Metode vrednovanja zaliha

• Metode vrednovanja zaliha proizvodnje i gotovih proizvoda alociraju troškove, odlučujući koji se troškovi uključuju u vrijednost zaliha, a koji se iskazuju kao rashodi.
• Dvije glavne metode su metoda ukupnih troškova i metoda varijabilnih troškova.

Metoda Ukupnih Troškova (Apsorpcijska Metoda, Metoda Potpunih Troškova)

• Temeljna metoda za vrednovanje zaliha.
• Koristi se pri sastavljanju financijskih izvještaja za eksterne korisnike, sukladno MRS-u 2 Zalihe i poreznim propisima.
• Cilj joj je spriječiti manipulacije u poslovnim rezultatima putem alokacije troškova.
• Temelji se na podjeli troškova prema funkciji: proizvodni troškovi postaju troškovi proizvoda, a neproizvodni troškovi se tretiraju kao troškovi razdoblja.
• Vrijednost zaliha proizvodnje i gotovih proizvoda uključuje ukupne troškove proizvodnje, dok se neproizvodni troškovi iskazuju kao rashodi razdoblja u kojem su nastali.
• Kod metode ukupnih troškova, troškovi se prate po funkcijama, nositeljima i reagiranju na promjenu aktivnosti.
• Proizvodna funkcija stvara proizvodne troškove, a neproizvodne funkcije (administrativne i prodajne) stvaraju administrativne i troškove prodaje.
• Direktni troškovi su troškovi direktnog materijala i rada, dok su indirektni troškovi opći troškovi proizvodnje, administracije i prodaje.

Troškovi Proizvoda po Metodi Ukupnih Troškova

• Uključuju troškove direktnog materijala, direktnog rada i opće troškove proizvodnje.
• Troškovi direktnog materijala i direktnog rada su direktni troškovi proizvodnje.
• Opći troškovi proizvodnje su indirektni troškovi proizvodnje.

Trošak Direktnog Materijala

• Sirovine i materijali ugrađeni u gotov proizvod.
• Direktni i varijabilni trošak, izravno povezan s razinom proizvodnje.
• Iznos ovisi o količini proizvodnje, potrebnoj količini materijala po jedinici, nabavnoj cijeni i metodi obračuna utroška zaliha (FIFO, ponderirana cijena).

Trošak Direktnog Rada

• Plaće radnika na proizvodnoj liniji.
• Direktni trošak proizvodnje, proporcionalan promjeni razine proizvodnje.
• Ovisi o količini proizvodnje, satima rada i cijeni rada (satnici).

Opći Troškovi Proizvodnje (OTP)

• Indirektni troškovi koji se ne mogu izravno povezati s proizvodom, već se raspoređuju putem računovodstvenih metoda alokacije.
• Imaju obilježje mješovitog troška, s varijabilnom i fiksnom komponentom.
• Varijabilni OTP proporcionalno se mijenjaju s razinom proizvodnje i uključuju se u zalihe.
• Fiksni OTP ostaju nepromijenjeni na promjenu razine proizvodnje, a uključuju se u vrijednost zaliha prema stupnju iskorištenja kapaciteta.
• Normalni kapacitet je razina aktivnosti koja se očekuje u prosjeku tijekom 5 do 10 godina.
• Uzima u obzir gubitak kapaciteta zbog neizbježnih prekida, potražnju kupaca i druge čimbenike.
• Fiksni OTP dijeli se na iskorištene i neiskorištene.
• Iskorišteni fiksni OTP = (fiksni OTP x ostvarena razina proizvodnje) / normalni kapacitet => trošak proizvoda
• Neiskorišteni fiksni OTP => rashod razdoblja

Troškovi Razdoblja po Metodi Ukupnih Troškova

• Troškovi uprave su fiksni.
• Troškovi prodaje su mješoviti (fiksni i varijabilni) i mijenjaju se proporcionalno prodaji.
• Troškovi razdoblja iskazuju se kao rashodi u razdoblju nastanka.
• Troškovi prodaje su u funkciji prodaje, a troškovi uprave u funkciji administracije.

Metoda Varijabilnih Troškova

• Alternativna metoda vrednovanja zaliha, koristi se isključivo interno za menadžment.
• Temelji se na podjeli troškova na fiksne i varijabilne.
• Značajan instrument za donošenje odluka o proizvodnji, cijenama i profitabilnosti.
• Nije dozvoljena za eksterno izvještavanje.
• Kod metode varijabilnih troškova, troškovi se prate prema reagiranju na promjenu razine aktivnosti, po funkcijama i po mogućnosti obuhvata po nositeljima.

Troškovi Proizvoda po Metodi Varijabilnih Troškova

• U vrijednost zaliha uključuju se samo varijabilni troškovi proizvodnje: direktni materijal, direktni rad i varijabilni opći troškovi.
• Razlika u odnosu na metodu ukupnih troškova je u tretmanu fiksnih općih troškova.
• Ova metoda omogućava utvrđivanje direktnih odnosa između troškova proizvodnje i razine proizvodnje.

Troškovi Razdoblja po Metodi Varijabilnih Troškova

• Uključuju fiksne opće troškove proizvodnje, troškove prodaje i troškove uprave (administracije).

Razlika između Metode Ukupnih i Metode Varijabilnih Troškova

• Fiksni OTP se kod metode ukupnih troškova tretiraju kao troškovi proizvoda, a kod metode varijabilnih troškova kao troškovi razdoblja.

Menadžerske Forme Izvještaja o Dobiti

• Temelje se na metodama vrednovanja zaliha.
• Pružaju informacije o profitabilnosti poduzeća, centara odgovornosti i proizvoda/usluga.
• Vrste izvještaja: izvještaj po metodi ukupnih troškova (za eksterne korisnike) i izvještaj po metodi varijabilnih troškova (za interne korisnike-menadžment).

Izvještaj o Dobiti (Metoda Ukupnih Troškova)

• Računaju se prihodi od prodaje proizvoda, troškovi prodanih proizvoda i bruto marža (operativna dobit).
• Troškovi razdoblja (prodaje i administracije) se oduzimaju kako bi se dobila dobit prije poreza.

Izvještaj o Dobiti (Metoda Varijabilnih Troškova)

• Računaju se prihodi od prodaje proizvoda, varijabilni troškovi prodanih proizvoda i marginalna kontribucija I.
• Oduzimaju se ostali varijabilni troškovi(varijabilni troškovi prodaje) da bi se dobila marginalna kontribucija II.
• Oduzimaju se fiksni troškovi (prodaje, uprave i opći troškovi) da bi se dobila dobit prije poreza.

Razlike u Iskazivanju Dobiti

• Ako je proizvodnja jednaka prodaji, dobit je ista kod obje metode.
• Ako je proizvodnja veća od prodaje, dobit je veća primjenom metode ukupnih troškova (povećanje zaliha).
• Ako je proizvodnja manja od prodaje, dobit je veća primjenom metode varijabilnih troškova (smanjenje zaliha).
• Razlika u dobiti (d(ut) – d(vt)) = fiksni OTP (konačne zalihe) – fiksni OTP (početne zalihe) ili (proizvodnja – prodaja) x fiksni OTP po jedinici ili povećanje/smanjenje zaliha x fiksni OTP po jedinici.