Međunarodno pravo - I dio - PDF

www.nasciturus.com I DIO: UVOD 1. POJAM I NARAV MEĐUNARODNOG PRAVA Međunarodno pravo je sustav pravila koja na pravni način uređuju odnose između subjekata toga prava. Dakle, osnovni elementi su: a.) međunarodno pravo je sustav pravnih pravila u smislu da se pretpostavlja da ono u svojoj cjelini nema praznina. Pravila pozitivnog međunarodnog prava koja proizlaze iz svih njegovih izvora, mogu se obuhvatiti zajedničkim nazivom međunarodnog pravnog poretka, u najširem značenju te riječi. Ako stranke međunarodnog spora povjere svoj spor nekom međunarodnom sudskom ili arbitražnom tijelu na odlučivanje na toj osnovi, najmanja je mogućnost da će se pri odlučivanju sudac ili arbitar suočiti s problemom praznina u međunarodnom pravu. Ipak, u nekim posebnim, mada rijetkim slučajevima, praznine u tome međunarodnom pravnom poretku postoje – ponekad je neko pravilo najopćenitije naravi pa ne daje zadovoljavajuće rješenje za sve konkretne slučajeve na koje se ima primijeniti. U nekim slučajevima unaprijed određeno pravilo međunarodng prava ne postoji jer se sve države zbog svojih sukobljenih interesa nisu o njemu mogle složiti. b.) međunarodno pravo na pravni način uređuje odnose između svojih subjekata, čime se želi istaknuti razlika između istinskih pravila međuarodnog prava čije kršenje povlači odgovornost po tom pravu, od različitih pravila učtivosti (kurtoazije), pukog običaja ili pravila nastalih tradicijom, koja nemaju pravni značaj. Kršenje i takvih pravila ponašanja može izazvati nesuglasice i sporove, i najčešće dovodi do recipročnog ponašanja povrjeđene strane, ali ne povlači odgovornsot po međunarodnom pravu. c.) pojam subjekta međunarodnog prava u povijesti je bio podložan promjenama. U 17. stoljeću Grotius «subjektima» nazivao podanike njihova vladara. Kasnije se «subjektima» smatraju nosioci prava i obveza. U 19. stoljeću kada se vlast vladara počela ograničavati, prevladalo je gledište da su subjekti međunarodnog prava isključivo neovisne, tj. suverene države. To su uz države danas još i «međuvladine» međunarodne organizacije. Priznati ustanici i oslobodilački pokreti koji se bore za državnost privremeni su subjekti međunarodnog prava s ograničenom pravnom i djelatnom sposobnošću. Prije su subjekti s ograničenom sposobnošću bila i neka 1 www.nasciturus.com internacionalizirana područja, npr. Slobodni grad Danzig. Danas takvih subjekata međunarodnog prava nema. Iako međunarodno pravo nije zaštićeno djelotvornom državnom sankcijom, ipak se radi o pravu! (iako se ta pravila često krše). S tim u vezi ponajprije treba naglasiti da se smatraju nepostojećima pravna pravila koja bi uređivala međunarodne odnose u nekim prostorima nedostupnima čovječanstvu (npr. u samom središtu planeta) te sva druga pravila koja je fizički nemoguće izvršiti. Slično tome, gdje god fizički postoji samo jedno moguće ponašanje, pravna pravila koja bi ga nalagala također ne psotoje jer su nepotrebna. Pravna pravila postoje samo tamo gdje je moguć izbor ljudskog ponašanja i gdje je neophodno ta ponašanja regulirati na način da se neka od njih bilo dopuste ili zabrane ili ograniče. Ipak, međunarodno pravo se u mnogo čemu razlikuje od unutarnjeg prava pojedinih država. SUBJEKTI unutarnjeg prava su čovjek pojedinac i pravne osobe, a glavni subjekti međunarodnog prava su neovisne (suverene) države i međuvladine organizacije. GLAVNI IZVORI unutarnjeg prava su ustav, zakoni i podzakonski akti koje donosi središnja državna vlast, a izvori međunarodnog prava su ugovori, običaj, opća načela prava i neke vrste jednostranih akata država. Unutarnje pravo je pretežito PRAVO SUBORDINACIJE, jer su njegovi subjekti podčinjeni tom pravu koje propisuje državna vlast. Međunarodno pravo je PRAVO KOORDINACIJE jer se ono stvara, mijenja, dokida i primjenjuje u odnosima jednakih država i drugih subjekata koji su mu u načelu podčinjenji slobodnom voljom. Za razliku od unutarnjeg prava, međunarodno pravo NE POZNAJE CENTRALIZIRANIH ORGANA za osiguranje i izvršenje njegovih pravila. Međunarodno pravo ne poznaje ni sudske organe s obvezatnom nadležnošću za sve njegove subjekte. Nadležnost glede rješavanja sporova putem stalnih i arbitražnih međunarodnih sudova uvijek se zasniva na obostranom pristanku stranaka u sporu. SANKCIJE postoje ali su specifine i decentralizirane. Država žrtva oružanog napada (agresije) ima prema čl. 51. Povelje UN-a pravo pribjeći «prirodnom pravu» indivudualne ili kolektivne samoobrane. To pravo je najavažniji izuzetak od općeg pravila koje zabranjuje prijetnju ili uoptrebu oružane sile. 2 www.nasciturus.com U ostalim slučaevima, ukoliko je država žrtva kršenja svog subjektivnog prava, nju međunarodno pravo ovlašćuje na pribjegavanje dopuštenim mjerama represalija, koje se ne smiju sastojati od upotrebe oružane sile. Izvan tih decentraliziranih sankcija do danas nije uspjelo organizirati djelotvorne kolektivne sankcije protiv prekršitelja baram najvažnijih pravila međunarodnog prava. Pokušaji organiziranja tih sankcija nisu uvijek doveli do djelotvronih, a još manje do trajnih rezultata. Ipak, u slučajevima kršenja prava dolazi do povremenih individualnih ili kolektivnih osuda, pa i ekonomskih sankcija. Te mjere mogu se sastojati u kolektivnom nepriznavanju protupravnog stanja, u osudi protupravnog ponašanja putem rezlolucija Opće skupštine UN-a i političkih tijela drugih međunarodnih organizacija, u oduzimanju prava glasa predstavniku države kršiteljice u nekoj organizaciji, ili isključenju te države iz jedne ili više organizacija. U najtežim slučajevima Vijeće sigurnosti UN-a na temelju Glave VII Povelje nalaže ekonomske i druge sankcije protiv države kršiteljice koje obvezuju sve države članice. 2. PODJELA PRAVILA MEĐUNARODNOG PRAVA U međunarodnom pravnom poretku ne postoji hijerarhija norimi pravnih akata kakvu poznaje svako unutarnje pravo država. Sva pravila tog prava nisu od istog značaja, niti imaju jednaku prostornu važnost. I. S OBZIROM NA PROSTORNU VAŽNOST postoje pravila općeg i pravila partikularnog (posebnog) prava. Pravila općeg međunarodnog prava primjenjuju se u čitavoj međunarodnoj zajednici. Pravila partikularnog međunarodnog prava su sva ona čiji je domašaj primjene ograničen na poseban krug država i drugih subjekata, i to uvijek uži od čitave međunarodne zajednice. II. S OBZIROM NA DOMAŠAJ VAŽNOSTI pojedinih pravila međunarodnog prava, razlikujemo imperativna ili apsolutno obvezujuća (jus cogens) i dispozitivna pravila (jus dispositivum). Jus cogens su takva pravila od kojih nije dopušteno nikakvo odstupanje u posebnim ugovornim ili drugim užim odnosima. Sva su ona pravila općeg međunarodnog prava. Bilo koje drugo pravilo koje je u suprotnosti s imperativnim pravilom ništavo je. U jus cogens prema odredbama Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969. spadaju pravila koja zabranjuju zločin genocida i nepoštivanje drugih ljudskih prava kršenje kojih su po 3 www.nasciturus.com međunarodnom pravu međunarodni zločini. Zatim, tu spada i načelo zabrane diskriminacije ljudi po bilo kojoj osnovi. Jus dispositivum su mnoga pravila općeg i bez izuzetaka sva pravila partikularnog međunarodnog prava. Partikularna pravila koja su stipulirana u nekom ugovoru njihove stranke mogu novim zajedničkim sporazumom u svakom trenutku mijenjati ili dokidati. I od ostalih dispozitivnih pravila međunarodnog prava, države mogu odstupati sklapanjem suprotnog ugovora ili nastankom novih partikularnih običajnih pravila u njihovim međusobnim odnosima. Ukoliko nema posebnog pravnog odnosa koji primjenom načela lex specialis derogat legi generali isključuje primjenu dispozitivnog općeg pravila, svaka država ima pravo od drugih zahtijevati poštivanje općeg pravila te naravi. III. S OBZIROM NA OBLIK (FORMU) u kojem se očituju, djele se na pravila u pisanom obliku i na pravila koja se očituju u nekom drugom najčešće usmenom obliku. Pravila koja nisu u pisanom obliku mogu biti običajna pravila, mada se najčešće i ona potrđuju nekim pisanim aktom poput konvencije o kodifikaciji, deklaracije Opće skupštine UN-a ili presude Međunarodnog suda. Mogući su i ugovori sklopljeni u usmenom obliku ali se o njima najčešće sastavlja pisani dokument. I jednostrane akte, obvezujuće za odnosnu državu, moguće je očitovati u usmenom obliku poput izjave odgovornog državnog dužnosnika na konferenciji za novinare, na televiziji i sl. Pravna pravila u pisanom obliku mogu se stipulirati u ugovoru ili izraziti u drugom međunarodnom instrumentu kao što je rezolucija Opće skupštine UN-a i presuda međunarodnog sudskog tijela. Opće konvencije o kodifikaciji međunarodnog prava sadrže načela kojima se potvrđuju pravila općeg međunarodnog prava, ili se očekuje da njihove odredbe u ta pravila prerastu. Mnogi ugovori propisuju prava i dužnosti samo za njihove stranke, ali sasvim jednakog sadržaja za sve njih. Pogodbeni propisi predviđaju jednostrane obveze samo za jednu stranku ili za svaku od njih različite činidbe. Pravila općeg međunarodnog prava temelj su subjektivnim pravima i odgovarajućim dužnostima država i drugih njegovih subjekata koja iz njiih proizlaze. Uz to, države i drugi subjekti stipuliraju svoja parava i obveze u dvostranim i višestranim ugovorima te u drugim pravnim poslovima. 4 www.nasciturus.com 3. ODNOS MEĐUNARODNOG I UNUTARNJEG PRAVA I. DUALISTIČKO I MONISTIČKO SHVAĆANJE Prema dualističkom shvaćanju međunarodno i unutarnje pravo su 2 odvojena, ali ravnopravna i međusobno neovisna pravna poretka. Ukoliko se u nekoj državi usvoji zakon koji je suprotan njezinom međunarodnoj obvezi, njezini sudovi i drugi unutarnji organi primjenjivat će samo zakon. Pri tom se ne isključuje međunarodna odgovornost te države kao subjekta međunarodnog prava zbog kršenja njezine međunarodne obveze. Stoga se prema tom učenju ugovorna i druga međunarodna pravila moraju prethodno transformirati u zakone i druge akte, i ona potom obvezuju državne organe samo po toj osnovi. S druge strane, ako ta država prihvati nadležnost nekog međunarodnog sudbenog ili arbitražnog tijela da riješi spor u kojemu je ona strana, tada će prema dualističkom shvaćanju međunarodni organ voditi računa o njezinim međunarodnim obvezama, a ne o njezinim unutarnjim propisima. Prema monističkom shvaćanju međunarodno i unutanje pravo su dijelovi jedinstvenog pravnog poretka koji pruža i načela o rješavanju sukoba između propisa unutarnjeg prava neke države i međunarodnog prava. Propisi međunarodnog prava utječu na propise unutarnjeg, i obratno. Međutim, pristaše tog gledišta, oštro se sukobljavaju o pitanju da li se međunarodno pravo temelji na unutarnjem (primat unutarnjeg prava) ili obratno (primat međunarodnog prava). Pristaše primata unutarnjeg prava svode međunarodno pravo na vanjsko državno pravo. Njihovi argumenti su: - nepostojanje naddržavne vlasti, te stoga svaka država slobodno odlučuje o tome koje su njezine međunarodno obveze, i ona u načelu sama određuje način njihova izvršenja; - nadležnost za zaključenje ugovora u ime države i za njezino obvezivanje leži u njezinu ustavu, dakle unutarnjem pravu. Ekstremni pristaše tog učenja, kakve se danas gotovo ne može naći, priznavali su svojoj državi pravo da se, kada to nađe potrebnim, jednostrano razriješi svojih prije preuzetih međunarodnih obveza. Obvezujuća osnova svakog sporazuma leži u općem načelu prava pacta sunt servanda koje pretpostavlja postojanje i djelovanje nekakvog pravnog poretka, međunarodnog ili unutarnjeg. 5 www.nasciturus.com Pristaše primata međunarodnog prava dolaze do zajedničkog zaključka da obveze države po međunarodnom pravu imaju prvenstveno na njezinim unutranjim propisima, pa čak i u odnosu na njezin ustav. Oni zastupaju stav da se niti jedna država ne može jednostrano razriješiti svojih međunarodnih obveza prostom izmjenom svojih zakona. Međunarodna sudska i arbitražna praksa i pravni sustavi u državama, ne mogu se u cijelosti uklopiti niti u jedno od ovih učenja. Stoga niti jedno nije jedino ispravno. Novim državama prva je briga nakon proglašenja njihove neovisnosti da steknu međunarodno priznanje od drugih država, te da čim prije postanu punopravnim članicama UN-a i regionalnih organizacija područja kojemu pripadaju. II. OBIČAJNO MEĐUNARODNO PRAVO U SUDSKOJ I USTAVNOJ PRAKSI DRŽAVA Engleska je prva zemlja u kojoj je taj problem bio uočen i to davno prije nastanka dualističkog i monističkog učenja. Početkom 18. stoljeća engleski pravnik Lord Mansfield izložio je stav po kojem međunarodno pravo čini dio prava Engleske. To je bio početak tzv. «doktrine inkorporacije». Engleski sudovi izravno su primjenjivali pravila međunarodnog (običajnog) prava, osim ako bi bila u suprotnosti s nekim zakonom koji je usvojio Parlament. Od druge polovice 19. stoljeća prevladava «doktrina transforamcije» prema kojoj je međunarodno pravo dio prava Engleske tek ukoliko su njegova pravila na jasan način usvojena i učinjena dijelom prava Engleske, i to bilo temeljem zakona, sudskih odluka ili ustanovljene prakse. Sjedinjene države uglavnom slijede praksu Ujedinjenog kraljevstva, osim kad su u pitanje međunarodni ugovori. Tome je slična i praksa zemalja čiji su pravni sustavi proizašli iz engleskog (Kanada, Australija, Novi Zeland, Južna Afrika, Indija i većine drugih članica Commonwealtha). U državama kontinentalne pravne tradicije, prvenstveno u Europi i Latinskoj Americi, odnos prema međunarodnom pravu često je reguliran u ustavnom aktu zemlje. Njemačka zaslužuje mjesto ispred svih drugih država te pravne tradicije, jer u svom ustavnom poretku visoko uzdiže običajno međunarodno pravo. 6 www.nasciturus.com III. PRIMJENA MEĐUNARODNIH UGOVORA PO ORGANIMA DRŽAVA NJIHOVIH STRANAKA S obzirom na podjelu nadležnosti u svakoj od država za sklapanje i ratifikaciju ugovora, pitanje odnosa ugovora i zakona nije manje složeno od pitanja primjene nepisanih običajnih pravila općeg međunarodnog prava u tim državama. U Ujedinjenjom Kraljevstvu vlast skapanja i ratifikacije međunarodnih ugovora pripada Kraljici, ali tek na savjet prvog ministra, ministra Krune, veleposlanika ili drugih dužnosnika. U SAD-u Ustav zemlje predviđa da će predsjednik imati vlast, da na savjet i uz suglasnost Senata, sklapa ugovore, uz uvjet da 2/3 prisutnih senatora sudjeluje u usvajanju. Međunarodni ugovori imaju manju pravnu snagu od ustavnih amandmana. Načelno, prema pravnom sustavu SAD-a, ugovori imaju jednak položaj kao i zakoni a to znači da bi kasniji zakon Kongresa mogao derogirati ranije sklopljeni ugovor (prema načelu lex posterior derogat legi priori). U državama kontinentalne Europe nadležnost za sklapanje i ratifikaciju međunarodnih ugovora, te njihov odnos prema zakonima, često su uređeni ustavom zemlje. Prema ustavu Nizozemske iz 1953. i 1956. propisi iz ugovora i rezolucija međunarodnih ustanova (kojih je Nizozemska članica), a koji obzirom na njihov sadržaj mogu biti obvezujući za sve osobe, imat će pravni učinak nakon što budu objavljeni.Također prema Ustavu, nizozemski sudovi dobili su ovlast da ne primjene zakone, i to ne zato što bi bili protuustavni, nego ako utvrde da nisu u skladu s ugovorima i rezolucijama. U Francuskoj članak 53. Ustava Pete Republike iz 1958. zahtijeva da se neke kategorije ugovora (npr. o trgovini, koji zahtijevaju financijske troškove države, koji mijenjaju zakone ili se odnose na položaj pojedinaca), moraju ratifiicrati ili prihvatiti zakonom Narodne skupštine. Bivše socijalističke države srednje i istočne Europe, nekoć su u odnosu na ugovore kojima su bile stranke zastupale kruto dualističko stajalište, pa na taj način pojedinci nisu nikad mogli pred sudovima tih zemalja ishoditi pravdu temeljem neke od konvencija o ljudskih pravima. Nakon političkih promjena početkom 90-ih godina mijenja se odnos prema međunarodnom pravu i prema samim ugovorima. Ugovori se uzimaju kao sastavni dio svog prava, a neke im pridaju snagu jaču i od kasnijih zakona. Ustav RH iz 1990., a dopunjen 1997. predviđa propise o međunarodnim ugovorima u člancima 132-134. U ima RH ugovore sklapa predsjednik Republike, a može ih u skladu sa zakonom sklapati i Vlada. Hrvatski sabor 2/3 većinom svih zastupnika, potvrđuje (ratificira) samo one ugovore koji traže donošenje ili izmjenu zakona, međunarodne ugovore vojne i političke naravi i međunarodne ugovore koji financijski obvezuju RH. 7 www.nasciturus.com Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnje pravnog poretka RH, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove odredbe se mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava. IV. UNUTARNJE PRAVO DRŽAVA PRED MEĐUNARODNIM TIJELIMA Neke međunarodne organizacije postavljaju posebne uvjete za primanje novih država u njihovo članstvo te potom stalno provjeravaju da li su pravni poredak njihovih članica i njihova unutarnja praksa u skladu s njihovim ugovornim obvezama koje proizlaze iz tog članstva. To je slučaj s Vijećem Europe, Europskom unijom, Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju (OESS) te sa Sjeveroatlantskim paktom. Sud Europskih zajednica u Luxemburgu i Europski sud za ljudska praa u Strasbourgu nadležni su za oređene vrste sporova država članica EU, odnosno Vijeća Europe. Posebno je zanimljiv odnos međunarodnih sudbenih i arbitražnih tijela prema unutarnjem pravu država u nekim od izrečenih odluka. Praksa dvaju haških sudova dosljedna je u tome da se međunarodnim ugovornih i drugim obvezama država uvijek daje prvenstvo pred njihovim zakonima pa i ustavu. Predratni Stalni sud međunarodne pravde u jednoj presudi iz 1926. priklonio se dualističkom stajalištu, izjednačujući zakone stranaku u sporu s običnim činjenicama. Jednak je bio pristup Arbitražne komisije Konferencije o bivšoj Jugoslaviji pod predsjedanjem Roberta Badintera. U Mišljenju br. 1. Komisija je izrekla da u svrhu primjene kriterija o postojanju ili nestanku neke države, kako su oblik unutarnje političke organizacije i ustavne odredbe obične činjenice. Komisija je ipak uzela u obzir neke od unutarnjih propisa bivše države. Tako je u Mišljenju br. 3 naprije utvrdila pravilo da, osim u slučaju suprotnog sporazuma, prijašnje granice između federalnih jedinica postaju granice zaštićene međunarodnim pravom. Kao argument poslužio je čl. 5. Ustava SFRJ koji u stavcima 2. i 4. određuju da se teritorij republike i njezine granice ne mogu mijenjati bez njezina pristanka. Dualističko polazište te Arbitražne komisije jedino je moguće obzirom da se koncem 1991. bivša jugoslavenska Federacija već nalazila u procesu raspada, da u njezinim saveznim organima već tada nisu bile adekvatno zastupljene sve federalne jedinice te da s obzirom da Federacije više nije imala efektivnu vlast nad čitavim teritorijem bivše države. Bez obzira na to mogu li se ustav i zakoni neke od strana u sporu izjednačiti s običnim činjenicama, ili im uvijek treba pridati odgovarajući pravni učinak, veoma je često neki spor 8 www.nasciturus.com nemoguće riješiti ako se unutarnje pravo ne istraži. I neka pravila općeg međunarodnog prava ili ugvorni propisi upućuju na propise unutarnjeg prava. Neke od tih situacija: - domašaj nadležnosti međunarodnog sudbenog tijela prema zahtijevu stanaka spora može se odnositi na teritorij države, njezino teritorijalno more, državljanstvo fizičkih ili pravnih osoba, skrbništvo nad maloljetnikom i sl. U svim ti slučajevima teba istražiti zakone, sudske i upravne akte određene države o tim pitanjima; - ako je nadležnost nekog međunarodnog suda ugovorena tek za slučaj da tužitelj prethodno iscrpi pravna sredstva pred organima države u pitanja, tada se ispunjenje tog uvjeta može procijeniti samo uzimajući u obzir domaće pravo i praksu; - mogući su i sporovi pred međunarodnim sudbenim tijelima o pravima fizičkih i pravnih osoba temeljenih isključivo na nekom unutarnjem pravu. U takvim iznimnim situacijama međunarodni sud uopće ne primjenjuje pravila međunarodnog prava. 4. RAZVOJ ZNANOSTI MEĐUNARODNOG PRAVA U pravnoj znanosti kroz povijest došlo je do sukoba dviju težnji. To je sukob između solidarističke i voluntarističke koncepcije o uvjetima nastanka i djelovanja pravnih pravila. Solidaristička koncepcija polazi od postojanja međunarodne zajednice (ili čovječanstva u cjelini) kao neke datosti u pravo. Prestaše te koncepcije naglašavaju postojanje pravila nekog općeg i objektivnog prava koje države i druge teritorijalne cjeline ne mogu lako osporiti. Voluntaristička koncepcija zastupa stajašte da je pravo oduvijek bilo proizvod volja suverenih vladara ili država. Unutarnje pravo u nekoj državi proizvod je volje te države, tj. njezinih zakonodavnih i drugih organa, a međunarodno pravo je proizvod suverenih volja više ili svih država. Pristaše ove koncepcije ne priznaju pravila općeg prava koja bi ograničavala volju pojedinačnih država, osim onih na koja su sve države dale neku vrstu pristanka. Čovječanstvo kao takvo je za njih izvapravna kategorija. Povijesni razvoj tih težnji (koncepcija) a) JUS GENTIUM U RIMSKOM PRAVU Naziv jus gentium koji se uportrebljava za međunarodno pravo, prvobitno je nastao u rimskom pravu, a bio je dio unutarnjeg prava rimske države ali sa zajedničkim crtama s općim načelima prava koja su danas jedan od izvora općeg međunarodnog prava. Pravila jus gentium stvarala su se poglavito u praksi rimskog suca praetora peregrinusa koji je presuđivao u 9 www.nasciturus.com trgovačkim sporovima između rimskih građana i peregrina tj. pripadnika pokorenih naroda pod rimskom vlašću, ili u sporovima između samih peregrina. Rimski građani bili su podvrgnuti njihovom vlastitom pravu: jus civile ili jus Quiritum, koje je bilo formalističko i djelomično sakralne naravi. Jus gentium se naprotiv, sastojao od pravnih pravila za koja se vjerovalo da imaju univerzalnu (općenitu) primjenu i da ih priznaju svi narodi i svi ljudi bez obzira na državnu pripadnost ili oblik civilizacije. Rimski pravnih Gaj u svojim Institucijama izvršio je podjelu cjelokupnog prava na jus civile, koje svaki narod stvara za svoje potrebe, te na jus gentium koje je zasnovano na prirodnom razumu (naturalis ratio) i koje je zajedničko svim narodima. Rimski narod, prema Gaju, djelomično primjenjuje svoje vlastito pravo (jus civile), a djelomično pravo zajedničko svih narodima (jus gentioum). Mnogi rimski pravnici nisu činili razliku između jus gentium i jus naturale tj. prirodnog prava čija su pravila zasnovana na naravi čovjeka kao razumnog, društvenog i prirodnog stvorenja i da ta pravila nužno uređuju ljudsko ponašanje. Prema klasičnom pravilu Ulpianu prirodno pravo je čak ono koje priroda uči sve životinje, koje nije ograničeno samo na ljudsku vrstu. Načela jus gentium kao dijela pozitivnog rimskog prava imala su snažan utjecaj na kodifikaciju sveukupnog rimskog prava u doba cara Justinijana. Na taj način pravila iz jus gentium nadživjela su rimsku državu i Bizant. Ona su se stoljećima neposredno primjenjivala u mnogim društvima, sve do kodifikacije građanskog prava u 19. st. b) BOŽANSKO, PRIRODNO I POZITIVNO PRAVU U DJELU SV. TOME AKVINSKOG U Europi u srednjem vijeku, prije Reformacije početkom 16. stoljeća, karakteristična za međunarodne odnose bila je odsutnost suverenih država u modernom značenju. Umjesto nacionalnih i teritorijalnih država postojala je feudalna organizacija društva zasnovana na uzajamnim pravima i dužnostima sizerena i vazala s obzirom na držanje i uživanje zemlje. Crkva je u tom razdoblju bila gotovo jedini ujedinjujući faktor društva te je čak imala jaču kohezivnu snagu od slabe vlasti cara i Svetog Rimskog Carstva. U 13. stoljeću zbog gospodarskog razvoja i proširenja trgovine posebno u sjevernoj Italiji, oživljava se rimsko pravo. Nastaje i škola glosatora. Iz rimskog prava obnovljena je ideja čovjeka kao građanina a ne kao podanika više vlasti. Aristotelova filozofija sadržavala je ideju o državi kao tijelu građana dovoljnome za svrhe života, dakle kao proizvodu prirodu. Crkva se potrudila kanalizirati ogromno zanimanje za Aristotelom prilagođavajući njegovu filozofiju kršćanskoj kozmologiji. Tu «veliku sintezu» na uspješan način i s trajnim učincima 10 www.nasciturus.com obavio je dominikanski redovnik Toma Akvinski. Time je unutar Crkve napravio nepopravljivu napuklinu u hijerokratskoj doktrini papinske vlasti. U njegovim djelima Summa Theologiae i komentaru Aristotelove Politike, može se nazrijeti podjela prava na Vječno, Božansko pozitivno, prirodno te na ljudsko pozitivno pravo. Prema Tomi Akvinskom, postoji Vječno pravo ili vječiti koncept Božanskog prava, koje je Božja zapovijed za upravljanjem stvarima koje on predviđa. Cilj Božanskog vladanja je Bog sam, a njegovo pravo nije ništa drugo nego on sam. Stoga Vječno pravo nije podložno nikakvom vanjskom cilju. Tako, Vječno pravo nije ništa durgo nego primjer božanske mudrosti u upravljanju kretanjima i činima svega. Međutim, za Tomu ne znači da Vječno pravo ovisi o Božjoj samovolji. Božja mudrost je mjera stvari, i ona je sama po sebi istinita. Upravo zato što je Bog, on ne može djelovati nerazumno i biti sa sobom u kontradikciji. Ljudski razum ne može u potpunosti shvatiti smisao Božje vlasti, nego je poima djelomice i na svoj način. Dio Vječnog prava otkriven je ljudima u obliku Božanskog (pozitivnog) prava, u Svetom pismu. Pravila tog Božanskog prava su 10 Božjih zapovijedi datih Mojsiju na Sinaju. Osim otkrivenja, postoji i drugi način kojim ljudi spoznaju dijelove Vječnog prava. To je putem prirodnog prava koje je participacija razumnim stvorenja u Vječnom pravu. Ali samo čovjek, s obzirom da je «razumna životinja» može uhvatiti neka ozračja Vječnog prava, makar glede nekih općenitih načela prirodnog prava. Po Tomi svjetovna vlast postoji da bi očuvala unutarnji mir građana koliko se to može postići putem zakonodavstva potkrijepljenog sankcijama. Time smo došli do ljudskog (pozitivnog) prava. Neke njegove zapovijesti izvedene su poput zaključaka neposredno iz prirodnog prava. Npr. zapovijed «ne ubij» može se izveti iz one «ne učini nikomu zlo». Druge se zasnivaju na tumačenju prirodnog prava. Npr. prirodno pravo propisuje da se zločin mora kazniti, a da ništa ne navodi hoće li ovo ili ono biti kazna. Glavna svrha ljudskog prava je da jasno definira prirodno pravo i da ga podvrgne vremeskim sankcijama. Božansko pravo ne poništava ljudsko pozitivno pravo ako je ono zasnovano na prirodnom razumu i na prirodnom pravu. c) HUGO GROTIUS O PRIRODNOM PRAVU I O VOLJNOM PRAVU Renesansa je oslobodila silne intelektualne mogućnosti ljudi. Potaknula je znanstvena istraživanja čiji su se rezultati odrazili u naoružanju, u brodogradnji i u navigacijskim instrumentima. 11 www.nasciturus.com S Reformacijom u 16. st. u Europi nestaje srednjovjekovne ideje svjetske države i crkvenog jedinstva s papom na čelu kao vrhovnim moralnim autoritetom. Umjesto feudalne organizacije društva nastaju svjetovne, po pravilu naionalne i teritorijalne države. Hugo Grotius, «otac međunarodnog prava» u svom je životnom djelu De jure belli ac pacis libri tres, povukao razliku između višeg prirodnog prava (jus nauturae) i voljnog prava (jus voluntarium). On je svoju ideju prirodnog prava udaljio od Boga. Prirodno pravo je po Grotiusu prije svega zasnovano na razumu i na prirodi čovjeka kao društvenog i razumnog bića. Prirodno pravo je po njemu diktat razuma koji naglašava da je neki čin, s obzirom na njegovu suprotnost ili sklad s čovjekovom racionalnom prirodom li moralno pogrešan ili moralno podoban, te ga je prema tome Bog kao stvoritelj prirode zabranio ili naredio. Prirodno pravo je prema Grotiusu nepromjenljivo i čak ga niti Bog ne može mijenjati. Razlike između Tomina i Grotiusova poimanja prirodnog prava su ogromne. Toma je tvrdio da nitko osim samog Boga ne može znati Vječno pravo u njegovoj cijelosti, a prirodno pravo je tek neka nesavršena ljudska percepcija i sudjelovanje razumnih stvorenja u Vječnom pravu. Nasuprot njemu, Grotious je Vječno pravo apsorbirao u prirodno pravo. Nepromjenljiva pravila prirodnog prava on je postavio čak iznad Boga. A pošto su diktat razuma, ona su razumljiva svakom razumnom stvorenju. Uz prirodno pravo (jus naturae), Grotius poznaje i voljno pravo (jus volontarium) koje potom dijeli na Božansko voljno pravu (jus voluntarium divinum) koje Bog propisuje bilo nekim narodima posebno, poput Židova, ili čitavom čovječanstvu, te na ljudsko voljno pravo (jus voluntarium humanum). U okviru ljudskog voljnog prava postoji civilno pravo (jus civile) koje proizlazi iz svjetovne (građanske) vlasti, i koje propisuje država. To je vrsta javnog prava koje proizlazi iz državne vlasti. Uz to civilno pravo postoje jos 2 ljudska voljna prava. Jedno je uže, a drugo šire od civilnog prava. Prvo je podložno pravu države, tj. civilnom pravu, i obuhvaća zapovijedi koje otac izdaje sinu ili gospodar robi ili sluzi. Pravo šire od civilnog prava je ljudsko voljno međunarodno pravo (jus gentium). Ono je steklo obvezatnu snagu putem volje svih naroda, ili makar njihove većine. Tako je jus gentium po Grotiusu nešto sasvim različito od jus gentium u rimskom pravu ili u spisima Tome Akvinskog. U Grotiusovu značenju i sve do današnjih dana, jus gentium je javno pravo na koje su pristale države i koje uređuje njihove uzajamne odnose. Prema njemu, ako je ljudsko vojno međunarodno pravo (jus gentium) u skladu s diktatom razuma, ono je ustvari asimilirano prirodno pravo, jer je njegov izraz. 12 www.nasciturus.com d) PRIRODNO PRAVO U DJELU VATTELA Vattel se zalago za jednakost svih država. Za Vattela međunarodno pravo (droit des gens) po porijeklu nije ništa drugo nego prirodno pravo primijenjeno na narode. Ono je nepromjenljivo i narodi ga ne mogu mijenjati svojim ugovorima, ne mogu ga se osloboditi svojim ponašanjem niti se uzajamno mogu oslobotiti od njegova poštivanja. Pozitivno međunarodno pravo koje proizlazi iz volje naroda, Vattel je podijelio u 3 vrste: voljno pravo (droit volontaire) koje proizlazi iz pretpostavljenog pristanka, ugovorno pravo koje proizlazi iz izričitog pristanka te običajno pravo koje proizlazi iz prešutnog pristanka. Ta podjelana veoma općenit način odgovara trima glavnim izvorima međunarodnog prava propisanima u čl. 38. Statuta međunarodnog suda: općim načelima prava, ugovoru i običaju. e) GLAVNE ZNAČAJKE POZITIVIZMA OD 19. ST. DO DANAS Prijelaz iz 18. u 19. st. je razdoblje plodne sublimacije prirodnog prava i njegove genijalne transformacije u pisane pravne tekstove, temeljene na ljudskom razumu i na prirodnom stanju čovjeka. Tu možemo ubrojiti američku Deklaraciju o neovisnosti iz 1776. i Ustav SAD-a iz1789., te francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789. Pozitivistička ili voluntaristička doktrina 19. stoljeća je bila posljedica afirmacije ničim ograničene suverenosti država. Budući da se država smatrala jedinim subjektom međunarodnog prava i budući da je suverena, smatralo se da je neovisna u odnosu na sve druge države. Pošto se smatrala neovisnom, nije bila podložna nikakvim višim pravnim pravilima, dakle bilo kojoj vrsti prirodnog prava koje bi joj nalagalo kako se treba ponašati u odnosima sa sebi jednakim državama. Iz toga je proizašao koncept prava kao isključivog proizvoda volje država, po kojem niti jedna država ne može biti obvezana nikakvim pravom na koje nije dala svoj pristanak. Moguća su samo 2 izvora prava: ugobor koji države prihvaćaju izričito, te običaj na koji one daju svoju prešutnu suglasnost (tacitus consensus). Takav pozitivizam, koji se svodio na voluntarizam, bio je ustvari odraz potreba građanskog društva od početka 19. st. narasli trgovački i politički odnosi država nisu se više mogli upirati na izrazito subjektivne iskaze pravila prirodnog prava. Novi međunarodni odnosi bili su mogući jedino na temelju preciznih pravila pozitivnog prava. Iz toga je proizašao pokret kodifikacije građanskog prava. 13 www.nasciturus.com Negativni aspekt tog razvoja ugledao se u prenaglašenom pridavanju važnosti suverene volje država koja nije ograničena nikakvim višim pravom. Pravo je moglo biti sasvim nehumano, i to kako u njegovu sadržaju tako i u primjeni. Tek je ishod II. svjetskog rata u punoj mjeri ukazao na neadekvatnost voluntarističke doktrine u praksi. Suci u Nürnbergu i u Tokiju nisu bili u stanju u cijelosti obrazložiti svoje presude pravilima međunarodnog prava na koje su prije toga izričito pristale bilo Njemačka ili Japan, pa ni bilo koja druga država u svijetu. Više od tih dviju presuda, na neadekvatnost voluntarizma ukazalo nam je savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda izrečeno 1951. glede Rezervi na Konvenciju o genocidu iz 1948. Tako su nacistički i japanski zločini iz II. svjetskog rata, koje Konvencija iz 1948. treba spriječiti i kazniti, dokazali političarima i teoretičarima da iznad pozitivnog prava na koje su države pristale postoje i neka viša načela moralnog prava. 5. RAZVOJ POLITIČKIH ZBIVANJA I PRAVILA MEĐUNARODNOG PRAVA IZMEĐU 17. ST. I DRUGOG SVJETSKOG RATA 17. stoljeće bilo je obilježeno 30-godišnjim vjerskim ratom koji je okončan Westphalskim mirom iz 1648. Njime je bila utemeljena ravnoteža snaga između država kršćanske Europe. Iz te ravnoteže proizašla je apsolutna jednakost svih država u pravima, bez razlika vjerske pripadnosti (katoličke ili protestantske) ili političkog poretka (monarhija ili aristokratska republika). Tim mirom Nizozemska i Švicarska konačno su bile priznate kao neovisne države. U tijeku 18. stoljeća uslijedili su ratovi iz sudjelovanje većeg broja europskih država s malim plaćeničkim vojskama. Najavažniji su bili: Rat za španjolsku baštinu, Rat za austrijsku baštinu te 7-godišnji rat. Za razliku od 30-godišnjeg rata, ti ratovi nisu mnogo pogađali civilno pučanstvo. 7-godišnji rat doveo je do poraza i degradacije Francuske u korist Engleske, koja postaje prva pomorska sila svijeta. Krajem 18. st. nakon Deklaracije o neovisnosti (1776.) 13 britanskih kolonija stvaraju SAD. Ta država dobija međunarodno priznanjeu 1783. Britansko-američkim ugovorom (Jay Treaty) iz1794. o rješavanju sporova proizašlih iz minulog rata počinje moderno arbitražno rješavanje međudržavnih sporova. 14 www.nasciturus.com Konac 18. i 19. stoljeće je burno razdoblje obilježeno francuskim vojnih pohodima proizašlih iz Revolucije koja je izbila 1789. te Napoleonovim osvajanjima. To razdoblje od četvrt stoljeća završava Bečkim kongresom 1814-1815, na kojem su bile zastupljene sve europske zemlje osim Turske i pape. Na tom kongresu stvorena je Kraljevina Nizozemska, proglašena je trajna neutralnost Švicarske te je ustanovljena Njemačka konfederacija pod stalnim predsjedništvom Austrije. Međunarodno pravo unaprijeđeno je usvajanjem Pravilnika o rangu diplomatskih predstavnika, osudom trgovine crnačkim robljem na moru i priznavanjem načela slobodne plovidbe svim međunarodnim rijekama. Na Bečkom kongresu ustanovljen je savez europskih velesila - Sveta alijansa, u čijem su sastavu prvotno bile Rusija, Austrija, Pruska i Britanija a od 1818. i Francuska. 1823. u SAD-u dolazi do objave Monroeve doktrine (nazvane po američkom predsjedniku, ali je stvarni tvorac bio državni tajnik i kasniji predsjednik John Quincy Adams). Njome je bilo obznanjeno da američki kontinent više nije otvoren za kolonizaciju europskih sila, te da će SAD s neodobravanjem gledati na svaku europsku intervenciju u poslove američih država. Od Haških mirovnih konferencija do mirovnih ugovora iz 1919. i 1923. Na inicijativu ruskog cara Nikole II. 1899. u Haagu je održana Prva mirovna konferecnija uz sudjelovanje većnie tada neovisnih država svijeta, osim zemalja Latinske Amerike i dviju burskih republika. Na temelju Konvencije o mirnom rješavanju sprova osniva se Stalni arbitražni sud. Donacijom američkog dobrotvora i mirotvorca Carnagiea u Haagu se podiže Palača mira u kojoj je taj Sud smješten. Nakon I. svjetskog rata tamo će se smjestiti i Stalni sud međunarodne pravde te od 1946. njegov nasljednik Međunarodni sud. Druga Haška mirovna konferencija iz 1907. sazvana je na inicijativu SAD-a, kojoj se pridružila Rusija. Treću konfereciju, predviđenu za 1915. spriječio je I. svjetski rat. Na toj Konferenciji usvojeno je 14 konvencija, među kojima su sve osim 12. i danas formalno na snazi između država njihovih stranaka. U Prvoj konvenciji o mirnom rješavanju sporova proširene su odredbe o dobrim uslugama, istrazi i arbitraži u odnsou na prethodnu. Drugom konvencijom zabranjena je upotreba oružane sile za utjerivanje dogova, ukoliko država dužnik pristane na ponudu međunarodne arbitraže. 3 sljedeće konvncije odnose se na ratovanje na kopnu. Preostale konvencije odnose se na pomorsko ratovanje. 15 www.nasciturus.com I. svjetski rat trajao je od 28. srpnaj 1914. do potpisivanja primirja 11. studenog 1918., a rezultat tog rata bila su srušana 4 carstva (rusko, njemačko, austrougarsko i otomansko). Oktobarska revolucija (7.11. 1917.) dovela je sovjetsku vlast u Rusiji, Ukrajini, Bjelorusiji i na Kavkazu, koja će trajati sve do 1991. Versajska mirovna konferencija održava se 1919. i završava potpisivanjem (Versajskog) Mirovnog ugovora s Njemačkom (28.06.1919.). Potom se potpisuju posebni mirovni ugovori s Austrijom, Bugarskom i Mađarskom. Svi ti ugovori bili su nametnuti pobijeđenim državama. Liga naroda (1920-1946), djelovala je nakon I. svjetskog rata ali nije bila u stanju prevenirati nove sukobe pa tako ni izbijanje II. svjetskog rata. Glavni početni udarac Ligi bilo je odbijanje Senata SAD-a da ratificira Versajski i druge mirovne ugovore. Odlučujući udarac povjerenju u sustav Lige naroda bila je agresija fašističke Italije protiv Abesinije (danas Etiopije) u listopadu 1935. S obzirom da je Njemačka još 1933. po dolasku nacista na vlast napustila Ligu, ona je bez smetnji otkazivala i kršila svoje obveze iz Versajskog mirovnog ugovora. Među postignutim uspjesima Lige naroda je izrada i usvajanje Statuta Stalnog suda međunarodne pravde u haagu 1920. Vjerorajno najveći uspjeh bio je Ženevski protokol od 17.06.1925. o zabrani upotrebe zagušljivih, otrovnih ili sličnih plinova i bakterioloških sredstava u ratu. Značajan uspjeh predstavljala je i Ženevska konvencija od 27.07.1929. o postupanju s ratnim zarobljenicima. 1928. sklopljen je Briand-Kelloggov pakt, koji je po prvi put u povijesti apsolutno zabranio rat. Države potpisnice tog Pakta osuđuju rat i odriču ga se kao sredstva nacionalne politike te obvezuju se da će sve svoje međusobne sporove rješavati isključiveo mirnim sredstvima. Od sustava Lige naroda jedino je ostala Međunarodna organizacija rada, koja u kontinuitetu uspješno djeluje sve do danas. Drugi svjetski rat započeo je njemačkom agresijom na Poljsku 01.09.1939. a završio je potpisivanjem kapitulacije Japana na američkom ratnom brodu Missouri 02.09.1945. u Tokijskom zaljevu. Sile Osovine (Njemačka, Italija i Japan uz Mađarsku, Rumunjsku i Bugarsku te satelitske režime u Slovačkoj NDH i «Carstvu Mandžukuo», a kasnije i Španjoska i Finska) htjele su srušiti sustav ustanovljen u Versaillesu 1919. 16 www.nasciturus.com Toj osvajačkoj politici antifašistička koalicija suprostavila je program u Atlantskoj povelji, koju su 1941. prvobitno potpisali britanski prvi ministar Churchill i američki predsjednik Roosevelt. U njoj je između ostalog navedeno: - prvo, njihove zemlje ne traže nikakvo teritorijalno ili bilo kakvo drugo uvećanje; - drugo, njihova je želja da se ne provode nikakve teritorijalne promjene koje ne bi odgovarale slobodno izraženoj volji zainteresiranih naroda; - treće, one poštuju pravo svih naroda da izaberu oblik vladavine pod kojim hoće živjeti, i žele da suverena prava, kao i pravo upravljanja samim sobom, budu vraćena onima koji su ih silom lišeni. Uz Britaniku i SAD na čelu te koalicije našao se i Sovjetski Savez nakon Njemačke agresije 22.06.1941. Do proljeća 1945. većina država u svijetu pristupila je toj antifašističkoj koalici. Po bezuvjetnoj kapitulaciji fašističkih sila, u Parizu je 1946. održana mirovna konferencija koja je 10.02.1947. okončana sklapanjem mirovih ugovora s Italijom, Finskom, Mađarskom, Rumunjskom i Bugarskom. Mirovni ugovor nikad nije sklopljen sa Sovjetskim Savezom. Zbog izbijanja hladnog rata i uspostave dviju njemačkih država 1949. ni s tom zemljom nikad nije sklopljen mirovni ugovor. 6. POJAM IZVORA (NAČIN STVARANJA) MEĐUNARODNOG PRAVA. PRAVIČNOST U MEĐUNARODNOM PRAVU Izvori međunarodnog prava su izvori prava i obveza za stranke nekog akta. U tom smislu ugovor je izvor uzajamnih prava i obveza njegovih stranaka. Jednostrani akt je ili izvor obveza koje je neka država njime jednostrano preuzela, ili prava koja je njime stekla, te odgovarajućih prava i dužnosti drugih subjekata. Izvorima međunarodnog prava, međutim, treba dakođer razumijevati i složene postupke (procese) stvaranja, izmjene i prestanka pravnih pravila. Najautoritativnija ugovorna odredba koja propisuje izvore međunarodnog prava je čl. 38. Statuta Međunarodnog suda u Haagu, koji glasi: 1. Sud, kojem je zadaća da njemu podnesene sporove rješava po međunarodnom pravu, primjenjuje: a) međunarodne konvencije bilo opće ili posebne, koje ustanovljuju pravila izrijekom priznata od država u sporu; b) međunarodni običaj kao dokaz opće prakse prihvaćene kao pravo; c) opća načela prava priznata od civiliziranih naroda, 17 www.nasciturus.com d) uz rezervu odredaba čl. 59. (koji glasi da je presuda Suda obvezatna samo za stranke spora i za slučaj koji je riješila), sudske odredbe i naučavanja najpozvanijih publicista različitih naroda kao pomoćno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila. 2. ova odredba ne dira u ovlasti Suda da odlučuje ex aequo et bono, ako se stranke o tome sporazumiju. Ova odredba predstavlja sao jedan od mogućih načina sudačkog odlučivanja koji ne mora biti strogo u okvirima pravila međunarodnog prava. Najvažniji izvor općeg međunarodnog prava još uvijek je opći običaj, s obzirom da ugovori u načelu obvezuju samo njihove stranke. Drugi izvor općeg međunarodnog prava su opća načela prava, koja su općenitije naravi i neodređenijeg sadržaja od običajnih pravila a pogotovo od ugovora u pismenom obliku. Pravila partikularnog međunarodnog prava najčešće se uglavljuju ugovorima. Ugovor je najvažniji postupak sklapanja, potonjih izmjena, te okončanja pravila te vrste. Pravila partikularnog međunarodnog prava mogu također nastati u partikularnom običajnom proceseu u užem krugu subjekata međunarodnog prava. I neke vrste jednostranih akata država mogu biti izvorom dužnosti ili prava za njih same, te izvorom odgovarajućih prava i dužnosti za neke druge ili za sve ostale subjekte međunarodnog prava Najprije treba objasniti ulogu pravičnosti (aequitas) za razliku od pravde (justitia) u međunarodnom pravu. Po svojoj naravi pravičnost ne može biti izvorom međunarodnog prava, ali se ona nikako ne smije ni zanemariti u postupku primjene, pa i nastanka njegovih pravila. Pravičnost treba shvatiti kao siguran i spontan osjećaj pravednog i nepravednog, naročito kada se očituje u prosuđivanju nekog konkretnog i posebnog slučaja. Treba ga posebno razmatrati u sklopu sudačkog i arbitražnog odlučivanja u konkretnim sporovima. U tom okviru raspravlje se o pravičnosti infra legem, praeter legem i contra legem. Pravičnost infa legem urođena je zdravoj primjeni svakog prava. Međunarodni sudac, poput unutarnjeg suca, pozvan je po svojoj dužnosti voditi računa u mjeri koja je u skladu s poštivanjem prava. Sudac će se voditi pravičnošću u primjeni svakog pravnog pravila, čak kada ga stranke na to nisu izričito ovlastile. On će se inspirirati pravičnošću osobito kada mu pozitivno pravo ostavlja izvjesnu slobodu diskrecijskog odlučivanja, npr. pri procjeni nastale štete. Uz to, u ocjeni dokaza, pri pribjegavanju pojma zloupotrebe prava i kod tumačenja nejasnih i dvosmislenih tekstova, dakle kad god je u položaju da bira između više mogućih rješenja sudac bi trebao odabrati ono koje se njemu čini najpravičnijim, uzimajući u obzir sve 18 www.nasciturus.com okolnosti datog slučaja. Ta pravičnost, međutim ne ovlašćuje suca da prekorači jasan smisao nekog praavnog teksta koga ima primijeniti, niti on smije putem pravičnosti otklanjati nedostatke u prau ili ispravljati njegove nepravedne posljedice. Pravičnost praeter legem vezana je za odlučivanje u slučaju praznina u pravu. Naročito u rješavanju sporova između država o razgraničenju njihovih kopnenih ili morskih prostora, međunarodni sudac i arbitar imaju široku vlast u odlučivanju po pravičnosti praeter legem ali i veliku odgovornost u izricanju pravde. Kompromis kojim stranke od suda traže konačnu presudu u takvim sporovima valja tumačiti kao njihovu neizravnu ovlast da sud odlučuje po pravičnosti u nedostatku primjenljivih pravila pozitivnog prava. Pravičnost contra legem može se vezivati za posebno ovlaštenje dato od stranaka sudu da njihov spor odluči ex aequo et bono. Pri tome valja naglasiti da sud ne smije nikad otkloniti primjenu pravila pozitivnog prava ako ono postoji, da bi izbjegao nepravednu odluku, osim ako ga na to obje stranke izričito ovlaste. U dosadašnjoj praksi predratnog Stalnog suda međunarodne pravde i sadašnjeg Međunarodnog suda nema ni jedne presude izrečene temeljem st. 2. čl. 38. Statuta Suda. Moguće je i za takve slučajeve utvrditi širinu slobode sudačkog odlučivanja. Ona je mnogo veća od presuđivanja po pravu, ali nije neograničena. Talva vrst sudačkog odlučivanja najsličnija je izravnim pregovorima stranaka u svrhu zaključenja ugovora. Stranke mogu sklopiti nagodbu (trasakciju) i na temelju oportunosti ali sud i u tim okolnostima mora izreći pravdu i ne smije se voditi razlozima političke ili druge oportunosti. Ako je ovlašten presuditi spor ex aequo et bono, da bi postigao pravdu, sud moće ali i ne mora, svojom presudom u okviru predmeta spora djelomično ili potpuno izmijeniti stečena subjektivna prava stranaka, ili može veoma slobodno tumačiti ili čak dokidati njihove međusobne ugovore. Presuda ne smije prekoračiti ni jedno imperativno pravilo općeg međunarodnog prava (jus cogens) jer bi to i ugovor činilo ništavim. Niti kao sredstvo niti kao cilj pravičnost ne smije biti zamjena za pravna pravila, niti može biti izvorom međunarodnog prava. 19 www.nasciturus.com II DIO: IZVORI MEĐUNARODNOG PRAVA A. OPĆA NAČELA PRAVA 7. POJAM I BIT Opća načela prava su pravna načela najopćenitije naravi. Oni su zajednički svim pravnim porecima, dakle svim razvijenim unutarnjim pravnim porecima, dakle svim razvijenim unutarnjim pravnim sustavima država, potom međunarodnom pravu, ali i transnacionalnim i supranacionalnom pravu. Za razliku od ugovora i običajnih pravila, ona nisu neposredno nastala da bi uredila neki konkretni odnos bilo u međunarodnom ili nekom drugom pravu. U opća načela prava spada načelo pacta sunt servanda tj. da se slobodno preuzete ugovorne obveze moraju u dobroj vjeri (bona fide) izvršavati. Među njih spada i načelo dobre vjere (bona fides) koje se ne odnosi samo na izvršavanje ugovornih obveza, nego i na izvršavanje pravomoćnih sudskih presuda, tumačenje pravnih propisa i na druge pravne odnose. Među općim načelima prava je i ono po kojem svako protupravno djelo povlači odgovornost po pravu i dužnost počinitelja da nadoknadi počinjenu štetu. Ali ta načela podrazumijevaju i neke okolnosti koje isključuju protupravnost djela. To su: a) pristanak subjekta protiv kojeg je djelo upravljeno, pod uvjetom da je dat slobodno i bez prisile, b) dopuštene represalije kao odgovor na protupravni čin druge osobe, c) samoobrana na fizički napad u kojoj je kao odgovor iznimno dopuštena upotreba i fizičke sile d) viša sila e) krajnja opasnost i f) nužda. Među općim načelima prava vjerojatno su najbrojnija ona koja se odnose na pravo ugovora. Osim spomenutih tu spada i načelo pacta tertiis nec nocent nec prosunt tj. da ugovor ne stvara ni obveze a niti prava za treće države bez njihova prstanka. Tu spada i načelo inadimplendi non est adimplendum tj. da ukoliko jedna od stranaka prestane izvršavati neki ugovor, druga ili ostale stranke imaju također pravo suspendirati njegovo djelovanje, pa čak i okončati u odnosu na državu kršiteljicu. Nadalje, tu spadaju načela koja poništavaju pristanak dat na ugovornu ili drugu pravnu obvezu (mane kod očitovanja volje). To su bludnja, prijevara, korupcija pregovarača, prisila 20 www.nasciturus.com izvršena nad osobom pregovorača, te prisila nad pravnom osobom ili državom izvršena prijetnjom ili upotrebom fizičke sile. Ima i općih načela prava koja se, poput onog bona fide, ne primjenjuju samo na ugovorne odnose ili glede odgovornosti, nego imaju i širu primjenu. Među njima su : non concedit venire contra factum proprium (da se nikome drugom ne može osporavati svoje vlastito ponašanje) i nemo plus juris ad allium trasferre postest quam ipse habet (da nitko na drugoga ne može prenijeti više praa nego što ih sam ima). Tu spada i načelo zastare, ono o zabrani obogaćenja bez pravne osnove («enrichissement sans cause»), te ono o dužnosti poštivanja stečenih privatnih prava. Postoje i neka opća načela svojstvena svakom sudskom i arbitražnom postupku: načelo neovisnosti i nepristranosti sudbenog tijela, načelo ravnopravnosti i obostranog saslušanja stranaka, litispendencija (da se o istoj stvari ne može istovremeno voditi postupak pred 2 sudska tijela) res judicata (da se konačna presuda protiv koje nema priziva mora u dobroj vjeri izvršiti i da se o presuđenoj stvari ne može voditi nova parnica), načelo da presuda mora biti obrazložena i dr. Ako bi se neko sudbeno tijelo očito ogriješilo o neko od tih općih načela postupka, to bi moglo imati za posljedicu ništavost izrečene presude. U svim razvijenim pravnim porecima odavnu su sva najvažnija opća načela prava kodificirana odgovarajućim zakonima ili su se duboko ukorijenila u sudsku praksu. I u međunarodnom pravu sva su ta načela odavno dio općeg običajnog prava, a također su potvrđena u konvencijamao kodifikaciji poput Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969., te u statutima i poslovnicima stalnih sudskih tijela poput Međunarodnog suda u Haagu. Stanje je različito u transnacionalnom pravu. Ugovori između neke država i strane fizičke ili pravne osobe, ili između neke međuvladine organizacije i njenih službenika, ili između federalnih jedinica dviju država, mogu propisati pravo koje će se na njih odnositi. Pri rješavanju sporova glede tih odnosa arbitar je prisiljen neposredno primjenjivati opća načela prava kao glavni pravni izvor tih odnosa. Donekle je slično i sa supranacionalnim pravom. Pravo EU u njegovoj cjelini je veoma inegriran i razvijen sustav pisanih propisa, u kojem običajna pravila nisu od velikog značaja. Ali kao i svakom drugom pisaonom pravu, u njemu su neizbježne praznine. Sud u Luxemburgu popunjava te praznine pribjegavajući načelima zajedničkim unutrašnjim pravnim poretcima država članica, dakle kao supsidijarnom izvoru prava. Propis iz čl. 38. točka 1c Statuta Međunarodnog suda, u kojem su opća načela prava priznata od civliliziranih naroda predviđena kao jedan od izvora međunarodnog prava koja primjenjuje 21 www.nasciturus.com taj Sud, u praksi se često tumači i kao ovlast dana Sudu da u slučaju praznina u međunarodnom pravu pribjegava analogiji s unutarnjim porecima države. Na taj su način neka veoma općenita načela iz rimskog prava poslužila kao inspiracija za razvoj običajnih i ugovornih pravnih pravila u prostorima koji su razvojem tehničkih sredstava tek odnedavna postali dopstupni čovječanstvu. Tako je pravilo iz rimskog prava: da more, morska obala, voda koja teče i zrak ne mo biti predmetom privatnog vlasništva (rex extra commercium), poslužilo kao inspiracija za običajna i ugovorna pravila međunarodnog prava – da se istraživanje i iskorištavanje svemira, uključivši Mjesec i druga nebeska tijela, moraju obavljati za dobrobit i u interesu svih zemalja i moraju biti dobro čitavog čovječanstva. Slično tome, neki međunarodni instrumenti proglasili su morsko dno i podzemlje koje je izvan granica nacionalne jurisdikcije država, kao i bogatstva te tzv. Međunarodne zone, zajedničkom baštinom (općim dobrom) čovječanstva. Ali nije sasvim sigurno da su tako primjenljiva opća načela prava sama po sebi obvezatna u novim prostorima, koja postaju dostupna čovječanstvu i du kao takva neposredan izvor međunarodnog prava bez dopuštenog odstupanja. Čl. 38. Statuta Međunarodnog suda kaže da opća načela priznata od civilizarnih naroda nipošto ne treba tumačiti kao osnovu za podjelu različitih naroda na civilizirane i na necivilizirane. Pravo podrazumijeva civilizaciju. Stoga se svi narodi koji su organizirani u države moraju smatrati civiliziranim i ravnopravnima, jer su i sve države među sobom pravno jednake. Opća načela prava su ustvari ona pravna načela općenite naravi koja su zajednička svim vrstama prava (međunarodnom, transnacionalnom i supranacionalnom) kao i svim razvijenim pravnim sustavima bez obzira na oblik civilizacije kojemu pripadaju. 22 www.nasciturus.com B. OBIČAJ U MEĐUNARODNOM PRAVU 8. DVA ELEMENTA OBIČAJNOG PRAVILA: PRAKSA I OPINIO JURIS Opća načela prava su zajednička svim pravnim porecima. Za razliku od toga, međunarodna običajna pravila su specifična samo za međunarodno pravo. Ona nastaju u praksi država i drugih subjekata međun. prava, a svrha im je uređenje konkretnih međunarodnih odnosa. Dva elementa su bitna za nastanak običajnog pravnog pravila. To su: a) materijalni i objektivni element tj. opća praksa (ponavljano vršenje), te b) subjektivni i psihološki element, da je ta praksa prihvaćena kao pravo tj. opinio juris sive necessitatis. Dakle, subjekti međunarodnog prava ponavljaju određenu praksu u uvjerenju da ta praksa predstavlja pravnu obavezu, i da bi praksa suprotna njoj bila odstupanje od međunarodnog prava ili čak njegovo kršenje. 1. PRAKSA ili ponavljano vršenje obično prethodi uvjerenju o pravnoj obveznosti. Takva praksa se najčešće odvija u odnosima između država. Nije isključeno da međuvladine organizacije i drugi subjekti međunarodnog prava sudjeluju u relativnoj običajnoj praksi, ali je praksa država u tom pogledu najučestalija i najznačajnija. U običajnom procesu važna je ne samo praksa državnih organa nadležnih za vanjsko zastupanje: glavara države, vlade ministra vanjskih poslova i diplomatskih predstavnika, koji su ovlašteni pregovarati s drugim državama bez punomoći, a njihove izjave mogu neposredno obvezivati njihovu drćavu. Pravno je relevantna i praksa zakonodavnih organa koja se očituje u ustvanim, zakonskim i drugim propisima države u pitanju. Praksu neke međuvladine organizacije čini u običajnom procesu u prvom redu praksa njezinih administrativnih organa, kada u okviru njihovih nadležnosti djeluju u ime organizacije kao posebnom subjekta međunarodnog prava. Treće je pitanje učestalosti prakse organa subjekata međunarodnog prava, relevatne u običajnom pravu. Međunarodni sud je u presudi iz 1969. o Epikontintskom pojasu u Sjevernom moru raspravljao u tom smislu o stalnoj praksi. Osim što je stalna, ta praksa treba biti jednoobrazna (istovjetna) i kontinuirana, tj. da nema značajnijih prekida u njezinu vršenju u kojima bi prevladala praksa njoj suprotna. 23 www.nasciturus.com Međunarodno pravo ne propisuje nikakvo vremensko razdoblje da bi se takva praksa transformirala u pravno pravilo. Sve ovisi o učestalosti prakse, njezine kvalitete i njezinih sudionika. Veoma brz tehnološki razvoj doveo je do trenutnog nastanka novog običajnog pravila (tzv. instant custom) kojem nisu bili potrebni presedani. Ali takve situacije su sasvim iznimne. U običajnom procesu od važnosti je praksa činjenja, kao i praksa uzdržavanja (propuštanja). Naprotiv, protesti i druge vrste suprostavljanja nekoj praksi od strane znatnijeg broja drugih država mogu spriječiti da se ona transformira u običajno pravo. 2. OPINIO IURIS – Važni su i motivi u vršenju određene prakse. Međunarodni sud je praksi država katkad pripisivao izvanpravne motive. U presudi iz 1969. istaknuo je da postoje mnogi međunarodni akti u području ceremonijala i protokola, koji se vrše gotovo bez odstupanja, ali su motivirani razlozima učtivosti, oportunosti i tradicije, a ne osjećajem pravne obveze. Tu se radi o prostom ili pukom običaju («usage» za razliku od «custom» ili «coutume»), koji se ponekad naziva i «socijalnim običajem». Kršenje tih izvanpravnih pravila može dovesti do ozbiljnih političkih posljedica i do uzvraćanja jednakom mjerom. Kriterij da bi se neki puki običaj razlikovao od običajnog pravnog pravila je uvjerenje ili svijest da je praksa u pitanju obvezatna zbog postojanja odgovarajućeg pravnog pravila koje ju nalaže. 3. OBIČAJ KAO PROCES - Običaj je složen i kontinuiran proces u kojem redovito sudjeluje veći broj država i drugih subjekata međunarodnog prava. U tom procesu važnu ulogu imaju uzajamnost (reciprocitet), ali i različiti interesi država, te mogućnost da se vlastiti interesi jednog broja država nametnu kao pravo na snazi svima ostalima. U najvećem broju slučajeva, nemoguće je sa sigurnošću utvrditi trenutak kristalizacije određene međunarodne prakse u pravno pravilo, tj. kada je točno nastalo uvjerenje da praksa u pitanju predstavlja pravnu obvezu. Upravo zbog svoje fluidnosti i nestalnosti u stvarnosti je mnogo teže dokazivati međunarodnopravnu odgovornost za kršenje nekog običajnog pravnog pravila nego u slučaju kada neka država prkrši ugovornu obvezu koju je svjesno preuzela. Uvijek se nanovo mora dokazivati najprije samo postojanje običajnog pravila, zatim činjenicu da ono pravno obvezuje državu kojoj se pripisuje njegovo kršđenje, te napokon njezino protupravno ponašanje. 24 www.nasciturus.com Odstupanje većeg i značajnijeg broja država, od nekog običajnog pravnog pravila nosi redovito veoma oštu dilemu: radi li se o kršenju pravne obveze koja povlači međunarodnu odgovornost, ili je to, naprotiv, suprotna praksa koja stvara novo običajno pravilo. Ako na temelju suprotne prakse država zaista nastane novo običajno pravilo, ostaje pitanje trenutka njegove kristalizaije, tj. otkada je prvobitno pravno nedopuštena praksa postala pravno osnoovana i time dopuštena. U stvarnosti, međutim, mada niti običajni proces nije isključen, on više nije prevladavajući, osobito u dijelovima međunarodnog prava u kojima se sukobljavaju važni interesi država. Danas je veoma malo priznatih običajnih pravila, naročito onih imperativne naravi (jus cogens), koja su u praksi država nastala sasvim spontano i za koja se doslovno može zaključiti su su ostala u nepisanom obliku. U većini slučajeva običaj je artikuliran nekim međunarodnim aktima u pisanom obliku. 9. MATERIJALNA I DOKUMENTARNA SREDSTVA OBIČAJNOG PROCESA 1. UVOD Statut Međunarodnog suda navodi sudske rješidbe i znanost kao pomoćno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila. To pomoćno sredstvo pretežito se odnosi na običajni proces. U običajnom procesu krug tih sredstava nije ograničen samo na sudsku praksu i na znanost nego obuhvaća i mnoge druge akte koji su od još većeg značaja. U običajnom procesu ne radi se isključivo o pomoćnom sredstvu, dakle o dokumentarnim sredstvima ili dokaznim sredstvima o već postojećim običajnim pravnim pravilima. Sve akte u pismenom obliku ne valja označiti jedino pomoćnim sredstvima za utvrđivanje pravnih pravila, mada oni mogu biti i to. Oni mogu također činiti materijalna sredstva koja predstavljaju dijelove običajnog procesa. A ako se taj proces uspješno okončka i ako je rezultirao u novo običajno pravilo pozitivnog međunarodnog prava, tada ti akti i dalje ostaju pismenim dokumentarnim izvorima o sadržaju tog pravila. Stoga ih je preciznije nazvati – materijalnim i dokumetnarnim sredstvima običajnog procesa. 2. UGOVORI Svaki međunarodni ugovor za sebe je izvor prava i dužnosti njegovih stranaka, i stoga je u prvom redu najznačajniji izvor partikularnog međunarodnog prava. Uz to, ugovori su i veoma 25 www.nasciturus.com važna materijalna i dokumentarna sredstva običajnog procesa, i to u procesu nastanka, izmjene i prestanka običajnih pravila kako općeg tako i partikularnog međunarodnog prava. Konvencije o kodifikaciji neke grane međunarodnog prava pretežito propisuju pravila u obliku imersonalnih (bezličnih) normi koja se ne odnose samo na njihove stranke nego i na sve države. I otvorene opće konvencije koje propisuju jednaka prava i dužnosti, ali jedino za njihove stranke mogu se također transformirati u pravila općeg međunarodnog prava ako im pristupi najveći broj država u svijetu. Primjer za to je Briand-Kelloggov pakt iz 1928. Njime su se njegove stranke odrekle rata kao instrumenta njihove nacionalne politike i obvezale su se da će sve svoje uzajamne sprorove ubuduće rješavati jediono miroljubivim sredstvima. Do početka II svjetskog rata strankama tog Pakta postale su sve neovisne države svijeta osim Argentine, Bolivije, Čilea i El Salvadora. Njegov sadržaj već tada je prerastao u opće običajno pravo i po toj osnovi obvezivao je sve države svijeta uključivši i te 4 neugovornice. U općem običajnom procesu nisu od jedine važnosti mnogostrane konvencije poput Povelje UN-a, ili one o kodifikaciji neke grane međunarodnog prava. I niz dvostranih ugovora posebice ako se zasnivaju na nekim jednakim načelima, ili ako izričito potvrđuju neka načela, mogu biti dokazom određene prakse njihovih stranaka, ili čak njihov sadržaj može biti dokaz uvjerenja njihovih stranaka o postojanju nekog određenog običajnog pravila koje ih obvezuje. 3. ZAKLJUČCI MEĐUNARODNIH KONFERENCIJA Završni ili finalni akt neke diplomatske konferencije većeg broja država sudionica može predstavljati sam za sebe ugoovr, ili može obuhvaćati sve ugovore sklopljene i potpisane na toj konferenciji, koji se pottom podvrgavaju postupku ratifikacije u njihovim državama potpisnicama. Ti akti mogu činiti i službene sažetke rada konferencije i sadržavati zaključke država sudionica koji nisu usvojeni jednoglasno. Takvi završni akti čine neku sredinu između ugovora i prostih preporuka koje usvajaju politički organi međunarodnih organizacija u obliku rezolucija i deklaracija. Oni mogu dati poticaj za stvaranje novih običajnih pravnih pravila ili mogu značiti potvrdu već postojećih pravila, što ovisi o svakom posebnom slučaju. Općenito uzevši važnost i kvaliteta tih dokumenata varira ovisno o njihovu sadržaju, broju država sudionica konferencije i preciznosti očitovanja volje u njima. Završni akt Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi, koji su jednoglasno usvojili i potpisali najodgovorniji dužnosnici (uključivši najviše partijske funkcionere) država sudionica u Helsinkiju 1975., ima u tom pogledu veliku važnost. Mada nije usvojen u obliku ugovora, nije bio ratificiran ni registriran u Tajništvu UN-a, taj Završni akt predstavlja izraz 26 www.nasciturus.com volje svih europskih država, te SAD-a i Kanade. Bez obzira što taj Završni akt nije ugovor, svako kršenje tih načela činilo bi grubu povredu imperativnih normi općeg običajnog prava (jus cogens) i povlačilo bi odgovornost po međunarodnom pravu. 4. DEKLARACIJE POLITIČKIH ORGANA MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA Među tim deklaracijama najznačajnije su one usvojene u Općoj skupštini UN-a ali od važnosti mogu biti rezolucije i preporuke odgovarajućih organa Međunarodne organizacije rada, UNESCO-a i nekih drugih međuvladinih organizacija. Te deklaracije Opće sukpštine odražavaju volju većine država članica UN-a i ponekad se izjašnjavaju o veoma vaćnim međunarodnimm pitanjima. Po ustavnim aktima organizacija u pitanju te deklaracije nemaju veću važnost od prostih preporuka, i one po toj osnovi ne obvezuju ni države članice koje su za njih glasovale. Unatoč tome, neke od deklaracija koje je usvojila Opća skupština UN-a bile su veoma značajne u običajnom procesu. Moguće je čak formulirati nekoliko općenitih uvjeta da bi neka deklaracija postigla tu svrhu. Tekst deklaracije u pitanju mora biti sročen na imperativan način i mora sadržavati precizna pravila koja se mogu pretvoriti u pravo. Njezin tekst donekle treba odražavati intezitet i preciznost volje država koje u za nju glasovale da se poluči baš takav učinak. Stoga njezina pravila trebaju biti formulirana u obliku impersonalnih normi na način da predviđaju opću obvezu za sve države. Formulacija u obliku preporuka ili želja ne može postići takav učinak. Nadalje, važan je rezultat glasovanja za deklaraciju u pitanju. Jednoglasno ili konsenzusom usvojene deklaracije imaju veći autoritet od onih usvojenih većinom glasova. Ako je protiv neke deklaracije glasovao čitav blok ili skupina država, ona ne može postići takav učinak, osim ukoliko se odnos tih država naknadno nije izmijenio u toku primjene načela iz deklaracije. Konačan dokaz o pravnoj obvezi proizlazi tek iz ponašanja država nakon usvajanja deklaracije u pitanju. Ako se golema većina država pridržava njezinih načela u praksi, ili ako se one na takvu deklaraciju kasnije pozivaju kao na izvor pravnih pravila na toj snazi, tada se može zaključiti da je ona postigla svoj cilj (učinak). Deklaracije mogu najprije dati početni stimulans za nastanak nekog pukog običaja ili običajne prakse, čija kristalizacija u pravo može biti veoma daleka. Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. razradila je načela iz te oblasti, poštivanje kojih je na veoma općenit način bilo proklamirano u Povelji UN-a. Većina pravila sadržana u njoj kasnije je bila pretočena u 27 www.nasciturus.com opće i u regionalne konvencije o ljudskim pravima, koja po ugovornoj osnovi danas obvezuju ogromana broj država u svijetu. Deklaracije, nadalje, mogu predstavljati akte kristalizacije nekih političkih načela i postojeće običajne prakse u običajna pravila. Primjer za to je Deklaracija o davanju neovisnosti kolonijalnim zemljama i narodima iz 1960. Sličnu snagu u kristalizaciji običajnog pravila imala je Deklaracija o zabrani upotrebe nuklearnog i termonuklearnog oružja iz 1961., te Deklaracija o stalnoj suverenosti država nad njihovim prirodnim bogatstvima iz 1962. Deklaracije mogu potvrđivati načela i pravila međunarodnog prava prethodno stipulirana u nekom ugovornom tekstu, kako bi stekla značaj pravila općeg međunarodngo prava. Kao primjer uzima se jednoglasno usvojena rezolucija Opće skupštine iz 1946. kojom su potvrđena načela međunarodnog prava sadržana u u Statutu Međunarodnog vojnog tribunala iz Nürnberga (tzv. Nürnberška načela ). Riječ je o zločinima protiv mira, ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti. Jednoglasno ili golemom većinom usvojene deklaracije mogu biti akti tumačenja nekih običajnih pravnih pravila na snazi. Primjer za to je Deklaracija o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom UN-a usvojena konsenzusom 1970. 5. ZAKLJUČCI SASTANAKA GLAVARA DRŽAVA I ŠEFOVA VLADA Ti zaključci mogu imati ulogu sličnu ili veću od deklaracija usvojenih u Općoj skupštini UN- a. Oni mogu sami predstavljati praksu država u pitanju, mogu biti dokazom njihove već postojeće prakse, a ponekad mogu biti i osnova za buduću praksu. Posebna vrijednost tih zaključaka leži u tome što izjave državnih poglavara i šefova vlada, prema propisima općeg međunarodnog prava obvezuju njihove države kad su date s namjerom da stvore pravnu obvezu. 6. JEDNOSTRANI AKTI DRŽAVA Jednostrani akti država mogu se sastojati od neke prakse, tj. od ponašanja ili od uzdržavanja od ponašanja. Oni se mogu očitovati i u usmenom obliku, npr. kao izjave za novinare, na televiziji, i sl. Oni mogu biti instrumenti u pisanom obliku poput zakona, dekreta, deklaracija, sudskih presuda i dr. Dakle, ti akti mogu potjecati od zakonodavne, izvršne, sudske, vojne ili druge nadležne vlasti države u pitanju. 28 www.nasciturus.com Poput ugovora, neki jednostrani akti država samostalan su izvor međunarodnog prava. Oni po sebi ustanovljuju dužnosti ili prava za državu u pitanju, te odgovrjuća prava i dužnosti za druge države. Jednostrani akti oduvijek su igrali značajnu ulogu u običajnom procesu. Običajna pravila mnogih grana međunarodnog prava, poput prava mora, razvijala su se najprije putem jednostranih akata država, prije nego što je dolazilo do sklapanja dvostranih i mnogostranih ugovora. S gledišta postojećeg običajnog prava neki akti država prvobitno mogu biti protupravni i povlačiti međunarodnu odgovornost njihovih počinitelja. Ali kumulacija takvih akata od strane većeg borja država, pod uvjetom da ne nailazi na proteste i protivljenja ostalih, može dovesti do izmjene postojećeg običajnog prava, ili do njegova ukidanja i zamjene novim. 7. MEĐUNARODNA SUDSKA I ARBITRAŽNA PRAKSA Statut Međunarodnog suda navodi sudske rješidbe, uz znanost, kao pomoćno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila. Izraz «sudske rješidbe» obuhvaća presude i savjetodavna mišljenja predratnog Stalnog suda međunarodne pravde i sadašnjeg Međunarodnog suda, potom presude drugih stalnih međunarodnih sudova, zatim međunarodne arbitražne presude, ali i presude sudova država. Spomenute sudske rješidbe mogu poslužiti i kao dokaz da neko načelo ili određeno ponašanje nekih država nije steklo svojstvo pravnog pravila na snazi. Neke presude i savjetodavna mišljenja Međunarodnog suda u Haagu, i to naročito one koje su usvojene znatnom većinom glasova u sudačkom zboru, i koe su obrazložene uvjerljivim pravnim razlozima, imaju velik autoritet kao dokazno sredstvo o postojanju ili nepostojanja određenih pravnih pravila. Neke presude i savjetodavna mišljenja su tako značile samo za sebe akt kristalizacije dotada nesigurne, nedosljedne i neujednačene prakse država u običajna pravna pravila, koja se pototm više nisu dovodila u pitanje. Primjeri: - U savjetodavnom mišljenju iz 1949. o Naknadi štete u službi UN-a, Sud je ustanovio da je OrganizacijaUN-a subjekt međunarodnog prava, sposobna da bude nosilac međunarodnih prava i dužnosti i da štiti svoja prava isticanjem međunarodnih zahjeva. Taj međunarodni subjektivitet, po mišljenju Suda, ne proteže se samo na države članice te Organizacije, nego je objektivnog značaja. To znači da ga moraju uzeti u obzir i države nečlanice te svi drugi subjekti međunarodnog prava. Nakon tog savjetodavnog mišljenja veoma se rijetko osporavao subjektivitet UN-a, ali i drugih međuvladinih organizacija. Danas takvih gledišta uopće nema. 29 www.nasciturus.com - U savjetodavnom mišljenju iz 1951., o Rezervama na Konvenciju o genocidu, Sud je naveo da ako neka konvencija ne sadrži odredbe o doupustivosti rezervi, iz toga se ne smije zaključiti da je ulaganje rezervi na tu konvenciju uvijek zabranjeno. - I presuda o Anglo-norveškom ribolovu iz 1951. propisala je neka pravila općenite naravi glede povlačenja ravnih polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnog mora, glede država čije su obale razvedene i usječene. Propisi iz te presude potom su gotovo u cijelosti uneseni u čl. 4. Ženevske konvencije o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu iz 1958., te ponovno u čl. 7. Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982., kao opće običajno pravo na snazi. - Poseban je slučaj tzv. pravičnih načela kao navodnih načela i pravila međunarodnog prava u razgraničavanju prostora epikontinentskog pojasa između susjednih obalnih država. Sud je u svojoj presudi iz 1969. o Epikontinentskom pojasu u Sjevernom moru (SR Njemačka protiv Danske i Nizozemske), ustvrdio da pravilo iz čl. 6. Ženevske konvencije o epikontinentskom pojasu, iz 1958. koje propisuje crtu sredine uz posebne okolnosti, ne obvezuje Njemačku kao ugovorni propis jer ona nije ratificirala tu Konvenciju. Ali Sud je ustvrdio da to pravilo iz čl. 6. nije bilo, niti je u kasnijoj praksi država postalo, pravilom općeg običajnog prava. 8. ZNANOST MEĐUNARODNOG PRAVA Naučavanje najpozvanijih publicista različitih naroda, također je priznato čl. 38. Statuta Međunarodnog suda, kao pomoćno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila. U 17. i 18. st., kada su učenja o prirodnom pravu bila vladajuća, znanost je bila od velike važnosti za razvoj pojmova i instituta međunarodnog prava. Pravna pravila su se neposredno izvodila (deducirala) iz ljudskog razuma jer su morala biti u skladu s razumom, te iz prorodnog stanja čovjeka kao razumnog, prirodnog i društvenog bića. U 19. st. naučavanje o prirodnom pravo bilo je u cjelini odbačeno u korist pozitivnog prava. Održala su se samo ona pravila prirodnog prava koja su utjecala na praksu država u njihovim međusobnim odnosima i koja su se na taj način transformirala u pozitivno običajno pravo. Djela velikih pisaca prirodnog prava (Grotiusa, Pufendorfa, Bynkershoeka, Wolffa, Vattela i dr.) rijetko su se i nedosljedno uzimala kao dokazna sredstva pravnih pravila, naročito u arbitražnim te kasnije u sudskim presudama. U 20 st. veliki broj pisaca u mnogim zemljama objavljuje sustavna i monografska djela iz međunarodnog prava. 30 www.nasciturus.com Vrijednost nekog znanstvenog djela ovisi o međunarodnom ugledu pisca i o njegovoj sposobnosti da uvjerljivim pravnim razlozima obrazloži stavove koje zastupa i zaključke do kojih je došao. Osobina mnogih pisaca je da ne opisuju pravo kakvo je u danom trenutku zaista na snazi (lex lata), ne go pravo kakvo bi po njihovim željama ili u interesu njihovih država trebalo biti (lex ferenda). I što su više iskazi jedne i druge vrste izmiješani i nerazgraničeni, opada dokazna vrijednost znanstvenih djela o običajnom pravu na snazi. U moderno doba, od pojedinačnih djela pisaca znatno su utjecajniji rezultati i zaključci vijećanja nekih međunarodnih tijela: a) Komisija za međunarodno pravo je organ Opće skupštine UN-a, koja i bira njezine članove. Članove te Komisije bira taj politički organ UN-a u njihovu osobnom svojstvu, a na kao predstavnike država. Ipak pretežito broj članova Komisije su pravni savjetnici svojih vlada. Glavna djelatnost Komisije za međunarodno pravo sastoji se u pripremanju nacrta konvencija o kodifikaciji i progresivnom razvoju određenih područja međunarodnog prava. b) Institut za međunarodno pravo je nevladino tijelo, sastavljeno od ograničenog broja najuglednijih sturčnjaka koji djeluju u osobnom svojstvu, i koji na upražnjena mjesta biraju svoje nove članove u postupku tajnog glasovanja. U okviru djelatnosti Instituta pripremaju se nacrti rezolucija o važnim pitanjima međunarodnog prava na temelju opširnih prethodnih izvješća pojedinih članova koji se temeljito razmatraju, naprije u užem odboru, a potom na plenarnim sjednicama instituta. c) International Law Association (Ddruštvo za međunarodno pravo) je također nevladino tijelo koje okuplja nacionalna društva za međunarodno pravo (među kojima je i Hrvatsko društvo za međunarodno pravo), ali i članove pojedince. Ono putem djelatnosti svojih izvještača i odbora te vijećanjima na konferencijama koje se održavaju svake druge godine, priprema i usvaja rezolucije o važnim pitanjima međunarodnog prava. 31 www.nasciturus.com 10. UVJETI NASTANKA I DOMAŠAJ OPĆIH OBIČAJNIH PRAVILA U vezi s nastankom i djelovanje općih običajnih pravnih pravila nameće se pitanje, koje je postavila pozitivistička škola, a koje je i danas aktualno. Prema pozitivističkom, tj. voluntarističkom učenju, nijedna država ne može biti obavezana nikakvim pravilom međunarodnog prava, bilo općim ili partikularnim, na koje nije dala svoj pristanak. Pristanak može dati: a. izričito  putem ugovora b. prećutno  nastankom običajnog pravnog pravila Dakle, prema ovom učenju, običajno međunarodno pravo zasniva se na prećutnom pristanku (tacitus consensus). Jedan sovjetski pisac izjednačio je običaj čak s prešutnim sporazumom (pactum tacitum). Kad bi pozitivističko učenje bilo ispravno u njegovoj cjelini, teško da bi uopće bila moguća pravila općeg međunarodnog prava, ili bi ta pravila bila toliko malobrojna i nedovoljna da ne bi mogla činiti cjeloviti sustav prava. Teško se može zamisliti da bi se za svako običajno pravilo trebalo prikupljati dokaze o izričitom ili prešutnom pristanku na njega više od 180 neovisnih država koliko ih danas ima, i još većeg broja međuvladinih organizacija. Kod nekih pisaca koji zastupaju pozitivističko učenje prešutni se pristanak ipak svodi na pravnu fikciju. ♥ Pri razmatranju uvjeta nastanka pravila općeg običajnog prava, treba uzeti u obzir da se sva ona ne mogu doslovno primjenjivati na sve subjekte međunarodnog prava i na njihove uzajamne odnose. Kao ektreman primjer za to može se uzeti pravilo prema kojem se morski prostori država sa stalno zaleđenom obalom mjere od ruba stalno zaleđene morske površine, koja se u tom pogledu izjednačava s kopnom. U postupku nastanka tog općeg običajnog pravila, koje se odnosi na sve države s takvom obalom mogla je sudjelovati samo nekolicina država koje imaju obalu u arktičkom prostoru. I u svemirskim istraživanjima može sudjelovati vrlo mali broj država. Pasivnost i nezainteresiranost čak i većine država svijeta ne smeta stvaranju općeg običajnog prava ako postoje svi drugi uvjeti njegova nastanka. Stoga, u stalnoj, jednoobraznoj (istovjetnoj) i kontinuiranoj praksi može sudjelovati manji broj država koje su posebno zainteresirane za neku oblast. Jednom nastalo opće uvjerenje o pravnoj obaveznosti te prakse 32 www.nasciturus.com (opinio iuris) pretvara tu praksu u novo pravilo koje obavezuje i one države koje nisu sudjelovale u njegovom stvaranju, a nisu mu se niti djelotvorno suprostavile. Pasivnost država uzima se kao njihvov «podrazumijevani pristanak» (acquiescence). Dakle, opću praksu iz čl. 38. Statuta Međunarodnog suda ne breba uzimati kao univerzalnu. Ukoliko neka država nađe interesa da se međunarodnoj praksi koja bi mogla dovesti do nastanka novog općeg običajnog pravnog pravila odupre, ona mora uložiti protest aktivnim sudionicima te prakse. Protest se može izraziti i nekim konkludentnim činom poput: iznošenja spora pred Vijeće sigurnosti ili Opću skupštinu UN-a, glasanjem za neku rezoluciju u Općoj skupštini ili drugom nadležnom tijelu kojom se takva praksa osuđuje, otpočinjanjem arbitražnog ili sudskog postupka protiv sudionika te prakse i sl. Da bi protest mogao polučiti željeni cilj, mora biti efikasan i u razmjeru s naravi akta protiv kojeg je upravljen. Prostest znatnijeg broja država protiv neke običajne prakse može spriječiti običajni proces i tada do nastanka novog običajnog pravnog pravila neće nikad doći. Efikasni protesti neke izolirane države u početnom stadiju običajnog proseca, dok se običajna praksa nije iskristalizirala u novo opće pravno pravilo, mogu tu državu izuzeti iz domašaja primjene općeg običajnog pravila, čak ako potom i ono nastane.Međunarodni sud je u presudi iz 1951. o Anglo-norveškom ribolovu istaknuo da se u svakom slučaju pravilo o najvećoj dopuštenoj širini ulaza u zaljev od 10 milja 8da bi ga obalna država ima pravo smatrati svojim unutrašnjim vodama), ne može primijeniti na Norvešku, budući da se ona oduvijek odupirala svakom pokušaju da se ono primijeni na norvešku obalu. Slično tome, ustanova tzv. historijskih zaljeva nastala je u međunarodnom pravu dosjelošću. Neke su obalne države od davnina svojatale neke zaljeve u kojima bi prema općem međunarodnom pravu veći dio voda trebao činiti dijelove otvorenog mora. Ali u tome im se nije odupirala ni jedna druga država, i one su time stekle historijski naslov kao izuzetak od općeg međunarodnog prava. Mogućnost izuzimanja od općih običajnih pravila pretežito ovisi o naravi običajnog pravila u pitanju (podjela pravila međunarodnog prava s obzirom na domašaj njihove važnosti). A) Skupina imperativnih normi općeg međunarodnog prava (jus cogens) strogo u smislu članaka 53., 64. i 71. Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969. ima, nakon što nastanu, retroaktivan učinak. Kad stupe na snagu, norme tog domašaja okončavaju svaku pravnu situaciju država prethodno stvorenu suprotnim partikularnim običajnim pravilom, ili ugovorom, ili temeljem njihovih jednostranih akata. 33 www.nasciturus.com B) Glede druge skupine imperativnih normi, osobito onih o pravu mora, suprotno ponašanje zabranjuje se za ubuduće. Ali pravila te vrste poštuju sva već stečena prava obalnih država zasnovana na zastari, historijskom naslovu ili partikularnom običaju već na snazi. C) Postoje brojna opća običajna pravila dispozitivne naravi (jus dispositivum). Nakon što ta pravila postanu dijelom pozitivnog međunarodnog prava, države mogu u svakom trenutku, od njih odstupiti sklapanjem posebnog ugovora za njihove uzajamne odnose, ili nastankom novih partikularnih običajnih pravila. ♥ Vrlo važno praktično pitanje je ono o teretu dokazivanja o postojanju pravila općeg običajnog prava. U praksi Međunarodnog suda zapažen je s tim u vezi jedan paradoks u pogledu pravila ius cogens: što je neko imperativno pravilo važnije za održanje međunarodnog mira, sigurnosti i miroljubive suradnje država, opada osjećaj dužnosti Suda da dokazuje njegovu opću običajnu narav. Kad se radi o nekom općem običajnom pravilu manje od političke važnosti, teret dokazivanja pada na državu koja se na njega poziva. Pri tomu je najvažnije dokazati da se suprotna stranka nije oduprla ili izuzela od te prakse putem protesta ili konkludentnih radnji koje imaju značaj protesta. Kad u tom sporu odlučuje neko međunarodno sudbeno tijelo, od njega se očekuje da na temelju dokazane prakse ustanovi opinio juris. Stranci u postupku koja osporava postojanje običajnog pravila u pitanju dovoljno je dokazati da praksa niej bila općenita, stalna, jednoobrazna i kontinuirana. Ako za to ima argumenata, ona može dokazivati da države sudionice nisu tu praksu vršile iz uvjerenja da ona predstavlja njihovu pravnu obvezu (opinio juris), nego iz nekih izvanpravnih razloga. 34 www.nasciturus.com 11. KODIFIKACIJA, PROGRESIVNI RAZVOJ I «LEGISLACIJA» U OBIČAJNOM PRAVU Budući da je običajni proces praktično jedini proces nastanka, kasnijih izmjena i prestanka pravila općeg međunarodnog prava, države ga nastoje različitim aktima svjesno pospješivati ili usmjeravati u željenom pravcu razvoja. Najvažniji način utjecanja na običajni proces i na usmjeravanje prakse država u određenim oblastima je pripremanje i usvajanje konvencija o kodifikaciji i progresivnom razvoju neke grane međunarodnog prava. Povelja UN-a u čl. 13. predviđa kao jednu od funkcija Opće skupštine poticanje progresivnog razvitka međunarodnog prava i njegove kodifikacije. U tu svrhu Opća skupština ustanovila je kao svoj pomoćni organ Komisiju za međunarodno pravo. Ove dvije funkcije nisu jasno razdvojene i uzajamno se prožimlju. Ako se žele zabilježiti i sistematizirati već postojeća običajna pravila u nekom ugovornom tekstu, često je pri tome potrebno predvidjeti i izvjesna nova pravila i rješenja koja se još nisu ustalila u praksi država. I tako su u većini konvencija te vrste izmiješani propisi koji očituju već postojeća pravila općeg običajnog prava s prijedlozima de lege ferenda, koji makar u početku obvezuju samo stranke usvojene konvencije i to kad ona stupi na snagu, ali ne i sve druge države. U tekstovima konvencija te vrste moguće je razlikovati 4 vrste pravila. Tri prve vrste stipuliraju se u obliku impersonalnih (bezličnih) normi kojima se predviđaju prava i dužnosti za sve države bez ograničenja. Četvrta vrsta predviđa prava i dužnosti samo za stranke konvencije, i ne postoji namjera da se tim propisima utječe na opći običajni proces. Te 4 vrste pravila su: a. Ugovorni propisi o čistoj kodifikaciji – Postoje najprije bezlična pravila koja očituju već postojeće pravo. To su propisi koji su još prije prerasli u opće običajno pravo. Oni, dakle, samo odražavaju postojeća pravila na snazi. Stranke konvencije takvim ugovornim odredbama ne preuzimaju nove pravne obveze, niti stječu nova prava u odnosu na prava koja uživaju sve druge države po običajnoj osnovi. Glede tih propisa ugovorni tekst služi samo kao dokaz o postojanju i o sadržaju općeg običajnog prava na snazi. To je konverzija običajnih pravila u sustav pisanih, koordiniranih i sistematiziranih pravila. b. Propisi koji čine progresivni razvoj međ. prava – ova pravila kristaliziraju postojeću praksu u novo običajno pravo. Prije usvajanja konvencije praksa država još nije postala jednoobrazna, a dotična pravila nisu bila prihvaćena kao pravo od potrebne 35 www.nasciturus.com većine država u svijetu. Donošenje konvencije može utjecati na okončanje tog procesa. Za treće države, koje ne postanu strankama takve konvencije, ta pravila su još uvike lex ferenda koja u početku ne obvezuju njih nego samo stranke konvencije po ugovornoj osnovi. c. «Legislacija» međunarodnog prava putem konvencije – ovdje spadaju propisi koji predviđaju potpuno nova rješenja za nove odnose i novonastale objektivne situacije. Tu običajni proces nije još ni otpočeo, a predviđena pravila se još ne mogu potkrijepiti nikakvom praksom obavljenom jprije njihova formuliranja. Pravila te vrste suu neizbježna kada se za konferencijskim stolom žele uskladiti oprečni i posebni interesi velikog broja država. Po svojem sadržaju ona moraju biti na jednak način primjenljiva za sve države. I kao što je Međunarodni sud izrekao u presudi iz 1969., ta pravila ne smiju biti podložna bilo kakvim rezervama stranaka konvencije. U međunarodnoj zajednici ne postoji zakonodavni organ koji bi donosio propise nekom većinom glasova. «Legislacija» se tu može obavljati jedino na diplomatskim konferencijama usvajanjem općih konvencija o kodifikaciji, otvorenih na ratifikaciju i pristup svim državama. Ako neka takva konvencija stekne očekivano velik i dovoljno reprezentativan broj država stranaka, potom se može tvrditi da su se i njezini «legislativni» propisi transformirali u novo opće običajno pravo i da po običajnoj osnovi predviđaju prava i da obvezuju sve države, uključivši i one koje su ostale izvan konvencije. d. Konvencije «o kodifikaciji» poput svih drugih, ne mogu biti bez kontraktualnih propisa iz čijeg samog teksta proizilazi namjera stvaranja prava i dužnosti isključivo za njihove stranke. U tu skupinu spadaju uobičajene završne odredbe o potpisivanju, ratifikaciji, pristupu i stupanju na snagu konvencije, o dozvoljenosti ili zabrani rezervi na konvenciju. Ako neka konvencija o kodifikaciji predviđa osnivanje nekih stalnih tijela ili čak nove međunarodne organizacije, ili periodične sastanie njezinih država članica, te bilo kakve druge propise o postupku, svi se oni moraju stipulirati isključivo u kontraktualnom obliku. Gore navedena podjela je samo uvjetna i i podložna je razvoju u vremenu. Ona je korisna u trenutku usvajanja neke takve konvencije. Ali ukoliko takva konvencija stupi na snagu i obuhvati pretežit broj država u svijetu, tada će doći do brže ili polaganije transformacije propisa koji čine progresivni razvoj i onih o čistoj legislaciji u one o čistoj kodifikaciji. Pisani 36 www.nasciturus.com ugovorni propisi iz sve 4 skupine rijetko mogu obuhvatiti sve probleme pravne oblasti koja je predmetom pravnog uređenja. 12. PARTIKULARNA OBIČAJNA PRAVILA Iako je ugovor najznačajniji način stvaranja i izmjene pravila partikularnog međunarodnog prava, u užim odnosima između određenih subjekata međunarodnog prava mogu nastajati i partikularna običajna pravna pravila. Poput općeg običaja i partikularni običaj sastoji se iz dvaju konstitutivnih elemenata: - stalne, jednoobrazne i kontinuirane prakse užeg kruga država i drugih subjekata međunarodnog prava, te - njihova uvjerenja da je ta praksa pravno obvezatna (opinio juris). Po svojoj biti partkikularno običajno pravo ipak je sličnije ugovorima nego općim običajnim pravilima. Pravila te vrste uvijek se odnose na određeni krug subjekata međunarodnog prava. Poput ugovora, niti ona ne mogu obvezivati države i druge subjekte koji na njih nisu dali neku vrstu pristanka, npr. ako su u procesu njihova nastanka bili pasivni i nezainteresirani, a još više ako su im se otvoreno suprostavili protestima ili sličnim postupcima. Stoga je partkularno običajno pravilo u biti prešutan sporazum (pactum tacitum), veoma sličan ugovorima u nepisanom obliku. U svakom slučaju neko novo partikularno običajno pravilo ne smije biti u suprotnosti s postojećim imperativnim pravilom dok god se ono ne izmijeni. Vrste partikularnog običajnog prava: a) LOKALNI OBIČAJ - Postojale su sumnje u mogućnost nastanka običajnog pravila te vrste. Te sumnje Međunarodni sud je u presudi iz 1960. o Pravu prolaska (Portugal/Indija), izričito otklonio navodeći da je teško vidjeti zašto bi broj država među kojima se neki lokalni običaj može ustanoviti na temelju dugotrajne prakse, nužno morao biti veći od dviju. Sud ne vidi razloga zašto dugotrajna i kontinuirana praksa između dviju država, prihvaćena od njih da regulira njihove odnose, ne bi ustanovila osnovu za uzajamna prava i obveze između tih dviju država. Iz ovog slučaja proizlazi da lokalna običajna pravila mogu biti kontraktualne naravi koja predviđaju prava samo za jednu stranku, a dužnosti za drugu. b) REGIONALNI OBIČAJ – Nije isključena mogućnost nastanka ni regionalnih običajnih pravila koja bi uređivala odnose između država iz određenog dijela svijeta koji se po nečemu odlikuju od drugih. Ali ni taposebna običajna pravila, poput svih 37 www.nasciturus.com drugih, ne smiju biti u suprotnosti s imperativnim normama općeg međunarodnog prava (jus cogens) na snazi, niti ih mogu nadomjestiti. Prije II. svjetskog rata vladalo je uvjerenje da postoji regionalno američko međunarodno pravo, s nekim posebnostima u odnosu na opće međunarodno pravo. Ali neka načela, poput onog o zabrani intervencije,

Međunarodno pravo - I dio - PDF

Document Details

Tags

Related

Summary

Full Transcript