klima...) 2. Ljudski proizvodni faktor (rad, ponuda radne snage, obrazovanje...) 3. Osnovna i obrtna sredstva 4. Preduzetništvo Prirodni proizvodni faktori U njih spada, pre svega zemlja, to jest resurs koji je zatečen u prirodi i koji postoji nezavisno od ljudskog delovanja. Ona je takođe mesto na kome se obavljaju različite proizvodne delatnosti, proizvodnju poljoprivrednih proizvoda, izgradnju kuća, fabrika, kanala, puteva, mostova... U prirodne faktore spadaju i šume, voda, vazduh, mineralna nalazišta... Ovi resursi se od drugih razlikuju po tome što se njihov nedostatak može teško kompenzovati naknadnim proizvodnim procesom i što se njihov transport sa jednog na drugo mesto ne može vršiti. Postoje obnovljivi (šume) i neobnovljivi (nafta). Priroda predstavlja potencijalno društveno bogatstvo neophodno za razvoj svake prirode, ali to ne znači da jedna zemlja ne može biti visoko razvijena ukoliko nema raznovrsno prirodno bogatstvo (Japan uvozi gvožđe i čelik, ali ima jednu od najrazvijenijih crnih metalurgija). Ljudski proizvodni faktor Radna snaga je ukupnost čovekovih fizičkih i intelektualnih sposobnosti koje se mogu koristiti u proizvodnji dobara i pružanju usluga. Rad je trošenje radne snage čoveka i najuobičajeniji i najvažniji utrošak. On predstavlja svrsishodnu delatnost ljudi koja ima za cilj proizvodnju nekog materijalnog dobra ili usluge koje će mu biti od koristi. On se izražava kroz broj različitih zanimanja. Fizičke i umne sposobnosti ljudi zajedno sa znanjem, veštiama, obrazovanjem, iskustvom i ostalim atributima koji su relevantni predstavljaju humani kapital. Radna snaga je uži pojam od stanovništva, gde stanovništvo jedne zemlje čini ukupan broj ljudi koji žive i borave u njoj. Radno sposobno stanovništvo je onaj deo stanovništva koji je sposoban za rad (15-65 godina). Aktivno stanovništvo (uži pojam od radno sposobnog) je onaj deo stanovništva koji obavlja neki posao u proizvodnji ili van nje, a tim poslom stvara sebi sredstva za život. Neaktivno stanovništvo je onaj deo stanovništva koji je nezaposlen (đaci, studenti) i onaj deo stanovništva koji je izdržavan. Procenat zaposlenih ljudi u odnosu na procenat radnog sposobne je jedan od ključnih pokazatelja razvijenosti makroekonomije. Rad u ekonomskom smislu predstavlja onaj rad koji čoveku obezbeđuje životnu egzistenciju, a ne rad koji ima za rezultat neko materijalno dobro. Zato je takav rad ne samo rad poljoprivrednika ili radnika u proizvodnji, već i rad lekara, profesora, advokata... Prost rad je onaj rad koji ne zahteva posebnu stručnost i kvalifikaciju. To su jednostavne poslovne operacije, poput čišćenja i nošenja tereta, za koje nije potrebno završiti neku posebnu školu ili proći neku posebnu obuku. Složen rad je onaj rad koji zahteva veće znanje, iskustvo i školovanje. Što je vreme učenja duže, to je i posao za koji se uči složenije. Složen rad na tržištu u razmeni proizvoda važi kao multiplikovan prost rad, što znači da se za jedan čas složenog rada proizvede vrednost koju prost rad može da stvori za više časova. Proizvodan rad je onaj ljudski rad koji se obavlja u sferi materijalne proizvodnje, a koji za rezultat ima neku materijaln upotrebnu vrednost ili proizvodnu uslugu. Ovo je rad kojim se stvaraju bruto domaći proizvod i nacionalni dohodak. Proizvodne usluge su one delatnosti u kojima se ne stvaraju nova materijalna dobra, već se rad troši za održavanje, popravku i transport dobara od proizvođača do potrošača. Zato su ove usluge sastavni deo proizvodnog procesa. Neproizvodan rad je onaj rad koji je angažovan u činjenju neproizvodnih usluga, odnosno, uslua koje se ne tiču stvari, već ljudi. Ovde spada rad u oblastima obrazovanja, kulture, nauke, zabave, sporta... Iako ne stvara materijalno bogatstvo društva, neophodan je sa aspekta normalnog funkcionisanja procesa proizvodnje i društvenog života uopšte. Postoje i delatnosti u kojima je rad delom proizvodan, a delom neproizvodan, kao što su saobraćaj (proizvodan rad kada je angažovan na transportu faktora proizvodnje i gotovih proizvoda) i trgovina (proizvodan rad kada je angažovan na čuvanju, pakovanju i transportu robe). U procesu proizvodnje materijalnih dobara razlikujemo dve vrste rada. Tekući rad je utrošena količina rada u samom procesu materijalne proizvodnje (četiri časa koja krojaču trebaju da napravi odelo koristeći štof, platno itd. su njegov tekući rad). Minuli rad je utrošena količina rada u jednom ili više uzastopnih procesa proizvodnje koja je opredmećena u dobrima namenjenim daljoj proizvodnji (rad utrošen na proizvodnju štofa i platna je s gledišta krojača minuli rad, a s gledišta proizvođača tekući). U razgraničenju ova dva rada treba imati u vidu vremenski momenat i subjekat koji se posmatra. Oba ova rada čine društveni fond rada. Na obim tekućeg rada utiču broj i struktura stanovništva po starosti, polu... Na obim minulog rada utiče privredni razvoj stanovništva. Vrednost proizvoda je ukupno utrošena količina rada u proizvodnji nekog proizvoda. Dakle, on se sastoji iz tekućeg i minulog rada. Vrednost koja je rezultat tekućeg rada i koju proizvođač ostvari prodajom svojih proizvoda naziva se novostvorena ili nova vrednost, a takođe i neto proizvod ili dohodak. Dohodak je deo vrednosti koji dobija proizvođač kada posle prodaje robe od ostvarene cene odbije materijalne izdatke. Vrednost koja je rezultat minulog rada i koja je prenesena sa korišćenih sredstava na proizvodnju na novi proizvod koji je pomoću njih napravljen naziva se prenesena vrednost. Nju čine izdaci koje proizvođač ima za utrošene materijalne elemente proizvodnje, osnovna i obrtna sredstva. Vrednost proizvoda je jednaka zbiru prenesene i nove vrednosti (vr = pv + nv). Veličina vrednosti se utvrđuje preko cene, odnosno vrednosti robe izražene u novcu. Produktivnost i intenzivnost rada Produktivnost rada je proizvodna moć proizvođača da u jedinici vremena proizvede određenu količinu proizvoda ili obim izvršenih usluga. Ovde se pod proizvođačem može podrazumevati individualni radnik, preduzeće, privredna grana ili čitava privreda jedne zemlje. Produktivnost se može izraziti na dva načina. Jedan način je kao odnos između ostvarenog učinka, odnosno obima proizvodnje i utroška rada, pri čemu se kao jedinica mere uzima vreme proizvodnje. Na primer, jedan radnik za jedan čas može da proizvede dve jedinice proizvoda. Drugi način je kao odnos između utroška rada i ostvarenog učinka, kada utvrdimo potrebno vreme za jedinicu proizvodnje. Na primer, za proizvodnju jedne jedinice proizvoda potrebno je utrošiti dva časa rada. Produktivnost rada se povećala onda kada se u određenom vremenskom periodu može proizvesti više proizvoda ili kada se jedan proizvod može proizvesti za kraći vremenski period uz isti utrošak radne snage. Na nivou preduzeća, privredne grane ili cele privrede ona se izražava kao odnos između količine proizvedenih proizvoda i broja zaposlenih radnika u nekom dužem vremenskom periodu. Neki faktori koji utiču na produktivnost rada su: 1. Prirodni uslovi 2. Razvoj nauke i tehnologije 3. Stepen primene naučnih i tehnoloških znanja 4. Nivo kvalifikacije radnika, njihovo iskustvo i navike 5. Organizacija rada na mikro i makro nivou 6. Društveno-ekonomski uslovi Zakonitost porasta produktivnosti je smanjivanje vrednosti jedinice proizvoda. Ako bi se povećao udeo minulog rada za onoliko koliko se smanjuje udeo tekućeg, onda bi vrednost jedinice ostala nepromenjena. Ali, porast minulog rada je manji nego što je smanjenje tekućeg, što dovodi do smanjenja ukupne količine rada u proizvodu i smanjena vrednosti jedinice proizvoda. Povećanjem produktivnosti smanjuju se cene robe, povećava se životni standard i povećava se društveno bogatstvo. Inteznivnost rada je stepen trošenja čovekove radne snage u procesu proizvodnje. Intenzivnost rada je veća ako se radna snaga više troši, a njen porast znač da se za isti vremenski period povećava obim proizvodnje, a smanjuju fiksni troškovi i radno vreme potrebno za proizvodnju. Niska intenzivnost rada povećava troškove proizvodnje i rad čini nedovoljno efikasnim, a preterano velika intenzivnost dovodi do povećanog fizičkog naprezanja ljudi što može loše uticati na njihovo zdravlje i kvalitet robe. Na intenzivnost utiču mnogi različiti faktori. Sa porastom tehnike i tehnologije se obično smanjuje intenzivnost rada, ali to nije uvek slučaj. Društveni uslovi proizvodnje su još značajniji, jer uz iste tehničke uslove proizvodnje ljudi mogu proizvesti različite količine dobara, a uz zavisnosti od njihove zainteresovanosti i motivisanosti za posao koji se obavlja. Povećanjem produktivnosti rada ukupna vrednost robe se ne menja (jer se ne menja ukupni utrošak radne snage), ali se vrednost jedinice proizvoda smanjuje (jer se smanjuje količine tekućeg rada). Sa druge strane, povećanjem intezivnosti rada ukupna vrednoost robe se povećava (jer je utrošeno više rada i napora), ali se vrednost po jedinici proizvoda ne menja (jer je rad radnika zgusnutiji u vremenu, pa svak ajedinica proizvoda sadrži istu količinu tekućeg rada). Otuda se zaključuje da je efikasnije povećati produktivnost nego intenzivnost. Osnovna sredstva Osnovna sredstva su kapitalni resursi koji predstavljaju trajna doba privrede, proizvedena u cilju proizvodnje drugih dobara. To su na primer: zgrade, fabrike, stovarišta, automati, aparati, kompjuteri, elektronska tehnika... Takođe se zovu i sredstva za rad, stalna ili fiksna sredstva. U njih se ubrajaju svi oni predmeti koji se ne utroše odjednom u toku jednog procesa prozvodnje, već se troše postepeno u više uzastopnih. Zato ona postepeno prenose svoju vrednost na gotove proizvode, dok se u potpunosti ne utroše. Koriste se u toku dužeg vremenskog perioda, a kada se zbog istrošenosti više ne mogu korisiti ili se ekonomično upotrebljavati, onda se zamenjuju. Svako preduzeće obraća veliku pažnju na ova sredstva, jer će od njih zavisiti troškovi proizvodnje, pa samim tim i cena proizvoda i profit preduzeća. Pretpostavimo da firma raspolaže kapitalom od 100 000 evra koji je uložen u osnovna sredstva. Ako je vek njihovo trajanja u proseku 20 godina (u realnosti se razlikuju jedna od drugih), nda će se svake godine utrošiti samo po 5% vrednosti osnovnih sredstava.Tih 5% predstavlja 5 000 evra godišnje i naziva se stopa amortizacije. Odatle, amortizacija predstavlja postepeno smanjivanje vrednosti osnovnih sredstava i njeno prenošenje na gotove proizvode usled trošenja, habanja... Posle određenog broja proizvodnih procesa početni iznos vrednosti osnovnih sredstava je sveden na nuli, jer su ona tokom vremena postala u ekonomskom smislu neupotrebljiva. Fizičkim trošenjem, ona umesto fizičkog izgleda putem amortizacije postaju novčana sredstva prikuplena u fondove amortizacije koji su nemanjeni za njihovu zamenu. Ovde treba uzeti u obzir da će se cene menjati i da će preduzeća kupovati najsavremenija sredstva za rad. Amortizacija kapitala se posmatra kao trošak proizvodnje i predstavlja novčanu procenu iskorišćenog kapitala u toku određenog proizvoda. Odvajanjem svake godine otpisane vrednosti, za 20 godina će se akumulisati dovoljno finansijskih sredstava za prostu zamenu osnovnih sredstava. Kapitalna dobra se, dakle, troše postepenom mupotrebom. Fizičko trošenje ili zastarevanje osnovnih sredstava se naziva rabaćenje. Razlikuju se dve vrste: 1. Fizičko rabaćenje – smanjenje upotrebne vrednosti osnovnih sredstava zbog njihove upotrebe u proceesu proizvodnje (stepen rabaćenja automobila kroz broj pređenih kilometara). Što je veći stepen korišćenja, to je rabaćenje brže. Propadanje ili trošenje ovih sredstava može biti i posledica delovanja prirodnih sila (ako nisu zaštićena od vlage, sunca; poplava, zemljotresa), ali je od presudne važnosti način rukovanja, primena zaštitnih sredstava, zamene delova opreme... 2. Moralno rabaćenje – trošenje koje nastaje usled spoljašnjih uzročnika, nezavisno od stepena fizičke dotrajalosti osnovnih sredstava. Ono je posledica razvoja nauke i tehnke, progresa u proizvodnoj sferi, primene najnovijih dostignuća u datoj oblasti itd., usled čega dolazi do zastarevanje postojeće tehnike i ekonomske neopravdanosti njenog daljeg korišćenja, iako ona u fizičkom smislu još nisu dotrajala. Zato se za normalnu zamenu mora nabaviti nova tehnika i koristiti ona sredstva za rad koja odgovaraju savremenim uslovima proizvodnje. Pošto se vreme rabaćenja koristi za određivanje godišnje stope amortizacije, često se primenjuje ubrzana amortizacija. Vek trajanja mašina se planski smanjuje za određeni broj godina što omogućava bržu zamenu tehnikei ubrzava povećanje produktivnosti rada. Obrtna sredstva Obrtna sredstva pretežno čine predmeti rada, odnosno objekti na koje čovek deluje svojim radom, a pomoću sredstava za rad, menjajući im oblik i prilagođavajući ih svojim potrebama. Razlikuju se dve osnovne grupe. Sirovine su ona sredstva koja su pretrple auticaj ljudskog rada pre nego što su uzete u nov proces proizvodnje. Glavna karakteristika je to što mogu biti i predmeti rada i gotov proizvod (ugalj koji se nalazi u zemlji je predmet rada rudara koji ga uzima direktno, a ugalj koji se koristi za zagrevanje stanova je gotov proizvod, zato što je odvojen od zemlje, transportovan, osušen...). Poluproizvodi su sirovine koje se ne mogu upotrebiti kao gotov proizvod, već moraju ići u dalji proces proizvodnje. Oni su neupotrebljivi za ličnu potrošnju (konac, automobilska guma). S gledišta načina delovanja na predmete rada, celokupna privredna aktivnost društva se može podeliti na tri sektora: 1. Primarni sektor – privredne aktivnosti vezane za prirodno bogatstvo. Obujvata delatnosti u kojima se proizvodi dobijaju korišćenjem zemljišta. Najvažnije delatnosti su poljoprivreda, lov, ribolov, šumarstvo i rudarstvo. 2. Sekundarni sektor – privredne aktivnosti koje prerađuju sirovine stvarajući gotove proizvode. To su prerađivačka, mašinska, hemijska industrija, građevinarstvo, proizvodno zanatstvo, ugostiteljstvo (u delu proizvodnje hrane)... 3. Tercijarni sektor – privredne delatnosti u kojima se obavljaju proizvodne i neproizvodne usluge. To su bankarstvo, turizam, trgovina, saobraćaj... Sirovine i prozvodi se mogu samo jednom iskoristiti, samo u jednom proizvodnom procesu (obrtu), pa se za sledeći proizvodni proces moraju kupiti nove količine. Predmeti rada zato u jednom obrtu prenesu svu svoju vrednost na gotove proizvode. Oni se stalno obrću kako bi proizvodnja mogla da se obavlja u kontinuitetu. Zato svako preduzeće mora imati određenu sumu novca u fondu obrtnih sredstava. Ova sredstva sadrže još neke važne komponente: 1. Zalihe finalnih proizvoda i sirovina 2. Kratkoročna potraživanja 3. Gotovinu i kratkoročne finansijske investicije 4. Fond za isplate plata radnika preduzeća Za svako preduzeće je od velikog značaja količina ovih sredstava. Što je količina sredstava, veća, veća je i likvidnost preduzeća, odnosno sposobnost sredstava da se što brže i uz što manje troškove transakcije konvertuju u novac, kao i sposobnost preduzeća da izvršava i izmiruje svoje obaveze u roku dospeća prema poveriocima i poslovnim partnerima. Preduzetništvo Preduzeće predstavlja važan privredni subjekat ekonomskog života jedne zemlje. Ono je okvir u kojem se zbivaju raznovrsni procesi, subjekat poslovanja u ekonomiji. Preduzetnička funkcija preduzeća podrazumeva ukupne organizatorske, rukovodeće, upravljačke, nadzorničke i usmeravajuće poslove u cilju: 1. Proizvodnje novih materijalnih dobara 2. Upotrebe novih metoda proizvodnje 3. Proučavanja obima i strukture potreba potrošača 4. Podsticanja potrošačkih potreba radi proširenja asortimana proizvoda 5. Osnivanja novih preduzeća u privredi 6. Pronalaženja novih tržišta na kojima bi se proširila ponuda robe 7. Ispitivanja tržišta kako bi se omogućila povoljnija kupovina i nabavka robe Krajnji cilj svij funkcija jeste da na što efikasniji i racionalniji način, primenom metoda najnovije tehnike ostvari maksimalnu realizaciju sopstvenih proizvoda, a da na tržištima nabavlja što kvalitetniju i jeftiniju robu. PREDUZEĆA U TRŽIŠNOJ PRIVREDI Pojam preduzeća U savremenim tržišnim privredama sva proizvodnja se obavlja u preduzećima. Ističu se tri razloga za ovo: 1. Efikasnost proizvodnje koja zahteva visoko-produktivnu i visoko-specijalizovanu kapitalnu opremu i izraženu podelu rada 2. Neophodnost značajnih finansijskih sredstava 3. Vođenje poslova i donošenje ključnih poslovnih odluka od strane menadžmenta preduzeća Preduzeće je pravni poslovni subjekat u kom se obavlja određena delatnost u cilju sticanja profita. Privredno preduzeće je posebna organizacija ljudi u privredi koja je formirana radi obavljanja određenih delatnosti u proizvodnji, razmeni i potrošnji. Proizvodno preduzeće (uži pojam) je organzacija ljudi formirana u cilju proizvodnje materijalnih dobara i usluga. Proizvodna preduzeća se neminovno uklapaju utroškove društvene proizvodnje preko proizvodnje i razmene proizvoda. Pri tome, opredeljuju se za onu proizvodnju za koju smatraju da će im doneti najveće koristi i za koju su, prema raspoloživim inputima najviše sposobna. Prema funkciji u društvenoj podeli rada ona se razlikuju onoliko koliko se razlikuju i upotrebne vrednosti koje proizvode, pa je tako funkcija jednih da proizvede računare, a drugih sladoled. Oblici preduzeća U svakom preduzeću se, s gledišta njegovog personalnog sastava, razlikuju osnivači preduzeća, zaposleni u preduzeću i menadžeri preduzeća. Intenzitet njihove personalne povezanosti je opredeljen vlasničkim odnosom. U tržišnim privredama preduzeća mogu imati različite vlasničke forme. Postoje tri: inokosna preduzeća, partnerska preduzeća i korporacije. Inokosno preduzeće Inokosna preduzeća su poznata kao sektor male privrede. Dosta su zastupljena u tržišnoj privredi, pa njihov doprinos stvaranju društvenog proizvoda i zapošljavanju nije mali. To su preduzeća koja se neprekidno menjaju, brzo nastaju, ali i nestaju. Kao vlasnik se pojavljuje pojedinac i on pribavlja celokupan osnivački kapital. To može biti i porodično preduzeće. On odlučuje o poslovima i upravlja proizvodnjom. Specijalziacija posla je niska, a vlasnik često ne poseduje sva potrebna znanja za poslove koje mora da obavlja. Po veličini kapitala i po broju zaposlenih su mala. Od prodaje roba i usluga vlasnik nadoknađuje troškove, a sve iznad je njegov profit koji ili koristi za potrošnju ili za akumulaciju radi proširivanja proizvodnje. Dakle, prednosti su lična i efikasna kontrola poslovanja i niški troškovi osnivanja. Preduzetnik ima apsolutnu odgovornost za preuzeti biznis i snosi celokupni rizik pslovanja. U slučaju da ne može da izmiri obaveze prema poveriocima, preduzeće može pasti pod stečaj. Vlasnik za obaveze odgovara vrednošću koja se nalazi u njegovom preduzeću, ali i svojom privatnom imovinom. Pošto se odgovornost ne može deliti, reč je o preduzeću sa neograničenom odgovornošću. U slučaju da preduzeće propadne, vlasniku se može oduzeti sva imovina kako bi se podmirili injegovi dugovi. Mogućnosti za proširenje proizvodnje su skromne i nastaju iz akumulacije kojom raspolaže vlasnik i zajma od banke, ukoliko je ona spremna da ga odobri. Ove mogućnosti su ograničene zato što poslovna banka uvek vodi računa o veličini akumulacije koju inokosni vlasnik može da formira. Postojanje preduzeća je vezano za vlasnika, pa tako njegovom promenom posla, penzijom ili smrću ono često prestaje da postoji. Dakle, jedan od najvećih nedostataka jeste ograničen izvor za rast i razvoj preduzeća. Partnersko preduzeće Partnersko preduzeće ili ortačko društvo je preduzeće koje nastaje sporazumom dva i/ili više fizičkih ili pravnih lica u svojstvu ortaka radi obavljanja određene delatnosti. Sporazum se odnosi na iznos uloženog kapitala u preduzeće, učešće u upravljanju preduzećem, način raspodele profita i snošenja gubitka, i na druga relevantna pitanja funkcionisanja. Upravljanje ovim preduzećem je zajednička stvar partnera. U njima je potrebna saglasnost svih partnera o donošenju odluka o suštinskim problemima razvoja preduzeća. U određenim slučajevima, odluke se donose većinom od ukupnog broja glasova. Takođe, rešavanje stručnih, a tekućih pitanja koja se odnose na organizaciju i proizvodnju, zahtevaju angažovanje osobe sposobne da u kooperaciji sa ostalim zaposlenima ostvari zadate ciljeve. U ortačkom društvu, ortaci odgovaraju za obaveze društva neograničeno i solidarno celokupnom svojom imovinom, a ne samo delom koji su uložili. U slučaju da se pretrpi finansijski gubitak, poverioci (među njima i zaposleni) moraju biti obeštećeni. Moraju se isplatiti dugovanja nastala po različitim osnovama, kao i dospele plate zaposlenim racnicima. Ovde isto važi princip neograničene odgovornosti koji podrazumeva da svaki ortak mora izmiriti celokupan dug iz svoje imovine, ako ostali ortaci nisu u mogućnosti (od petorice nisu četvorica u mogućnosti – peti izmiruje sve). Prednosti su veći kapital, podela rada i odgovornosti i mogućnost specijalizacije. Takođe se brže i jednostavnije osnivaju, fleksibilna su i podležu manjem stepenu društvene kontrole. Nedostaci su neograničena odgovornost, nestabilnosti i ograničene mogućnosti za rast i razvoj preduzeća. Akcionarsko društvo Ona su dominantan oblik preduzeća zato što se efikasna proizvodnja zasniva na ekonomiji masovne proizvodnje uz upotrebu ogromnog finansijskog kapitala. Akcionarska društva (društva kapitala s ograničenom odgovornošću akcionara) su preduzeća koja osnivaju najmanje dva fizička i/ili pravna lica u svojstvu akcionara u cilju obavljanja unapred određene privredne delatnosti, a čiji je osnovni kapital fiksiran i podeljen na akcije određene nominalne vrednosti. Zbir nominalnih vrednosti akcija predstavlja osnovni kapital akcionarskog društva. Minimalan kapital je propisan zakonom. Ulaganje kapitala u akcionarsko društvo se zasniva na poverenju u preduzeće i njegovo poslovanje, a ne na međusobnom poverenju. Akcijski kapital je osnovni izvor finansiranja i proširivanja poslovanja akcionarskog društvo i permanentni oblik kapitala koji se može menjati najčešće povećanjem. Akcionar ima ograničenu odgovornost, što znači da je ograničeno obavezan za poslovanje akcionarskog društvo (ako je osoba kupila akciju od 500 evra, a firma propadne, ne može se teretiti za više od 500 evra). Za ovu vrstu preduzeća važi potpuna odgovornost društva (ono odgovara za svoje obaveze celokupnom imovinom) i ograničena odgovornost akcionara. Prednost ovde je i neograničeno vreme trajanja preduzeća, gde ono nije povezano sa životnim vekom vlasnika. Prednosti su centralizacija neangažovanih novčanih sredstava koji se nalaze u rukama građana, novčanih štediša, preduzetnika i malih i srednjih preduzeća. Krupni kapitali se mogu koristiti za velike projekte koje donose velike profite, a mogu se investirati i u dugoročne poslove i naučno-istraživački sektor. Prednost je dobijanje kredita po povoljnim uslovima, jer veličina preduzeća predstavlja garanciju za vraćanje duga. A ukoliko ono ne može u roku da vrati kredit, banka može uzeti deo akcija. Izvor za proširivanje se nalazi u dodatnim kapitalima koji se prikupljaju ili u obliku obveznica ili novih akcija. Akcija je potvrda na kapital, a obveznica potvrda na zajam, odnosno na privremeno ustupanje novca na korišćenje uz određenu kamatu (koja je manja od dividende, a veća od bankarske kamate). Obveznice su dužničke hartije od vrednosti sa fiksnom kamatom stopom koje obično izdaju kompanije (ili država) i koje su obezbeđene njihovom imovinom. Mogu se prodavati i predstavljaju ugovornu obavezu da se određena fiksna suma novca isplaćuje njenom vlasniku u regularnim vremenskim intervalima (plaćanje kupona) do trenutka kada se preostali deo obaveze (glavnice) otplaćuje. Vlasnik obaveze je poverilac akcionarskog društva kome se plaća kamata bez obzira da li društvo ostvaruje profit ili ne i to pre raspodele dividendi. Njegovo pravo je da samo odsecanjem kupona naplaćuje godišnju kamatu, a ne i da upravljaposlovanjem preduzeća, s obzirom da nije suvlasnik. Akcionarsko društvo može biti otvoreno i zatvoreno. Zatvorenim se smatra ono društvo čije se akcije izdaju samo njegovim osnivačima, a otvorenim ono kod kog osnivači drutva učine javni poziv za upis i uplatu akcija u vreme njegovog osnivanja. Poslovnu politiku preduzeća stvaraju i sprovode organi upravljanja. Najviši organ je skupština akcionara u kojoj svaki akcionar ima onoliko glasova koliko i akcija (jedna akcija jedan glas). Ona dovodi najvažnije strateške odluke. Drugi organi su upravni odbor, direktor i nadzorni odbor. Upravni odbor je odgovran za operativno poslovanje preduzeća. Njegovi članovi se biraju od strane akcionara na skupštini akcionara. On njoj podnosi na usvajanje izveštaje o poslovanju, finansijske izveštaje, izveštaje akcionara i druge propisane. Direktor obavlja menadžersku funkciju. Veliki značaj za rad ovog društva ima činjenica da se na čelu nalaze ljudi koji nisu vlasnici kapitala, pa zato mogu smelo da idu u rizična poslovanja koja donose i visoke profite. Oni vode računa o ekonomskom interesu preduzeća i nalaze najkraće puteve za njegovo ostvarenje. To su najčešće najsturčniji rukovodioci, menadžeri, koji profesionalno obavljaju poslove, za razliku od individualnih vlasnika kapitala koji se sami posvećuju rukovođenju, bez obzira na to dali su dovoljno sposobni istručni. Akcije su hartije od vrednosti koje predstavljaju potvrdu da je kapital uložen u akcionarsko društvo. Kupovinom akcije ulagač postaje suvlasnik, a njegov suvlasnički deo zavisi od odnosa kupljenog broja akcija prema ukupnom broju izdatih prilikom osnivanja ili kasnije prilikom širenja. Postoje individualni i institucionalni vlasnici (banke, fondovi, država). Posedovanjem se stiču određena prava: pravo raspolaganje akcijama kao hartijama od vrednosi (HOV), pravo na dividendu, odlučivanje, uvid u osnovne poslovne rezultate, transfer akcija... Stiču se i obaveze, a to je da akcionar za poslovanje preduzeća odgovara svojom ulogom, a ne celokupnom imovinom. Akcionar može prodati akcije u svako doba, ali ako društvo padne pod stečaj, on nema pravo da traži povraćaj uloženog novca, jer je cena akcije tada jednaka nuli. Akcionarsko društvo, kao i svako drugo preduzeće, ostvaruje profit na godišnjem nivou. Akcionari za svaku kupljenu akciju imaju pravo na deo profita. Taj deo profita koji godišnje pripadne akcionarima je dividenda, pa je ona prema tome manja od profita, ali veća od kamate. Ko hoće veću zaradu, ali i veći rizik, opredeljuje se za akcionarsko društvo. Osnovni elementi akcijskog kapitala su: 1. Nominalna vrednost emitovanih akcija – vrednost akcija po kojoj se one emituju, a koja je ispisana na samoj akciji. Ukupna nominalna vrednost akcijskog kapitala se dobija množenjem broja emitovanih akcija i nominalne vrednosti pojedinačne akcije. Postoje slučajevi kada preduzeća emituju akcije bez nominalne vrednosti, što se radi u cilju prikupljanja većeg znosa kapitala. Tada se postignuta prodajna cena uzima kao njihova nominalna vrednost. Češći je slučaj da se emisija vrši sa niskom nominalnom vrednošću (na nižem nivou od tržišne cene akcije). 2. Kapitalni višak – ažija, odnosno razlika između više tržišne vrednosti i niže nominalne vrednosti akcije. Disažija je, nasuprot tome, razlika između niže tržišne vrednosti i više nominalne vrednosti akcije. 3. Zadržani (neraspodeljeni) profit – akumulacija preduzeća koja nastaje kao rezultat njegovg uspešnog poslovanja i koja se oristi za uvećanje razvojnih fondova preduzeća. Interesi u ovim preduzećima su višeslojni, pa dolazi do njihovog sukoba između vlasničke grupe akcionara, menadžera i većine akcionara sa malim ulozima kapitala. Prvi su zainteresovani za uvećanje razvojnih fondova preduzeća, a treći za redovne isplate dividendi. Samo mali broj krupnih akcionara ima kontrolu nad preduzećem. Za kontrolu nije potrebno više od pola, već kontrolni paket akcija (10-15%). To je moguće zato što akcije glase na relativno male iznose, što omogućava i malim investitorima da u njih ulažu svoja sredstva. S obzirom na ovu disperziju akcija omogućeno je da manja grupa vlasanika raspolaže ogromnim kapitalom. Akcije imaju i knjigovodstvenu vrednost koja se predstavlja bilasnom terminologijom i služi kao orijentacija pri donošenju odluka o kupovini pojedinih akcija. Ona nema veći uticaj na određivanje cene akcije. Tržišna vrednost akcije zavisi od prihoda koji ona donosi i prosečne kamatne stope na pozajmljeni kapital koji postoji u to vreme. Ona je kapitalizovana dividenda, odnosno, dohodak akcije pretvoren u kapital. Ona se može izraziti kao: 𝒂𝒂𝒂𝒂𝒂𝒂𝒂𝒂𝒂𝒂𝒂𝒂𝒂𝒂𝒂𝒂𝒂𝒂 𝒊𝒊𝒊𝒊𝒊𝒊𝒊𝒊𝒊𝒊 𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅 Cena akcije = * 100 𝒑𝒑𝒑𝒑𝒑𝒑𝒑𝒑𝒑𝒑č𝒏𝒏𝒏𝒏 𝒌𝒌𝒌𝒌𝒌𝒌𝒌𝒌𝒌𝒌𝒌𝒌𝒌𝒌 𝒔𝒔𝒔𝒔𝒔𝒔𝒔𝒔𝒔𝒔 ili 𝒏𝒏𝒏𝒏𝒏𝒏𝒏𝒏𝒏𝒏𝒏𝒏𝒏𝒏𝒏𝒏𝒏𝒏 𝒗𝒗𝒗𝒗𝒗𝒗𝒗𝒗𝒗𝒗𝒗𝒗𝒗𝒗𝒗𝒗 ∗ 𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅𝒅 𝒔𝒔𝒔𝒔𝒔𝒔𝒔𝒔𝒔𝒔 Cena akcije = 𝒑𝒑𝒑𝒑𝒑𝒑𝒑𝒑𝒑𝒑č𝒏𝒏𝒏𝒏 𝒌𝒌𝒌𝒌𝒌𝒌𝒌𝒌𝒌𝒌𝒌𝒌𝒌𝒌 𝒔𝒔𝒔𝒔𝒔𝒔𝒔𝒔𝒔𝒔 Dividendna stopa se dobija kada se dividenda podeli akcijskim kapitalom i pomnoži sa 100, pošto se izražava u procentima. Dakle, na visinu tržišne cene akcije utiču tri faktora: 1. Visina dividende 2. Visina prosečne kamatne stope 3. Odnos ponude i tražnje za određenim akcijama na tržištu hartija od vrednosti Dividenda je u srazmerna sa cenom akcije. Što je veća dividenda, veća je i cena i obrnuto. Visina dividende zavisi od veličine profita akcionarskog društva, njegove raspodele i od broja emitovanih akcija. Ona je, po pravilu, veća od kamate, jer je i rizik ulaganja u poslovanje akcionarskog društva veće od ulaganja u banku. Država stimuliše akcionarska društva da više ulažu u akumulaciju nego u fond dividendi, u cilju razvoja privrede, što više odgovara krupnim akcionarima. To uglavnom čini putem mera poreske politike. Mali akcionari su više zainteresovani za dobijanje i isplatu dividendi nego za razvoj preduzeća. Visina kamatne stope je obrnuto srazmerna sa cenom akcije. Vlasnik akcije prilikom njene prodaje teži da dobije toliki kapital koji će mu obezbediti bar prosečnu kamatu. Zato je cena akcije kapitalizovana dividenda. Na cenu akcija utiču i ponuda i tražnja. Što je veća ponuda akcija, cena je niža, odnosno, što je veća tražnja, veća je i cena. Tržišna cena po kojoj se obavljaju kupoprodajne transakcije između kupaca i prodavaca akcija je podložna čestim fluktuacijama (dan u dan, čas u čas). To je zato što one ne zavise samo od uspešnosti poslovanja preduzeća, već i od raznih političkih događaja (promena vlade, izmena ekonomske politike). Dve osnovne razlike između kamate i dividende su: 1. Kamata je po pravilu utvrđena veličina, a dividenda nije. 2. Kod kamate vlasnik kapitala ne snosi rizik poslovanja banke u koju je uložio novac, dok kod dividende takav rizik postoji. U normalnim uslovima privređivanja, kamatna stopa je niža od dividendne stope. Vlasnik novca bi trebalo da ostvari veću zaradu ako svoj novac uloži u akcionarsko društvo nego ako štediša uloži novac u banku. Rizik ulaganja u akcionarsko društvo je znatno veći, jer to znači ulaganje kapitala u neki posao koji može i da ne uspe ili da ostvari rezultate ispod očekivanih. U slučaju kada je novac uložen na čuvanje kod banke rizik ulaganja je manji, jer vlasniku novca donosi unapred ugovoreni dohodak. Pri tome se iznos dividende koji isplaćuje društvo ne zna sve do kraja poslovne godine kada ono svede svoje poslovne račune i izdvoji deo profita za akcionare. Ali, kamata na ustupljena sredstva banci je unapred poznata veličina koja se određuje ugovorom takod a vlasnik novca unapred računa sa tačno određenim prihodom. Poznata je i kamata koju banka kao poverilac naplaćuje od dužnika kojima novac pozajmljuje na određeno vreme. Kamata je zarada od bankovnog kapitala, a dividenda zarada od akcijskog. Na osnovu razlike između nominalne i tržišne cene akcije (nastale iz razlike između kamate i dividende) nastaju određene posledice. Osnivačka dobit je dobit koja pripada i koju prisvaja institucija koja emituje prvu seriju akcija u cilju prikupljanja kapitala za nastanak novog preduzeća. Osnivač planira veličinu kapitala koja je potrebna za poslovanje novog preduzeća i na osnovu te procene emituje odgovarajući broj akcija. Ona nastaje na osnovu razlike između očekivane dividendne stope koju će novo preduzeće donositi ivlasnicima akcija i postojeće kamatne stope koja je niža od nje. Pretpostavimo da je veličina potrebnog kapitala za osnivanje milion evra i da osnivač emituje hiljadu akcija po nominalnoj vrednosti od 1 000 evra. Ako je postojeća kamatna stopa 6%, a očekuje se dividendna od 9%, onda bi tržišna cena akcije iznosila 1 500 evra (1000 * 9 / 6). Ako bi se akcije prodavale po nominalnoj vrednosti, onda osnivač ne bi ostvario nikakvu osnivačku dobit. Međutim, akcije se mogu prodavati iznad nominalne vrednosti, jer su budući kupci (akcionari) na osnovu raspoloživih informacija spremni da ulože više novca da bi došli do akcija vrednog preduzeča. To znači da osnivači pri samoj emisiji akcija kupuju akcije po nominalnoj vrednosti, a prilikom prve preprodaje akcije po tržišnoj ceni ostvaruju osnivačku dobit, koja po akciji iznosi 500 evra, a 500 000 evra ukupno. Udeo pojedinih vlasnika osnivača će biti srazmeran njihovom udelu u formiranju ukupnog akcijskog kapitala. Osnivačka kategorija je ekonomska kategorija sui generis i zasniva se na razlici između očekivane dividendne stope i postojeće kamatne stope. Akcije mogu biti podeljene na razne načine, kao na akcije na ime i na donosioca. Ali, najvažnija podela ih deli na: 1. Obične akcije – potvrđuju vlasnički udeo svakog pojedinačnog akcionara u kapitalu preduzeća. Vlasnički udeo zavisi od broja emitovanih akcija i od broja akcija koje je akcionar kupio. One svojim vlasnicima obezbeđuju pravo glasa u upravljanju preduzećem. 2. Preferencijalne akcije – garantuju vlasnicima akcija fiksnu dividendu u procentu ili novčanom iznosu od nominalne vrednosti i povlašćen tretman u pogledu njene isplate (sve dok se dividenda ne isplati vlasnicima preferencijalnih akcija ne može biti isplaćena vlasnicima običnih). Vlasnici ovih akcija imaju prioritet u pogledu izvršenja obaveza i naplate u slučaju bankrotstva ili likvidacije akcionarskog preduzeća u odnosu na vlasnike običnih. One svojim vlasnicima načelno ne obezbeđuju pravo glasa, ali im omogućava pravo prisustva i učešća u raspravi na skupštini akcionara. Državna preduzeća Državna preduzeća su preduzeća u svojini države u celini ili samo jednim delom. Za dominatnog vlasnika imaju državu i kontrolisana su od strane države. Treba ih razlikovati od javnih preduzeća, jer nisu sva državna istovremena javna. S druge strane, javna preduzeća su čisto državna, mada nije redak slučaj da su delom ili u celini privatna. To je zato što su javna preduzeća vezana za funkciju koju obavljaju, a ne za to ko je vlasnik uloženih sredstava. Javna obavljaju javnu funkciju i delatnost od posebnog društvenog interesa. Formiraju se u oblastima infrastrukture i javnih, komunalnih delatnosti (vodovod, gradska čistoća), ali i u oblasti velikih privrednih sistema kao što su elektroprivreda, naftna privreda, železnica, PTT... Država propisuje uslove koje moraju ispunjava

Use Quizgecko on...
Browser
Browser