Čemu služi Informatika (PDF)

Što je informatika? Informatika je relativno (nova) mlada znanost, stoga postoje velike razlike u interpretaciji i definiciji njezina predmeta, područja, ciljeva i zadataka, odnosno ne postoji opća suglasnost oko definicije informatike. U nastavku lekcije bit će navedeno nekoliko istaknutijih definicija. Informatika (eng. information science, informatics) je znanost koja se bavi strukturiranjem, obradom i prijenosom informacija. Pojam informatika je nastao spajanjem francuskih riječi informacija (INFORMATION) i automatika (AUTOMATIQUE). Nastalu tvorenicu je načinio francuski inženjer Philippe Dreyfus 1962.g. Informatika je znanost koja se bavi prikupljanjem, prijenosom, obradom i skladištenjem podataka, te korištenjem informacija. Informatika je znanost koja se bavi prikupljanjem, obrađivanjem, prijenosom i uporabom informacija putem elektroničkih računala. Informatika je područje ljudskog djelovanja koje se bavi proučavanjem, razvojem i uporabom postupaka i uređaja za automatski prijenos i obradu podataka. Još neke definicije: 1. Informatika je znanost o informacijama. 2. Informatika proučava informacijske tehnologije. 3. Informatika je znanstvena disciplina koja istražuje dizajniranje informacijskih sustava s računalnom potporom. Kao znanstvena disciplina informatika ima temelje u tri znanstvena polja: 1. Informacijska znanost (Information Science) 2. Telekomunikacijska znanost (Telecommunication Science) 3. Računalna znanost (Computer Science) Tri navedena znanstvena polja predstavljaju i okosnicu ovog kolegija, a samim time i sadržaja kojeg ćemo proučavati u daljnjim lekcijama. Dio informatike koji se odnosi na informacijske znanosti zapravo se bavi informacijom, što zapravo i proizlazi iz srži i definicije informatike. U idućoj lekciji bavit ćemo se pojmom podatka i informacije, te algoritmima transformacije podatka u informaciju. Uz to ćemo proučavati strukturu i načine zapisa podatkovnog sadržaja na neki od medija. Temelji informatike koji proizlaze iz telekomunikacijskih znanosti se ogledaju u potrebi za prenošenjem poruke (koja može biti podatak i informacija) iz izvora prema odredištu, u vremenu i prostoru. Informacijsko-komunikacijske tehnologije (ICT) čine krovni pojam koji obuhvaća dio telekomunikacija, te će o njemu biti riječi u ovoj lekciji. Automatizirana obrada podataka iz koje je informatika proizašla danas podrazumijeva upotrebu računala. Računalo je u osnovi elektronički uređaj sposoban za primanje podataka ili informacija u određenom obliku te obavljanje niza operacija, u skladu s unaprijed određenim, ali promjenjivim nizom proceduralnih uputa (u obliku računalnih programa) da bi prikazao rezultat u obliku informacije ili signala. U idućim lekcijama ćemo opisati osnovne dijelove računala, način rada, te programsku potporu koja je neophodna za rad računala i obavljanje njegovih osnovnih funkcija. Kako je nastala riječ INFORMATIKA? Imenicu „Informatik“ je 1957. skovao njemački kibernetičar Karl Steinbuch za automatsku obradu podataka, kombinirajući imenice „informacija“ i „automatika“. Kao „informatique“ prihvatio ju je Philippe Dreyfus 1962. (rekavši da su to „informacija“ i „elektronika“, tj. „information“ i „automatique“). Francuska akademija je 1967. objavila definiciju informatike kao „znanosti o prikladnoj obradi podataka, osobito pomoću automatskih strojeva, koja se smatra potporom znanjima u područjima znanosti, ekonomije i društva“. INFORmacija + autoMATIKA = sinonim za automatsku obradu podataka Odnos između informatike i računarstva Informatika i računarstvo nisu potpuno iste stvari, iako su veoma usko vezane jer se bave istim ili sličnim tematikama. Informatika je širi pojam u odnosu na računarstvo. Postoji problem i sa terminima u raznim jezicima zbog uske vezanosti informatike i računarstva, tako da se termin informatika često odnosi na računarstvo. Informatika je više teoretske prirode, ali se zato detaljno bavi softverom i strukturiranjem, obradom, pretvaranjem, pohranjivanjem i prijenosom informacija. U informatici se više daje naglasak na informacije, postupke, načine obrade podataka i primjenu računala i informatičkih uređaja, dok je manje riječ o samim računalima i njihovoj unutarnjoj građi, čime se više bavi računarstvo. Informatika u RH U Hrvatskoj je 1970. posebnim zakonom osnovan Savjet za informatiku, a 1977. se u Zakonu o informatičkoj djelatnosti navodi da se pod tom djelatnošću podrazumijeva izgradnja i povezivanje informacijskih sustava, kao i da pojam „informatička oprema“ znači uređaje za automatsku obradu i prijenos podataka te informacija. Informatika sada u Hrvatskoj zakonski pripada u područje društvenih znanosti, a u njemu u polje informacijskih i komunikacijskih znanosti, koje se grana na: arhivistiku i dokumentalistiku; informacijske sustave i informatologiju; knjižničarstvo; komunikologiju; odnose s javnošću; leksikografiju i enciklopedistiku; muzeologiju; masovne medije; novinarstvo; organizaciju i informatiku; informacijsko i programsko inženjerstvo. Eksplozija informacija/informacijski šok Eksplozija znanja ili eksplozija informacija označava proces pri kojem se količina informacija u društvu znanja u odnosu na druga područja društvenog i ekonomskog poretka povećava nesrazmjerno. Ova se izjava prije svega odnosi na količinu, a ne na kvalitetu novonastalih informacija. Ponekad se koristi i termin “poplava podataka” (eng. data flood). Slika 1.1. Minuta na Internetu Slika 1.2. Nesrazmjer nastalih informacija i kapaciteta za pohranu informacija Slika 1.3. Eksplozija podataka Informacijsko-komunikacijske tehnologije i komunikacija Ovo poglavlje započet ćemo s definicijom dva pojma koja danas ćesto susrećemo u praksi: IT (Informacijska tehnologija) obuhvaća svu tehnologiju kojom se služimo kako bismo prikupili, obradili, zaštitili i pohranili informacije. Odnosi se na hardver (računalno sklopovlje), softver (programe računala) i računalne mreže. ICT (Informacijska i komunikacijska tehnologija) podrazumijeva transfer i upotrebu svih vrsta informacija. ICT predstavlja temelj ekonomije i pokretač je društvenih promjena u 21. stoljeću. Zahvaća sve aspekte života kakvog znamo i danas bi život bez nje bio praktički nezamisliv. Udaljenost više ne čini problem u pristupu informacijama - npr. rad i učenje na daljinu, e - bankarstvo, e - uprava itd. Vidimo da oba pojma uključuju transfer podatka odnosno informacije od izvorišta do odredišta, što je osnovno obilježje komunikacijskog sustava. Naime, u ovom kontekstu informacijsko-komunikacijska tehnologija izučavat će se kao dio komunikacijskog sustava kojim se bavi informatika. Komunikacijski sustav Komunikacija je oduvijek postojala i odvijala se u vremenu i prostoru. Primjer su zapisi u pećinama, na kamenim pločama, papirusu, papiru itd. Najveći razvoj medija za prijenos poruke u prošlosti nalazimo u Egiptu i Kini. Razvojem industrije omogućen je i daljnji razvoj komunikacijskih medija. Tako se poruka počela prenositi i tiskarskim strojevima, glasovnim zapisivanjem i telegrafom. Nakon toga, uslijedila je pojava televizije koja je postepeno dovela do informacijskog šoka. Danas vodeću ulogu u procesu komunikacije imaju informacijsko-komunikacijske tehnologije (ICT). Poruka koju prenosimo komunikacijskim sustavom (slika 1.4) je proizvod izvora informacije. Svakodnevni primjer je telefon kad čovjek smislenim govorom stvara poruku sadržanu u analognom signalu, koju mikrofon pretvara u električni signal, koji se potom preko sustava vodiča prenosi do slušalice drugog telefona i ponovo pretvara u analogni signal kojeg primalac prepoznaje kao poruku. Tehnički oblikovan prijenosni sustav nazivamo KOMUNIKACIJSKI KANAL, koji je naravno dio cjelokupnog KOMUNIKACIJSKOG SUSTAVA. Komunikacijski kanal je skup uređaja koji osiguravaju prijenos SIGNALA po prijenosnom putu, a u najjednostavnijem prikazu prema slici to su predajnik, prijenosni put i prijamnik. Šum i smetnje (slučajne ili namjerne) mogu u potpunosti onemogućiti prijamnik da iz primljenog signala "izvuče" poruku, ili se pak za komunikacijski kanal može priključiti "treća" osoba koja će podatke koji se komunikacijskim kanalom prenose presresti, te ih ukrasti, lažirati ili ometati ili obavljati neke druge radnje glede ostvarivanja neke najčešće nezakonite koristi. Slika 1.4. Model komunikacijskog sustava Prijenos podataka, vijesti ili obavijesti između ljudi i mehanizam ili pak jednih i drugih međusobno, potreban u globalnom - najširem smislu kao komunikacije, predstavlja vrlo složen proces. Komunikacijski sustav mora odgovoriti na tri pitanja: 1. Kojom točnošću mogu biti preneseni simboli od kojih je sačinjena poruka (SINTAKSA)? 2. Koliko precizno preneseni simboli nose željeno značenje ili smisao poruke (SEMANTIKA)? 3. S kakvim uspjehom prenesena poruka kroz svoje značenje usmjerava na neku željenu aktivnost onoga kome je bila namijenjena (PRAGMATIKA)? Informacijsko-komunikacijske tehnologije (ICT) ICT-u je osnovna zadaća osigurati komunikacijski kanal koji odgovara gore spomenutim obilježjima. ICT (informacijsko-komunikacijske tehnologije - ili tehnologije) je krovni pojam koji uključuje komunikacijski uređaj ili aplikaciju, koji obuhvaćaju: radio, televiziju, mobitele, računala, mreže, hardver, softver, satelitske sustave i tako dalje, kao i razne usluge te aplikacije povezane s njima, kao što su videokonferencije i učenje na daljinu. ICT često govori u određenom kontekstu, kao što su ICT u obrazovanju, zdravstvu, ili knjižnicama. Informacijsko - komunikacijska tehnologija svakim danom postaje sve prisutnija u životu pojedinca, utječe na njegove osobne i društvene aktivnosti postupno mijenjajući ustaljene vrijednosti, stavove i navike, načine komuniciranja, informiranja i djelovanja. Ključni elementi ICT revolucije su ubrzani razvoj i širenje osobnih računala, telefaks uređaja, optičkih kablova, multimedije, interneta, mobilnih telefona, satelitske komunikacije, prijenosnih računala i dlanovnika, umjetne inteligencije i slično. Navedena tehnologija utječe na različite aspekte ljudskog života: oblike međuljudske komunikacije, organizacijsku strukturu, na rad i tržište rada, poimanje znanja i učenja, na aktivnosti u slobodno vrijeme, potrošnju, kao i na životni stil i osobnost pojedinca. "Budući da je kultura posredovana komunikacijom i zbiva se kroz nju, same kulture, tj. naši povijesno proizvedeni sustavi vjerovanja i pravila, temeljito se mijenjaju i sve će se više mijenjati, pod utjecajem novoga tehnološkog sustava. …. on već sada djelomice postoji – u novomu medijskom sustavu, u brzo promjenljivim sustavima telekomunikacije, u mrežama interakcije što su se već oblikovale oko interneta, u mašti ljudi, u politici vlada i na crtaćim pločama u uredima korporacija. Pojava novog sustava elektroničke komunikacije, određenoga njegovim globalnim dosegom, integracijom svih sredstava komunikacije i njegovom mogućom interaktivnošću, već mijenja i zauvijek će promijeniti našu kulturu." (Castells, M., Informacijsko doba: Ekonomija, društvo i kultura, Svezak I. Uspon umreženog društva, Golden marketing, Zagreb, 2000). Od podataka preko informacija do znanja Iako se često pojmovi informacija i podatak smatraju sinonimima njihovo značenje se razlikuje. Podatkom zapisujemo određenu činjenicu. Podaci su zapravo “sirove činjenice” ili dijelovi činjenica o stanju u realnom sustavu (stvarnom svijetu). Također, podatak možemo promatrati kao simbol kojim pokušavamo “uhvatiti” pravu sliku o stvarnom događaju. Zapisani skup znakova, tj. podatak, moramo znati pročitati i interpretirati. Nakon što ga radi neke svrhe interpretiramo dobivamo informaciju, odnosno obavijest. Obrnuto, informaciju zapisujemo u obliku podatka. Informacija je stvorena analizom odnosa i veza između podataka. Može odgovoriti na pitanja poput “Tko/Što/Gdje/Kada/Koliko/Zašto je”. Informacija je poruka s ponekad unaprijed određenom publikom i svrhom, a njezinu vrijednost određuje sam primatelj. Informacija odnosno obavijest u pravilu donosi novost, obavještava o nečemu, te otklanja neizvjesnost i općenito služi kao podloga za odlučivanje. Stoga se vrlo često u takvom procesu, informacija smatra temeljnim elementom za donošenje odluke, a ne podatak. Koliko je upotrebljena informacija relevantnija, točnija i svježija, toliko je vrijednija pri odlučivanju. Elementarna informacija dobiva se interpretacijom elementarnog podatka. Elementarni podatak je znakovni prikaz jednog obilježja nekog objekta. Primjerice, ako se podatak "19.10.2009" odnosi na obilježje datuma rođenja promatrane osobe, tada ga interpretiramo kao datum rođenja osobe, ali ako se odnosi na obilježje datuma izdanog računa, tada je njegova interpretacija drukčija. Znanje je možda najteže definirati, a i definicije se mogu odnositi na informaciju koja je obrađena, organizirana ili strukturirana na neki drugi način, te primjenjena ili stavljena u neku akciju. Jedan pogled govori o tome da je znanje proizvod sinteze ljudskog uma, te kao takvo postoji samo u ljudskom umu. To bi značilo da se znanje može podijeliti samo kao informacija, a nakon toga postaje znanje u nekom drugom ljudskom umu. Općenito se na znanje gleda kao na nešto što je stvoreno korištenjem informacije ili informacija, a rezultira nekom aktivnošću. Znanje bi trebalo odgovoriti na pitanje “Kako?”. Znanje je kontekstualizirano, što znači da je osim informacija potrebno imati i kontekst kako bi se proizvele određene akcije. Znanje je kombinacija podataka i informacija kojemu je dodano ekspertno mišljenje, vještina te iskustvo. Znanje određuje, tj. "zna" kako koristiti informaciju. Znanje je također vrijedna "imovina", nužna pri odlučivanju. Sljedeća slika je Liebowitzov (1999) model koji zorno prikazuje odnos između podatka, informacije i znanja, kao i procese transformacije koji se pri tome odvijaju. Slika 3.1. Liebowitzov model podatka, informacije, znanja i mudrosti Kako su za naša buduća razmatranja najvažniji podaci i informacije, te procesi koji se pri tome odvijaju, u nastavku ćemo malo detaljnije govoriti o tim pojmovima. Podatak Podatak je skup prepoznatljivih znakova zapisanih na određenom mediju poput analognog (papira, ploče, fotografije i sl.) medija i/ili digitalnog medija (magnetski disk, SSD, USB disk, CD-ROM i sl.) Još neke definicije podatka i pojmova vezanih uz podatak: 1. Podatak je pojam kojim opisujemo i kvantificiramo funkciju objektivne stvarnosti (elementarno stanje objektivne stvarnosti) u određenom trenutku. 2. Podatak jе činjеnica koja sе možе zabilježiti tеkstom, brojеvima, bojom ili zvukom. 3. Elementarni podatak je simbolički prikaz jednog obilježja promatranog objekta. 4. Obrada podataka jе procеs prеtvaranja ulaznih podataka u korisnе informacijе. Podatak je definiran kao tijelo činjenica ili figura, koje su bile sustavno prikupljane za jednu ili više posebnih namjena Podaci mogu postojati u obliku lingvističkih izraza (npr. ime, godina, adresa, datum, vlasništvo) simboličkih izraza (npr. prometni znakovi) matematičkih izraza (npr. E = mc2) signala (npr. elektromagnetski valovi) Osim tradicionalnih strukturiranih podataka u obliku datoteka i baza podataka sve se više koriste i slabo strukturirani podaci kao što su različite vrste dokumenata te multimedijski podaci kao što su grafika, fotografije, zvuk i video. Danas se podaci intenzivno distribuiraju na korporacijskim mrežama i na Internetu. Također se intenzivno razvijaju skladišta podataka u koja se pohranjuju podaci iz više različitih izvora podataka. Osnovna obilježja podatka koja ga čine korisnim: relevantnost za određenu svrhu potpunost točnost pravovremenost odgovarajući oblik (format) dostupnost za prihvatljivu cijenu Informacija Podaci se dovode u neki odnos prema modelu transformacije ili nekom algoritmu. Različiti modeli transformacije daju različite konkluzije (zaključke). INFORMACIJA = najmanje dva podatka u nekom odnosu, koji predstavljaju novost i koji nas potiču na neku aktivnost. Informacija jе skup obrađеnih podataka kojе primatelju prеdstavljaju neku obavijest, novost i uvеćava njеgovo znanjе. Na osnovu njih ljudi donosе odlukе. Informacija je definirana kao podatak koji je obrađen u obliku koji je smislen njezinom primatelju te je percipirane vrijednosti kod trenutnog ili potencijalnog odlučivanja iako su podaci sastojci informacija, ne čine svi podaci korisne informacije podaci možda nisu ispravno prikupljeni i organizirani te predstavljaju teret, a ne imovinu za informacijskog korisnika podaci koji čine korisne informacije jednoj osobi ne moraju nužno biti korisni i drugoj osobi Informacija je korisna njezinom primatelju jedino kada je relevantna (s obzirom na namijenjene svrhe i uz odgovarajuću razinu detaljnosti) pouzdana, precizna i provjeriva (neovisnim načinima) ažurirana i pravovremena (ovisi o namjeni) potpuna (u smislu atributne, prostorne i vremenske pokrivenosti) razumljiva (tj. razumljiva njezinim primateljima) konzistentna (s drugim izvorima informacija) pouzdana/lagana za rukovanje i adekvatno zaštićena Algoritam U prethodnom poglavlju smo napomenuli da se od podatka do informacije dolazi korištenjem različitih procesa odnosno pretvorbi. Informatičkim rječnikom se takvi procesi/pretvorbe nazivaju algoritmima. Algoritam ili postupnik je konačan slijed dobro definiranih naredbi (koraka) za ostvarenje zadatka, koji će za dano početno stanje terminirati u definiranom konačnom stanju. Primjeri algoritama: 1. Upute za korištenje kartice na bankomatu (prikazan tekstualno): umetnite karticu u čitač tako da magnetska traka bude s donje desne strane; u slučaju da to od Vas uređaj zatraži odaberite jezik; odaberite iznos ili uslugu; odgovorite želite li potvrdu; uzmite karticu; uzmite novac; uzmite potvrdu ako ste potvrdili da ju želite. 2. Algoritam omogućava unos dva broja, a zatim prikazuje njihov zbroj. Prikazan je u pseudokodu: početak ulaz(broj1,broj2); zbroj:=broj1+broj2; izlaz(zbroj); kraj Algoritmi imaju sljedeća svojstva: diskretnost — u odvojenim koracima izvode se diskretne operacije algoritma koje vode ka konačnom cilju; konačnost — označava sposobnost algoritma da nakon konačnog broja koraka daje izlazne podatke odnosno rezultate; determiniranost — za iste ulazne podatke algoritam uvijek daje iste rezultate; masovnost — algoritam je primjenjiv na veći broj ulaznih vrijednosti. S praktičnog gledišta, algoritmi su jasno definirani postupci za izvršavanje određenog problema. Algoritmi, raščlanjeni na uzastopne korake, prevode neki skup početnih (ulaznih) vrijednosti u skup završnih (izlaznih) vrijednosti. Početne i završne vrijednosti te eventualni međurezultati pohranjuju se u prikladne strukture podataka. Algoritmi se koriste za jasno utvrđivanje pravila dostizanja nekog postavljenog cilja. Uz svaki algoritam moraju biti jasno definirana početna stanja objekta na kojima se obavljaju operacije. Algoritam mora biti sastavljen od konačnog broja koraka koji utvrđuju slijed operacija koje treba obaviti nad objektima kako bi se dobila završna stanja objekata ili rezultati. Svaki korak opisuje se instrukcijom. Obavljanje algoritma naziva se algoritamskim procesom. Unutar ovog kolegija, algoritmima ćemo se još baviti kod programske podrške odnosno programiranja. Strukturirani zapis podataka Kao što smo već napomenuli, podatak opisuje jedno obilježje objekta u stvarnom svijetu. Kasnije ćemo taj objekt nazvati entitetom. Korisnik sam u skladu sa svojim potrebama treba odlučiti kojim će podacima opisati stvarni svijet. Tako će jedan poslovni sustav promatrati podatke vezane uz prethodna zaposlenja djelatnika kako bi utvrdio sposobnosti djelatnika, a drugi poslovni sustav će promatrati podatke o zdravstvenom stanju djelatnika. To ćemo definirati kao apstrakciju koja označava proces izdvajanja općeg i bitno zajedničkog iz više posebnog i mnogo pojedinačnog ili izdvajanje posebnog koje sadrži bitno zajedničko iz pojedinačnog i koje se, oformljeno kao posebnost, razlikuje po nekim odredbama od općeg. Apstrakcijom se odvajaju nebitni od bitnih elemenata pojave ili predmeta istraživanja. No, unatoč pojednostavljenom zapisivanju podataka koje smo dobili apstrahiranjem, potrebno je ujednačiti takav formalan način zapisa. Tako se podaci mogu zapisati strukturirano i nestrukturirano. U modelima s potpuno strukturiranim podacima svaki podatak mora pripadati nekoj kategoriji odnosno nekoj atribuciji (obilježju). Dopuštene kategorije definiraju se unaprijed i uglavnom se ne mijenjaju. U modelima sa slabo strukturiranim podacima takvo ograničenje ne postoji. Kategorije su dopuštene, ali se koriste samo ako su nužne. Mi ćemo se za potrebe daljnjih razmatranja fokusirati na modele sa strukturiranim zapisom podataka. Drugim riječima, ako smo za kategoriju objekta osoba izabrali obilježja ime, prezime, datum rođenja, pojedine se osobe predstavljaju samo vrijednostima izabranih obilježja. Strukturirani zapis podataka možemo prikazati pomoću tablice. Sljedeća slika prikazuje proces dolaženja do podataka, informacija i znanja, te isto tako vezu između mjerenja podataka i strukturiranog zapisa izmjerenih podataka. Slika 3.2. Od podatka do znanja Kod strukturiranog zapisa podataka, osnovna jedinica je entitet koji se definira kao objekt promatranja o kojem organiziramo podatke. Entiteti imaju razne atribute (obilježja, osobine), a mi promatramo sve ili samo one koje nas zanimaju. Atributi su ujedno i najmanja jedinica pohranjenog podatka. Vrijednost atributa naziva se poljem, a može biti u obliku broja (cijeli brojevi ili realni brojevi), tekstualne vrijednosti (char string), datuma ili logičkih izraza (npr. T za “true” / “istinit” ili “prisutan”; F za “false” / “neistinit” ili “odsutan”), itd. Svako polje sadrži vrijednost jednog obilježja (atributa) entiteta (npr. naziv kupca, šifra kupca i sl.). Svaki atribut (polje) mora imati svoj format, tj. obilježja koja određuju kakav se sadržaj smije pohranjivati u dotično polje, a kakav ne smije. Format nekog polja određuje se zadavanjem sljedećih obilježja: tip podataka - brojčana vrijednost (cijeli, decimalni), tekstualna vrijednost, novčana vrijednost, logička vrijednost, datum, itd. veličina - najveća dopuštena duljina zapisa (broj znakova za tekstualne vrijednosti), dozvoljeni intervali vrijednosti (za brojčane podatke), itd. obaveznost unosa - da li vrijednost polja mora biti svaki put unesena ili je dozvoljeno da vrijednost polja može po potrebi ostati nedefinirana posebne namjene - da li je polje u ulozi primarnog ključa, vanjskog ključa, i sl. Slog (zapis) je skup povezanih polja. Drugim riječima, slog je element koji sadrži tj. utvrđuje obilježja jedne instance entiteta jer u pravilu odgovara jednom retku u tablici. Dakle, jedan redak u tablici jednak je jednoj instanci entiteta. Na sljedećoj slici (3.3.) imamo primjer na kojem ćemo objasniti dosad obrađene pojmove. Na entitet možemo gledati kao na općenitu definiciju (predložak) nekog realnog objekta - u ovom slučaju entitet je “parcela” (bilo kakva parcela iz skupa svih mogućih parcela) i određen je atributima “broj parcele”, “naziv parcele”, “ime vlasnika”, “datum rođenja vlasnika”. Vrijednosti poput “133” ili “Parcela 2” pripadaju nekim od atributa tog entiteta. Polje ćemo u ovom slučaju definirati kao vrijednost atributa (primjer a) na donjoj slici. Dakle, zapis “133” je polje. Ili pak zapis “Parcela 2”. Skup polja koja se odnose na jednu instancu entiteta zovemo slogom. Na instancu entiteta možemo gledati kao na konkretnu pojavu objekta - u ovom slučaju, na jednu konkretnu parcelu sa sasvim konkretnim vrijednostima atributa (poljima). Polja su međusobno povezana jer se odnose na jednu instancu entiteta. U ovom slučaju, skup polja koja se odnose na jednu instancu entiteta obuhvaćaju jedan redak tablice (primjer b) na donjoj slici. Skup slogova koja opisuju obilježja jednog entiteta (dakle, istih atribucija) i koji su pohranjeni na nekom od nositelja podataka na računalu nazivamo datotekom. Slika 3.3. Primjer osnovnih podatkovnih struktura Datoteka set povezanih slogova čini podatkovnu datoteku povezani slogovi, to znači da slogovi predstavljaju različite pojave istog tipa ili klase ljudi, stvari, događaja ili pojava datoteka podataka koja se sastoji od jednog tipa zapisa s jednoznačnim stavkama podataka (single- valued data items) se naziva plošna datoteka (flat file) datoteka podataka koja se sastoji od jednog tipa zapisa s ugniježđenim skupinama stavaka koje oblikuju višerazinsku organizaciju se naziva hijerarhijska datoteka (hierarchical file) datoteka podataka se pojedinačno identificira po nazivu datoteka podataka može sadržavati zapise koji imaju različite tipove vrijednosti podataka ili imaju jedinstvene tipove vrijednosti podataka datoteka podataka koja sadrži zapise sastavljene od znakovnih nizova se naziva tekstualna datoteka (text file) ili ASCII datoteka datoteka podataka koja sadrži zapise sastavljene od numeričkih vrijednosti u binarnom formatu se naziva binarna datoteka (binary file) Datoteku dakle možemo definirati kao skup istovrsnih podataka odnosno slogova, obuhvaćenih zajedničkim kriterijem i smještenih u memoriji računala. Jedan slog u datoteci sadrži podatke o jednom entitetu. Dakle, datoteka sadrži podatke o istovrsnim entitetima. Slogovi, odnosno podaci u datoteci mogu biti sortirani i nesortirani. Način upisivanja slogova u datoteku ovisi o njenoj organizaciji. Baza podataka baza podataka je definirana kao automatizirano, formalno uređeno i centralno kontrolirano prikupljanje trajnih podataka koje koriste različiti korisnici u poduzeću (Date, 1995 i Everest, 1986) Prethodna definija isključuje neformalno, privatno i ručno prikupljanje podataka “centralno kontrolirano” ne znači “fizički centralizirano” - današnje baze podataka su fizički distribuirane na različitim računalnim sustavima, na istim ili različitim lokacijama baza podataka je postavljena da služi informacijskim potrebama organizacije dijeljenje podataka je ključan koncept baze podataka podaci u bazi podataka su opisani kao “trajni” u smislu da su oni različiti od “prijelaznih” podataka kao što su ulaz i izlaz iz informacijskog sustava podaci obično ostaju u bazi podataka kroz značajan vremenski period, iako se stvarni sadržaj podataka može mijenjati vrlo često Bazu podataka ćemo u skladu s tim definirati kao skup podataka, spremljenih bez zalihosti, namijenjenih radu jedne ili više aplikacija i neovisnih o programima koji ih obrađuju. Sustavski pristup informacijskom sustavu Pod pojmom sustava podrazumijeva se svaki uređeni skup koji se sastoji od najmanje dva elementa koji međusobnim djelovanjem (interakcijom) ostvaruju neku, jednostavnu ili složenu, funkciju cjeline. Broj elemenata koji tvore sustav nije ograničen, ali to mora biti konačan broj. Sustav je dio svoje vlastite okoline u kojoj djeluje i s kojom održava određene veze. Slika 4.1. Sustav Sustav je cjelina koja se ne može rastaviti na svoje dijelove, a da se pri tome ne izgube njena osnovna svojstva. Isto tako, objašnjavajući pojedine dijelove (elemente sustava), možemo na osnovi njihovih uzajamnih utjecaja, djelovanja i odnosa u okviru funkcioniranja cjeline. Sustavskim pristupom se istražuju pojave i rješavaju problemi u njihovoj cjelokupnosti i složenosti, obuhvaćajući sve bitne veze i odnose između dijelova sustava te između sustava i okoline. Svaki sustav (slika 4.1.) sa svojom okolinom razmjenjuje, uz materiju i energiju, i informacije, tj. održava neke informacijske veze. Unutar sustava ulazne se informacije obrađuju, tj. preoblikuju ili transformiraju u izlazne informacije. Informacijske veze, odnosno informacijski tokovi su zapravo bit postojanja informacijskih sustava. Stoga se u elementarnoj definiciji pod pojmom informacijskog sustava podrazumijeva onaj dio stvarnoga (realnog, konkretnog) sustava koji služi transformaciji ulaznih u izlazne informacije. No, u praksi je cjelokupan problem obrade informacija ipak nešto složeniji. Naime, informacije treba prije svega prikupiti, odnosno zahvatiti iz izvora u kojemu nastaju. Potom ih je potrebno pohraniti, odnosno memorirati u ili na određenim prikladnim medijima kako bi bile raspoložive na duži rok ili trajno. Slijedi obrada ulaznih informacija koja se može opisati kao primjena aritmetičko-logičkih postupaka, odnosno operacija kojima se informacije pretvaraju (transformiraju) iz izvornog u neki drugi, željeni oblik. I tako preoblikovane informacije nerijetko će se također pohranjivati odnosno memorirati iz razloga sličnih onima zbog kojih se to čini i s izvornim informacijama. Konačno, izlazne informacije treba dostaviti, odnosno diseminirati korisnicima (konzumentima). Imajući u vidu sve navedeno, može se formulirati i šire određenje pojma informacijskog sustava: Informacijski sustav je uređeni skup elemenata, odnosno komponenata koje u interakciji obavljaju funkcije prikupljanja, obrade, pohranjivanja i diseminacije (izdavanja na korištenje) informacija. Tri osnovne aktivnosti u informacijskom sustavu proizvode podatak odnosno informaciju koja je poslovnom sustavu potrebna kako bi obavljao osnovnu djelatnost i donosio odluke. To su ulazne, obradbene i izlazne aktivnosti (slika 4.2.). Slika 4.2. Tijek aktivnosti u informacijskom sustavu Ulazne aktivnosti služe prikupljanju podataka. Načine prikupljanja i bilježenja podataka detaljnije smo obradili u lekciji o podatku, informaciji i znanju. Obradbene aktivnosti pretvaraju “sirove podatke” u druge oblike zapisa i prezentacije, odnosno stvaraju informaciju. Izlazne aktivnosti služe prijenosu informacija u prikladnom obliku do ljudi ili drugih aktivnosti koji će ih koristiti. U skladu sa sustavskim pristupom, informacijski sustavi također zahtijevaju povratnu informaciju, odnosno povratnu vezu koja zapravo predstavlja izlaz koji se vraća odgovarajućim elementima poslovnog sustava kako bi se evaluirale i po potrebi korigirale sve tri osnovne faze. Povratna veza je izuzetno važna kod dinamičkih sustava, kakvi informacijski sustavi i jesu, radi ostvarivanja kontrole cjelokupnog sustava. Još jedan prikaz IS-a kroz njegov odnos s poslovnim sustavom možemo prikazati na sljedećoj slici (4.3). Slika 4.3. Informacijski sustav kao podsustav poslovnog sustava Navedena slika jasno prikazuje da poslovni i informacijski sustav dijele ulazne, izlazne i obradbene komponente, pri tome imajući na umu da informacijski sustav nikada neće u potpunosti preslikati sve aktivnosti i podatke poslovnog sustava. Zbog toga je informacijski sustav zapravo podsustav poslovnog sustava, jer s njim dijeli određen broj elemenata, funkcija i informacijskih tokova, ali nikada apsolutno sve. Prisjetite se pojma apstrakcije i strukturiranog zapisa sadržaja kojeg koristimo kako bi podatkovno opisali poslovni sustav. Sam proces transformacije detaljnije ćemo obraditi u lekciji o funkciji, ciljevima i elementima IS-a. Podatkovno orijentirani pristup informacijskom sustavu Još jedan od pristupa informacijskom sustavu koji je vrlo aktualan je orijentiran na podatke i vođen je podacima. Prema tom pristupu informacijski sustavi su dizajnirani i razvijeni za obradu, upravljanje i analizu podataka/informacija kao potpora poslovnim ciljevima organizacije. Od svih osnovnih elemenata informacijskog sustava koje ćemo nešto kasnije spomenuti, podaci su najstabilniji, a ujedno i najvredniji element. Cijena dobivanja podataka je najveća. Kod mnogih projekata je cijena prikupljanja podataka polovica ili više od ukupnih kapitalnih investicija. Stoga je potpuno prirodno iskoristiti najstabilniju i najskuplju komponentu kao nit vodilju u dizajnu i razvoju informacijskih sustava u svrhu maksimalizacije povrata kapitalnih investicija. Podatkovni pristup informacijskim sustavima je određen upravljanjem podacima, a to je izuzetno vrijedan korporacijski resurs i prestavlja temelj koncepta Upravljanja informacijskim resursima (IRM). S obzirom da se IRM temelji na ICT-u, između ova dva fokusa postoji snažna interakcija. Organizacija upravljanja informacijskim resursima složena je menadžerska i praktična zadaća, čije rješenje zahtjeva svoje koncepte, metode i tehnike. S druge strane, visoka ulaganja u ICT kao infrastrukturu upravljanja informacijskim resursima, najčešće rezultiraju nedovoljno uspješnim rezultatima, a često i promašajima. Zato ova nova disciplina ima za cilj postići učinkovito i djelotvorno upravljanje informacijskim resursima putem adekvatne primjene suvremenog ICT-a. Nadalje, kod podatkovnog pristupa informacijskim sustavima, specifikacije hardvera i softvera moraju biti u stanju zadovoljiti zahtjeve podataka, ali ne i mijenjati zahtjeve za podacima kako bi potonji odgovarali karakteristikama ili funkcionalnostima hardvera i softvera. Aplikacije temeljene na podacima su dizajnirane na način da se omogući djelotvorno i učinkovito korištenje podataka u poslovanju i donošenju odluka. Orijentacija na podatke ne znači da svaki korisnik sudjeluje u organizaciji informacija i strukture podataka. Osiguranje da organizacija informacija i struktura podataka zadovoljavaju poslovne potrebe organizacije je odgovornost malog tima tehničkog osoblja pod vodstvom administratora baze podataka. Tim za dizajn baze podataka definira organizaciju informacija organizacije izvođenjem detaljnih studija korisničkih zahtjeva. Predstavnici krajnjih korisnika koji sudjeluju u studiji pomažu u definiranju organizacije informacija. Na taj način se dizajn i izgradnja aplikacija odnosno softvera može raditi neovisno od organizacije informacija i strukture podataka. Aplikacije se razvijaju temeljem postojećih i prihvaćenih struktura odnosno organizacije informacije/podataka. Organizacija informacija i strukture podataka su transparentni krajnjim korisnicima, odnosno oni mogu koristiti aplikacije bez potrebe da znaju bilo što o strukturi podataka. Međutim, to ne znači da je takva organizacija trivijalna. Naime, organizacija informacija i struktura podataka odražavaju zahtjeve korisnika, te mnogi projekti ne uspjevaju upravo zbog nedostatka razumijevanja takve organizacije i njezine važnosti za cijelu organizaciju, a ne zbog nedostatka u tehnologiji. Identifikacija korisničkih zahtjeva, koja čini temelj dobrog dizajna i ispravnu specifikaciju organizacije informacija i strukture podataka, uvijek je najvažniji korak u razvoju informacijskog sustava. Krajnji cilj organizacije informacija i strukture podataka je stvoriti potrebno tehničko-tehnološko okruženje koje omogućuje razvoj informacijskih sustava koji su: financijski isplativi za implementiranje - omogućuju korisnicima korištenje zajedničkih (dijeljenih) podataka i eventualno aplikacija fleksibilni za izgraditi - dopuštanjem dodavanja ili uklanjanja aplikacija, kao odgovor na promjenjive potrebe i ciljeve korisnika IS-a, bez utjecaja na postojeću strukturu podataka Jednostavni za korištenje - eliminirajući potrebu da se korisnici brinu o strukturi podataka Razlike između računalnog i informacijskog sustava Računala osiguravaju djelotvoran i učinkovit način obrade podataka, i ona su danas neophodan dio informacijskog sustava. Informacijski sustav međutim uključuje mnogo više nego samo računala. Uspješna primjena IS-a zahtijeva razumijevanje poslovanja i njegove okoline koji je podržan od strane IS-a. Na primjer, za izgradnju IS-a koji podržava transakcije izvršene na zagrebačkoj burzi potrebno je razumjeti postupke koji se odnose na kupnju i prodaju dionice, obveznice, opcije, i tako dalje, uključujući i možebitne nepravilne zahtjeve, kao i sve u vezi državnih propisa. Kod učenja o informacijskim sustavima, dakle, nije dovoljno samo učiti o računalima. Računala su samo jedan dio složenog sustava koji mora biti dizajniran, upravljan i održavan. Sustav javnog prijevoza u gradu pruža analogiju. Autobusi su nužan sastojak sustava, ali sigurno ne i dovoljan. Projektiranje autobusne rute, autobusne stanice, različitih rasporeda vožnje itd. zahtijeva značajno razumijevanje zahtjeva putnika, zakonitosti i specifičnosti ciljanog prometa, gradskih propisa, sigurnosnih zahtjeva i slično. Računala, poput autobusa, samo su jedna komponenta u složenom sustavu. Funkcija, ciljevi i elementi IS-a Osnovna funkcija informacijskog sustava Funkcija informacijskog sustava, uključujući oba pristupa spomenutih u prethodnoj lekciji, je mijenjati “podatak” i “informaciju” koristeći sljedeće procese (prikazano na slici 5.1.): pretvorba - transformirati podatke iz jednog formata u drugi, iz jedne mjerne jedinice u drugu, i/ili iz jedne klasifikacije značajki u drugu, organizacija - organizirati ili re-organizirati podatke s obzirom na pravila i procedure upravljanja bazom podataka kako bi im se moglo ekonomično pristupati, strukturiranje - oblikovati ili preoblikovati podatke na način da budu prihvatljivi za određenu aplikaciju ili informacijski sustav, modeliranje - uključiti statističku analizu i vizualizaciju podataka koji će poboljšati korisničku bazu znanja i inteligenciju pri odlučivanju. Slika 5.1. Načelo rada informacijskog sustava: mijenjanje podatka u informaciju Koncepti “organizacija” i “struktura” su od krucijalne važnosti za funkcioniranje informacijskog sustava - bez organizacije i strukture jednostavno je nemoguće pretvoriti podatke u informaciju. U poslovnim sustavima predstavljaju ključni izvor poslovanja, jednu od najvećih poslovnih vrijednosti, osnovni izvor za stjecanje dohotka i pokretačku snagu za stvaranje nove vrijednosti. Informacije su bitne u svim oblicima poslovanja, a posebno su važne pri donošenju odluka, poboljšanju performansi sustava, postizanju tržišnog uspjeha i u podršci radnim procesima. Iz gornje slike također vidimo da je baza podataka temeljni tehnološki koncept zapisa podatkovnog sadržaja poslovnog sustava. Više o bazi podataka i njenoj ulozi za zapis podataka odnosno rezultata transakcija reći ćemo u lekciji o odnosu informacijskog i poslovnog sustava. Cilj informacijskog sustava Poslovni sustav dobiva informacije iz raznih izvora, vanjskih ili unutarnjih, a informacijski sustav ih obrađuje u nove i korisne informacije. Cilj informacijskog sustava je opskrbiti poslovni sustav svim njemu potrebnim informacijama za: izvođenje poslovnog procesa upravljanje poslovnim sustavom Dokumentiranje za potrebe izvođenja poslovnog procesa: Kad govorimo o poslovnom procesu, mislimo na osnovnu djelatnost promatranog poslovnog sustava odnosno na poslove koji se u njemu obavljaju. U proizvodnom poduzeću poslovni proces se sastoji npr. od poslova proizvodnje, nabave potrebnih sirovina i energije, plasmana proizvedenih proizvoda itd. U bankama poslovni proces obuhvaća poslove obavljanja financijskih transakcija, kreditiranja, štednje itd. Informacijska tehnologija se u mnogim poslovnim procesima koristi, jer znatno podiže efikasnost odvijanja poslovnog procesa. U nekim poslovnim procesima nemoguće je konkretno obavljati posao bez primjene informacijske tehnologije npr. rezervacijski sustavi zrakoplovnih kompanija, poslovanje banaka itd. Upotrebom informacijske tehnologije može se izvođenje poslovnog procesa “automatizirati”. Automatizacija poslovnog procesa jedan je od važnijih zadataka primjene informacijske tehnologije odnosno izgradnje informacijskog sustava temeljenog na informacijskoj tehnologiji. Priprema informacijske podloge za upravljanje poslovnim sustavom i odlučivanje: Drugi zadatak informacijskog sustava jest osigurati informacije za efikasno upravljanje poslovnim sustavom. Informacija, bilo unutarnjeg ili vanjskog karaktera, predstavlja podlogu za donošenje određene poslovne odluke. Odluka je pak u funkciji ostvarivanja svrhe i cilja postojanja sustava. Pomoću odluka svjesno se upravlja sustavom (na slici 5.1. to su upravljački tokovi). IS-om čovjek/pojedinac formalizira poslovno okružje u podatke, procedure, algoritme, informacije i znanja te usklađujući primjenu IT-a i programsku podršku, ispunjava poslovne funkcije i zadatke (dostavljanje i čuvanje podatka neophodnih za odlučivanje, održavanje procesa te razvoj i neprekidnost poslovanja). Pritom se IS u velikoj mjeri oslanja na ICT te njihovom primjenom obrađuje, prenosi, pohranjuje, dohvaća i objavljuje informacije i podatke kojima se opisuje tijek, stanja i procesi poslovnog sustava. Informacijska tehnologija se u mnogim poslovnim procesima koristi, jer znatno podiže efikasnost odvijanja poslovnog procesa. Kao što je već spomenuto, u nekim poslovnim procesima nemoguće je konkretno obavljati posao bez primjene IT-a poput rezervacijskih sustava zrakoplovnih kompanija, poslovanja banaka i sl. Informacijski sustav je dakle podsustav poslovnog sustava, a s obzirom na sve rečeno vidimo i da informacijski sustav sam sebi nije svrha. Elementi informacijskog sustava Slijedeći sustavski pristup možemo reći da neke sustave možemo dekomponirati na podsustave. Kako je informacijski sustav zapravo složeni sustav koji se osim prikupljanja i diseminacije bavi i obradom te pohranom podataka i informacija, moguće ga je dekomponirati na podsustave koje ćemo ovdje nazvati elementima odnosno komponentama IS-a. Važno je napomenuti, a prikazano je i na sljedećoj slici 5.2., da su ti podsustavi odnosno elementi međusobno povezani što je ujedno i jedno od obilježja podsustava nekog općenitog sustava. Informacijski sustav (slika 5.2.) se dakle sastoji od sljedećih elemenata (komponenata): Slika 5.2. Elementi informacijskog sustava Podaci (eng. Dataware) predstavljaju centralni dio informacijskog sustava. Kao što smo već govorili, oni su najvažniji dio IS-a jer opisuju stanje poslovnog sustava, a i prilično su statični. Njih koriste svi drugi elementi IS-a. O podacima je već bilo puno riječi do sada, a za detaljnije čitanje upućujemo na lekciju o podacima, informacijama, te strukturiranom zapisu podataka. Isto kao i softver računala, podaci su najčešće pohranjeni u obliku koji je čitljiv računalu na nekom od nositelja podataka (magnetski disk, vrpca, optički disk, solid state disk, itd.). Sklopovska komponenta (hardver, eng. Hardware) poslovnih informacijskih sustava je načinjenja od strojeva, uređaja i sredstava namijenjenih isključivo ili pretežito obradi (procesiranju) podataka, odnosno informacija. To su, dakle, svi fizički, "opipljivi", ali neživi elementi poslovnog informacijskog sustava. No, s druge strane moramo imati na umu činjenicu da razmatranjem vrlo brzog napretka u razvoju računalnog hardvera i softvera u posljednjih nekoliko godina dolazimo do zaključka da uvijek postoji rizik primjenom najnovijih tehnologija koje nisu potpuno tržišno testirane. Programska komponenta (softver, eng. Software) poslovnih informacijskih sustava predstavlja ukupnost ljudskoga znanja ugrađenog u strojeve, opremu i uređaje, koje je samo po sebi predmet obrade ili pak diktira način obrade u sustavu. Predmet obrade su poslovno relevantni podaci kao manifestacija činjeničnog (faktografskog) ljudskog znanja raspoloživoga u poslovnom informacijskom sustavu, dok se metodološka znanja u taj sustav ugrađuju u obliku računalnih programa. Dakle, u ovu komponentu nisu uključeni samo računalni programi koji kontroliraju rad računala, već i niz specijaliziranih programa koji podržavaju procedure u poslovnom sustavu. Softver možemo podijeliti na: Sustavski softver kao cjelokupnost programske potpore koja služi upravljanju računalom poput operacijskog sustava. Aplikativni softver koji je pisan na temelju procedura iz poslovnog sustava, a koriste ga krajnji korisnici u svrhu obrade podataka. Pojedine poslovne funkcije zahtijevaju uvijek iste podatke za rad i za odlučivanje, unatoč promjenama u tehnologiji i procesima. Primjerice bankovne transakcije koriste iste podatke, bez obzira kako se one izvode (na šalteru ili na bankomatu). Procesi se mogu promijeniti zbog promjene poslovnih ciljeva, zahtjeva korisnika, načina pružanja usluga i dostupnih alata i tehnologije. Samim time, potrebno je načiniti promjene i u aplikativnom softveru. Ljudska komponenta (lajfver, eng. Lifeware) poslovnih informacijskih sustava čine svi ljudi koji u bilo kojoj funkciji i s bilo kakvom namjerom sudjeluju u radu sustava i koriste rezultate njegova rada. S jedne strane, to je skupina profesionalnih informatičara koji djeluju u sustavu i njihov je brojčani udio u ukupnom ljudskom potencijalu sustava daleko manji u odnosu na drugu skupinu – skupinu korisnika rezultata rada sustava. O korisnicima informacijskog sustava smo dosta govorili kod podatkovno orijantiranog pristupa IS-u. Ovdje ćemo se samo kratko osvrnuti na već spomenute dvije temeljne kategorije korisnika IS-a: Kranji korisnici (korisnici ili klijenti) su ljudi koji koriste IS ili informacije koje IS proizvede. Oni mogu biti računovođe, prodajni savjetnici, inženjeri, šalterski radnici, kupci ili menadžeri. Većina ljudi koja koristi IS pripada skupini krajnjih korisnika Stručnjaci IS-a su ljudi koji razvijaju i upravljaju informacijskim sustavom. Tu su uključeni projektanti IS-a (analitičari), programeri, oni koji testiraju sustav, operateri na računalima i drugo osoblje direktno uključeno u rad IS-a. Ukratko, analitičari dizajniraju IS temeljem informacijskih zahtjeva krajnjih korisnika. Programeri pišu računalne programe temeljene na specifikaciji analitičara. Računalni administratori upravljaju računalnim sustavima poput poslužitelja i sl. Mrežna (komunikacijska) komponenta (netver, eng. Netware) poslovnog informacijskog sustava tvori komunikacijsku infrastrukturu za prijenos podataka na veće ili manje udaljenosti među hardverskim elementima unutar samog sustava ili u njegovim vezama s okolinom. Pasivni elementi te infrastrukture razni su oblici materijalnih (žičnih) ili nematerijalnih (bežičnih) komunikacijskih kanala i oni ni na koji način ne preoblikuju (transformiraju) podatke, dok aktivni elementi – različiti namjenski, specijalizirani mrežni i komunikacijski uređaji – preoblikuju podatke prije, za vrijeme ili nakon njihova prijenosa kako bi sam prijenos i/ili korištenje podataka učinili učinkovitijim. Kod nekih podjela se ova komponenta podrazumijeva kao dio sklopovske komponente, odnosno hardver. Organizacijska komponenta (orgver, eng. Orgware) poslovnog informacijskog sustava predstavlja ukupnost standarda, mjera, postupaka i propisa kojima se funkcionalno i vremenski usklađuje rad prethodno navedenih četiriju komponenata, kako bi one tvorile skladnu cjelinu. Funkcionalno usklađivanje rada tih komponenata naziva se koordinacijom, dok se vremensko usklađivanje naziva sinkronizacijom rada sustava. Često se kaže da je organizacijska komponenta za ljude isto što i softver za hardver. Ta komponenta predstavlja zapravo procedure za korištenje, upravljanje i održavanje informacijskog sustava, a najčešće ulazi u dio dokumentacije. Npr. kako bi se uspješno napravila obrada plaća mora postojati procedura odnosno organizacijska komponenta koja će dokumentirati kad treba takvu obradu napraviti, na koji način, tko je autoriziran za to, i tko sve ima pristup informacijama. Informacijski sustav kao model poslovnog sustava Informacijski sustav u strogoj definiciji je sustav koji prikuplja, pohranjuje, čuva, obrađuje i isporučuje potrebne informacije na način da su dostupne svim članovima neke organizacije koji se njima žele koristiti te imaju odgovarajuću autorizaciju. Iz prethodnih razmatranja smo već vidjeli da je IS podsustav poslovnog sustava i da sam sebi nije svrha. Naime, da nema poslovnog sustava, informacijski sustav ne bi ni postojao jer ne bi imao što opisivati. No kraća, ali daleko složenija definicija od svih prethodno spomenutih glasi da je IS dio poslovnog sustava koji daje podatkovnu sliku procesa iz realnog sustava. Podatkovnu sliku smo detaljno objasnili kad smo govorili o pojmu podatka i strukturiranom zapisu podataka. Informacijski sustav je ujedno i model poslovnog sustava. Model je zapravo apstrakcija odnosno pojednostavljena verzija stvarnog sustava. U modelu promatramo samo one činjenice poslovnog sustava koje nas zanimaju (prisjetite se strukturiranog zapisa podataka, načina dobivanja podataka, te poimanja IS-a kroz podatkovno orijentirani pristup). Modelom informacijskog sustava koncipira se tehnička oprema (informacijska i neinformacijska tehnologija, stupanj distribuiranosti podataka i obrade i sl.) te specificira potrebna tehnička oprema (računala, radna mjesta i komunikacije). Koncipira se također i programska oprema (način obrade podataka, zahtjevi za sigurnošću podataka i sl.) i specificira potrebna programska oprema (operacijski sustav, sustav za upravljanje bazom podataka, komunikacijski programi itd.). Na kraju se definira koncepcija rada i organizacija rada informacijskog sustava te se sistematiziraju potrebni izvršitelji poslova unutar informacijskog sustava (Čerić et. al., 1998; 42-43). Dakle, kad govorimo o IS-u kao modelu poslovnog sustava, onda ga možemo raščlaniti odnosno opisati pomoću 3 modela: 1. Model podataka 2. Model procesa 3. Model izvršitelja Model podataka definira podatke u informacijskom sustavu kojima se opisuju stvarni elementi poslovnog sustava (npr. proizvod se opisuje nazivom, cijenom, jed. mjere, itd.). Podacima se uvijek opisuju objekti koji su interesantni za informacijski sustav, a o tome je već do sad bilo puno govora. Rezultat modeliranja podataka je baza podataka. Model procesa (funkcija) opisuje procese i funkcije kojima se mijenjaju podaci (npr. ispis računa, izračun prodajne cijene, obračun kamata itd.). Taj model definira kako se obrađuju, prikupljaju i distribuiraju podaci informacijskog sustava, odnosno kako funkcioniraju objekti poslovnog sustava. On opisuje dinamiku podataka informacijskog sustava. U implementiranom informacijskom sustavu modeli procesa se realiziraju kroz odgovarajuću programsku podršku (aplikacije). Modela izvršitelja (resursa) opisuje tehničku opremu (hardware), programsku opremu (software), ljude izvršitelje (lifeware) i organizaciju svih elemenata u cjelinu (orgware). Taj model zapravo definira sve izvršitelje poslova unutar informacijskog sustava (tko obrađuje podatke, gdje se podaci nalaze, gdje se obrađuju, uz koju opremu, organizaciju,…). Vrste informacijskog sustava prema razini potpore poslovnom procesu Poslovni sustavi imaju karakteristike složenih hijerarhijski organiziranih dinamičnih sustava orijentiranih ispunjenju cilja, s uključenim mehanizmima povratne veze i kontrole. Prisjetimo se sustavskog pristupa IS-u. Poslovni sustav uključuje ljude, sredstva, poslove (procese) i druge komponente koji u složenoj interakciji ostvaruju svoj cilj. Velik broj različitih poslova koji se obavljaju u poslovnom sustavu nazivamo poslovnim procesima. Poslovni procesi mogu biti vrlo različiti, a jednostavniji pogled, primjeren kontekstu razmatranja o informacijskom sustavu, razlikuje izvršne procese kojima se izvršavaju temeljni zadaci poslovnog sustava (npr. proizvodi se proizvod, obavlja se neka usluga) i upravljačke procese s pomoću kojih se upravlja poslovnim sustavom (npr. razrađuje plan proizvodnje, analiziraju rezultati poslovanja, odlučuje o nabavi opreme). Izvršne procese možemo grupirati u izvršni podsustav, a upravljačke procese u upravljački podsustav poslovnog sustava. Slika 6.1. prikazuje takav model poslovnog sustava s izvršnim i upravljačkim procesima, te ulazima i izlazima. Oni su međusobno povezani tokovima koji mogu biti različiti: materijalni (sirovine, proizvodi, energija), upravljački (odluke) ili informacijski (informacije). Dok izvršni procesi obavljaju temeljne zadatke sustava, preko upravljačkih procesa obavlja se regulacija i prilagodba sustava (sustav povratne veze). Slika 6.1. Pojednostavljeni shematski prikaz osnovnih procesa poslovnog sustava Možemo još jednom utvrditi da je izvršenje poslovnih procesa u poslovnom sustavu temeljeno na podacima, da su poslovni procesi različiti po svojoj namjeni (izvršni, upravljački) i da se mogu svrstati pod izvršni sustav ili upravljački poslovni podsustav. Izvršnom dijelu poslovnog sustava podršku pruža izvršni dio informacijskog sustava, a naziva se sustavom za obradu transakcija. Upravljački dio poslovnog sustava je potpomognut zapravo s dvije vrste informacijskih sustava: Upravljačko-izvještajnim sustavom i sustavom za potporu odlučivanju. Dakle, vrste informacijskog sustava s obzirom na razinu potpore poslovnim procesima jesu sljedeće (Slika 6.2.): 1. Transakcijski informacijski sustav 2. Upravljačko-izvještajni informacijski sustav 3. Informacijski sustav za potporu odlučivanju Slika 6.2. Vrste informacijskog sustava s obzirom na razinu potpore poslovnim procesima Unutar svakog od tih sustava koriste se određeni algoritmi koji se odvijaju na tim razinama, a služe za transformaciju podataka u informaciju ili pri transformaciji samih informacija. Osim toga, izlaz iz jednog sustava koristi se kao ulaz u drugi sustav. Na transakcijskoj razini se uglavnom koriste algoritmi za jednostavne obrade poput: sortiranja, listanja, spajanja, osvježavanje zapisa, elementarnih statističkih obrada, i sl. Na upravljačko-izvještajnoj razini koriste se tipično sljedeći algoritmi usmjereni na obrade u vremenu, poput: analiza trendova, agregiranje podataka, i sl. Na razini potpore odlučivanju pak se tipično koriste složeni i interaktivni algoritmi, koji su nužni za rješavanje slabo strukturiranih i/ili nestrukturiranih problema: interaktivne analize i upiti, modeliranje, simulacije rezultata pojedinih poslovnih odluka, umjetna inteligencija, i sl. 1) Transakcijski informacijski sustavi Sustav za obradu transakcija predstavlja temeljni podsustav svakog informacijskog sustava, radi na izvršnom sloju, a njegovi ciljevi su dvojaki: 1. Pružiti potporu izvođenju poslovnih procesa, i 2. Pružiti potporu obradi poslovnih transakcija. 1.1. Potpora izvođenju poslovnih procesa Svaki poslovni sustav koristi specifičnu poslovnu tehnologiju za realizaciju svojih ciljeva. Pod pojmom 'poslovna tehnologija' misli se na cijeli splet poslovnih procesa koji se primijenjuju u poslovnom sustavu, dok 'poslovni proces' možemo opisati kao skup poslova, tj. aktivnosti koje čine logičku cjelnu i koje se odvijaju unutar poslovnog sustava s ciljem rješavanja nekog poslovnog zadatka. Iako svaki PS ima specifičnu poslovnu tehnologiju, unutar pojedinih djelatnosti su poslovne tehnologije ipak vrlo slične – npr. svako proizvodno orijentirano poduzeće će unutar vlastite poslovne tehnologije imati poslovne procese vezane uz planiranje proizvodnje, nabavu potrebnih sirovina, samu proizvodnju, distribuciju proizvedenih dobara, itd. U suvremenom poslovnom okruženju se automatizacija poslovnih procesa (uz pomoć ICT-a koji se primjenjuje unutar informacijskog sustava) nameće kao jedan od glavnih čimbenika za povećanje efikasnosti poslovanja, te za održavanje konkurentnosti i opstanak na tržištu. Zamislite npr. avio-kompaniju koja putnicima nudi rezervaciju i kupnju karata isključivo u turističkim agencijama? Banku koja posluje jedino preko klasičnih šaltera? Koliki su im izgledi za opstanak na tržištu ako njihovi konkurenti koriste suvremen ICT kako bi svojim klijentima ponudili online kupovinu karata, odnosno obavljanje online bankovnih transakcija s bilo koje lokacije na svijetu? Primjenom moderne informacijske tehnologije poslovni proces može se izvršiti mnogo efikasnije (brže, jeftinije, udobnije). Sustavnom primjenom reinženjerstva (poboljšanja) poslovnih procesa (eng. BPR - Business Process Re- engineering) moguće je unaprijediti čak i čitavu poslovnu tehnologiju. Nekoliko primjera automatizacije poslovnih procesa na transakcijskoj razini (Panian, Varga i Ćurko, 2010, str. 15): 1. Obračun kamata u bankama može se obaviti automatski prilikom svake promjene stanja na računu – ovdje je automatizacija načinjena primjenom računalnog programa koji evidentira transakciju promjene na računu, a izračun se radi na isti način kao što bi se radio i ručno, ali mnogo brže i potpuno točno. 2. Evidencija prisutnosti zaposlenika na radu može se obaviti biometrijskom detekcijom zaposlenika, prisutnost zabilježiti u informacijskom sustavu, i koristiti prilikom obračuna plaće zaposlenika – ovdje je postignuta točnost i pouzdanost evidencije zaposlenika, što je ručnim evidentiranjem teško postići. 3. Karta za let zrakoplovom, za kazališnu ili koju drugu predstavu može se odabrati i platiti putem internetskog bankarstva – na taj je način tradicionalni proces kupnje karata zamijenjen mnogo udobnijim, efikasnijim i ukupno jeftinijim (ubrojimo li troškove kupca i prodavatelja) procesom kupnje elektroničke karte (e-karte) u koji su uključene kompjutorizirane aktivnosti informacijskih sustava prodavatelja (zrakoplovne kompanije, kazališta), banke (u kojoj je račun kupca) i posrednika u plaćanju (kartične ustanove, ako je plaćanje obavljeno kreditnom karticom). 1.2. Obrada poslovnih transakcija Glavnina poslovnih procesa na izvršnom sloju ima tzv. transakcijski karakter, pa ih možemo zvati i transakcijskim procesima, koji imaju sljedeće karakteristike: (Panian, Varga i Ćurko, 2010, str. 16) 1. Proces je skup aktivnosti kojima se iz ulaza proizvode izlazi. 2. Ulaze čine elementi koji ulaze u proces, oni su materijalni (primjerice, sirovina koju proces prerađuje u proizvod) ili informacijski. Informacijski ulazi su podaci koji nose informacije o tome kako će proces "preraditi" ulaz u izlaz. Na izvjestan se način uz pomoć podataka upravlja procesom. 3. Ako je potrebno pamtiti stanje procesa, ono se bilježi podacima. 4. Izlaze čine proizvodi nastali "preradom" ulaza unutar procesa. Mogu biti materijalni primjerice, proizvedeni proizvodi) ili informacijski (podaci o proizvedenim proizvodima). Primjer transakcijskog procesa u proizvodnom poduzeću – npr. sam proces proizvodnje: Ulazi u proces su sirovine i energija (materijalni ulazi), te nalog za proizvodnju (informacijski ulaz). Nalog za proizvodnju sadržava upute na kojem stroju i kako proizvesti proizvod. Proces uključuje proizvodnju na proizvodnom stroju. Izlazi su proizvedeni proizvodi (materijalni izlaz), te podaci o proizvedenim proizvodima (informacijski izlaz). Podacima se, ako je potrebno, dodatno bilježe stanja procesa, primjerice ukupan broj proizvedenih proizvoda u procesu. (Panian, Varga i Ćurko, 2010, str. 17) Kao što je bilo naznačeno i u gornjem primjeru, često se javlja potreba za pamćenjem stanja pojedinih poslovnih procesa – stanja se bilježe u obliku podataka, koji se pohranjuju u baze podataka unutar informacijskog sustava. Zbog toga kažemo da baze podataka unutar IS-a sadrže podatkovnu sliku poslovanja, tj. sadrže podatke o stanju poslovnog sustava – npr. baze podataka u banci sadrže podatke o svakoj izvršenoj bankovnoj transakciji, pa naknadnim pregledom tih podataka možemo rekonstruirati poslovanje banke unutar nekog vremenskog perioda. Kao što se vidi iz gore navedenog, svaki transakcijski proces sadrži aktivnost(i) koje barataju podacima – taj dio procesa naziva se transakcijom. Karakteristike transakcije istovjetne su ranije opisanim karakteristikama transakcijskih procesa, osim što su ulazi i izlazi isključivo podatkovne naravi (ne mogu biti materijalni). Ulazni podaci tipično nastaju unošenjem podataka u elektroničke obrasce (forme) ili strojnim očitavanjem (npr. bar-kod). Potom slijedi obrada prikupljenih ulaznih podataka po unaprijed definiranom algoritmu. Rezultati obrade se mogu po potrebi prikazati na ekranu ili otisnuti na papir, a u pravilu se dotični rezultati u obliku podataka pohranjuju i u bazu podataka, kako bi se zabilježila slika poslovanja. Na razini baze podataka, transakcija je nedjeljiva jedinica posla nad podacima koji se nalaze u bazi podataka – transakcija se u pravilu sastoji od više aktivnosti nad podacima (čitanje, ažuriranje, upisivanje, brisanje), pri čemu te aktivnosti čine nedjeljivu logičku cjelinu i zbog toga sve aktivnosti unutar transakcije moraju biti uspješno izvedene da bi se i transakcija smatrala uspješnom. Npr. kod rezervacije avio-karte – prodaja karte će rezultirati s barem dva zahvata nad bazom podataka aviokompanije: 1. U evidenciju prodanih karata će biti zapisan novi slog (prodana karta), te 2. U evidenciji broja slobodnih mjesta na letu za koji je prodana karta treba umanjiti (ažurirati) broj slobodnih sjedala za broj kupljenih karata. Obje aktivnosti moraju biti uspješno provedene da bi transakcija bila provedena. U slučaju neuspjeha bilo koje aktivnosti unutar transakcije odacuje se cijela transakcija – u protivnom bismo riskirali nekonzistentnosti u podatkovnoj slici poslovanja (u gornjem primjeru – ako se uspješno upiše prodaja karte, a ne uspije se istovremeno smanjiti se broj slobodnih sjedala, sustav za online prodaju karata može biti doveden u situaciju da nudi karte za letove koji su već popunjeni). U smislu gore navednog, svaka transakcija u bazi podataka mora ispunjavati tzv. ACID karakteristike, koje kažu da transakcija mora biti: 1. Atomarna (eng. Atomicity) – mora se obaviti ili u cijelosti ili biti odbačena – nikako ne može biti djelomično izvedena. 2. Konzistentna (eng. Consistency) –svaka promjena podataka u bazi podataka mora biti napravljena tako da se baza podataka prevodi iz jednog konzistentnog u drugo konzistentno stanje (npr. broj prodanih karata za neki let mora se slagati s brojem preostalih slobodnih mjesta na letu). 3. Izolirana (eng. Isolation) – mora se ponašati kao da je izolirana od ostalih transakcija – kada se istovremeno obavlja više transakcija, njihov učinak mora bitikao da su se obavljale jedna iza druge (npr. ako više osoba istovremeno kupuje karte za isti let, svaki kupac mora biti tretiran kao da je u tom trenutku jedini kupac). 4. Izdržljiva (eng. Durability) – učinci transakcije ne smiju biti izgubljeni čak ni u slučaju kvara sustava (npr. nestanka napajanja, pada sustava i sl.) 2. Upravljačko-izvještajni informacijski sustav Sustav za obradu transakcija (transakcijski sustav) pruža potporu tekućem izvođenju poslovnog procesa izvođenjem niza transakcija. On obrađuje transakcije informacijskog sustava, kao što su, primjerice, izdavanje računa za prodanu robu, prihvaćanje podataka o prijemu robe na skladište, slanje narudžbe dobavljaču itd. Transakcijski sustav obavlja tri temeljne funkcije: (Panian, Varga i Ćurko, 2010, str. 19) 1. Izvršava transakcije i vodi evidenciju o obavljenim transakcijama – npr. obrada prodaje avio-karte. 2. Stvara dokumente koji su vezani uz transakcije, a važni su za poslovanje – npr. ispis avio-karte na papir. 3. Generira periodičke izvještaje o stanju poslovanja – npr. izlistavanje svih avio karata prodanih u jednom danu, s pripadajućim prihodima i sl. Treća funkcija realizira se uz pomoć tzv. izvještajnih transakcija, čija je namjena stvoriti često tražena (rutinska) poslovna izvješća koja se odnose na kraći vremenski rok (dan, tjedan, mjesec). Taj se dio informacijskog sustava naziva još i upravljački izvještajni sustav, a primarna mu je namjena informiranje srednje razine managementa u poduzeću. Upravljačko izvještajni sustav je ujedno i hijerarhijski prvi dio informacijskog sustava u kojem se radi s informacijama. Dakle, taj sustav iz podatka za pisanih na razini transakcijskog sustava stvara informacije i predstavlja ih srednjem poslovodstvu radi informiranja i stvaranja podloge za najnižu razinu odlučivanja o dobro strukturiranim procesima. Informacije dobivene na razini Upravljačko izvještajnog sustava predstavljaju ulaznu komponentu za Sustave za potporu odlučivanju. 3. Informacijski sustav za potporu odlučivanju Upravljanje poslovnim sustavom temelji se na donošenju poslovnih odluka. Da bi se mogla donijeti dobra poslovna odluka potrebne su provjerene i kvalitetne informacije (točne, potpune, primjerene i pravovremene). U interesu svakog poduzeća je izgraditi informacijski sustav koji će ga opskrbljivati kvalitetnim unutarnjim informacijama (nastaju u samom poduzeću) i vanjskim informacijama (stanje na tržištu, informacije o konkurentima, promjene u zakonodavstvu, itd.). Kad je potrebno riješiti neki poslovni problem, proces odlučivanja se tipično provodi kroz sljedeće korake: 1. Prepoznavanje problema 2. Oblikovanje opcija (inačica, varijanti) rješenja 3. Odabir najpovoljnije opcije 4. Provedba odabrane opcije 5. Ocjena provedbe Cilj upravljačkog sloja informacijskog sustava je svima koji donose odluke (menadžerima, stručnjacima) pružiti potrebne informacije. Donositelji odluka često odluke donose u okolnostima koje nisu idealne – npr. u nedostatku vremena, manjku stručnog znanja i sl. Zbog toga im sustav za potporu odlučivanju u svrhu donošenja kvalitetnih odluka treba pomoći prilikom: Identifikacije, pronalaženja i analize potrebnih podataka odnosno informacija, te Izbora metoda odnosno modela rješavanja problema, njihova izvođenja i analize dobivenih rezultata. Životni i razvojni ciklus IS-a Informacijski sustav ima svoj životni ciklus koji se u grubim crtama može poistovjetiti s životnim ciklusom živih bića (rađanje, rast i razvoj, postojanje i eksploatacija, te na kraju (od)umiranje) - IS svoj životni ciklus započinje spoznajom o postojanju problema unutar PS-a (koje želimo riješiti uz pomoć ICT-a), potom prolazi kroz različite razvojne faze, a završava kad, zbog drastične promjene okolnosti unutar PS-a, postane beskoristan i biva zamijenjen drugim, novim IS-om. Razvojni ciklus IS-a je uži pojam od životnog ciklusa - razvojni ciklus je sadržan unutar životnog ciklusa. Odnosi se na konkretne razvojne faze IS-a - počevši od traženja rješenje u okviru primjene ICT-a (tzv. planiranje razvoja IS-a), a završava dogradnjama i održavanjem IS-a. Na slici 1. vidimo 8 tipičnih faza životnog ciklusa IS-a: 1. Uočavanje problema (potreba za razvojem novog IS-a) 2. Planiranje izgradnje IS-a (traženje rješenja u okviru primjene ICT-a) 3. Analiza poslovnog sustava 4. Izgradnja informacijskog sustava 5. Implementacija novog IS-a (uvođenje u rad) 6. Održavanje IS-a 7. Nadogradnje IS-a 8. Odbacivanje IS-a (zamjena postojećeg IS-a novim rješenjem) U razvojni ciklus IS-a uključene su faze od 2. do 7. Općenitije gledano, životni i razvojni ciklus IS-a o kojem će ovdje biti govora predstavlja varijantu nešto općenitije koncepcije koja se naziva SDLC (Systems Development Life Cycle), te se koristi u raznim disciplinama. Faze razvojnog ciklusa IS-a 1. Planiranje razvoja IS-a (tj. traženje rješenja u okviru primjene ICT-a) Ova se faza još naziva i fazom izrade strategije IS-a. Svrha joj je sljedeća: identificirati korisnike novog IS-a identificirati nedostatke postojećeg IS-a (uočavanje problema) odrediti ciljeve novog IS-a - koje će mu biti funkcije i koje će probleme riješiti utvrditi mogući stupanj automatizacije IS-a, u kojoj mjeri ga je moguće podržati suvremenim IT (rješenje u okviru primjene ICT-a!!) ocijeniti izvedivost IS-a izraditi plan razvoja IS-a Kod manjih projekata često nije jedna od izrazito razrađenih i formaliziranih faza, ali kod velikih projekata radi se o jednoj od kritičnih faza - na temelju rezultata ove faze poslovodstvo odlučuje ima li projekt perspektive ili ne, tj. hoće li se ići u daljnji razvoj IS-a ili projekt ovdje završava!! 2. Analiza poslovnog sustava U ovoj fazi promatraju se poslovi koji se izvršavaju unutar poslovnog sustava, razgovara se s korisnicima sustava, proučava se dokumentacija sustava i sl., s namjerom da se identificiraju: poslovni objekti poslovne funkcije poslovni događaji Poslovni objekt - materijalni ili nematerijalni element PS-a o kojem u IS-u treba bilježiti podatke (entitet) Poslovna funkcija - posao (proces) koji treba obaviti vezano uz neke poslovne objekte, njima se koriste i mijenjaju podaci o poslovnim objektima Poslovni događaj - pojava koja pokreće izvođenje jedne ili više poslovnih funkcija Poveznica s definicijom IS-a kao modela PS-a ("elementi PS-a se preslikavaju na odgovarajuće elemente modela IS-a - na model podataka, model procesa i model resursa tj. izvršitelja"): Identificirani poslovni objekti -> preslikavaju se na model podataka Identificirane poslovne funkcije i događaji -> preslikavaju se na model procesa Identifikacijom poslovnih objekata, funkcija i događaja definiraju se tzv. informacijski zahtjevi sustava: za njihovo precizno definiranje odgovorni su korisnici poslovnog sustava - oni jedini znaju kako konkretni poslovni sustav zaista funkcionira projektanti IS-a su odgovorni da od korisnika sustava prikupe sve potrebne informacijske zahtjeve, na temelju kojih se oblikuju formalne specifikacije informacijskih zahtjeva, temeljem kojih se kasnije izgrađuje IS te specifikacije odgovaraju na pitanje što sustav radi, a ne i kako to treba raditi Formalne specifikacije informacijskih zahtjeva se najčešće iskazuju grafički, u obliku različitih dijagrama: 1. Dijagrami raščlanjivanja (dijagrami dekompozicije) ▪ sustav se raščlanjuje na podsustave, podsustavi na njihove funkcije, funkcije na podfunkcije, sve do razine pojedinačnih poslovnih procesa ▪ rezultat je hijerarhijski dijagram s raščlanjenim funkcijama poduzeća ▪ na njima se vidi odnos nadređeno-podređeno (statika), ali ne vidi se kako se neka funkcija točno provodi (njena dinamika) 2. Dijagrami tijeka podataka (DTP) ▪ među procesima koji se izvršavaju unutar prethodno raščlanjenih funkcija kolaju podaci ▪ DTP-om se prikazuju ulazni i izlazni tokovi podataka između pojedinih procesa, te spremišta podataka ▪ vidi se dinamika provođenja procesa, ali još nedostaje precizna specifikacija strukture podataka koji kolaju sustavom 3. Dijagrami entiteta ▪ njima se prikazuje struktura podataka budućeg IS-a ▪ predstavljaju konceptualnu razinu oblikovanja podataka i temelj su za oblikovanje strukture baze podataka budućeg IS-a ▪ identificiraju se objekti (entiteti), atributi kojima će objekti biti opisivani, te veze među objektima 3. Izgradnja informacijskog sustava Ova se faza može dodatno podijeliti na dva koraka: oblikovanje IS-a (logičko i fizičko) izrada IS-a (programiranje, testiranje, dokumentiranje) 3.1 Oblikovanje IS-a U ovoj se pod-fazi određuje se kako će IS izvršavati svoje zadatke (temeljem prethodnih specifikacija iz faze analize PS-a, kojima je određeno što su zadaci IS-a) Temeljni zadataci ove pod-faze su: 1. Provesti modeliranje resursa IS-a ▪ specifikacija potrebne tehničke opreme (računala, poslužitelji, mrežna infrastruktura) ▪ specifikacija potrebne standardne softverske podrške (operacijski sustavi, sustavi za upravljanje bazama podataka, standardni aplikacijski paketi i sl.) ▪ specifikacija organizacijskih i kadrovskih preduvjeta (eventualna reorganizacija poslovanja, dodatna izobrazba postojećih zaposlenika/korisnika, zapošljavanje novih kadrova,...) 2. Oblikovati bazu podataka (temeljem dijagrama entiteta iz faze analize PS-a) ▪ npr. oblikuje se relacijska baza podataka -> dovršen je model podataka IS-a! 3. Oblikovati odgovarajući algoritam za svaki poslovni proces ▪ algoritam - "konačni niz koraka koji u konačnom vremenu jednoznačno dovodi do rješenja problema“, tj. formalizirani opis odvijanja koraka u kojima se izvršava proces ▪ ovdje se još ne radi o klasičnom programiranju, već o konceptualnom zasnivanju algoritama - korištenjem različitih notacija: ▪ akcijski dijagrami ▪ pseudo-kod ▪ grafičke notacije (blok-dijagrami i sl.) 3.2. Izrada IS-a (programiranje, testiranje, dokumentiranje) Programiranje U ovoj se fazi programiraju pojedinačne aplikacije (softverska potpora) koje su dio IS-a - temeljem specifikacija algoritama iz faze oblikovanja IS-a, u ovom koraku se izrađuju konkretni programi, tj. zadani se algoritmi implementiraju u konkretnim programskim jezicima - primijenjuju se metode: tradicionalnog proceduralnog i/ili objektno orijentiranog programiranja (tzv. "ručno" programiranje) - ručnim pisanjem koda od strane programera se definira kako neki algoritam radi automatiziranog generiranja programa na temelju specifikacija - temeljem opisa što neki algoritam radi, generira se konkretna implementacija algoritma (tj. kako algoritam radi) - koriste se tzv. generatori aplikacija Testiranje U fazi testiranja provodi se provjera ispravnosti rada prethodno isprogramiranih aplikacija. Razlikujemo sljedeće vrste testiranja: 1. testiranje pojedinačnih programa i njihovih modula (unit testing) 2. testiranje niza programa koji čine pojedini podsustav IS-a (system testing) 3. testiranje podsustava pod velikim opterećenjem - korištenjem velike količine podataka, velikog broja istovremenih korisnika i sl. (volume testing, stress testing) 4. testiranje svih povezanih sustava programa (integration testing) 5. testiranje prihvatljivosti rješenja za kranjeg korisnika (acceptance testing) Dokumentiranje Razlikujemo dvije vrste dokumentacije koju je potrebno izraditi: 1. dokumentacija za razvojni tim - predstavlja detaljan opis svih dijelova IS-a, s ciljem olakšanja: ▪ naknadne dorade i ispravljanje pogrešaka, te ▪ uvođenja novih članova u razvojni tim 2. dokumentacija za krajnje korisnike - priručnici, sustavi pomoći i sl. 4. Implementacija novog IS-a (uvođenje u rad) U sklopu uvođenja novog IS-a u rad provode se sljedeće aktivnosti: 1. korisnici se obučavaju (educiraju) za rad s novim IS-om 2. prelazi se sa starog na novi IS (prebacivanje i pretvorba podataka iz starog IS-a) - strategije uvođenja u rad 3. testira se ispravnost rada novog IS-a (korištenjem stvarnih podataka i stvarnih poslovnih procedura) 4. ulazak novog IS-a u svakodnevnu uporabu Strategije (metode) uvođenja IS-a u rad 1. Izravna zamjena starog IS-a novim IS-om 2. Paralelno uvođenje novog i rad starog IS-a 3. Postupno uvođenje dijelova novog sustava ▪ dio po dio sustava uvodi se u cijelo poduzeće ili ▪ cijeli sustav se uvodi u jedan po jedan dio poduzeća 4. Održavanje IS-a i 6. Nadogradnja IS-a Dva su temeljna razloga zbog kojih se sustavi koji su već u punom pogonu mijenjaju i dorađuju: 1. ispravljanje pogrešaka i nedostataka uočenih tijekom rada sustava = Održavanje 2. unaprjeđivanje postojećeg sustava u skladu s novim informacijskim zahtjevima i naknadnim promjenama u poslovnom sustavu = Nadogradnja Metode izgradnje IS-a Koraci razvojnog ciklusa IS-a (detaljno opisani u prethodnoj pod-lekciji) mogu se primjenjivati (kombinirati) na različite načine tijekom razvoja konkretnih informacijskih sustava -> tj. mogu biti ukomponirani u različite metodološke pristupe za izgradnju IS-a. Dakle, metodom izgradnje IS-a bismo mogli nazvati specifični, formalizirani način kombiniranja temeljnih koraka razvojnog ciklusa IS-a tijekom razvoja IS-a. Dosadašnja praksa u projektiranju IS-a iznjedrila je nekoliko metodoloških pristupa izgradnje IS-a, pri čemu su neki od tradicionalnijih sljedeći: linearna (vodopadna) metoda izgradnje evolucijska metoda izgradnje spiralna metoda izgradnje metoda modeliranja 1. Vodopadna (linearna) metoda Koraci izgradnje IS-a (slika 1) odvijaju se po "prirodnom" redoslijedu faza razvojnog ciklusa IS-a.Svaka faza razvojnog ciklusa daje određene rezultate (specifikacije, dijagrame, programe, …), koji se koriste kao ulazni sadržaji sljedeće faze razvoja rezultati prelaze iz faze u fazu kao "po stepenicama", kao da "teku niz vodopad" - odatle dolazi i ime "vodopadni model razvoja" Nakon svake faze razvoja poslovodstvo može ocijeniti napredak (temeljem izlaznih rezultata prethodne faze) i odlučiti o nastavku. U teoriji, po završetku jedne faze se više na nju ne bi trebalo vraćati - no, u praksi, povratci na prethodne faze nisu neuobičajeni (uočene greške, propusti i sl.). Česti povratci otežavaju poslovodstvu planiranje daljnjeg odvijanja projekta - zato se nakon par "iteracija" stanje se obično "zamrzava", često i bez obzira na to da li su svi uočeni problemi stvarno i riješeni -> time se otvara mogućnost akumuliranja neriješenih problema u konačnom IS-u, što u konačnici dovodi do nezadovoljstva korisnika samim IS-om. Linearna metoda je standardni način izgradnje velikih i složenih IS-ova - naročito kod izgradnje TPS-ova (transakcijskih IS-ova) Glavni preduvjet za uspješnu primjenu - stabilan poslovni sustav bez čestih promjena u poslovnim procesima! 3. Metoda evolucijskog razvoja (prototipiranje) Evolutivni razvoj je pristup kod kojeg je cilj: što brže i jednostavnije izgraditi početnu verziju IS-a, dati ga odmah korisnicima na uporabu, te temeljem povratnih informacija od korisnika, postupno ga dograđivati i poboljšavati do konačne verzije Razvoj započinje bez preciznih specifikacija, a IS se izgrađuje kroz postupnu izradu i povezivanje pojedinačnih aplikacija budućeg sustava (evidencija zaliha, obračun plaća, evidencija narudžbi, …). Na slici 2 prikazane su faze evolucijskog razvoja. Temeljem grubog opisa sustava ciklički se: izrađuju specifikacije, obavlja se razvoj temeljem tih specifikacija, te obavlja se provjera trenutne verzije sustava Nakon određenog broja ciklusa (i međuverzija) dobiva se konačna verzija IS-a. 3. Metoda spiralnog razvoja Spiralni razvoj je metoda koja kombinira elemente vodopadnog i evolucijskog razvoja. Razvoj tipično započinje koracima koji su nalik na vodopadnu metodu razvoja: 1. Definiranje informacijskih zahtjeva, što je detaljnije moguće 2. Izrada preliminarnog dizajna novog sustava ▪ Evaluacija razvojnih alternativa ▪ Procjena rizika u pojedinim fazama razvoja 2. Izrada prvog prototipa novog sustava -> dobiva se smanjena verzija IS-a, koja uključuje sve najvažnije značajke konačnog sustava Potom slijede koraci koji se ponavljaju ciklički, nalik na evolutivnu metodu razvoja - temeljem prvog prototipa, razvijaju se naredne inačice prototipova sustava. Tipični koraci u razvoju n-tog prototipa su: 1. Evaluacija prethodnog prototipa – dobre strane, loše strane, alternative daljnjeg razvoja, rizici 2. Definiranje zahtjeva (specifikacija) za n-ti prototip 3. Planiranje i oblikovanje n-tog prototipa 4. Izrada i testiranje n-tog prototipa Koraci iz evolutivnog dijela razvoja se ponavljaju, nalik na spiralu (jedan ciklus spirale = jedan sve dorađeniji prototip), pri čemu svaki korak vodi sve bliže konačnom rješenju (slika 3) Metoda je općenito primjenjiva kod većih projekata, kod kojih se ne može računati na dugoročnu stabilnost poslovnog sustava - pogodna je za primjenu u kontekstu izgradnje sustava za potporu odlučivanju 4. Metoda modeliranja Kod svih do sad prikazanih metodoloških pristupa razvoju IS-a uvijek je u centru pažnje bio konkretan poslovni sustav - kretalo se od pojedinačnog PS-a (sa svim svojim specifičnostima), te se budući IS gradio "na kožu" konkretnom PS-u. U praksi, pojedine razvojne kuće se specijaliziraju za izgradnju IS-ova u specifičnim poslovnim područjima (npr. prodaja, marketing, human resources, proizvodnja,...), te imaju velik broj različitih klijenata (poslovih sustava) za koje izrađuju informacijski (pod)sustav u području svoje ekspertize. Kad bi takva razvojna kuća izrađivala IS-ove koji su potpuno prilagođeni svakom pojedninom klijentu (PS-u), tada bi vrlo brzo završila s velikim brojem donekle sličnih, ali ipak različitih inačica jednog te istog IS-a. Takva situacija može uvelike otežati održavanje postojećih IS-ova i njihovu daljnju nadogradnju i razvoj. Iz tog razloga razvojne tvrtke često nastoje od X individualiziranih verzija IS-a napraviti jednu optimiziranu verziju IS-a, koju bi kasnije (uz minimalne izmjene i prilagodbe) mogle uvoditi kod novih klijenata iz istog poslovnog područja. Tu govorimo o korištenju metode modeliranja (Slika 4.) kao metode izgradnje optimalnog IS-a. 1. Metoda modeliranja polazi od pretpostavke da razvojna kuća ima napravljen dovoljan broj individualiziranih verzija IS-a, za različite realne poslovne sustave (klijente) iz nekog specifičnog područja primjene sjetimo se da IS sam po sebi već nije potpuna preslika realnog sustava, nego njegova umanjena slika, tj. model - te da kao takav predstavlja apstrakciju realnog sustava razvojna kuća, dakle, već ima X inačica apstrahiranih realnih sustava iz istog poslovnog područja (prva razina apstrakcije u kontekstu metode modeliranja) 2. Sve apstrahirane inačice sustava s prve razine imaju mnogo zajedničkih elemenata, ali se u nekim elementima i razlikuju (drugačije poslovne procedure u realnom sustavu X i sl.) razvojni tim u takvoj situaciji nastoji preuzeti zajedničku jezgru svih modela podataka, procesa i resursa iz apstrahiranih inačica prve razine, te ih ugraditi u novi, optimizirani model sustava za dotično poslovno područje tijekom tog postupka odbacuju se razne specifičnosti vezane uz pojedinačne apstrakcije 1. razine - tj. provodi se dodatno pojednostavljenje modela - tzv. apstrakcija druge razine 3. Temeljem optimiziranog modela slika realnih sustava (apstrakcija 2. razine) izrađuje se konkretan IS za specifično područja primjene, korištenjem nekih od ranije spomenutih metoda PROBLEM: s obzirom na sve provedene opimizacije (kroz odbacivanje individualnih razlika među realnim sustavima), gotovo sigurno više NE POSTOJI realni poslovni sustav kojem bi takav optimizirani IS u potpunosti odgovarao Kako ga onda uvesti u realne poslovne sustave? Čemu bi realno služio sustav koji NE PRATI specifičnosti poslovanja pojedinog realnog sustava? ▪ Odgovor kod metode modeliranja: Tako da se promijeni sam poslovni sustav! 4. Da bi optimizirani IS bilo moguće uvesti u poslovni sustav, nužno je napraviti reorganizaciju poslovnih procesa u dotičnom poslovnom sustavu (tzv. BPR - Business Process Reingeneering). BPR sam po sebi je ekonomsko-managerski koncept koji nema nužno veze s informatikom i primjenom IKT-a, te se u poslovnim sustavima u pravilu primjenjuje na inicijativu poslovodstva kad se uoče problemi u trenutnom načinu poslovanja poduzeća No, u ovom slučaju uvođenje optimiranog IS-a umjetno stvara probleme u poslovanju - barem neke konkretne poslovne procedure nisu u skladu s onim što podupire optimizirani IS i dotične je poslovne procedure potrebno reorganizirati na način da postanu sukladne s novim IS-om ▪ ovo je jedan od rijetkih primjera gdje je BPR iniciran kroz IKT-e, a ne zbog toga što poduzeće, realno gledano, ima probleme i stvarno treba promjene u poslovanju Uvod u kriptosustave Dekriptiranje (dešifriranje) = postupak suprotan kriptiranju, koji uz pomoć ključa za dešifriranje pretvara kriptirani ciphertext natrag u početni oblik, tj. u plaintext. Kriptiranje (šifriranje) = postupak izmjene izvornog podatkovnog sadržaja (tzv. plaintext) u šifrirani oblik (tzv. ciphertext) koji može pročitati samo osoba koja ima ključ za dekriptiranje, tj.dešifriranje. Ključ je obično dugačak binarni broj. Postoje dva temeljna kriptosustava: Kriptiranje s tajnim ključem (simetrično kriptiranje) -> simetrični kriptosustavi Kriptiranje s javnim ključem (asimetrično kriptiranje) -> asimetrični kriptosustavi Simetrični kriptosustavi Kod simetričnog kriptiranja jedan te isti tajni ključ koristi se i za kriptiranje i za dekriptiranje podatkovnog sadržaja. Svi sudionici u razmjeni kriptiranog sadržaja moraju poznavati dotični tajni ključ. Temeljna pretpostavka za očuvanje tajnosti razmijenjenog sadržaja je da nitko osim predviđenih sudionika ne zna za vrijednost tajnog ključa - tko god uspije (ne)ovlašteno pribaviti tajni ključ, može dekriptirati sadržaj. Slika 1. Princip rada simetričnog kriptosustava Temeljne prednosti Korištenje jednog ključa za sve operacije - pojednostavljuje se cijeli proces (de)kriptiranja Brzina rada - mogućnost primjene u realnom vremenu Temeljni nedostatak Korištenje jednog ključa za sve operacije - problem očuvanja njegove tajnosti: prilikom dostave tajnog ključa ostalim sudionicima - potreba korištenja apsolutno sigurnog kanala za dostavu tajnog ključa prilikom pohrane/čuvanja tajnog ključa kod svih sudionika Najpoznatiji algoritmi za simetrično kriptiranje su: DES, AES, Blowfish,... Asimetrični kriptosustavi Asimetrični kriptosustavi rješavaju temeljni problem simetričnog kriptosustava, a to je očuvanje tajnosti jednog te istog ključa koji se koristi i za kriptiranje i za dekriptiranje. Na koji način? Tako da ne koriste jedan ključ, nego dva ključa. Dva ključa su matematički povezana i tvore tzv. par ključeva (engl. Key Pair) - jedan ključ iz para se koristi za kriptiranje poruke, a drugi ključ se koristi za dekriptiranje poruke. Ključem kojim je poruka bila kriptirana nije moguće napraviti i njenu dekripciju. Pojam asimetrično proizilazi upravo iz činjenice da se za kriptiranje i dekriptiranje koriste dva različita ključa - za razliku od “simetrične” situacije u prethodnom kriptosustavu kad se koristi samo jedan ključ za obje operacije. Temeljne osobine asimetričnih ključeva: Ključ za kriptiranje i ključ za dekriptiranje čine par i matematički su povezani; Usprkos matematičkoj vezi među njima, na temelju poznavanja jednog ključa iz para nije moguće izračunati drugog; Poruka koja je kriptirana jednim od njih može biti dekriptirana samo onim drugim ključem iz para. Privatni (tajni) ključ Jedan od ključeva koji čine par naziva se privatni (ili tajni) ključ (engl. Private Key) i on ne smije biti poznat nikome drugome osim vlasniku para ključeva. Javni ključ Drugi ključ u paru naziva se javni ključ (engl. Public Key) i on smije (tj. mora) biti javno objavljen i dostupan svakome tko je zainteresiran. Princip razmjene kriptiranog sadržaja Ako imamo samo dva sudionika (Osoba A - primatelj i Osoba B - pošiljatelj), tada je postupak u kojem Osoba B šalje kriptirani dokument Osobi A, s ciljem da se očuva tajnost dokumenta, tj. da ga može pročitati samo i jedino Osoba A (jedini ovlašteni primatelj), sljedeći (slika 2): 1. Osoba B kriptira dokument, tj. stvara ciphertext korištenjem javnog ključa Osobe A. 2. Osoba B šalje ciphertext Osobi A. 3. Osoba A dekriptira ciphertext svojim privatnim ključem. Početna pretpostavka je da su Osoba A i Osoba B već razmijenili svoje javne ključeve. Sigurnost kanala korištenog za razmjenu javnih ključeva pri tome nije bitna - tim ključevima ionako može bilo tko pristupiti, a nije ih moguće upotrijebiti za dekripciju. Dekripcija je moguća jedino pomoću drugog ključa iz para - u ovom slučaju, tajnog privatnog ključa Osobe A - dužnost osobe A je da očuva njegovu tajnost i da ga ne razmjenjuje ni sa kim. Slika 2. Princip korištenja asimetrične kriptografije u svrhu očuvanja tajnosti razmijenjenih dokumenata Najkraće sažeto: asimetrično kriptirani dokument mora biti kriptiran javnim ključem osobe koja prima dokument, kako bi ga ta i samo ta osoba mogla dekriptirati isključivo svojim privatnim ključem. Dokument kriptiran javnim ključem osobe X može biti dekriptiran jedino privatnim ključem osobe X, te je po pretpostavci očuvanja tajnosti privatnog ključa, čitljiv isključivo osobi X (tj. primatelju). Ako dokument treba poslati i nekoj trećoj osobi, tada pošiljatelj mora ponoviti isti proces koristeći javni ključ treće osobe. Najpoznatiji algoritmi za simetrično kriptiranje su: RSA, DSA, Diffie-Hellman, ElGamal, … Ostale kombinacije korištenja javnih i privatnih ključeva u razmjeni sadržaja između dvije osobe Jedina logična kombinacija korištenja javnih/primarnih ključeva dvaju sudionika koja osigurava tajnost prenesenog sadržaja (tj. da jedino ovlašteni primatelj može dešifirirati dokument) je već bila opisana - pošiljatelj kriptira dokument primateljevim javnim ključem, kako bi ga jedino primatelj mogao dekriptirati svojim privatnim (tajnim) ključem. Ostale više ili manje korisne/(ne)moguće kombinacije su sljedeće: 1. Pošiljatelj kriptira dokument primateljevim privatnim ključem i šalje ga primatelju (slika 3) - ovakav scenarij po definiciji ne smije biti moguć, jer primateljev privatni ključ ne smije biti dostupan nikome osim njemu samome (tajnost privatnog ključa)!! Slika 3. Nemoguć scenarij kriptiranja dokumenta tajnim ključem primatelja 2. Pošiljatelj kriptira dokument svojim javnim ključem i šalje ga primatelju (slika 4) - beskorisno, jer će takav dokument moći dekriptirati samo pošiljatelj uz pomoć svojega privatnog ključa (koji mora biti poznat samo njemu i nikome drugome). Slika 4. Beskoristan scenarij kriptiranja dokumenta javnim ključem pošiljatelja 3. Pošiljatelj kriptira dokument svojim privatnim ključem i šalje ga primatelju (slika 5) - besmisleno, ali samo ako se željela očuvati tajnost sadržaja dokumenta - na ovaj način kriptirani dokument može dekriptirati bilo tko, jer je javni ključ pošiljatelja (kojim je jedino moguće napraviti dekripciju) ionako javno dostupan svima. Ova varijanta kriptiranja i razmjene dokumenata ima drugačiju korisnu primjenu - ne osigurava tajnost poslanog dokumenta, već osigurava dokazivost identiteta pošiljatelja i dokazivost besprijekornosti poslanog dokumenta (tj. da dokument na putu od pošiljatelja do primatelja nije bio neovlašteno izmijenjen) - drugim riječima, omogućuje tzv. digitalno potpisivanje dokumenta (više detalja u idućoj lekciji) Slika 5. Scenarij kriptiranja dokumenta tajnim ključem pošiljatelja - ne osigurava se tajnost dokumenta, nego se omogućava digitalno potpisivanje dokumenta Hibridni kriptosustavi Iako je sigurnost kod asimetrične kriptografije znatno povećana, postoji i jedan značajan problem - postupak primjene asimetričnih ključeva je računski izuzetno zahtjevan i spor, čak i na najsuvremenijoj računalnoj opremi. Zato se u praksi često koriste tzv. hibridni kriptosustavi, koji kombiniraju simetričnu i asimetričnu kriptografiju. Hibridni kriptosustav kombinira pouzdanost i dostupnost asimetričnog kriptosustava s efikasnošću simetričnog kriptosustava. Asimetrični kriptosostavi se smatraju dostupnima jer ne zahtijevaju od sugovornika da prvo uspostave sigurni komunikacijski kanal za razmjenu ključeva. S druge strane, ti se sustavi oslanjaju na vrlo složene i vremenski zahtjevne matematičke operacije, što ih čini neefikasnima u usporedbi sa simetričnim kriptosustavima. Hibridni kriptosustav kombinira dva odvojena kriptosustava u cjelinu: 1. Asimetrični kriptosustav - koristi se samo za enkripciju/dekripciju simetričnog ključa (mala količina podataka -> sporost asimetrične kriptografije ne dolazi do izražaja), te 2. Simetrični kriptosustav - koristi se za enkripciju/dekripciju samih podataka Princip korištenja hibridnog kriptosustava Osoba B šalje kriptirani dokument Osobi A (slika 6): 1. Osoba B pribavlja javni ključ Osobe A 2. Osoba B generira novi tajni simetrični ključ (tzv. Session Key) koji će biti korišten jednokratno, za kriptiranje samo ovog dokumenta 3. Osoba B kriptira dokument korištenjem simetričnog kriptosustava i prethodno generiranog simetričnog ključa (brzina enkripcije velike količine sadržaja) 4. Osoba B kriptira i sam simetrični ključ, korištenjem javnog ključa Osobe A i asimetričnog kriptosustava (pouzdana i teško probojna enkripcija samog ključa) 5. Osoba B šalje i kriptirani dokument i kriptirani ključ (hibridni ciphertext) osobi A 6. Osoba A koristi svoj privatni ključ za dekripciju tajnog simetričnog ključa 7. Osoba A koristi upravo dekriptirani simetrični ključ za dekripciju dokumenta Uvod u elektroničke i digitalne potpise Da bismo mogli pouzdano razmjenjivati dokumente u informacijsko–komunikacijskim sustavima u digitalnom obliku treba omogućiti: 1. dokazivost identiteta subjekata u komunikaciji i 2. osigurati nepromjenjivost sadržaja poruke. Jedna od metoda koje to omogućavaju je primjena elektroničkog potpisa. Osim termina “elektronički potpis”, u praksi se često susreće i termin “digitalni potpis”. Značenje im nije jednako, a termin “elektronički potpis” je općenitije naravi od termina “digitalni potpis”: Elektronički potpis sam po sebi ne precizira niti korištene tehnologije niti sam način izvedbe na koji se informacija u elektroničkom obliku može potpisati Digitalni potpis pak je oblik realizacije elektroničkog potpisa, koji se temelji na primjeni kriptografskih metoda (asimetrična kriptografija + funkcije za izradu sažetka dokumenta) Osobine elektroničkog potpisa Rukom pisani potpis na papirnatom dokumentu se odavno podrazumijeva kao dokaz o autorstvu ili barem kao izjava o slaganju sa sadržajem dokumenta. To je moguće zbog sljedećih (idealnih) osobina rukom pisanog, tj. vlastoručnog potpisa: 1. Potpis je autentičan – potpisnik nije slučajno potpisao dokument 2. Potpis nije krivotvoren – upravo je potpisnik potpisao dokument, a ne netko drugi 3. Potpis je jednokratan – nije ga moguće prenijeti sa jednog dokumenta na druge 4. Potpisani dokument je neizmjenjiv – nakon potpisivanja više nije moguće mijenjati sadržaj dokumenta 5. Potpis nije moguće osporiti – potpisnik ne može tvrditi da nije potpisao dokument Iako u stvarnosti niti jedna od ovih osobina nije u potpunosti ostvariva, spremni smo prihvatiti da vlastoručni potpis posjeduje navedene osobine. Prelaskom na elektroničko poslovanje javlja se potreba za potpisivanjem elektroničkih dokumenata. Elektronički ekvivalent ručnom potpisu naziva se elektronički potpis. Uloga je elektroničkog potpisa potvrđivanje vjerodostojnosti (autentičnosti) dokumenta u elektroničkom obliku i garancija identiteta pošiljatelja. Zakoni Republike Hrvatske o elektroničkom potpisu (NN 2002, te izmjene i dopune 2008 i 2014) definiraju elektronički potpis kao "… skup podataka u elektroničkom obliku koji su pridruženi ili su logički povezani s drugim podacima u elektroničkom obliku i koji služe za identifikaciju potpisnika i vjerodostojnosti potpisanoga elektroničkog dokumenta.". Od elektroničkog se potpisa očekuje da jamči iste idealne osobine kao i vlastoručni potpis. Ranije spomenuti zakoni u Republici Hrvatskoj razlikuju dvije vrste elektroničkih potpisa – elektronički potpis i napredni elektronički potpis. U odnosu na elektronički potpis, napredni elektronički potpis posjeduje sljedeće dodatne osobine: 1. Povezan je isključivo s potpisnikom. 2. Nedvojbeno identificira potpisnika. 3. Nastaje korištenjem sredstava kojima potpisnik može samostalno upravljati i koji su isključivo pod nadzorom potpisnika. 4. Sadržava izravnu povezanost s podacima na koje se od

Čemu služi Informatika (PDF)

Document Details

Tags

Related

Summary

Full Transcript

Upgrade to continue