GP LEO PDF

OPĆI DIO GP 1. Uvod 1.1. Građansko pravo u objektivnom smislu 1.1.1. Pojam građanskog prava.......................................................................................................... 1 1.1.2. Naziv građansko pravo ………………………………………………...........….…………… 1 1.1.3. Načela građanskog prava …………………………………………………...….….………… 1 1.1.4. Sustavi građanskog prava …………………………………………………………………… 2 1.1.5. Odnos građanskog prava i drugih grana prava ……………………………...…….………… 3 1.1.6. Izvori građanskog prava 1.1.6.1. Pojam i vrste pravnih izvora ……………………………………………….……… 4 1.1.6.2. Izvori građanskog prava u RH.................................................................................. 4 1.2. Građansko pravo u subjektivnom smislu 1.2.1. Pojam subjektivnog građanskog prava ………………………….…………………………… 6 1.2.2. Razlika između objektivnog i subjektivnog građanskog prava ……………………………… 6 1.2.3. Funkcija subjektivnih građanskih prava …………………..……………….………………… 7 1.2.4. Sadržaj subjektivnih građanskih prava …………………………………….………………… 7 1.2.5. Zahtjev …………………………………………………………………….….……………… 7 1.2.6. Vrste prava u subjektivnom smislu ………………………………..………………………… 8 2. Građanskopravni odnos 2.1. Pojam i nastanak građanskopravnog odnosa …………………………………..……………………… 8 2.2. Pravne činjenice 2.2.1. Pojam pravnih činjenica ………………………………………………………..…….……… 8 2.2.2. Vrste pravnih činjenica 2.2.2.1. S obzirom na postanak ………………………………………..…………….……… 9 2.2.2.2. S obzirom na funkciju …………………………………………..……….…….…… 9 2.3. Subjekti građanskopravnog odnosa 2.3.1. Pojam pravnog subjekta ……………………………………………………………..……… 10 2.3.2. Svojstva pravnog subjekta 2.3.2.1. Pravna sposobnost …………………………………………….…………………… 10 2.3.2.2. Poslovna sposobnost ………………………………………….….………………… 10 2.3.2.3. Deliktna sposobnost ……………………………………………..….……………… 10 2.3.3. Fizička (naravna) osoba 2.3.3.1. Pojam fizičke osobe ………………………………………………..….…………… 11 2.3.3.2. Postanak i prestanak fizičke osobe …………………………………...….………… 11 2.3.3.3. Pravna, poslovna i deliktna sposobnost fizičke osobe ……….…………..………… 11 2.3.4. Pravna (juristička) osoba 2.3.4.1. Pojam pravne osobe …………………………………………………...…………… 12 2.3.4.2. Postanak i prestanak fizičke osobe ………………………………………………… 12 2.3.4.3. Pravna, poslovna i deliktna sposobnost fizičke osobe ………..……………….…… 12 2.3.4.4. Vrste pravnih osoba …………………………………………………..……….…… 13 2.4. Objekti građanskopravnog odnosa 2.4.1. Uvod......................................................................................................................................... 14 2.4.2. Stvari 2.4.2.1. Pojam stvari ………………………………………………………………………… 14 2.4.2.2. Dioba stvari ………………………………………………………………………… 15 2.4.3. Činidbe 2.4.3.1. Pojam činidbe …………………………………………………………………….… 19 2.4.3.2. Nužne karakteristike činidbe ………………………………..……………………… 19 2.4.3.3. Sadržaj činidbe …………………………………………………………...………… 20 2.4.4. Imovina 2.4.4.1. Pojam imovine ……………………………………………………………………… 20 2.4.4.2. Karakteristike imovine ……………………………………………………………… 21 2.4.4.3. Funkcije imovine …………………………………………………………………… 21 2.4.5. Osobna neimovinska dobra....................................................................................................... 21 3. Pravni posao 3.1. Pojam pravnog posla ………………………………………………………………………..………… 21 3.2. Vrste pravnih poslova …………………………………………………………………….…………… 22 3.3. Sadržaj pravnih poslova 3.3.1. Bitni sastojci ……………………………………………………………………….………… 23 3.3.2. Prirodni sastojci ……………………………………………………………………………… 23 3.3.3. Nuzgredni sastojci 3.3.3.1. Općenito ………………………………………………………………….………… 23 3.3.3.2. Uvjet ………………………………………………………………………..……… 23 3.3.3.3. Rok ………………………………………………………………………………… 26 3.3.3.4. Namet ……………………………………………………………………………… 26 3.4. Oblik očitovanja volje ………………………………………………………………………...……… 27 3.5. Oblik pravnih poslova ………………………………………………………………………………… 28 3.6. Valjanost i nevaljanost pravnih poslova 3.6.1. Pretpostavke valjanosti ……………………………………………………………………… 30 3.6.2. Ništetnost 3.6.2.1. Pojam i karakteristike ništetnih pravnih poslova …………………..……………… 30 3.6.2.2. Razlozi ništetnosti ……………………….…………………………….…………… 31 3.6.2.3. Djelomična ništetnost ……………………………………………………………… 34 3.6.2.4. Posljedice ništetnosti ……………………………………………….……………… 34 3.6.2.5. Krug ovlaštenika i rok za isticanje ništetnosti …………………...………………… 34 3.6.3. Pobojnost 3.6.3.1. Pojam i karakteristike pobojnih pravnih poslova …………………….……….…… 35 3.6.3.2. Razlozi pobojnosti ………………………………………………………….……… 35 3.6.3.3. Posljedice poništenja ………………………………………………………….…… 40 3.6.3.4. Krug ovlaštenika i rok za zahtijevanje poništaja ……….……………….….……… 40 3.7. Konverzija …....………………………………………………………………………….….………… 40 3.8. Konvalidacija ………………………………………………………………………....…….….……… 41 4. Stjecanje i gubitak prava 4.1. Stjecanje prava 4.1.1. Pojam stjecanja prava ………………………………………………….………..…….……… 41 4.1.2. Vrste stjecanja prava ………………………………………………………..…..…….……… 41 4.2. Gubitak prava 4.2.1. Pojam gubitka prava ……….………………………………………………....……………… 42 4.2.2. Vrste gubitka prava …………………………………………………………..……………… 42 4.2.3. Zastara (praescriptio) …….………………………………………………..…………………. 42 1. UVOD 1.1. GRAĐANSKO PRAVO U OBJEKTIVNOM SMISLU 1.1.1. POJAM GRAĐANSKOG PRAVA Građansko pravo u objektivnom smislu je grana privatnog prava koja uređuje odnose pravnih subjekata povodom stvari, činidaba, imovine i osobnih neimovinskih dobara. Pojam građanskog prava kroz povijest: 1) GP = ukupan pravni poredak 2) GP = privatno pravo (od Ulpijanove podjele prava na javno i privatno u 3. stoljeću – javno pravo je ono koje se odnosi na položaj države, a privatno ono koje se tiče koristi pojedinaca; ima, naime, stvari od opće koristi i onih od pojedinačne) 3) GP = najvažnija grana privatnog prava, jer jedina potpuno uređuje temeljne institute modernih pravnih poredaka (zaštita ljudskih prava, individualno privatno vlasništvo, sloboda ugovaranja i oporučivanja) Razvoj predmeta GP: a) sužavanje – kad su pravila GP za neke odnose postala preopćenita (nastaje trgovačko pravo) i neodgovarajuća (nastaju obiteljsko i radno pravo) b) širenje – nakon Drugog svjetskog rata zahtijeva se dodatna zaštita ljudskih prava, pa i osobna neimovinska prava građana postaju objekt građanskopravnih odnosa (tako se GP priključuje ustavnom i kaznenom pravu u zaštiti ljudskih prava) Elementi GP: imovinski i neimovinski odnosi znanstveno označeni kao stvarno, obvezno i nasljedno pravo 1.1.2. NAZIV GRAĐANSKO PRAVO GRAĐANSKO PRAVO (CIVILNO PRAVO) Prihvaćen je u europskoj pravnoj tradiciji, pa ga preuzima i RH. Pritom je težište naziva na subjektima pravnih odnosa, a ne na sadržaju samih odnosa. Naziv potječe od rimskog ius civile, ali između njih ne postoji i kontinuitet sadržaja:  do 212. ius civile je pravni sustav za rimske građane, a ius gentium za pravni promet između Rimljana i stranaca  od 212. (kad je Karakala konstitucijom Antoniniana svim slobodnim podanicima Rima dao rimsko građanstvo) staro ius gentium postaje dio iuris civilis, a nastaje novo ius gentium koje se odnosi na institute prirodnog prava poznate svim narodima Privatno pravo Naziv je preširok, jer u privatno pravo osim GP spadaju i trgovačko, autorsko, pravo vrijednosnih papira, pravo osiguranja … Imovinsko pravo – naziv je: o preširok, jer postoje i druga imovinska prava osim GP (npr. trgovačko, financijsko) o preuzak, jer GP osim imovinskih štiti i neimovinska prava (osobna neimovinska dobra) 1.1.3. NAČELA GRAĐANSKOG PRAVA čl. 2., sloboda uređivanja obveznih odnosa čl. 3., ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu Društveni odnosi uređeni GP-om imaju neke zajedničke karakteristike – one su formulirane kao 4 osnovna načela. Kako se ona zajedno pojavljuju samo u građanskopravnom odnosu, njihova ukupnost (još se naziva metodom GP uređivanja) daje kriterij po kojem se građansko pravo može odijeliti od ostalih grana prava. 1. Načelo dispozitivnosti (slobodne inicijative, autonomije) - GP odnos nastaje, mijenja se i prestaje voljom pravnih subjekata - to je logično, jer je svrha GP odnosa zadovoljenje njihovih materijalnih potreba - ovo načelo dolazi do izražaja u svim granama GP: a) u obveznom pravu: o sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva o sloboda obuhvaća odlučivanje o ulasku u odnos, te o vrsti, sadržaju i obliku ugovornog obveznog odnosa o primjer ograničenja u nastanku odnosa: razbijanjem tuđeg prozora nastaje odnos odgovornosti za štetu neovisno o tome je li počinitelj imao ili nije imao namjeru zasnivanja tog GP odnosa (načelo dispozitivnosti ipak ostaje izraženo kod promjene i prestanka takvih odnosa; također, broj takvih odnosa je uglavnom određen u prometu i predstavlja manjinu u ukupnosti građanskopravnih odnosa) b) u stvarnom pravu – kao sloboda korištenja i raspolaganja stvarima i pravima na stvarima (npr. vlasništvom) c) u nasljednom pravu – kao sloboda oporučnog raspolaganja 2. Načelo ravnopravnosti subjekata (koordinacije) - sudionici u obveznom prometu ravnopravni su - ovo načelo je usko povezano s načelom dispozitivnosti (ljudi su u zadovoljavanju potreba upućeni jedni na druge, pa je logično da u građanskopravnim odnosima u koje su ušli svojom voljom budu ravnopravni) - u rimskom pravu nije bilo ravnopravnosti – u starom rimskom pravu vjerovnik je bio u jačoj poziciji od dužnika (nije imao samo zahtjev prema njemu, nego i vlast nad osobom dužnika; na to upućuje i naziv obligatio – od ligare, vezati) 3. Imovinska sankcija - za neispunjenje dužne obveze priznata je isključivo imovinska sankcija (primjer s taksistom, 10. str.) - sankcija – štetna posljedica koja treba pogoditi onog tko kršenjem zapovijedi ili zabrane povrijedi pravnu normu - sankcija u GP nije uvijek bila samo imovinska – u rimskom pravu je prvo bila osobna (dužnik koji nije platio dug najprije je postajao vjerovnikov rob, a kasnije je morao ići u dužnički zatvor) 4. Načelo prometnosti subjektivnih građanskih prava (prenosivosti i nasljedivosti) - subjektivno GP je ovlaštenje koje za sudionika konkretnog građanskopravnog odnosa nastaje u okviru tog odnosa uređenog građanskim pravom u objektivnom smislu (primjer ovlaštenja kod kupoprodaje, 10. str.) - većina subjektivnih građanskih prava je prometna (neprometna su samo strogo osobna prava, npr. prava osobnosti) - neke druge grane su u potpunosti neprometne: o obiteljsko pravo (npr. otac ne može prenijeti roditeljsko pravo na drugu osobu) o upravno pravo (postoji sustav delegacije nadležnosti s jednog upravnog tijela na drugo, no taj prijenos nadležnosti ne obavlja se u oblasti prometa prava) 1.1.4. SUSTAVI GRAĐANSKOG PRAVA 1. Institucijski sustav - potječe iz rimskog prava – Gaj u Institucijama dijeli cjelokupno pravo na osobe, imovinu i tužbe (personae, res, actiones) - takav sustav se nakon primjene na GP pokazao neprikladnim; primijenili su ga: a) francuski Code civil: → osobe (osobno i obiteljsko pravo), → stvari i oblici vlasništva, → načini stjecanja vlasništva (nasljedno pravo, obvezno pravo, hipoteka) b) austrijski OGZ: → o pravu osoba (osobno i obiteljsko pravo), → o pravu na stvari (stvarno, nasljedno i obvezno pravo), → o ustanovljenjima zajedničkim glede prava osoba i prava na stvari (o utvrđivanju, preinaci i ukinuću prava i obveza; zastara i dosjelost) 2. PANDEKTNI SUSTAV - razvijen u njemačkoj pravnoj teoriji, a primijenjen u njemačkom Građanskom zakoniku iz 1986. o po njemu se GP sastoji od 5 elemenata (opći dio, stvarno, obvezno, nasljedno i obiteljsko pravo) o pritom se polazi od dijela privatnog prava koji se naziva GP-om, a ne od cijelog pravnog poretka o prednosti sustava: precizniji kriteriji grupiranja materije i izdvajanje zajedničkog općeg dijela - taj sustav prihvaćen je u većini zemalja, uz neke modifikacije – tako se u bivšim socijalističkim zemljama iz sustava GP-a izostavljalo obiteljsko pravo, a u nekima se dodavalo npr. autorsko i pronalazačko pravo (Građanski kodeks RSFSR iz 1964.) - pandektni sustav prihvaćen je i kod nas, pa naše GP čine: 1) opći dio GP (teoretski dio, sadrži pravila i načela zajednička svim dijelovima GP) + 2) stvarno pravo (skup pravnih pravila kojima se uređuju odnosi među pravnim subjektima s obzirom na stvari) 3) obvezno pravo (skup pravnih pravila kojima se uređuju oni društveni odnosi u kojima je jedna strana, vjerovnik, ovlaštena od druge strane, dužnika, zahtijevati neku činidbu, a druga strana je dužna tu činidbu ispuniti) 4) nasljedno pravo (skup pravnih pravila kojima se za slučaj smrti jedne osobe, ostavitelja, uređuje prijelaz njezine imovine na druge osobe, njezine nasljednike) 1.1.5. ODNOS GP I DRUGIH GRANA PRAVA čl. 14. st. 1. i 2., primjena pojedinih odredaba na trgovačke ugovore 1. Građansko pravo – trgovačko pravo - ove grane u biti uređuju istu vrstu odnosa, pri čemu se građansko pravo prema trgovačkom odnosi kao opće prema posebnom - moguće su 2 varijante odnosa građanskog i trgovačkog prava: 1) dualistička – potpuno odvajanje tih grana (u Njemačkoj, Francuskoj, Češkoj) 2) monistička ▪ zadržava se jedinstvenost GP za sve vrste subjekata i pravnih poslova, uz određena odstupanja za trgovce i trgovačke poslove (Italija, Švicarska) ▪ ovo rješenje prihvaćeno je i u našem GP, pa ZOO propisuje: odredbe ovog Zakona što se odnose na ugovore primjenjuju se na sve vrste ugovora, osim ako za trgovačke ugovore nije izrijekom drukčije određeno ▪ npr. odredbe ZOO o kamatama kod ugovora o zajmu:  zajmoprimac se može obvezati da uz glavnicu duguje i kamate  u trgovačkim ugovorima zajmoprimac duguje kamate iako nisu ugovorene ▪ trgovački ugovori, po ovom Zakonu, su ugovori što ih sklapaju trgovci među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet poslovanja barem jednog od njih ili su u vezi s obavljanjem tih djelatnosti - osobitosti trgovačkog prava: kraći rokovi, neformalnost poslova (osim kod vrijednosnih papira), naglašena potreba povjerenja, opći uvjeti poslovanja, adhezijski i tipski ugovori, važnost trgovačkih običaja odnosno uzanci za promet robom... 2. Građansko pravo – obiteljsko pravo - obiteljsko pravo je u nekim sustavima građanskog prava (i institucijskim i pandektnim) dio građanskog prava, a u drugim pravnim porecima ono je izdvojeno u samostalnu pravnu granu (primjerice, u našem pravnom sustavu) - sličnosti:  imovinski odnosi u braku i obitelji (bračna stečevina i posebna imovina, uzdržavanje)  načelo dispozitivnosti + načelo ravnopravnosti sudionika (metodološka sličnost) - razlike:  imovinski odnosi u obiteljskom pravu su funkcionalno podređeni osobnim odnosima  neprometnost obiteljskih subjektivnih prava + odsutnost imovinske sankcije u OP (metodološka razlika) 3. Građansko pravo – radno pravo - dok je ono bilo dio GP, osnovni instrument radnog odnosa bio je ugovor o službi (locatio conductio operarum) - danas je radno pravo zasebna grana prava, unatoč sličnostima s GP: o imovinskopravne norme (propisi o odgovornosti za štetu koju radnik učini/pretrpi u vezi s radom ili na radu) o zasnivanje radnog odnosa ima ugovorni karakter (na ugovor o radu se podredno primjenjuju opći propisi obv. prava) 4. Građansko pravo – upravno pravo - između ovih pravnih grana postoje značajne razlike: građansko pravo upravno pravo načelo ravnopravnosti (koordinacije) načelo subordinacije načelo prometnosti načelo neprometnosti i delegacije nadležnosti imovinska sankcija osobna sankcija prevladavaju dispozitivne norme prevladavaju kogentne norme - upravno pravo uređuje neke imovinske odnose: o cjelovito (npr. pravni režim općih dobara, eksproprijacija, uzurpacija, rekvizicija, odgovornost države za štetu) o djelomično (radi se o presizanju u GP, najčešće o ograničenjima, npr. slobode ugovaranja propisivanjem cijena) 5. Građansko pravo – međunarodno privatno pravo - iako i MPP uređuje imovinske odnose, razgraničenje od GP je jednostavno: MPP uređuje građanskopravne odnose s međunarodnim obilježjem o odnosi s međunarodnim obilježjem su oni koji se po svojim elementima (subjekti, objekti, nastanak, prestanak) izdižu iznad granica važenja unutarnjeg pravnog poretka neke zemlje – kod njih je moguća primjena više stranih prava o pitanjem koje će od njih u nekom slučaju biti primijenjeno bavi se MPP (kolizijska pravila) o MPP nije međunarodno pravo – ono je unutarnje pravo svake države GP uređuje samo unutarnje/tuzemne građanskopravne odnose 1.1.6. IZVORI GRAĐANSKOG PRAVA 1.1.6.1. Pojam i vrste pravnih izvora - podjela pravnih izvora: a) unutarnji (materijalni) – njihovo težište je postavljeno na onu materijalnu društvenu snagu koja daje sadržaj pravnom pravilu, koja ga dakle stvara i prema tome je ne samo uzrok nego i temelj postanka same pravne norme b) vanjski (formalni): ▪ kod njih je težište na načinu i obliku pravnog izražavanja određenog sadržaja ▪ prema tome, pravni izvori su različiti oblici u kojima se javljaju pravna pravila ▪ izvori GP u RH: a) propisi (Ustav, ZOO, ZV, ZN …) – izravan izvor b) pravni običaji – izravan izvor c) sudska praksa – neizravan izvor d) pravna znanost – neizravan izvor - osim navedene, u znanosti o izvorima poznata je još jedna podjela: a) državni izvori (propisi, najčešće zakoni)  njihov formalni tvorac je ustavom određeno zakonodavno tijelo  stvaratelj normi nije istodobno i njihov adresat – norme su heteronomne b) društveni izvori  obuhvaćaju samouređivanje međusobnih odnosa i akcija članova određenih asocijacija  načelno, stvaratelji normi su i njihovi adresati – norme su autonomne 1.1.6.2. Izvori građanskog prava u RH 1. PROPISI USTAV - to je temeljni i najviši pravni akt države i njime se uređuju osnove pravnog, političkog i gospodarskog sustava određene društvene zajednice – u pravilu sadrže mali broj odredaba, ali one imaju prvorazredno značenje za GP  Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.(čl. 3.)  Jamči se pravo vlasništva. Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkog prava i korisnici dužni su pridonositi općem dobru. Stranac može stjecati pravo vlasništva uz uvjete određene zakonom. Jamči se pravo nasljeđivanja. (čl. 48)  Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja RH. Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Zabranjena je zlouporaba monopolskog položaja određenog zakonom. Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva. Prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom. Inozemnom ulagaču jamči se slobodno iznošenje dobiti i uloženog kapitala. (čl 49)  Zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti. Poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi (čl. 50) ZAKONI - to je akt donesen od strane zakonodavnog tijela na ustavom propisani način, a sadrži apstraktno, opće pravno pravilo - građansko pravo u RH nije kodificirano – norme građanskog prava sadržane su u posebnim zakonima: o ZOO (2005.) – zamjenjuje Zakon o obveznim odnosima SFRJ iz 1978. o ZV (1996.) – zamjenjuje Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima SFRJ iz 1980. o ZN (2003.) o drugi zakoni (o stambenim odnosima, šumama, vodama, zaštiti okoliša, lovu i ribolovu, trgovačkim društvima …) PROPISI STARE JUGOSLAVIJE - između stare (kapitalističke) i nove (socijalističke) Jugoslavije nije bilo pravnog kontinuiteta, što je potvrđeno i Zakonom o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6.4.1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije - ipak, taj zakon ostavio je mogućnost primjene starih pravnih pravila ako: 1) određena materija nije bila uređena propisima SFRJ 2) takva pravila nisu bila suprotna Ustavu SFRJ i republičkim ustavima 3) takva pravila nisu bila suprotna načelima socijalističkog pravnog poretka SFRJ - primjena tih pravnih pravila omogućena je i u RH posebnim zakonima iz 1991.:  Zakonom o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i Zakonom o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima: njima su preuzeti sadržajni dijelovi starih propisa (koji obuhvaćaju niz konkretnih odnosa), ne i normativni dijelovi (u kojima se nalazi zapovijed ili zabrana koja se odnosi na sadržajni dio)  Zakon o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6.4.1941. – oni se mogu primjenjivati u RH na odnose koji nisu uređeni važećim propisima, ako su do 1991. primjenjivana u RH i ako nisu protivna ustavu i zakonima - stara Jugoslavija nije imala jedinstveno građansko pravo – postojalo je 6 pravnih područja: 1) Hrvatska i Slavonija (austrijski OGZ iz 1811. koji je u Hrvatsku uveden 1852.) 2) Slovenija i Dalmacija (austrijski OGZ s izmjenama od 1914., 1915. i 1916.) 3) Srbija i Makedonija (Srpski građanski zakonik iz 1844., koji je zapravo skraćeni prijevod OGZ-a) 4) Bosna i Hercegovina (tursko pravo ili Medžela i običajno pravo, a od aneksije BiH 1878. i austrijski OGZ) 5) Crna Gora (Opšti imovinski zakonik hrvatskog pravnika Baltazara Bogišića iz 1888.) 6) Vojvodina i Međimurje (slično kao u Engleskoj, izvor prava su odluke Vrhovnog suda koje imaju karakter presedana) Retroaktivnost propisa - propisana je Ustavom RH:  samo pojedine odredbe zakona, iz posebnog opravdanih razloga, mogu imati povratno djelovanje  uredbe na temelju zakonske ovlasti uopće ne mogu djelovati unatrag - zabrana retroaktivnosti vrijedi za: o zakonodavca relativno (jer može odrediti da pojedine odredbe djeluju unatrag) o suca apsolutno (ne može po vlastitoj odluci primijeniti propis unatrag) - teorije o zabrani retroaktivnosti propisa: 1) teorija stečenih prava (klasična) – propisi ne mogu djelovati unatrag ako bi vrijeđali stečena prava pravnih subjekata 2) moderna teorija (Roubier) – razlikuje neposredno djelovanje i retroaktivno djelovanje pravnih propisa, pa zakoni neposredno zahvaćaju pravne situacije u toku, ali ne mogu utjecati na posljedice koje su već nastale iz njih - npr. ako je raniji propis određivao da se poslovna sposobnost stječe s 18 godina, a kasniji podiže granicu na 21, tada bi oni koji su u trenutku stupanja na snagu kasnijeg propisa imali 20 godina: o prema klasičnoj teoriji bili i dalje poslovno sposobni o prema modernoj bi izgubili p.s., ali bi pravni poslovi koje su sklopili po navršenju 18. godine bili valjani 2. PRAVNI OBIČAJI čl. 12., primjena običaja i prakse To su pravila ponašanja koja su se kroz potrebno vrijeme oblikovala u nekoj zajednici temeljem ponavljanjem utvrđenog shvaćanja, a zakonski propis im je normom izravno/neizravno dao pravni karakter (primjer s troškovima pogreba, 22. str.) Elementi pravnih običaja: → materijalni – praksa vršenja/nevršenja radnji mora biti stalna i jednolična → psihološki – uvjerenje da se radi o općeobveznom pravilu ponašanja (opinio iuris sive necessitatis) Karakteristike pravnih običaja (slijede iz elemenata): a) subordiniranost – vrijede samo ako ih zakon prizna b) supsidijarnost – vrijede samo kad propis ne uređuje odnos u cijelosti, a nisu protivni Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu (može se primijeniti i ako za odnos uopće ne postoji pravno pravilo – također mora biti u skladu s načelima pravnog poretka) Trgovački običaji:  predstavljaju dopunski izvor prava  to su običaji između trgovaca koji nastaju ujednačavanjem i ponavljanjem poslovne prakse sudionika u prometu  mogu biti opći (kad se primjenjuju na promet svih vrsta robe) i posebni (kad se primjenjuju na pojedine vrste roba/usluga)  ako su trgovački običaji kodificirani, nazivaju se uzancama Trgovac – pravna ili fizička osoba koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu, osim individualnih poljodjelaca; osobe koje se bave slobodnim zanimanjima smatraju se trgovcima samo ako je tako određeno propisom koji uređuje to zanimanje (definicija iz ZTD) Primjena pravnih običaja u našem građanskom pravu:  u obveznim odnosima među trgovcima primjenjuju se:  trgovački običaji čiju su primjenu ugovorili i praksa koju su međusobno razvili (trgovački običaji i praksa koju su trgovci međusobno razvili, za čiju su primjenu ispunjene pretpostavke iz ovoga Zakona, primjenjuju se i ako su suprotni dispozitivnom propisu)  trgovački običaji koje trgovci redovito primjenjuju u tim odnosima, ako sudionici nisu izrijekom ili prešutno isključili njihovu primjenu  u obveznim odnosima među ostalim sudionicima primjenjuju se običaji kad je njihova primjena:  ugovorena ili propisana zakonom 3. SUDSKA PRAKSA Pojam sudske prakse – to je donošenje više suglasnih presuda od strane istog suda o istom pravnom pitanju na temelju kojih se ustaljuje općeobvezna pravna norma. Važnost sudske prakse kod nas:  sudska presuda djeluje neizravno na niži sud (tek snagom uvjerljivosti – zbirke sudskih odluka nemaju snagu propisa)  ona izravno djeluje samo prema strankama u slučaju na koji se odnosi Važnost sudske prakse u anglosaksonskim zemljama  sudske odluke predstavljaju izravan izvor prava jer imaju karakter presedana  presedan – sudska presuda podignuta na rang općeg pravila i proglašena obrascem rješavanja sličnih slučajeva 4. PRAVNA ZNANOST Pravna znanost obuhvaća znanstvena djela o pravnim problemima (studije, članke i sl.). Ona predstavlja neizravan izvor prava jer djeluje na sud tek snagom uvjerljivosti (ne može imati snagu propisa). 1.2. GRAĐANSKO PRAVO U SUBJEKTIVNOM SMISLU 1.2.1. POJAM SUBJEKTIVNOG GRAĐANSKOG PRAVA Subjektivno GP je skup ovlaštenja koja pravnom subjektu u određenom GP odnosu priznaju norme objektivnog GP. (u našoj terminologiji nema izraza za svako pravo, dok npr. kod Slovenaca pravo označava objektivno, a pravica subjektivno GP) Teorije o definiciji subjektivnog GP: a) teorija volje (Windscheid)  subjektivno GP je pravnim poretkom zajamčena moć volje, priznata vlast ili gospodstvo  nedostatak teorije: ne objašnjava kako neke osobe nemaju pravno relevantnu volju, ali imaju subjektivna GP (npr. nasciturus, djeca, duševni bolesnici) b) teorija interesa (Ihering)  subjektivno GP je pravno zaštićeni interes (dakle, ima 2 elementa: interes u obliku dobra + pravna zaštita interesa)  nedostatak teorije: eliminira volju kao bitnu sastavnicu subjektivnog GP, a upravo na njoj su utemeljena načela dispozitivnosti i prometnosti GP c) voljno-interesna teorija – subjektivno GP je pravnim poretkom pojedincu podijeljena moć volje, tj. pravna moć u svrhu zadovoljenja njegovih interesa (pojam „pravna moć“ podrazumijeva ovlaštenje priznato od pravnog poretka temeljem kojeg pojedinac smije djelovati, odnosno pravno može nešto činiti) 1.2.2. RAZLIKA IZMEĐU OBJEKTIVNOG I SUBJEKTIVNOG GRAĐANSKOG PRAVA 1. Objektivno građansko pravo nema svog nositelja (titulara), a subjektivno građansko pravo ga ima. Građansko pravo u objektivnom smislu je skup apstraktnih pravnih pravila kojima se uređuju pravni odnosi. U prvom redu, to znači da GP odabire: o koje će društvene odnose pretvoriti u građanskopravne odnose o koje činjenice su, kao pretpostavke, potrebne za nastanak određenog građanskopravnog odnosa o koja ovlaštenja imaju subjekti u određenom odnosu – ta ovlaštenja nazivaju se subjektivnim građanskim pravima (ona su vezana uz pravni subjekt, pa nema subjektivnih građanskih prava bez pravnog subjekta kao njihovog nositelja) o koje obveze ili dužnosti subjekti preuzimaju na sebe u određenom odnosu 2. Izlazi li subjektivno pravo iz objektivnog prava? U teoriji se većinom smatra da subjektivno pravo izlazi iz objektivnog prava. Ipak, postoji i suprotno mišljenje (Vedriš) – po njemu, svaki sastavni element građanskopravnog odnosa svodi se na neku realnost u životu: → građanskopravni odnos svodi se na društveni odnos → pravne činjenice svode se na stvarne činjenice u životu → pravni subjekt svodi se na čovjeka ili njegovu organizaciju → subjektivno pravo svodi se na pravnu osnovu o dakle, ovlaštenja subjekta u određenom građanskopravnom odnosu izviru iz pravne osnove, a ne iz norme objektivnog prava (norma objektivnog prava ih samo priznaje ili ne priznaje) o primjer: ako ZN određuje da se naslijediti može po oporuci, izvodi li B u konkretnom slučaju pravo da naslijedi C-a iz apstraktne norme, ili iz činjenice da je C načinio oporuku u njegovu korist? 1. ako pravnu osnovu shvatimo kao najvažniju pretpostavku unutar činjeničnog stanja za koju se veže nastanak subjektivnog GP (kao autor), ovlaštenje B-a da naslijedi C-a izlazi iz oporuke, a oporuku je kao pravnu osnovu priznala norma objektivnog prava, zajedno s ovlaštenjem koje iz te osnove izlazi 2. ako pravnu osnovu shvatimo kao pravno pravilo koje ovlašćuje na određeno ponašanje, ovlaštenje B-a izlazi iz postojanja oporuke, postojanja norme i svih drugih potrebnih pretpostavaka nasljeđivanja → po ovom stajalištu, za nastanak konkretnog GP odnosa nije dovoljna samo pravna osnova – potrebna je i činjenična osnova (skup pretpostavki koje pravno pravilo predviđa za nastanak GP odnosa) → tu subjektivno GP izvire iz kumulativnog postojanja pravne osnove (pravnog pravila, koje pripada normativnom svijetu) i činjenične osnove (činjeničnog stanja, koje pripada nenormativnom svijetu) 1.2.3. FUNKCIJA SUBJEKTIVNIH GRAĐANSKIH PRAVA Pomoću subjektivnih građanskih prava se: a) izražava međusobni odnos pravnih subjekata u određenom građanskopravnom odnosu – kako subjektivnom GP jednog subjekta nužno odgovara obveza drugog subjekta, čim utvrdimo da neki subjekt ima određeno subjektivno GP, utvrđujemo i da se on nalazi u nekom društvenom, a time i građanskopravnom odnosu s drugim subjektom (to znači da pomoću subjektivnih građanskih prava izražavamo u prvom redu društveni odnos A-B) b) izražava faktični odnos koji postoji između subjekta i objekta u pravnom odnosu c) konstruira (pravni) pojam imovine 1.2.4. SADRŽAJ SUBJEKTIVNIH GRAĐANSKIH PRAVA 1. pripadanje i ovlaštenje Subjektivnim pravom pravno se izražava faktični odnos koji postoji između subjekta i objekta GP odnosa: a) gledajući sa stajališta objekta, ta veza se izražava pripadanjem objekta subjektu b) gledajući sa stajališta subjekta, ta veza se izražava putem ovlaštenja o stvar (kao objekt GP odnosa) je cjelina mnogih svojstava, a čovjek ta svojstva prisvaja radi zadovoljenja potreba o ekonomsko prisvajanje nekih svojstava stvari, ako se obavlja unutar GP odnosa, pravno se izražava kao ovlaštenje o pritom može doći do prisvajanja: → više svojstava – tada se subjektivno GP sastoji od više ovlaštenja (npr. ako nekome darujemo sat, on na njemu stječe pravo vlasništva u subjektivnom smislu, koje obuhvaća sva moguća svojstva sata) ▪ tipična vlasnička ovlaštenja su posjedovanje, uporaba, korištenje i raspolaganje stvarju ▪ ona čine samo jedno subjektivno pravo, pravo vlasništva (zato, ako si netko npr. svojata služnost puta preko tuđeg zemljišta, vlasnik će ga tužiti zbog smetanja prava vlasništva, a ne uporabe) → jednog svojstva – tada se subjektivno GP sastoji od jednog ovlaštenja (npr. ako od nekoga posudimo sat, ovlašteni smo samo na prisvajanje njegove uporabe, ne i na njegovu prodaju, uništenje i sl.) o ovlaštenje koje pripada subjektu pokazuje da on nešto može/smije učiniti – no, on može nešto učiniti ne zato što ima volju, nego zato što mu to objektivno pravo dopušta i jamči (to istodobno znači da pravni subjekt ne mora sam izvršavati ta ovlaštenja, nego to za njega može učiniti i drugi; stoga i dijete, koje nema pravno relevantnu volju, može imati subjektivna prava) 2. interes Krajnji smisao ovlaštenja nije njegovo pravno povezivanje sa subjektom kao nositeljem građanskog prava, nego njegov cilj. Cilj ovlaštenja je ostvarivanje gospodarskih interesa (npr. ako posudimo automobil od prijatelja, na temelju ugovora o posudbi dobivamo ovlaštenje da se vozimo u automobilu – to ovlaštenje ostvarit ćemo ne zato što nam iz konkretnog odnosa pripada, nego zato da zadovoljimo jedan svoj gospodarski interes). 1.2.5. ZAHTJEV Zahtjev je objektivnim pravom zajamčena mogućnost da se od drugog zahtijeva čin/propust koji znači ostvarenje subjektivnog prava. (autor pojma je Windscheid). ▪ Zahtjev za ostvarenje prati subjektivno pravo (npr. pravo vlasništva u subjektivnom smislu prati zahtjev usmjeren protiv svih da vlasnika nitko samovlasno i protupravno ne smeta u obavljanju njegovih vlasničkih ovlaštenja – pravo vlasništva u subjektivnom smislu bilo bi potpuno bespredmetno kad bi svatko mogao vlasnika samovlasno smetati i kad bi mu svatko po volji mogao osporiti izvršavanje vlasničkih ovlaštenja, i time onemogućiti ostvarenje opravdanih interesa). ▪ Zahtjev određuje ponašanje obveznika – ako ono ne odgovara zahtjevu ovlaštenika, on može prisilno ostvariti zahtjev: a) tužbom (npr. ako zajmoprimac ne vrati dug, zajmodavac može ostvariti zahtjev tužbom na povrat pozajmljene svote) b) prigovorom (npr. ako određeno vrijeme posjedujemo pokretnu stvar, pa nas netko tuži vlasničkom tužbom tvrdeći da je ta stvar njegova, možemo, ako je posjed bio kvalificiran (zakonit, pošten i istinit), na tužbeni zahtjev staviti prigovor dovršene dosjelosti, jer smo temeljem kvalificiranog posjeda kroz 3 godine postali vlasnici stvari) Dakle, pojam zahtjeva nije identičan sa: → subjektivnim pravom, nego je samo njegov pratitelj (zahtjev može zastarjeti, a da subjektivno pravo ostaje i dalje; npr. zastarjeli dug može se dobrovoljno platiti, ali se dužnika ne može tužbom prisiliti da plati takav dug) → tužbom, jer se može postaviti i u obliku prigovora 1.2.6. VRSTE PRAVA U SUBJEKTIVNOM SMISLU Apsolutna i relativna - apsolutna prava djeluju protiv svakoga (erga omnes) i svatko ih može povrijediti/nositelj ih protiv svakoga može ostvarivati (npr. pravo vlasništva i ostala stvarna prava, prava osobnosti) - relativna djeluju između točno određenih subjekata (inter partes) i samo ih oni mogu povrijediti (npr. obvezna prava – u odnosu zajma, samo zajmoprimac može povrijediti pravo zajmodavca ako na vrijeme ne vrati dug) Prenosiva i neprenosiva (strogo osobna) - prenosiva su subjektivna GP koja se mogu neograničeno prenositi s jednog subjekta na druge (velika većina) - neprenosiva prava ne mogu se prenositi dobrovoljnim sporazumom – usko su vezana za svog titulara (npr. pravo osobnosti, osobne služnosti kao što su pravo plodouživanja, uporabe, stanovanja,...) Glavna i sporedna (akcesorna) - sporedna su ona prava čiji nastanak/promjena/prestanak ovise o postojanju drugog subjektivnog GP, npr. kad zastari glavna tražbina, zastaruju i sporedne (založno pravo, pravo na kamate, ugovornu kaznu, troškove, plodove) Preobražajna (potestativna, pravna moć) - to je ovlaštenje pravnog subjekta da jednostranom izjavom volje zasnuje/promijeni/okonča GP odnos s drugim subjektom bez njegova pristanka (nastaje na osnovi ugovora ili zakona i uglavnom je vezano za prekluzivni rok) - vrste: o preobražajna prava nastanka GP odnosa (npr. prihvat ponude, pravo prvokupa, pravo nazadkupnje, okupacija) o preobražajna prava promjene GP odnosa (npr. pravo izbora kod alternativnih obveza, pravo izbora između raskida ugovora i sniženja cijene u slučaju materijalnih nedostataka kupljene stvari i sl.) o preobražajna prava prestanka GP odnosa (npr. opoziv punomoći, pravo pobijanja ugovora, otkaz ugovora) - iako u pravnoj znanosti prevladava mišljenje da su preobražajna prava subjektivna GP, neki smatraju da su ona samo srodna njima, jer ih ne prati zahtjev i nemaju objekta, pa ih svrstavaju u sekundarna subjektivna prava (nasuprot primarnim) - ipak, za njihovo svrstavanje u subjektivna prava presudno je što se sastoje u ovlaštenju koje pripada subjektu u građanskopravnom odnosu na osnovi zakona ili ugovora 2. GRAĐANSKOPRAVNI ODNOS 2.1. POJAM I NASTANAK GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSA čl. 15., zaštita prava Građanskopravni odnos je svaki društveni odnos uređen pravilima GP-a. (a GP uređuje one društvene odnose u koje pravni subjekti ulaze povodom stvari, činidaba, imovine i osobnih neimovinskih dobara) Društveni odnos postaje GP odnos kad ga GP prizna i uredi: o tako se pravnim subjektima pruža mogućnost prisilnog ostvarenja prava i obveza o pritom GP sadrži tek pretpostavke za prisilno ostvarenje, a detaljno ga uređuju pravila građanskog sudskog postupka) o pretvaranjem faktičnih društvenih odnosa u GP odnose omogućuje se privredno kretanje o društveni odnosi daju GP-u sadržaj, a GP daje tim odnosima pravnu karakteristiku Zaštita prava: o osoba koja smatra da je neko njezino pravo povrijeđeno, ovlaštena ga je štititi i ostvarivati putem suda, ako zakonom odlučivanje nije povjereno nekom drugom nadležnom tijelu o tko bi samovlasno pribavljao ili štitio neko svoje pravo ili pravo za koje smatra da mu pripada, prekoračivši time granice nužne obrane ili druge zakonom dopuštene samopomoći, odgovoran je za to 2.2. PRAVNE ČINJENICE 2.2.1. POJAM PRAVNIH ČINJENICA To su činjenice za koje pravo veže postanak, promjenu ili prestanak pravnog odnosa. (a time i postanak, promjenu uli prestanak subjektivnih građanskih prava) Moguće su 2 podjele pravnih činjenica: a) s obzirom na postanak – na prirodne događaje i ljudske radnje (dopuštene/nedopuštene) b) s obzirom na funkciju – na pretpostavke, pravne osnove, presumpcije/predmnijeve i fikcije 2.2.2. VRSTE PRAVNIH ČINJENICA 2.2.2.1. S obzirom na postanak Prirodni događaji - postaju pravne činjenice kad pravo za njih veže pravne učinke (to su npr. rođenje, smrt, protek vremena) - prirodni događaji za koje pravo veže pravne učinke nazivaju se i pravnim događajima Ljudske radnje - to su manifestacije ljudske volje za koje su vezani pravni učinci - dijele se na: a) dopuštene (pravne radnje/djelovanja) – najvažniji su pravni poslovi (stranačka očitovanja volje usmjerena na postizanje dopuštenih pravnih učinaka – postanka, promjene ili prestanka građanskopravnog odnosa) b) nedopuštene (građanski delikti) – to su protupravne radnje uz koju pravila građanskog prava i mimo volje štetnika vežu postanak odnosa odgovornosti za štetu 2.2.2.2. S obzirom na funkciju - za postanak, promjenu ili prestanak građanskopravnog odnosa u pravilu je potrebno više činjenica - skup svih činjenica koje su potrebne za nastanak nekog građanskopravnog odnosa naziva se činjenično stanje - činjenice koje su potrebne za postanak, promjenu ili prestanak građanskopravnog odnosa nemaju potpuno jednaku funkciju - one se mogu javiti kao pretpostavke, pravne osnove, presumpcije i fikcije - primjer potrebnog činjeničnog stanja za nastanak nasljednopravnog odnosa: 1) smrt ostavitelja (živu osobu ne možemo naslijediti) 2) postojanje imovine (ako je nema, nema se što naslijediti) 3) živi nasljednici u trenutku smrti ostavitelja 4) sposobnost nasljednika da naslijede 5) oporuka u korist određenog nasljednika ili nasljednik mora biti ostaviteljev krvni srodnik, bračni drug ili posvojenik 1. PRETPOSTAVKA To je pravna činjenica koja je doista kao činjenica nastala u stvarnosti, a potrebna je da bi nastao/promijenio se/prestao neki GP odnos (npr. ako netko doista umre, ta pravna činjenica je pretpostavka za otvaranje nasljedstva). o funkcija pretpostavke: povezuje stvarni društveno-gospodarski odnos i GP odnos u nerazlučivo jedinstvo o u običnom govoru – pretpostavka znači da nismo sigurni je li se nešto dogodilo (također, u običnom govoru za pretpostavku se koristi i izraz predmnjeva, što je pogrešno: kao pravna činjenica, pretpostavka mora postojati, a za predmnjevu se smatra da postoji); u pravnoj terminologiji – znači da je sigurno da se nešto dogodilo (i da se to može dokazati) 2. PRAVNA OSNOVA Prvo shvaćanje: Pravna osnova je ona bitna pretpostavka za koju se veže postanak, promjena ili prestanak subjektivnih GP. - to je središnja pravna činjenica oko koje se grupiraju ostale, pa ona daje i određuje karakter samog GP odnosa - ona uvijek prethodi pravnom odnosu, stoga subjekt pri dokazivanju svog subjektivnog građanskog prava mora dokazati postojanje pravne osnove kao činjenice iz koje on to svoje pravo izvodi - primjer: pravna osnova nasljeđivanja je činjenica iz koje nasljednik izvodi pravo na nasljeđivanje (to može biti činjenica da je postojala oporuka u njegovu korist ili činjenica da je on ostaviteljev bračni drug/krvni srodnik/usvojenik) Drugo shvaćanje: Pravna osnova je pravno pravilo/norma koja sadrži ovlaštenje/dužnost/odgovornost/zabranu nekog ponašanja. - ona logički i vremenski prethodi ostalim pretpostavkama - prema ovom shvaćanju, pravna osnova nije dio činjeničnog stanja (to su samo pretpostavka, presumpcija i fikcija) - dakle, da bi nastao građanskopravni odnos, moraju postojati pravna i činjenična osnova - pojam pravne osnove se pritom odnosi samo na konkretnu, pojedinačnu normu, a ne na cjelokupni pravni izvor - primjer: pravna osnova oporučnog nasljeđivanja je norma koja priznaje i dopušta oporučno nasljeđivanje, a pravna osnova odgovornosti za štetu norma koja nalaže dužnost naknade štete onom tko je nanese drugom 3. PRESUMPCIJA/PREDMNJEVA („smatra se“) To je pravna činjenica koja se smatra dokazanom dok se ne dokaže suprotno. Presumpcije omogućuju da građanskopravni odnos nastane iako za sve potrebne činjenice još nije sigurno jesu li se doista dogodile. (bez njih bi se moralo čekati na otklanjanje te nesigurnosti – npr. A napravi oporuku u kojoj imenuje sina svojim nasljednikom, a zatim nestane, pa se ne zna je li živ ili mrtav; pravo omogućuje sinu da naslijedi oca ustanovom proglašenja nestalih osoba umrlima; razumije se, ako se dokaže da je otac živ, on će opet dobiti svoju imovinu, jer se ne može otvoriti nasljeđivanje ako je on stvarno živ) U pandektarnom pravu postojale su 2 vrste presumpcija: pravna i faktična (sudac bi slobodnim logičkim zaključivanjem iz jedne općepoznate ili dokazane činjenice izvodio zaključak da je istinita i neka druga činjenica). Danas postoje: - oboriva/pravna predmnijeva (praesumptio iuris) o protiv nje je dopušten protudokaz o primjeri:  smatra se da je dijete rođeno živo, ne utvrdi li se suprotno  u dvojbi koja je od više osoba prije umrla, smatra se da su umrle istodobno, ne utvrdi li se da je jedna umrla prije druge - neoboriva/pravna i o pravu (praesumptio iuris et de iure) o protiv nje nije dopušten protudokaz (jer uvijek kad se treba dokazati postojanje nekog subjektivnog prava, uvijek se dokazuju samo činjenice iz kojih se to pravo izvodi – kod neoborive predmnjeve se ne radi samo o tome da se neka činjenica uzima kao dokazana, nego se uzima kao dokazano i samo pravo koje se iz te činjenice izvodi; zato u takvim točno određenim slučajevima pravo ne dopušta izvođenje protudokaza) o primjer: presumpcija da svi poznaju stanje u zemljišnim knjigama – makar je sigurno da neki čovjek nikad nije bio u zemljišnoknjižnom uredu (gruntovnici), ipak se smatra da mu je konkretno zemljišnoknjižno stanje poznato 4. FIKCIJA („uzima se“) To je pravna činjenica za koju se zna da se uopće nije dogodila ili da se nikad neće dogoditi, ali se uzima kao da se dogodila da bi mogao nastati, promijeniti se ili prestati neki GP odnos. - mogu se fingirati samo činjenice za koje to propis dopusti („uzima se“) - primjeri: o fikcija poznavanja objavljenih pravnih propisa o fikcija nasciturusa o fikcija ispunjenja i izjalovljenja uvjeta 2.3. SUBJEKTI GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSA 2.3.1. POJAM PRAVNOG SUBJEKTA čl. 16., pojam sudionika obveznih odnosa Pravni subjekt (osoba) je nositelj prava i obveza. (to može biti fizička/naravna i pravna/juristička osoba) ▪ Samo među pravnim subjektima može postojati pravni odnos (sudionici obveznih odnosa su fizičke i pravne osobe). Oni se mogu uključiti u GP odnos ako imaju 2 osnovna svojstva: pravnu i poslovnu sposobnost. (to su svojstva, a ne prava i obveze, pa ih se subjekti ne mogu odreći) ▪ Među pravnim subjektima i stvarima moguć je samo faktički odnos. 2.3.2. SVOJSTVA PRAVNOG SUBJEKTA 2.3.2.1. Pravna sposobnost čl. 17. st. 1., pravna sposobnost Pravna sposobnost je svojstvo biti nositeljem prava i obveza. To je osnovno svojstvo pravnog subjekta, no ono nije prirođeno čovjekovo svojstvo: ▪ Ono će postojati samo ako ga prizna pravni poredak (svaka fizička i pravna osoba sposobna je biti nositeljem prava i obveza). ▪ Priznavanje jednake pravne sposobnosti svakom čovjeku izraz je demokratskih shvaćanja u društvu. ▪ Kad bi se nekom oduzela pravna sposobnost, on bi prestao biti pravni subjekt:  fizička osoba bi postala stvar  pravna osoba bi prestala postojati (npr. administrativnim aktom kojim se zabranjuje neka organizacija) 2.3.2.2. Poslovna sposobnost čl. 18. st. 1., poslovna sposobnost Poslovna sposobnost je svojstvo stjecanja prava i obveza vlastitim očitovanjima svoje volje. (poslovno sposobna osoba može vlastitim očitovanjima volje stvarati pravne učinke) 2.3.2.3. Deliktna sposobnost Deliktna sposobnost je svojstvo biti odgovoran za svoja protupravna djelovanja. - za deliktnu sposobnost (ubrojivost, uračunljivost) potreban je određeni stupanj svijesti (mogućnost samoopredjeljenja), a za poslovnu sposobnost se traži pravno relevantna volja (tj. ona za koju pravo veže određene pravne posljedice) - zato i poslovno nesposobna osoba može biti deliktno sposobna (npr. teški alkoholičar može odgovarati za razbijanje prozora ako je u trijeznom stanju svjestan da to ne smije činiti) 2.3.3. FIZIČKA (NARAVNA) OSOBA 2.3.3.1. Pojam fizičke osobe Svaki živ čovjek je pravni subjekt i naziva se fizičkom (naravnom) osobom. To svojstvo mu priznaje naš pravni poredak. 2.3.3.2. Postanak i prestanak fizičke osobe čl. 17. st. 2. do 4., pravna sposobnost Postanak: - fizička osoba nastaje rođenjem, ako su ispunjeni ovi uvjeti: o da je porod završen o da dijete pokazuje znakove života (smatra se da je dijete rođeno živo, ne utvrdi li se suprotno) - pritom nije potrebno da dijete bude sposobno za život - dijete koje je rođeno živo stječe pravnu sposobnost rođenjem, a iznimno i prije rođenja: o uzima se da je začeto dijete rođeno, kadgod se radi o njegovim probicima, pod uvjetom da se rodi živo (nasciturus pro iam nato habetur quotiens de commodis eius agitur) o ovo pravilo primijenit će se ako fikcija ide u korist nasciturusa i ako se dijete doista rodi živo (ako dođe do pobačaja ili se dijete rodi mrtvo, otpadaju sve pravne posljedice fikcije jer pravni odnos ne nastaje) Prestanak: - fizička osoba prestaje postojati smrću – nastupa kad sa sigurnošću bude utvrđen prestanak rada mozga i srca (bitno zbog presađivanja organa – to područje je uređeno Zakonom o uzimanju i presađivanju dijelova ljudskog tijela u svrhu liječenja) - u vezi s prestankom fizičke osobe, važan je Zakon o proglašenju nestalih osoba umrlima i o dokazivanju smrti koji uređuje pretpostavke i postupak: ▪ proglašenja nestale osobe umrlom – ako se ne zna je li osoba živa ili mrtva, pravo se služi presumpcijom smrti ▪ dokazivanja smrti o razlikuje se od proglašenja nestale osobe umrlom – tu se zna da je neka osoba umrla, ali se ne zna kad točno je umrla (ustanovljenje dana smrti je važno za matične knjige i nasljedno pravo) o ako više osoba pogine u istoj prometnoj nesreći – u dvojbi koja je od više osoba prije umrla, smatra se da su umrle istodobno, ne utvrdi li se da je jedna umrla prije druge 2.3.3.3. Pravna, poslovna i deliktna sposobnost fizičke osobe čl. 18. st. 2. do 4., poslovna sposobnost Pravna sposobnost: Funkcija pravne sposobnosti je da se subjekti mogu uključiti u promet. Fizičke osobe pravnu sposobnost stječu rođenjem, a gube smrću. Svaka fizička osoba ima pravnu sposobnost i ona se nikome ne može oduzeti. Poslovna sposobnost: Funkcija poslovne sposobnosti je zaštita pravnih subjekata – raspolaganje pravima i obvezama se ne može u jednakoj mjeri dopustiti svakoj fizičkoj osobi (pravo mora voditi računa o razlici među ljudima s obzirom na dob i duševno stanje). Zato postoje 3 stupnja poslovne sposobnosti: 1) potpuna poslovna sposobnost o osoba s potpunom p.s. može sama sklapati sve pravne poslove (pritom se može poslužiti ugovornim zastupnikom) o poslovnu sposobnost fizička osoba stječe punoljetnošću, ako zakonom nije drukčije određeno o mogu ju steći i ranije: ako sklope brak ili postanu roditelji (uvjeti: 16 god i mentalna zrelost) 2) djelomična (ograničena) poslovna sposobnost o sklapa šepavi pravni posao (negotium claudicans) jer on vrijedi tek kad ga odobri zakonski zastupnik te osobe o osoba koja nije punoljetna može stvarati samo pravne učinke određene zakonom o prema ObZ, ograničenu poslovnu sposobnost imaju:  osobe koje su nakon punoljetnosti djelomično lišene poslovne sposobnosti  maloljetnici koji se zaposle (uvjeti: 15 godina i suglasnost roditelja) mogu upravljati zarađenom imovinom, a dužni su tek doprinositi za svoje uzdržavanje 3) potpuna poslovna nesposobnost o poslovno nesposobna osoba ne može sklapati pravne poslove o prema ObZ-u, to su maloljetnici i punoljetne osobe potpuno lišene PS (zbog duševne bolesti, mentalnog oštećenja, ovisnosti, senilnosti i sl. ako zbog toga ne mogu brinuti o sebi ili ugrožavaju druge osobe) o umjesto osobe koja nema poslovnu sposobnost očitovat će svoju volju njen zakonski zastupnik ili skrbnik Deliktna sposobnost: ▪ do 7. godine fizička osoba ne može imati deliktnu sposobnost ▪ od 7. do 14. godine fizička osoba može imati deliktnu sposobnost samo ako je bila sposobna za rasuđivanje u trenutku počinjenja građanskog delikta (presumira se da je deliktno nesposoban – suprotno treba dokazati) ▪ od 14. godine svaka fizička osoba stječe deliktnu sposobnost (ako je duševno zdrava, što se predmnijeva) 2.3.4. PRAVNA (JURISTIČKA) OSOBA 2.3.4.1. Pojam pravne osobe Pravna osoba (juristička, moralna) je društvena tvorevina kojoj je pravni poredak priznao pravnu sposobnost. Ona je potrebna jer nekad u društvu treba postići takve ciljeve koje čovjek pojedinac ne može postići sam, jer njihovo ostvarenje nadilazi fizičku i imovinsku snagu pojedinca, ili jer je za ostvarenje potrebno vremensko razdoblje koje prelazi vijek ljudskog života. povijesni korijeni pravne konstrukcije pravne osobe, 39. str. teorije o pravnoj osobi, 41. str. 2.3.4.2. Postanak i prestanak pravne osobe Postanak: Za postanak pravne osobe potrebne su 3 kumulativne pretpostavke: 1) čvrsta i stalna organizacija društvene tvorevine 2) zasebna imovina društvene tvorevine 3) priznata pravna osobnost – moguća su 3 sustava priznavanja: → sustav slobodnog udruživanja – pravna osoba nastaje organiziranjem/konstituiranjem (što se vidi iz njenog statuta ili ugovora); ona mora podnijeti prijavu nadležnom državnom tijelu, ali prijava nema konstitutivan karakter → sustav normativnog akta – pravna osoba nastaje izravno propisom (za točno određenu pravnu osobu) ili registracijom (propisane su tek opće pretpostavke/uvjeti da bi neka društvena tvorevina postala pravna osoba) → sustav koncesije – pravna osoba nastaje posebnim aktom koje državno tijelo daje po diskrecijskoj ocjeni U RH su prihvaćene različite varijante sustava normativnog akta – primjenjuje se za stjecanje pravne sposobnosti gospodarskih subjekata (trgovačka društva, političke stranke, udruge građana) – oni ju stječu upisom u sudski registar/registar tijela državne uprave. Država je pravna osoba samim svojim postojanjem, a jedinice lokalne samouprave stječu pravnu osobnost izravno propisom. Prestanak: 1) propisom ili aktom državne vlasti (zabranom) 2) ostvarenjem cilja zbog kojeg je osnovana 3) smanjenjem broja članova ispod broja određenog statutom/ugovorom (obično se traže bar 3 člana – tres faciunt collegium) 4) odlukom svojih članova 5) nestankom imovine 6) stečajem (na dan upisa rješenja o zaključenju stečajnog postupka u sudski registar) Imovinskopravni odnosi pravne osobe rješavaju se u postupku likvidacije. Nakon okončanja likvidacije, pravna osoba se briše iz registra u koji je upisana. 2.3.4.3. Pravna, poslovna i deliktna sposobnost pravne osobe čl. 13., postupanje u skladu sa statutom, društvenim ugovorom odnosno pravilima čl. 17. st. 5., pravna sposobnost čl. 18. st. 5. i 6., poslovna sposobnost Pravna sposobnost: Pravna osoba stječe pravnu sposobnost danom svojeg nastanka koji se utvrđuje posebnim propisima. Pravna sposobnost pravnih osoba je posebna – pravna osoba djeluje u okviru onoga što joj je određeno kao cilj. (fizičke osobe imaju opću pravnu sposobnost – dopušteno im je činiti sve što nije zabranjeno) Pravna sposobnost pravne osobe određuje se statutom pravne osobe – on je izraz njene tzv. statičke volje: o donosi ga sama pravna osoba u obliku pravnog propisa (nekad ima i zakonsku snagu) o sadržaj: karakteristike, cilj i djelatnost pravne osobe, unutarnja organizacija, sredstva i članska prava … o pravne osobe u zasnivanju obveznog odnosa postupaju u skladu sa svojim statutom/društvenim ugovorom/pravilima o ali ugovor koji je sklopljen ili druga pravna radnja koja je poduzeta suprotno njima ostaje na snazi, osim ako je za to druga strana znala ili je zakonom drukčije određeno Poslovna sposobnost: Pravna osoba stječe poslovnu sposobnost danom nastanka, ako zakonom nije drukčije određeno. Ona se izražava preko tijela pravne osobe: o tijela pravne osobe izražavaju njenu tzv. dinamičku volju – ona moraju biti predviđena statutom pravne osobe o tijelo/organ pravne osobe – fizička osoba ili skup fizičkih osoba preko kojih pravna osoba izražava svoju volju o tijelo pravne osobe mora raditi u okvirima statuta/ugovora/pravila da bi se njegova radnja smatrala radnjom pravne osobe (radnja tijela razlikuje se od radnje zastupnika pravne osobe – radnja zastupnika je njegova vlastita radnja koju on poduzima u ime i za račun zastupane pravne osobe, a radnja tijela je radnja same pravne osobe) o za pravnu osobu volju očituju njezina tijela u pravnim poslovima i postupcima koje poduzimaju u tom svojstvu o u sumnji je li osoba postupala u svojstvu tijela pravne osobe, smatrat će se da jest, ako treći nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ta osoba postupa u tom svojstvu Deliktna sposobnost: ▪ Kao i fizička osoba, i pravna osoba može počiniti štetnu radnju za koju će odgovarati po pravilima odgovornosti za štetu. ▪ Ako se za odgovornost traži krivnja, krivnja pravne osobe će se prosuđivati i određivati po krivnji njezina tijela, koje može biti fizička osoba (tad se za krivnju traži ubrojivost) ili kolektiv (postoje posebna pravila odg. pravne osobe za kolektivno tijelo). 2.3.4.4. Vrste pravnih osoba Osnovne 4 vrste pravnih osoba: a) pravne osobe javnog prava – to su one koje su osnovane od strane države, imaju javna ovlaštenja, ostvaruju javne ciljeve i interese, a financiraju se iz državnog proračuna (npr. država, jedinice lokalne uprave i samouprave, javna poduzeća) b) pravne osobe privatnog prava – koje slijede privatne ciljeve i interese (npr. trgovačka društva, udruge građana) c) korporacija (skup osoba) o to je organizirana zajednica osoba koja predstavlja samostalni pravni subjekt o njena pravna sposobnost nije zbroj pravnih sposobnosti članova, niti se njen identitet mijenja promjenom članova o nužno mora imati svoje članstvo (npr. dionička društva) d) zaklada (imovinska masa) o to je imovinska masa namijenjena određenoj svrsi, a kojoj je priznata pravna sposobnost o osniva se aktom državne vlasti ili pravnim poslom fizičke/pravne osobe o opisan oblik je samostalna zaklada – postoji i nesamostalna zaklada (nalog oporučitelja kojim se imovina ostavlja već postojećoj pravnoj osobi da je koristi za ostvarenje neke dopuštene svrhe, npr. za zbrinjavanje siročadi) o osnivanje, ustrojstvo, djelatnost, nadzor i prestanak zaklada uređuje Zakon o zakladama i fundacijama o fundacije – razlikuju se od zaklada samo po trajanju (osnivaju se na najviše 5 godina) o prihodi zaklade mogu biti namijenjeni krugu fizičkih osoba, npr. iz prihoda stipendijalnih zaklada mogu se davati stipendije studentima (američka sveučilišta su vrlo često pravne osobe tipa zaklade) Vrste pravnih osoba po našem pravu: Do 1971. (koncept društvenog vlasništva) Postoje 3 kriterija podjele pravnih osoba: 1) klasični kriterij – podjela pravnih osoba prema konstrukciji (korporacija/zaklada) – neprikladan 2) teleološki kriterij (kriterij cilja) – kojima je cilj izgradnja socijalističkih društvenih odnosa ili nešto drugo – neprikladan 3) kriterij baze/supstrata  sadrži 2 elementa: personalni (radni kolektiv) i materijalni (ekonomska dobra)  ovisno o kombinaciji elemenata i pravnoj naravi materijalnog elementa, razlikuju se: a) društvene pravne osobe – one čija su ekonomska dobra isključivo u društvenom vlasništvu (država, političko-teritorijalne jedinice, radne organizacije kao ustanove/poduzeća); imaju pravo korištenja i raspolaganja, ali ne i vlasništva b) građanske pravne osobe – čija su ekonomska dobra u građanskom (privatnom) vlasništvu (npr. vjerske organizacije, zaklade, udruženja građana); u pravilu se nisu mogle baviti privredom jer bi ta djelatnost na određenoj granici automatski pretvorila njihovu imovinu u društvenu Od 1971. do 1988. (koncept tzv. udruženog rada) Normativna osnova: ustavni amandmani 1971., Ustav SFRJ 1974., Zakon o udruženom radu 1976. Društvena pravna osoba – društvena tvorevina koja ciljeve ostvaruje angažiranjem sredstava u društvenom vlasništvu. Vrste: a) organizacije udruženog rada (osnovne, radne, složene – osnovne se udružuju u radne, a radne u složene) b) samoupravne interesne jedinice c) društveno-političke zajednice d) društvene organizacije Od 1988. Normativne osnove: ustavni amandmani 1988., Zakon o poduzećima (1988., preuzet u RH 1991.) i Zakon o trgovačkim društvima Zakon o poduzećima: - poduzeće je temeljni oblik pravne osobe (a ne više osnovna organizacija udruženog rada) – to je pravna osoba koja obavlja privrednu djelatnost (proizvodnja robe, promet robe, pružanje usluga na tržištu) radi stjecanja dobiti - u supstratu svakog poduzeća nalazi se imovina, bez obzira na to o kojem se tipu poduzeća radi - postoje 4 tipa poduzeća – ona mogu biti osnovana kao dioničko društvo s ograničenom odgovornošću, kao komanditna društva (osim društvenog poduzeća) i kao javna poduzeća (osim zadružnog poduzeća) o društveno (posluje sredstvima u društvenom vlasništvu) o privatno (posluje sredstvima u privatnom vlasništvu) o zadružno (posluje sredstvima u zadružnom vlasništvu) o mješovito (posluje sredstvima u društvenom, privatnom i zadružnom vlasništvu) Zakon o trgovačkim društvima - navodi 5 temeljnih oblika pravnih osoba u gospodarstvu: o javno trgovačko društvo o komanditno društvo o dioničko društvo (d.d.) o društvo s ograničenom odgovornošću (d.o.o.) o gospodarsko interesno udruženje - izučavanjem trgovačkih društava bavi se pravo društava - izvan gospodarstva, najčešća vrsta pravne osobe je ustanova (na području odgoja, obrazovanja, znanosti, športa, kulture...) - u ostvarivanju ustavnog prava na slobodno udruživanje i zaštitu svojih interesa, građani mogu osnivati političke stranke, sindikate, vjerske zajednice i različite udruge kao oblike pravnih osoba - udruga – oblik dobrovoljnog udruživanja fizičkih i pravnih osoba radi zaštite i promicanja zajedničkih ekoloških, gospodarskih, humanitarnih, informacijskih, kulturnih, etničkih i nacionalnih, prosvjetnih, socijalnih, strukovnih, športskih, tehničkih, zdravstvenih, znanstvenih i dr. interesa, ciljeva i uvjerenja, ali bez namjere stjecanja dobiti (Zakon o udrugama) S ukidanjem društvenog vlasništva i transformacijom gospodarskih subjekata prema ZTD nestaje pojam društvene pravne osobe, a s njime i dioba pravnih osoba na društvene i građanske. Vrste pravnih osoba u RH danas: a) pravne osobe javnog prava (država, županija/grad/općina, javne ustanove, crkva) b) pravne osobe privatnog prava (trgovačka društva, privatne ustanove, razne udruge) c) korporacije i zaklade/fundacije 2.4. OBJEKTI GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSA 2.4.1. UVOD Objekt građanskopravnog odnosa mogu biti: 1) stvari 2) činidbe → davanja (stvari) → činjenja → nečinjenja/propuštanja → trpljenja 3) imovina 4) osobna neimovinska dobra 2.4.2. STVARI 2.4.2.1. Pojam stvari Teorijski: Definicija stvari u pravnoj teoriji GP: prostorno ograničen materijalni dio prirode koji se može primijetiti osjetilima i koji postoji u sadašnjosti ili postoje pretpostavke da će postojati u budućnosti Definicija stvari u prirodnim znanostima – šira, jer obuhvaća i prostorno neograničene stvari (otvoreno more, slobodnu atmosferu..) Te stvari ne mogu biti objekt GP odnosa, ali mogu biti i jesu objekti prava (npr. međunarodnog prava). Zakonski (Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima): Prihvaća diobu stvari na tjelesne i netjelesne: Tjelesne stvari: stvari su tjelesni dijelovi prirode, različiti od ljudi, koji služe ljudima na uporabu Netjelesne stvari: stvari su i sve drugo što je s njim zakonom izjednačeno o pojam netjelesnih stvari obuhvaća vrste prava (svih osim prava vlasništva) ili bilo što drugo o one se smatraju pokretninama, a iznimno i nekretninama (ako su spojene s vlasništvom na nepokretnoj stvari, ako su teret nepokretnih stvari ili ako su zakonom proglašene nekretninom) Prirodne sile: - spadaju u stvari ako su podložne ljudskoj vlasti - ako nisu podložne ljudskoj vlasti (npr. sunčeva toplina), ne spadaju u stvari Čovjek: - trupla ne spadaju u stvari (s truplima se pritom postupa prema načelu pijeteta, a ne po načelu utiliteta, kao sa stvarima) - dijelovi ljudskog tijela nisu stvar, osim ako su odvojeni od tijela za života čovjeka uz njegov pristanak (npr. odrezana kosa) - proteze nisu stvar ako su čvrsto i trajno spojene s tijelom (npr. most u zubima), a ako se skidaju, jesu (npr. naočale) 2.4.2.2. Dioba stvari Dioba stvari može biti: a) opća (klasična) – vrijedi jednako za sve pravne poretke  kriterij prometnosti (stvari u prometu, stvari ograničene u prometu, stvari izvan prometa)  kriterij prirodnih svojstava (pokretne i nepokretne, zamjenjive i nezamjenjive, potrošne i nepotrošne, djeljive i nedjeljive)  kriterij odnosa pojedinih stvari (jednostavne stvari, sastavljene stvari, pripadak, plodovi, ukupnost stvari)  kriterij procjenjivosti (procjenjive i neprocjenjive) b) posebna – vrijedi samo u pojedinim pravnim porecima 1. KRITERIJ PROMETNOSTI Prometnost (prometna sposobnost) je svojstvo stvari da budu objektom subjektivnih prava i pravnih poslova. To je kombinacija prirodnih i pravnih kvaliteta stvari sklona promjenama (tj. ovisi o socijalno-gospodarskim i političkim faktorima). S obzirom na prometnost, razlikuju se: 1) stvari u prometu (res in commercio) o imaju prometnu sposobnost, pa se na njima neograničeno mogu stjecati imovinska prava o to mogu biti i pokretnine i nekretnine (za razliku od robe – pokretne stvari s uporabnom vrijednosti) 2) stvari ograničene u prometu o neke stvari zbog različitih socijalnih, gospodarskih, zdravstvenih ili političkih razloga imaju ograničenu prometnu sposobnost (npr. lijekovi, opojne droge, oružje) o za njih je predviđen poseban pravni režim (donose se razne restrikcije, odobrenja, evidencije) o ograničena mogućnost promjene vlasničkog režima u SFRJ, 74. str. 3) stvari izvan prometa (res extra commercium) o nemaju prometnu sposobnost – ne mogu biti objektom imovinskih prava/pravnih poslova o to su opća dobra– stvari na uporabi svih o kojima bine, njima upravlja i za njih snosi odgovornost RH (zrak, morska obala, javni putovi, parkovi) o ako bi građevine bile izgrađene na općem dobru temeljem koncesije – smatrat će se zasebnom stvari, a ne dijelom općeg dobra, dok traje koncesija 2. KRITERIJ PRIRODNIH SVOJSTAVA a) pokretne i nepokretne stvari (res mobiles/res immobiles) Pokretne stvari – one koje mogu mijenjati položaj u prostoru, a da se pritom ne uništi njihova bit/ne promijeni njihova struktura. Nepokretne stvari – ne mogu. Kriteriji razlikovanja pokretnih i nepokretnih stvari: 1) kriterij prirodne kakvoće – po ovom kriteriju nekretninama se smatraju:  zemljišna čestica (ako ih je više upisano u isti zemljišnoknjižni uložak – predstavljaju 1 nekretninu)  sve što je s njom organski spojeno dok se ne odvoji od zemljišta (trava, drveće, plodovi)  sve što je s njom mehanički trajno spojeno (zgrade, bunari, bazeni, podrumi) ili nadograđeno na nekretninu (npr. strojevi, antene) – osim ako je pravno odvojeno tuđim stvarnim pravom koje ovlašćuje svog nositelja da na tuđem zemljištu ima zgradu ili drugu građevinu u svom vlasništvu (npr. pravom građenja) U nekim slučajevima potrebno je da se pojam nekretnine proširi i na stvari koje su po svojoj pravoj prirodi pokretne. Stoga se kriterij prirodne kakvoće dopunjava kriterijem pertinencije i kriterijem posebnih ciljeva. 2) kriterij pertinencije o nekretninama se smatraju i stvari koje su po svojim fizičkim svojstvima pokretne (npr. strojevi i stoka namijenjena poljoprivrednoj proizvodnji na poljoprivrednom dobru, uređaji koji služe svrsi zgrade namijenjene proizvodnji ili obrtnoj djelatnosti) o naime, pertinencija je pripadak druge stvari – ako je pertinencija pokretna stvar, ona se po namjeni smatra nekretninom ako trajno služi gospodarskim svrhama nekretnine (pertinencija = nekretnina po namjeni) 3) kriterij posebnih ciljeva – nekretninama se smatraju i pokretne stvari koje su zakonom određene kao nekretnine (npr. kod nas su to prije bili pomorski brodovi) Ako unatoč primjeni tih kriterija ostane sumnja je li neka stvar pokretnina ili nekretnina, ona se smatra pokretninom (ZV). Trostruka važnost diobe: 1) različiti pravni režimi stjecanja pravnih osnova (samo se nekretnine i stvarna prava na njima upisuju u zemljišnu knjigu) 2) različit propisani oblik za ugovore (pisani za nekretnine) 3) o razlici se vodi računa u sudskom i ovršnom postupku b) zamjenjive i nezamjenjive stvari (res fungibiles/res non fungibiles) Zamjenjive stvari (generične) – koje se u prometu određuju po vrsti, rodu, broju, mjeri (res quae pondere, numero, mensura constant), tj. kod kojih je bitna jedino količina, jer je razlikovanje pojedinih stvari unutar vrste bespredmetno (npr. žito, novac) Nezamjenjive stvari (species) – koje u prometu dolaze kao strogo određena pojedinost (npr. modna kreacija) Kriterij razlikovanja: Objektivni kriterij prirodne kakvoće, ali se uzima u obzir i volja subjekata. Važnost diobe: Dolazi do izražaja u obveznom pravu, osobito kod propasti stvari:  ako propadne genus, obveza se ne gasi (genus non perit) – iznimno se gasi ako su objekt činidbe generične stvari koje se imaju uzeti iz određene mase tih stvari, pa cijela masa propadne  ako propadne species: o kad do propasti dođe bez krivnje dužnika, obveza se gasi o kad do propasti dođe krivnjom dužnika, nastaje odnos odgovornosti za štetu c) potrošne i nepotrošne stvari (res consumptibiles/res non consumptibiles) Potrošne stvari – jednokratnom upotrebom se unište ili im se vidljivo smanji supstancija Nepotrošne stvari – mogu se višekratno upotrebljavati a da im se ne uništi/ne smanji supstancija Kriterij razlikovanja: Objektivan, ali uzima se u obzir i volja subjekata (mogu tretirati potrošnu stvar kao nepotrošnu). Važnost diobe: Dolazi do izražaja kod instituta kojima se omogućuje uporaba ili korištenje tuđih stvari uz obvezu vraćanja iste stvari (npr. na posudbu se u pravilu mogu dati samo nepotrošne stvari). Potrošnost i zamjenjivost: Nisu identične – potrošne stvari mogu biti nezamjenjive (npr. rođendanska torta), a zamjenjive stvari mogu biti nepotrošne (npr. igle). d) djeljive i nedjeljive stvari (res divisibiles/res non divisibiles) Djeljive stvari – one koje se mogu rastaviti na više dijelova, a da im se ne uništi prvobitna bit/nerazmjerno umanji vrijednost (dijelovi i cijela stvar moraju imati istu uporabnu vrijednost, npr. ploča čokolade) Nedjeljive stvari – ne mogu se podijeliti a da im se ne uništi bit/ne umanji vrijednost (npr. dijamant, živa životinja) + stvari koje je zakonom zabranjeno dijeliti, iako su inače djeljive Važnost diobe:  u stvarnom pravu – kod diobe suvlasništva  u obveznom pravu – kod tzv. nerazdjeljivih obveza (kad je objekt činidbe nedjeljiva stvar) Načini diobe stvari: 1) fizička dioba – stvar se mehanički dijeli (npr. kolut sira); uglavnom se koristi kod pokretnih stvari 2) civilna dioba (po vrijednosti) – sastoji se u prodaji stvari i podjeli cijene; uglavnom se koristi kad je potrebno podijeliti nedjeljivu stvar, a nije moguća ni fizička ni geometrijska dioba (npr. živu životinju) 3) idealna (zamišljena) dioba – moguća je na svakoj stvari, a određuje se u obliku razmjera prema cjelini (npr. razlomkom); prema ZV, idealni dio je odvojiv dio stvari, pa može biti samostalni objekt imovinskog prava (npr. suvlasništva) 4) geometrijska dioba o zemljišta se mogu ravnim crtama po njihovoj površini podijeliti na više čestica (parcela) o zgrade se mogu podijeliti okomito i vodoravno – međutim, u pravnim sustavima koji se temelje na načelu superficies cedit solo (takav je i naš) dopuštena je samo okomita podjela o u takvim pravnim sustavima je uspostavljeno načelo jedinstvenosti nekretnine, pa zemljište i sve što je s njim spojeno čine jednu cjelinu – pravno odvajanje je moguće ako je provedeno po načelima stvarnopravnog uređivanja i upisano u zemljišnu knjigu 3. KRITERIJ ODNOSA MEĐU POJEDINIM STVARIMA a) jednostavne stvari To su stvari koje po shvaćanju u običnom životu i prometu čine jedinstvo. - to jedinstvo može biti prirodno (npr. kamen) ili rezultat ljudskog rada (npr. tkanina) - dijelovi jednostavne stvari nemaju zasebnu pravnu sudbinu jer su izgubili samostalnost i fizičku opstojnost (npr. živ trkaći konj – ne može jedna osoba biti vlasnik nogu, a druga vlasnik tijela) b) sastavljene stvari (universitas rerum cohaerentium) Nastaju spajanjem jednostavnih stvari u novu cjelinu, ali tako da upotrijebljeni dijelovi ne gube svoju dosadašnju fizičku opstojnost. (npr. zgrada, automobil) Postoje 2 kategorije samostalnih stvari: ▪ s nesamostalnim dijelovima ▪ sa samostalnim dijelovima Sastavljene stvari s nesamostalnim dijelovima: ovdje sastavni dijelovi zadržavaju fizičku opstojnost, ali gube svoju raniju samostalnost - posljedica toga je da se ne mogu odvojiti, a da se pritom ne uništi on sam ili cijela stvar - ZV naziva taj dio bitnim dijelom – na njemu nisu moguća posebna im. prava (npr. željezna šipka u betonskom stupu) - razlika između jednostavne stvari i sastavljene stvari s nesamostalnim dijelovima: o rastavljanjem jednostavne stvari dobivamo dijelove iste vrste (npr. tkanina – dijelovi tkanine) o rastavljanjem sastavljene stvari s nesamostalnim dijelovima dobivamo dijelove različite vrste (npr. zgrada – šipke, cigle, grede) Sastavljene stvari sa samostalnim dijelovima: - ovdje sastavni dijelovi zadržavaju fizičku opstojnost i stanovitu samostalnost (npr. brilijant u prstenu, kotač u automobilu) - ZV naziva takav dio odvojivim – na njemu su moguća zasebna prava koja nisu identična s pravom na cijeloj stvari (npr. ako A posudi B-u svoj kotač, A ostaje vlasnik, a B stječe pravo uporabe kotača na svom automobilu) - ako na odvojivom dijelu postoji pravo u korist trećeg, ono će prestati u slučaju otuđenja cijele stvari samo ako je stjecatelj bio u dobroj vjeri (ZV – smatra se da na odvojivim dijelovima postoje ista prava kao i na cijeloj stvari) - prema ZV, predmnijeva se da na odvojivim dijelovima postoje ista prava kao na cijeloj stvari (suprotno se treba dokazati) c) pripadak (pertinencija, pobočna stvar) To je sporedna stvar određena da trajno služi gospodarskim svrhama glavne stvari, a da pritom ne postaje njen sastavni dio. - prema ZV, to je pokretna stvar koju je njen vlasnik namijenio da kao sporedna stvar trajno služi svrsi glavne, a stoji u takvom prostornom odnosu koji odgovara toj namjeni (npr. strojevi, stoka, gnojivo koje služe poljoprivrednom dobru) - pritom pripadak mogu imati i pokretnine (npr. brava i ključ) i nekretnine (npr. bunar i vjedro) Dvostruka podređenost pripatka glavnoj stvari: 1) gospodarska – glavna stvar određuje gospodarsku svrhu cjeline 2) pravna – pripadak slijedi pravnu sudbinu glavne stvari (accesorium sequitur principale), što znači da pravni poslovi o glavnoj stvari zahvaćaju i pripadak (osim ako se to izrijekom ne isključi) Razlika između pripatka i odvojivog dijela: a) pripadak pretpostavlja postojanje gotove glavne stvari (npr. etui i naočale – one su i bez njega gotova stvar), a glavna stvar bez odvojivog dijela nije gotova (npr. auto bez kotača) b) za postojanje pripatka nije potrebna fizička veza s glavnom stvari, a odvojivi dio i glavna stvar su redovito u fizičkoj vezi Glavne karakteristike pripatka: 1) to je samostalna, ali sporedna pokretna stvar 2) trajno služi svrsi glavne stvari (npr. ključ i brava, ne i knjiga i nož kojim je ona razrezana) 3) njegov nastanak/prestanak ovisi o volji vlasnika – vlasnik odlučuje o pretvaranju samostalne stvari u pripadak; pritom mora ispuniti 2 uvjeta (biti vlasnik obje stvari + da se stvar i inače u prometu smatra pripatkom; tako se sprječavaju tzv. samovoljni pripatci, npr. kišobran kao pripadak ormara) Pripadnost stvari - širi pojam od pripatka (poznaje ga ZV), koji obuhvaća: svaki dio stvari, sve što se s njom razmjerno trajno spoji (njen prirast), njene plodove dok se od nje ne odvoje, njen pripadak i prava koja postoje u korist neke nekretnine - može biti samostalan objekt GP odnosa samo ako to zakon odredi d) plodovi (fructus) To su proizvodi i prinosi koji neposredno/posredno nastaju od stvari ili prava. - javljaju se redovito i periodički, te pritom ne umanjuju samo plodonosnu stvar - ZV razlikuje: plodove stvari – proizvodi koje ona daje s obzirom na svoju namjenu i plodove prava – prinosi koje ono daje s obzirom na svoju prirodu (npr. pravo plodouživanja) Podjela plodova prema načinu postanka: 1) prirodni – tu spadaju: o organski proizvodi stvari koje ona daje bez umanjenja supstancije i bez sudjelovanja ljudskog rada (npr. divlje voće je plod drveta, a neposijana trava plod zemlje) o s pravnog gledišta, tu spadaju i proizvodi stvari za koje ona pruža samo mogućnost dobivanja i korištenja, iako se njima smanjuje supstancija stvari (npr. pijesak) 2) industrijski – stvar ih daje uz sudjelovanje ljudskog rada i prirode (npr. kod plemenite voćke) 3) civilni (fructus civiles) – plodovi/prinosi koje dobivamo od stvari posredstvom pravnog dobra (npr. kamate, zakupnina); mogu biti dospjeli (tad ovlaštenik može zatražiti njihovo izručenje od dužnika) i nedospjeli Vrste prirodnih i industrijskih plodova  viseći (pendentes) – još neodvojeni plodovi koje čine sastavni dio stvari, spadaju u pripadnost (npr. jabuke na stablu)  odvojeni (separati) i ubrani (percepti) – odvojeni plodovi su postali samostalne stvari  potrošeni (consumpti), nepotrošeni (non consumpti) i zanemareni (percipiendi) o zanemareni su plodovi koje je trebalo ubrati o razlikovanje je bitno kad posjednik plodonosne stvari mora vratiti stvar vlasniku – tada opseg vraćanja ovisi o tome je li posjednik bio pošten/nepošten Stjecanje vlasništva na plodovima:  ako se radi o prirodnim i industrijskim plodovima – separacijom (to pravo imaju vlasnik, pošteni posjednik, uzufruktuar, zakupac u neposrednom posjedu stvari), a iznimno i percepcijom (npr. otac ostavi jednom sinu voćnjak, a drugom pravo da svake jeseni uzme 200 kg jabuka; drugi sin ima tzv. uzus; mora ubrati jabuke da bi postao vlasnik)  ako se radi o civilnim plodovima – dospjelošću i percepcijom Korist - širi pojam od pripatka (poznaje ga ZV) – obuhvaća plodove i druge koristi od stvari/prava - koristi pripadaju onom kome pripada stvar/pravo (osim ako ne pripadaju drugom na posebnom pravnom temelju, npr. zakupcu, plodouživatelju – pritom postojanje tog pravnog temelja dokazuje onaj koji se na njega poziva) e) ukupnost stvari / skupna stvar (universitas rerum distantium) To je zbroj fizički samostalnih i međusobno koordiniranih stvari koje su ujedinjene zajedničkom gospodarskom svrhom, a u prometu se javljaju pod zajedničkim nazivom (npr. stado ovaca, biblioteka). Ukupnost stvari nije objekt pravnog odnosa (to prema ZV mogu biti samo pojedinačno određene stvari), nego služi kao skraćenica koja omogućuje da više stvari istodobno pod zajedničkim nazivom kola u prometu (iznimka: tzv. lebdeće založno pravo). Komplementarne stvari - to je skup fizički samostalnih stvari koje predstavljaju takvu cjelinu kod koje pomanjkanje jedne stvari onemogućuje pravilnu uporabu cjeline (npr. šah, karte) - taj pojam je važan kod obveza upravljenih na predaju stvari  npr. prodavatelj isporuči biblioteku od 100 umjesto 200 knjiga – to je manjkavo ispunjena obveza  npr. prodavatelj isporuči 10 lijevih cipela umjesto 5 pari cipela – obveza uopće nije ispunjena Universitas iuris: To je skup stvari i prava koje čine cjelinu i mogu se pojaviti kao objekt GP odnosa (npr. ostavina, poduzeće). 4. KRITERIJ PROCJENJIVOSTI Za GP nije značajno svojstvo novca kao stvari (potrošnost, pokretnost, zamjenjivost), nego funkcije novca: → kao mjerila vrijednosti – novac omogućuje da se objekti GP odnosa izraze u svom novčanom ekvivalentu → kao mjerila cijene – cijena je vrijednost stvari izražena u novčanom obliku U GP se razlikuju 3 vrste cijene (razlikovanje važno kod odgovornosti za štetu): 1) redovita (pretium ordinarium) – tržišna cijena koja se procjenjuje po objektivnom, prometnom kriteriju 2) izvanredna (pretium extraordinarium) – kriterij procjenjivanja je objektivan, ali se uzimaju u obzir i posebne okolnosti (veza između korisnika i stvari, te između stvari i neke druge stvari) 3) afekcijska (pretium affectionis) – kriterij procjenjivanja je potpuno subjektivan (bitna je samo veza između korisnika i stvari) primjer s trilogijom, 89. str. Procjenjivost: - mogućnost da se stvari svedu na njihov novčani ekvivalent – nastaje kao pravni izraz robno-novčanih odnosa - važna je za diobu suvlasništva, naknadu štete, utvrđivanje vrijednosti stvari u imovinskoj masi pravne osobe - s obzirom na kriterij procjenjivosti, stvari mogu biti: a) procjenjive – one koje se mogu svesti na novčani ekvivalent b) neprocjenjive – koje se ne mogu svesti na novčani ekvivalent (npr. pramen kose, gruda zemlje) 2.4.3. ČINIDBE 2.4.3.1. Pojam činidbe Činidba je svaka pozitivna/negativna ljudska radnja koju je dužnik temeljem obveznog odnosa dužan izvršiti vjerovniku. - činidba je objekt građanskopravnih (i to obveznopravnih) odnosa (povijesno, javlja se kasnije od stvari) - obveznopravni odnos ne dovodi odmah i do stvarnopravnog učinka – on je odgođen u budućnost (npr. kad netko kupi nekretninu, nije odmah postao i njezin vlasnik, nego ima obveznopravni zahtjev prema prodavatelju da mu ispuni činidbu, tj. da mu preda nekretninu u posjed, a to se u pravilu ne događa u trenutku sklapanja ugovora) 2.4.3.2. Nužne karakteristike činidbe čl. 269. st. 2., kakva mora biti činidba čl. 271., kad je činidba nedopuštena čl. 272., kad je činidba odrediva Činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. 1. činidba mora biti ljudska radnja  nema činidbe ako se radi o elementarnoj sili, životinji ili automatu  pokret automata smatrat će se radnjom njegova vlasnika, odnosno osobe koja njime upravlja 2. činidba mora imati imovinski karakter  bit će takva kad se njen ispunjenje očituje u promjeni imovinske mase jedne ili obiju strana  ta promjena može biti: o izravna – kad radnja dužnika izravno mijenja imovinsku masu vjerovnika (npr. obveza na predaju stvari) o neizravna – kad činidba služi za zadovoljenje potrebe (npr. kulturne – ako HNK pokloni 3 karte studentima PF, ta obveza se odnosi na imovinsku činidbu, jer bi bez nje studenti morali sami platiti ulaznice)  imovinskog karaktera su i činidbe koje kao objekt obveznog odnosa ne izazivaju izravno promjene imovine, ali se sama obveza zbog povrede pretvara u odgovornost za štetu (npr. A svira klavir iako se obvezao susjedu B da neće svirati u određeno vrijeme – tada ga B može tužiti na naknadu pretrpljene štete) 3. činidba mora biti (objektivno) moguća  ako obveza sadrži činidbu koju nitko ne može izvršiti, obveza nije ni nastala (npr. izgraditi metro u 2 dana)  ako obveza u trenutku sklapanja pravnog posla bude nemoguća, pa naknadno postane moguća, konvalidacija nije moguća, pa također nema obveze (iznimka: ako je pravni posao sklopljen pod odgodnim uvjetom ili rokom, a obveza postane moguća prije ispunjenja uvjeta ili isteka roka)  ako prvobitno moguća činidba postane nemoguća: o obveza se gasi, ako nema krivnje dužnika o nastaje odgovornost za štetu, ako je činidba postala nemoguća krivnjom dužnika  subjektivna nemogućnost – znači da činidbu nije u stanju izvršiti određeni subjekt (moguća odgovornost za štetu) 4. činidba mora biti pravno dopuštena (činidba je nedopuštena ako je protivna Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva) 5. činidba mora biti određena ili odrediva  činidba je određena kad je točno određena u svim pojedinostima (tj. zna se obveza dužnika/pravo vjerovnika)  činidba je odrediva ako ugovor sadrži p

Document Details

Tags

Related

Summary

Full Transcript

Upgrade to continue