KPP Institucije Skripta + Subjekti PDF

KAZNENO PROCESNO PRAVO -INSTITUCIJE- UPDATE 2021. + subjekti 1 1. UVOD 1.1. KPP 1.1.1. Pojam KPP-a čl. 6. KZ (opća svrha kaznenopravnih sankcija) 1. PRAVO DRŽAVE NA KAŽNJAVANJE I...

KAZNENO PROCESNO PRAVO -INSTITUCIJE- UPDATE 2021. + subjekti 1 1. UVOD 1.1. KPP 1.1.1. Pojam KPP-a čl. 6. KZ (opća svrha kaznenopravnih sankcija) 1. PRAVO DRŽAVE NA KAŽNJAVANJE I ZAHTJEV GRAĐANA ZA PRUŽANJEM PRAVNE ZAŠTITE Država ima pravo i dužnost zaštititi subjektivna prava građana i druge pravne vrijednosti društvene zajednice od napada pojedinca ili skupina kojima se te vrijednosti ugrožavaju ili povređuju. Država, osim u rijetkim slučajevima, ne može dopustiti privatno ostvarivanje takve zaštite putem samopomoći, odnosno odmazde. Ukoliko je sila sredstvo rješavanja sukoba između članova društvene zajednice, ishod tih sukoba ovisi o društvenoj moći, odnosno u krajnjoj crti o fizičkoj snazi i spretnosti pojedinca. S druge strane, time se konstantno otvara trajna nespremnost poražene strane da ga konačno prihvati i tako se unedogled odgađa konačno rješenje – postizanje unutarnjeg mira zajednice. Kako pokazuju iskustva primitivnih ljudskih zajednica način rješavanja interpersonalnih sukoba nasiljem uvijek ima tendenciju širenja s ozbiljno opasnošću za koheziju cjelokupne zajednice. Uspostavljenom državnom monopolu sile što služi kažnjavanju, na strani građana čija su prava i interesi pogođeni nekom kažnjivom radnjom ili propustom, odgovara zahtjev za pružanje pravne zaštite pred državnim pravosudnim aparatom. Ako država zabranjuje građanima odmazdu za takve povrede, onda ona ima i pravo i dužnost sankcionirati ih s javnim kažnjavanjem, tj. primjenom kazni i drugih mjera na njihove počinitelje. 2. BIT DRŽAVE SA SOCIOLOŠKOG I PRAVNOG GLEDIŠTA 1. sa sociološkog gledišta(Max Webber) – ona svojom vlašću intervenira u slučaju interpersonalnih sukoba, kako bi utjecala na ponašanje ljudi koje ugrožava cjelovitost društvene zajednice 2. s pravnog gledišta (Hans Kelsen) država kao jedinstveni sustav normi koje određuju pod kakvim se uvjetima na ljude može primijeniti određena prisila intervenira na propisani način u slučaju povrede pravnih pravila o ponašanju njezinih građana, zabranjujući drugima da se posluže odmazdom te prisiljavajući narušitelja tih pravila da se podvrgne intervenciji njezinih tijela takva intervencija znači: - sustavno donošenje brojnih i raznovrsnih pravila o zamišljenom poželjnom ponašanju u životu ljudi (npr. u slučaju prometne nesreće u kojoj je ozlijeđeno nekoliko osoba te je nastala materijalna šteta, pitanje odštete između sudionika nesreće rješavaju pravila imovinskog prava, pitanja odvijanja prometa na mjestu nesreće, njegova osiguranja i sl. rješavaju pravila upravnog prava, a pitanja primjene javnog instituta kažnjavanja krivca za nesreću pravila kaznenog prava) - postojanje državnog aparata vlasti koji podržava sustavnu primjenu donesenihi proglašenih pravila 3. KAZNENO PRAVO – INSTRUMENT REGULACIJE DRŽAVNE DJELATNOSTI JAVNOG KAŽNJAVANJA Uređenje javnog kažnjavanja za povrede društvenih pravila ponašanja zahtijeva rješavanje niza složenih pitanja (kad se uopće može govoriti o takvoj povredi i pod kojim uvjetima se propisana kazna ili mjera može primijeniti, koja su državna tijela nadležna za utvrđivanje počinjene povrede i za progon njezina počinitelja, na temelju kojih i kakvih pravila obavljaju taj zadatak, koji su subjekti uopće pozvani u tome zadatku sudjelovati te kakva su im prava i dužnosti i sl.). Stoga ono mora biti ustrojeno kao trajna, cjelovita i od konkretne životne sredine autonomna djelatnost, sastavljena i provedena kroz točno određene, međusobno povezane radnje, koje poduzimaju sudovi (ali i neka druga državna tijela te određeni pojedinci) i koja je usmjerena na donošenje jednokratne obvezatne odluke o tom pitanju (suvremeni pravni sociolozi na taj način općenito označavaju onu društvenu regulaciju koju kroz pravni sustav postižu pravni (sudski i upravni) postupci u razvijenim zajednicama). Skup tih radnji naziva se kaznenim postupkom. Država djelatnost javnog kažnjavanja regulira propisima: 1) materijalnog KP – proglašavaju neko ponašanje protiv vrijednosti društvenog poretka kaznenim djelom, predviđaju kaznu ili kakvu drugu mjeru za to ponašanje, te određuju pretpostavke pod kojima se ona može primijeniti u konkretnom slučaju 2) procesnog KP – njima se uređuje kazneni postupak od svoje početne do završne točke (KPP je dio propisa kaznenog prava u širem smislu koji određuje pretpostavke za poduzimanje radnji u kaznenom postupku, ovlaštenike na njihovo poduzimanje, oblik tih radnji te pravne posljedice za slučaj povrede tih propisa) 3) izvršnog KP – uređuju izvršenje kazne ili druge kaznene sankcije izrečene počinitelju (nije dio procesnog prava jer se ne odnosi na donošenje sudske odluke o krivnji i kazni, nego na izvršenje već donesene takve odluke) Ove 3 grane KP predstavljaju kazneno pravo u širem smislu, čija je svrha definirana KZ 2 1.1.2. Cilj i svrha KPP-a 1. CILJ I SVRHA KPP-A Cilj KPP-a je da se, propisivanjem oblika procesnih radnji, osiguraju rezultati procesnih radnji za kasniji tijek postupkašto omogućuje njihovu uporabu u svrhe utvrđivanja činjenica i kontrole valjanosti poduzetih radnji, osobna i imovinska prava građana od neosnovanog ograničavanja, te kvalitetni sadržaji procesnih radnji. (trojaki cilj) Svrha KPP-a je pravno normiranje procesnih radnji kojima se omogućuje samostalnost kaznenog postupka od socijalnog konteksta u kojem se odvija te se stvara normativno očekivanje članova društvene zajednice da će se subjekti kaznenog postupka ponašati prema propisanom modelu 2. NAČINI OSTVARIVANJA CILJA I SVRHE KPP-A Postoji više načina na koji KPP može normativno urediti kazneni postupak tako da on postigne svoj cilj i društvenu svrhu.Kroz povijest su razvijene razne vrste kaznenih postupaka, pri čemu su suprotstavljane 2 tendencije: a) da se pojedinci i društvo zaštite od napada drugih pojedinaca pronalaženjem i kažnjavanjem krivih počinitelja KD(ova težnja kao svrhu KPP postavlja učinkovitost/funkcionalnost kažnjavanjapočinitelja) b) da se svakom građaninu protiv kojeg se vodi kazneni postupak omogući potpuna obrana, da bi se izbjegla osuda nedužnoga i spriječile samovolja i zlouporabe državne vlasti (Trajan: bolje je krivca osloboditi, nego nedužnoga osuditi) o ova težnja kao svrhu KPP-a postavlja zaštitu prava građana ograničavanjem državne (represivne) vlasti o naš ZKP priklanja se ovoj opciji te traži da „u postupku nitko nedužan ne bude osuđen, a da se počinitelju kaznenog djela izrekne kazna ii druga mjera uz uvjete koje predviđa zakon i na temelju zakonito provedenog postupka pred nadležnim sudom.“ Zahtjev da se oblik radnji u kaznenom postupku normativno uredi na način pri kojem se vodi računa o te dvije sučeljene društvene vrijednosti uvjetuje činjenicu da je moderno kazneno procesno pravo skup mnogobrojnih i složenih pravila, u pravilu zakonskog ranga, kojima se nastoji što preciznije normirati dopuštene radnje istraživanja, odnosno utvrđivanja činjenica i radnje odlučivanja te optuženom počinitelju kaznenog djela u postupku omogućiti učinkovitu obranu. Vaganjem se rješava sukob te 2 oprečne društvene vrijednosti, nikad golo odbacivanje 1 (npr. učinkovitosti) i prihvaćanje 2. (npr. zaštita osobnih prava). Povijest KPP-a pokazuje da postoji stalna oscilacija između tih dviju težnji, a odnos među njima ovisi o brojnim konstruktivnim elementima kaznenog postupka. S obzirom na kombinaciju tih elemenata razlikujemo: akuzatorni (optužni), inkvizitorni (istražni) ili mješoviti postupak. 1.2. KAZNENI POSTUPAK 1.2.1. Pojam kaznenog postupka Kazneni postupak (proces) je skup pravno uređenih radnji i mjera koje sudovi i neki drugi subjekti poduzimaju u slučaju vjerojatnosti da je netko počinio povredu društvenih pravila ponašanja određenu kao kazneno djelo, koje radnje imaju za zajednički cilj utvrđenje je li ono počinjena, tko je počinitelj te može li mu se, ako je kriv, presudom izreći propisana kazna ili neka druga mjera (kaznena sankcija). 1.2.2. Cilj i svrha kaznenog postupka 1. DVOSTRUKI CILJ I SVRHA KAZNENOG POSTUPKA a) utvrđenje krivnje/nedužnosti i eventualno izricanje zakonske kazne krivcu b) ostvarenje državne djelatnosti javnog kažnjavanja i otklanjanje neizvjesnosti u odnosima između pripadnika društvene zajednice– da bi ovaj cilj bio ostvaren, sudska presuda mora pod određenim pretpostavkama postati nepromjenjiva, tj. pravomoćna, kako bi izvršila svoju zadaću:  neutralizaciju neizvjesnosti kao straha od nepoznatog (izazvanu povredom pravnog poretka)  uspostavu orijentacijskih kriterija ljudskog ponašanja sadržanih u normama materijalnog KP (narušenih povredom) 3 2. SUSTAVNO UREĐENJE I DIJAKRONIJSKI REDOSLIJED RADNJI U KAZNENOM POSTUPKU Kazneni postupak mora biti uređen sustavno:  radnje i mjere protive neke osobe moraju se poduzimati susljedno, po dijakronijskom redoslijedu (od pojave vjerojatnosti da je netko počinio KD kao početne, do pravomoćne sudske presudekao završne točke)  odluke koje se donose u postupku moraju postići određeni stupanj stabilnosti (nepromjenjivosti) Time se osigurava da kazneni postupak na kraju dođe do točnog rezultata, tj. do pravilnog i potpunost utvrđenja krivnje te izricanje kazne počinitelju kaznenog djela koja odgovara propisanim zakonskim pretpostavkama. Samo takav rezultat može ostvariti zamišljenu društvenu svrhu kaznenog postupka i samo ona jamči legitimitet donesenim sudskim odlukama. Dijakronijski redoslijed radnji u kaznenom postupku znači da su one čvrsto ulančane. 1.2.3. Povijesni tipovi kaznenog postupka 1. AKUZATORNI (OPTUŽNI) POSTUPAK Akuzatorni postupak predstavlja (pravni) spor između stranaka (tužitelja i optuženika), koji se vodi pred neovisnim i nepristranim sudom s ciljem da se taj spor riješi. Obilježja:  najstariji oblik postupka (nastao u primitivnim zajednicama, razvio se u antičkoj Grčkoj i Rimu)  sličan građ. parn. postupku jer je nastao kad je većina povreda pravila ponašanja smatrana privatnim deliktom  ime je dobio po tužitelju koji je pred sudom svojom tužbom pokretao postupak, te nakon što je optuženik prihvatio nadležnost suca za rješavanje spora snosio teret dokazivanja činjenica optužbe (funkcija progona/optužbe)  sud (inokosni sudac ili zborno tijelo) je donosio odluku u sporu temeljem javne, usmene i kontradiktorno provedene rasprave na kojoj su same stranke izvodile dokaze u sporu (sud je isključivo pazio na pravilnost izvođenja dokaza)  to je bila funkcija suđenja, koja se ispunjavala donošenjem presude, utemeljene više na slobodnoj procjeni suca o optuženikovoj opasnosti za zajednicu, nego na racionalnoj argumentaciji (presuda je u pravilu bila nepobojna) +  u akuzatornom tipu kaznenog postupka KPP propisuje različite forme postupanja koje jamče ravnopravni položaj tužitelja i optuženika pred sudom  ne samo da optuženiku pripada pravo poduzimati sve radnje u postupku radi postizanja najpovoljnije odluke koja mu pravno pripada (funkcija obrane), nego se i tužitelju brani da optuženika osobno koristi kao dokazno sredstvo istinitosti svoje optužbe (npr. da ga podvrgne ispitivanju o činjenicama koje je iznio u optužbi) -  inicijativa za pokretanje te vođenje postupka za svako pa i najteže KD, je isključivo u rukama privatnika, a ne državnog tijela koje bi bilo zaduženo za sustavno pokretanje kaznenog progona počinitelja težih kaznenih djela (tužitelj je osoba oštećena KD-om, pripadnik njezina roda ili u doba rimske države, quivis ex populo, tj.svaki rimski građanin)  stoga svaki odustanak tužitelja od kaznenog progona, motiviran bilo kakvim razlogom, dovodi do paralize represivnog sustava društvene zajednice i izostanka kažnjavanja delinkvenata (sud nije mogao samoinicijativno pokrenuti postupak, a optuženika se nije osim iznimno moglo prisiliti da dođe na sud i upusti se u postupak izjavom o osnovanosti optužbe) 2. INKVIZITORNI (ISTRAŽNI) POSTUPAK Inkvizitorni postupak je jednostrano uredovanje državne vlasti u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno KD sa svrhom da se pronađe i kazni njegov počinitelj. Obilježja:  razvio se u rimskom carstvu→ prihvaćen u rimsko-kanonskom pravu Katoličke crkve → ulazi u praksu svjetovnih sudova talijanskih gradova-država 13. st. → obrađen kroz pravne škole glosatora i postglosatora→ recipiran u njemačke zemlje 16. stoljeća (zakonodavnim aktima Habsburgovaca) i Francusku 17. stoljeća (ordonancama francuskih kraljeva)  funkcije optužbe/suđenja/obrane su koncentrirane u rukama jedne osobe – suca - državnog službenika (inkvirenta)  inkvirent bi ex officio pokretao i vodio prvi dio postupka (istragu) u kojoj bi prikupljao dokaze važne za odluku o krivnji i kazni, koja bi se kod težih KD donosila u drugom dijelu postupka (suđenje pred sudskim vijećem)  okrivljenik (inkvizit) je bio objekt, a ne subjekt postupka, postupak je bio tajan, dokazi su se bilježili u zapisnik, a sudsko vijeće presuđivalo posredno, na temelju takvih zapisnika koji su činili spis predmeta  okrivljenik je bio pravno dužan priznati kazneno djelo ako ga je doista počinio, a ako nije tako postupio sud ga je mogao staviti na torturu kako bi ga prisilio na priznanje (u kontinentalnoj Hrvatskoj do 1776. godine)  bez priznanja okrivljenika ili bez suglasnog iskaza dvojice tzv. besprijekornih svjedoka očevidaca kaznenog djela, sud za bilo koje teže kazneno djelo nije mogao donijeti osuđujuću presudu, nego, u kasnije razdoblju, ako je protiv 4  okrivljenika i dalje ostala sumnja da je počinio kazneno djelo, samo tzv. otpuštanje ispod suđenja (absolutio ab instantia)  ono se od oslobađajuće presude (absolutio ab actione) koja se donosila u slučaju dokazane okrivljenikove nedužnosti, razlikovalo po tome što je predstavljalo samo privremenu obustavu kaznenog postupka bez učinka pravomoćnosti. +  omogućuje brzu i učinkovitu represiju  državna tijela po službenoj dužnosti pokretala su kazneni postupak i donosila odluku o kažnjavanju krivca, bez obzira na volju oštećenih subjekata (tzv. oficijelnost kaznenog progona i postupka) pri čemu su sama imala potpunu inicijativu u prikupljanju i izvođenju dokaza (tzv. istražna ili inkvizitorna maksima) -  želji kažnjavanja krivca pod svaku cijenu žrtvovana su okrivljenikova prava obrane (postupak prema njemu je bio u potpunosti tajan, vrlo rijetko je okrivljenik imao pravo na branitelja, a i tada samo u završnim dijelovima postupka kad su već bili skupljeni svi dokazi potrebni za presudu)  okrivljenik je bio pretvoren u puki predmet postupanja pa čak podvrgnut pravnim propisima reguliranom mučenju – metodi istraživanja istine koja ne samo da je potpuno neprihvatljiva s humanog stajališta zaštite temeljnog prava na čast i dostojanstvo čovjeka, na njegovu tjelesnu i osobnu nepovredivost, nego je neracionalna (na torturi priznaju i nedužni) te nepravedna (krivi počinitelj je mukama kažnjen, ali ako ih izdrži ima šansu biti oslobođen glavne kazne, a nedužni je uvijek kažnjen umjesto da bude oslobođen svake kazne)  najveći konstrukcijski nedostatak tog tipa kaznenog postupka bio je u objedinjavanju različitih, disparatnih, procesnih funkcija u rukama jednog procesnog subjekta (k tome suca kao državnog službenika kojem manjkaju pravna i stvarna jamstva neovisnosti). Stoga će takav službenik početi postupak protiv neke osobe ako je (barem) djelomice uvjeren u njezinu krivnju pa je logično da će i cijeli postupak voditi u smjeru koji će potvrditi takvo njegovo uvjerenje, a ne ga oboriti jer bi tada sebi i drugima morao priznati da je pogriješio i da mu je zapravo čitav trud u nekom postupku bio uzaludan. Stoga je u njemu uvijek postojalo veliki rizik donošenja pogrešne odluke na okrivljenikovu štetu. 3. MJEŠOVITI POSTUPAK U doba prosvjetiteljstva javlja se žestoka kritika inkvizitornog postupka. Voltaire i Beccaria kritiziraju njegove nedostatke s pozicija škole prirodnog prava, ali i sa socijalnopsiholoških motrišta. Na temelju liberalističkih ideja prosvjetitelji su upućivali na prednosti tadašnjeg kaznenog postupka u Engleskoj (akuzatornog). Neposredno nakon Revolucije 1789. godine u Francuskoj su uvedeni najvažniji konstruktivni elementi engleskog kaznenog postupka (suđenje pred porotom, odlučivanje o krivnji na temelju načela slobodnog, unutarnjeg sudačkog uvjerenja). Za vrijeme Napoleonove vladavine oni su izmijenjeni i dopunjeni tzv. Zakonom o krivičnoj istrazi iz 1808. godine koji je postao prototipom zakona o kaznenom postupku novog tzv. mješovitog tipa za brojne europske zemlje. Suvremeni mješoviti kazneni postupak predstavlja sintezu elemenata optužnog i istražnog tipa kaznenog postupka u pravnom sustavu radnji i mjera državnih tijela u slučaju vjerojatnosti nekog kaznenog djela, poduzetih radi pravilnog razlučivanja krivih od nedužnih te ostvarivanja načela javnog kažnjavanja krivih. Iz akuzatornog tipa on je preuzeo: 1) ustrojstvenu podjelu kaznenog suda na profesionalne suce koji vode glavnu raspravu i zbog građana – laičkih sudaca, tzv. porotu koji odlučuje o optuženikovoj krivnji 2) podjelu funkcija kaznenog progona i vođenja postupka( DO–pokreće pripremni stadij i istražni sudac – pokreće i vodi postupak ) 3) položaj okrivljenika kao procesnog subjekta kojem pripadaju određena prava, namijenjena ostvarivanju funkcija obrane( pravo na branitelja, pravo poznavati predmet optužbe i dokaze, pravo na razgledavanje spisa predmeta..) 4) sudjelovanje javnosti na glavnoj raspravi što se vodi usmeno i neposredno (tj. uz ponovljeno izvođenje svih ranije prikupljenih dokaza pred raspravnim sudom). Iz inkvizitornog tipa on je preuzeo: 1) podjelu na stadije(pripremni stadij, stadij stavljanja okrivljenika pod optužbu i stadij rasprave) 2) posebnu ulogu tzv. državnog tužitelja ili državnog odvjetnika koji je u zadaću dobio sustavno progoniti počinitelje kaznenih djela po službenoj dužnosti 3) dužnost voditelja pripremnog postupka – istražnog suca kao i suda na raspravi, da po vlastitoj inicijativi prikupljaju dokaze i istražuju činjenice koje će poslužiti za osnovicu presude 4) pritom im je omogućio ispitivanje okrivljenika radi dobivanja njegova iskaza o činjenicama (sada bez pravne obveze okrivljenika da ih iskazuje) → ako nema dovoljno dokaza, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ( +pov u RH str 21. ) 1.2.4. Kvalitativni uvjeti za ostvarenje svrhe suvremenog kaznenog postupka Današnji kazneni postupak mora biti reguliran takvim normama kaznenog procesnog prava koje jamče: 5 1. PRAVILNOST ODLUKA Ispravnost rezultata kaznenog postupka, tj. pravilnost odluka o njegovu glavnom pitanju jest ključni element za njihovo konstitutivno prihvaćanje od članova društvene zajednice (pitanje legitimiteta). S nepravilnim odlukama, tj. takvim koje pokazuju pogreške u činjeničnom stanju i/ili primjeni pravnih propisa građani se ne mogu poistovjetiti. U slučaju krupnih pogrešaka oni će se od sudskih odluka čak djelatno distancirati, otvoreno će simpatizirati s osuđenim pojedincem kao žrtvom sudske zablude. Stoga kazneno procesno pravo mora nastojati da se iz kaznenog postupka eliminiraju svi mogući izvori sudskih zabluda (npr. pažljivim propisivanjem formi procesnih radnji kojima se postiže njihova dobra kvaliteta i kojima se njihovi rezultati konzerviraju za kasnije stadije postupka, ustrojavanjem sustava pravnih lijekova kojima se omogućava popravljanje većine takvih pogrešaka pa i pod cijenu produljenja kaznenog postupka i povećanja njegovih troškova). Među teoretičarima kaznenog procesnog prava vlada živa rasprava koji je od 2 povijesna tipa kaznenog postupka prikladniji za postizanje pravile odluke o glavnom pitanju kaznenog postupka. Zagovornici akuzatornog tipa ističu: 1) da će stranke u sporu zbog svojih suprotstavljenih interesa nastojati prikupiti i pred sud iznijeti što veću količinu informacija o činjenicama i pravu pa će sud iz te količine što je veća od one koju bi postigao sudac kad bi ih sam sabirao, moći razabrati prave informacije bez obzira na to što ih je do njega donio snažno stranački obojan interes 2) da iznošenje takvih informacija kroz tzv. unakrsno izvođenje dokaza od strane stranaka pred sudom omogućava sudačku pasivnost u toj djelatnosti koja rezultira nepristranošću i objektivnošću sudaca (suci koji sami izvode dokaze moraju iz spoznajnih razloga već prije same dokazne radnje razviti smisleni sklop događaja koji ih psihološki nužno priklanja jednoj ili drugoj verziji kriminalnog događaja jer treća ne postoji) Zagovornici istražnog tipa ističu: 1) da strane zbog svojih interesa neće nepristrano prikupljati sve nego samo za njih najpovoljnije dokaze, a ponekad i zatajiti štetne pa će se dogoditi da niti jedna od stranaka neće pred sud iznijeti ključne dokaze što može dovesti do potpuno pogrešne odluke 2) da je potpuna ravnopravnost stranaka pred sudom iluzorna (moderni državni tužitelj ima iza sebe izvidni policijski aparat koji ga servisira potrebnim dokazima) pa će se pred sudom uvijek naći više dokaza na štetu nego u korist optuženika 2. TRANSPARENTNOST U POSTUPANJU I ODLUČIVANJU ▪ Transparentnost u postupanju i odlučivanju tijela kaznenog postupka omogućava njegovu kontrolu, bilo tzv. vanjsku sudjelovanjem javnosti tijekom suđenja (na raspravama ili kroz medije) ili tzv. unutarnju nadzorom viših sudbenih tijela na pravilnošću odluka u sustavu pravnih lijekova. Na taj način javnost stječe uvid u ispravnost djelatnosti tijela kaznenog postupka i primjenu njihovih javnih ovlasti što im je pravni sustav povjerio. ▪ Sam okrivljenik će na kraju lakše prihvatiti odluku donesenu u transparentnom kaznenom postupku iako se s njom dakako ne slaže jer mu ograničava prava i slobode. ▪ Napokon, transparentni kazneni postupak može ostvariti svoju simboličku zadaću, tzv. preventivno djelovanje na građane kojima njegove odluke pružaju gradivo za dragovoljno učenje društveno skladnih oblika ponašanja. 3. PRIMJERENO TRAJANJE POSTUPKA UZ OGRANIČENE TROŠKOVE ✓ Iako kazneni postupak ne može trajati neograničeno vrijeme, on se ne smije ni voditi prebrzo kako bi se moglo točno istražiti i utvrditi činjenično stanje te da bi se javnost o njemu mogla iscrpno obavijestiti i s njime konfrontirati (stara poslovica kaže: prebrzo suđenje je maćeha pravdi). ✓ Predugo suđenje ograničava okrivljenikova prava u neprihvatljivoj mjeri (isključen je iz svakodnevnog života, ugrožena mu je egzistencijska osnovica, stigmatizira ga u očima građana, slabi snagu dokaza, a eventualno izrečenoj kazni oduzima smisao jer je zakasnjela kazna nepravedna kazna). Stoga KPP mora naćioptimalnu ravnotežui s jedne strane osigurati da se pred sudove što manje iznose pogrešne optužbe koje opterećuju sudbeni aparat i dovode do oslobađajućih presuda, ali i s druge strane smanjiti na prihvatljivu mjeru složenost propisa kojima se inače štiti okrivljenik od pogrešne osude, ali i produljuje i poskupljuje postupak. To se postiže propisima (o postupku, rokovima), pravnim lijekovima i opremljenosti, sposobnosti i ekspeditivnosti sudbenih i dr. tijela. 6 2. KPP I DRUGE PRAVNE GRANE 2.1. KPP I USTAVNO PRAVO 1. VEZA IZMEĐU KPP-A I USTAVNOG PRAVA Državno kažnjavanje počinitelja kaznenih djela predstavlja jedno od najtežih posega državne vlasti u prava i slobode građana (npr. oduzimanje osobne slobode, oduzimanje ili ograničavanje imovine i sl.). Pritom se nastali sukob između pojedinačnog i kolektivnog društvenog interesa može riješiti samo primjenom pravne norme. Norma kaznenog procesnog prava ima za cilj:  omogućavanje otkrivanja i kažnjavanja krivog počinitelja kaznenog djela  zaštititi svakog građanina od opasnosti pogrešne osude te od svake neopravdane uskrate ili ograničenja njegovih temeljnih prava i sloboda od strane državne vlasti. 2. BITNA DRŽAVNOPRAVNA NAČELA (Roxin) Proizašla su iz ideje prosvjetiteljstva i liberalizma, povijesno su promijenila ustrojstvo apsolutističke države, a odrazila su se i na uređenje suvremenog kaznenog postupka zemalja kontinentalne Europe. a) NAČELO DIOBE VLASTI Ovo načelo predstavlja temeljni kamen za provedbu dva ključna elementa kaznenog postupka: ▪ Ustanove sudačke neovisnosti: jedino sudac kojem je institucionalno zajamčena tzv. suštinska i osobna neovisnost može pri rješavanju glavnog pitanja krivnje i kazne odmjeriti objektivno i nepristrano suprotstavljeni kolektivni interes društvene zajednice za kažnjavanjem i individualni interes počinitelja kaznenog djela da bude kažnjen samo u skladu s uvjetima koje propisuje materijalno kazneno pravo (odnosno da ne bude kažnjen ako nije kriv). ▪ Podjele procesnih funkcija pokretanja kaznenogpostupka i istraživanja činjenica između 2 međusobno neovisna državna tijela: Dioba vlasti između zakonodavne, izvršne i sudbene omogućava da se funkcija kaznenog progona i pokretanja kaznenog postupka povjeri u ruke izvršne vlasti, točnije javnog tužitelja, državnog odvjetnika ustrojenog kao posebnog i od sudbene vlasti odijeljenog tijela koji u kaznenom progonu počinitelja kaznenih djela odlučuje samostalno, u društvenom interesu, omogućujući tako sudbenoj vlasti da se usmjeri na objektivno odlučivanje o započinjanju i provedbi kaznenog postupka. b) NAČELO ZAKONITOSTI – u KPP-u ono u državama koje ga prihvaćaju znači zahtjev da svi zahvati državnih vlasti u pojedinčeva prava i slobode (koji se u kaznenom postupku mogu poduzeti isključivo u javnom interesu) moraju biti utemeljeni na pravnoj normi zakonskog ranga. (precizna i potpuna – sadržaj i doseg) Načelo zakonitosti u kaznenom procesnom pravu, kojeg neki označavaju i maksimom nullus actus sine lege (nema radnje kaznenog postupka bez zakona) ne znači izjednačavanje svih okrivljenika u kaznenom postupku. Ono nastoji osigurati jednaku primjenu propisa kaznenog procesnog prava. Diskriminacija krši n. pravičnog postupka i zabranjena je ! c) KONSTITUCIONALIZACIJA TEMELJNIH PRAVA I SLOBODA GRAĐANA Konstitucionalizacija KPP Brojne odluke koje je donio USRH u postupcima pred njime znatno utječu na formiranje pravnog poretka te u okviru njega na kazneno pravo u širem smislu, pa stoga tu pojavu neki nazivaju konstitucionalizacijom kaznenog (procesnog) prava. (pogledati str.34– 47 ) 2.2. KPP I MATERIJALNO KP 1. Funkcionalno jedinstvo procesnog i materijalnog KP Iako je materijalno i procesno kazneno pravo danas uređeno posebnim zakonima, odnos između njih je vrlo uzak. Norme materijalnog kaznenog prava mogu se ostvariti tek u kaznenom postupku, pa od normativnog uređenja kaznenog postupka ovisi hoće li se i u kojoj mjeri ostvariti svrha kažnjavanja. Od jasnoće i preciznosti normi materijalnog kaznenog prava ovisi hoće li kazneni postupak ostvariti svoj cilj i svrhu. 2. Razlika između procesnog i materijalnog KP No, pogrešno je govoriti da je procesno pravo obični instrument za provedbu normi materijalnog kaznenog prava jer se njihovi ciljevi i društvene svrhe ne poklapaju nego preklapaju. Dok postoje slučajevi u kojima se u osuđujućoj presudi u kaznenom postupku, reguliranom normama kaznenog procesnog prava, ostvarila opća svrha kažnjavanja, postoje i slučajevi u kojima je kazneni postupak okončan oslobađajućom presudom zbog toga što optuženiku nije dokazano djelo za koje je bio optužen pa stoga nije primijenjena ni jedna norma materijalnog kaznenog prava. 7  → KPP i tada ostvaruje u cijelosti svoj cilj i svrhu, tj. podržava normativna očekivanja članova zajednice da će se ponašanje generalnog kruga adresata normi kaznenog procesnog prava odvijati prema tome modelu te doprinosi socijalnoj integraciji. → Materijalno kazneno pravo ovdje ne ostvaruje svoj cilj i svrhu jer ovdje ne dolazi do izricanja ili primjene kaznenopravnih sankcija kojima se utječe na građane da poštuju pravni sustav i da nitko ne počini kazneno djelo te da se počinitelji kaznenih djela ubuduće tako ponašaju (čl. 6. KZ-a). 3. Kaznenopravne ustanove sporne naravi Pojedine ustanove materijalnog i procesnog KP imaju ponekad isti učinak u pogledu mogućnosti pokretanja i vođenja kaznenog postupka tako da ih je u teoriji teško jednoznačno svrstati u jedno ili drugo pravo. Tako je npr. prijedlog za progon predviđen u posebnom dijelu KZ-a kao pretpostavka za pokretanje kaznenog postupka za određena KD (npr. kvalificirani oblik prisile, nedozvoljena uporaba osobnih podataka, oduzimanje tuđe pokretne stvari...) Slično vrijedi i za zastaru kaznenog progona, a komentatori ističu njezinu dvostruku pravnu prirodu. o S jedne strane ona predstavlja razlog gašenja državnog prava kažnjavanja (čl. 19. KZ), pa bi stoga bila materijalnopravne naravi, a s druge ona bi značila samo gašenje mogućnosti ostvarenja toga prava pa bi zato bila procesnopravne naravi. o Naš ZKP zastaru uzima kao osnovu za donošenje presude kojom se optužba odbija, a ne osuđujuće ili oslobađajuće presude koje rješavaju materijalnopravna pitanja počiniteljeve krivnje (čl. 452. st. 6. ZKP, vrste presuda), stoga proizlazi da je zakon smatra ustanovom procesnopravne naravi. 4. Propisivanje iznimki od dužnosti pokretanja kaznenog postupka Suvremeni zakonodavac suočen s potrebom racionalizacije kaznenog pravosuđa i zahtjevom da se kod lakših kaznenih djela i povoljne prognoze budućeg ponašanja počinitelja izbjegne skupo pokretanje državnog aparata represivne vlasti, sve češće se u KP unose norme koje tijelima tog aparata daju ovlast izbora hoće li progoniti takvog počinitelja ili ne, ovisno o njihovoj procjeni javnog interesa za kažnjavanjem u takvom slučaju i tako suzuje njihovu dužnost pokretanja i vođenja kaznenog postupka. To mogu biti: → norme materijalnog KP (tako KZ propisuje da „nema KD iako su ostvarena njegova zakonska obilježja ako je djelo očito beznačajno s obzirom na način postupanja počinitelja, krivnju i nastupjelu posljedicu za zaštićeno dobro i pravni sustav“) → norme KPP-a koje tijelima kaznenog progona omogućuju odlučivanje o kaznenom progonu prema načelu svrhovitosti (npr. čl. 521. ZKP) Općenito se smatra da je bolje takve iznimke od dužnosti pokretanja kaznenog postupka propisivati KPP-om jer se oni mogu primijeniti već na samom početku kaznenog postupka pa i prije njegova započinjanja, a ne tek donošenjem presude kao što je kod ustanova materijalnog kaznenog prava u kojoj bi se konstatiralo kako cjelokupno vođenje kaznenog postupka i nije imalo smisla. 2.3. KPP I DRUGA PROCESNA PRAVA Kao dio tzv. javnog prava KPP pripada širem kompleksu procesnih ili postupovnih prava kojima država regulira osiguranje reda i mira, zastupanje općih interesa društvene zajednice, rješavanje sporova iz imovinskopravnih odnosa i sl. U tom smislu se može govoriti o sličnostima i razlikama između kaznenog procesnog prava i građanskog procesnog prava i drugih procesnih prava koja se na nj oslanjaju (upravno procesno pravo, procesno pravo upravnih sporova i sl.) 1. KPP I GPP Sličnost je u tome što obje grane prava sadrže pravila o: → ustrojstvu i nadležnosti sudova koji odlučuju u kaznenim i građanskim predmetima → pretpostavkama za pokretanje postupka → ovlastima pojedinih subjekata na poduzimanje procesnih radnji → konstrukciji postupka na pojedine stadije → načinu provođenja pojedinih radnji (napose utvrđivanja činjenica za podlogu sudske odluke) → nastupanju pravomoćnosti sudskih odluka i sl. Razlika je u tome što se: → u kaznenom postupku odlučuje o postojanju nekog od točnog broja zakonom utvrđenih kaznenih djela i krivnje počinitelja → u građanskom postupku odlučuje o tzv. građanskopravnoj stvari, neodređenom, ali odredivom sporu o osobnim odnosima građana te svakom drugom građanskopravnom sporu. 2. KPP I PREKRŠAJNI POSTUPAK Sličnosti: 1) u jednom i u drugom utvrđuje se postojanje kažnjivog djela i počiniteljeva krivnja kako bi se na nj, sukladno propisima materijalnog (kaznenog ili prekršajnog) prava primijenila kazna ili neka druga sankcija 8  2) i jedan i drugi postupak su slično ustrojeni, imaju slične stadije (početni, glavni, stadij povodom pravnih lijekova) i brojne sadržajno slične radnje (utvrđivanje činjenica i donošenje odluka tijela koje vodi postupak) Razlike: Budući da je pravna narav prekršaja kao kažnjivih radnji različita od kaznenih djela jer su prekršaji lakše povrede javnog poretka za koje se predviđaju prekršajne kazne i zaštitne mjere i mogu se propisati ne samo zakonom kao kaznena djela, nego i drugim pravnim propisima po rangu nižim od zakona, ujedno postoje i velike razlike između njih. One se odnose na: 1) različitu jurisdikciju (sudbenost) tijela koja vode te postupke jer kazneni postupak vode sudovi tzv. opće nadležnosti dok prekršajni postupak vode potpuno odvojeni specijalizirani prekršajni sudovi kao i određena upravna tijela, 2) preciznost regulacije načina postupanja pred tim tijelima: kako su kaznena djela teški napadi na individualna i društvena pravna dobra, postupak za njihovo kažnjavanje mora biti oprezniji, tj. puno preciznije uređen. Kod prekršajnog postupka ne moraju se koristiti sve mjere opreza da bi se izbjegla opasnost pogrešnog odlučivanja jer je čak i u slučaju pogrešne odluke nastupjela šteta po javni ili privatni interes manja pa on može biti i kraći i brži, s naglaskom na ekonomičnosti postupanja. Kumulacija kaznenog i prekršajnog postupka U načelu, pravni poredak isključuje kumulaciju kaznenog i prekršajnog postupka: za neko ponašanje koje bi istovremeno ispunjavalo pravna obilježja kaznenog djela i prekršaja, prednost uvijek ima kazneni postupak. Kazneno i prekršajno pravo postoje paralelno i svako se od njih primjenjuje na svojem području. Klauzula o primjeni ZKP-a na postupke za druge kategorije kažnjivih djela Sličnost između kaznenog postupka i postupaka za druge kategorije kažnjivih djela, uključujući stegovna kaznena djela dovodi do toga da se zakonodavac u donošenju njihove pravne regulative često služi klauzulom da će se pitanja vođenja takvog postupka koja nisu izrijekom riješena u njegovu zakonu rješavati svrhovitom (smislenom) primjenom odredaba ZKP-a. Takvu klauzulu sadrži npr. Prekršajni zakon („Ako ovaj Zakon ne sadrži odredbe o pojedinim pitanjima postupka, na odgovarajući će se način, kada to bude primjereno svrsi prekršajnog postupka, primijeniti odredbe Zakona o kaznenom postupku.“). To znači da će tijelo koje vodi taj postupak pri poduzimanju neke radnje kod kojeg se takvo pitanje otvorilo, morati pronaći rješenje s obzirom na cilj i svrhu tog postupka u usporedbi s ciljem i svrhom kaznenog postupka. 3. IZVORI KPP-A 3.1. POJAM I POSTANAK Izvori prava mogu biti: 1) materijalni – društveni odnosi u kojima dolazi do interesnih razlika i suprotnosti koji zbog toga izazivaju nastanak pravnih pravila (najvažniji su biološko-društveni, ekonomski, politički i kulturni odnosi + pravni običaji) 2) formalni – pisani pravni propisi koji uređuju kazneni postupak, a donose ih nadležna tijela državne vlasti a. s obzirom na podrijetlo: unutarnji, međunarodni b. s obzirom na rang: ustavni, zakonski, podzakonski c. s obzirom na to pitanje u kojoj mjeri su posvećeni reguliranju kaznenog postupka: glavni, sporedni Sudska praksa i teorija kaznenog procesnog prava nisu izvori kaznenog procesnog prava u zemljama kontinentalne Europe jer te zemlje slijede učenje o isključivoj vezanosti sudova na ustav i zakonske norme. Kod nas URH propisuje : „sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava. Kod nas postoje tri iznimke: a. prema čl.40st.2. ZS pravna shvaćanja prihvaćena na sjednici svih sudaca odnosno sudskog odjela VSRH, Visokog trgovačkog suda, Visokog upravnog suda, Visokog kaznenog suda, Visokog prekršajnog suda RH i sjednici odjela županijskog suda obvezna su za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda b. prema čl.77.st.2. UZUS : državno tijelo (dakle i sud) pravno je vezano na pravno mišljenje o povredi ustavom utvrđenih sloboda i prava podnositelja ustavne tužbe, koje je USRH izrazio u svojoj odluci o prihvaćanju tužbe i ukidanju akta kojim su te slobode i prava povrijeđeni c. Mišljenje ESLJP o povredi sloboda i prava zajamčenih ECHR, izraženo u predmetu protiv RH obvezatno je za sudove koji sude u kaznenom postupku, međutim i druge presude donesene u predmetima protiv drugih država djeluju erga omnes i obvezuju sve sudove članica VE d. Presuda Suda EU o valjanosti pravnih akata Unije povodom tužbe za poništenje ili o tumačenju pravnih akata Unije povodom pitanja u prethodnom postupku je obvezujuće za sve nacionalne sudove država članica EU uključujući i ustavne sudove 9  kazneni sudovi DČ mogu postavljati prethodno pitanje Sudu EU o tumačenju određenog akta Unije (ako je to važno za postupak) jedino Sud EU ima ovlast tumačenja prava EU – interpretativnom presudom utvrđuje sadržaj postojećeg pravnog pravila – te to tumačenje postaje sastavni dio tog pravila nac.sud mora primjenjivati odredbu EU prava zajedno sa tumačenjem propust nac. suda → teška povreda prava EU i odgovornost DČ svaki se pojedinac može pozivati na pravo EU i praksu Suda EU nac. sudovi imaju obvezu primjenjivanja prava EU ( temelj : Osnivački ugovori ) Europska Unija - suigeneris savez država - 27 DČ - ima vlastiti pravni poredak * supranacionalni karakter - URH Glava VIII („ Europska Unija“) > pravni poredak EU se mora primjenjivati jednako kao i prava zajamčena hrvatskim pravnim poretkom > naše nac. pravo se mora primjenjivati u skladu sa pravom EU > HR sudovi GLAVNI IZVORI morajuKAZNENOG štititi subj. Prava koja se temelje na pravnoj PROCESNOG stečevini U PRAVA EURH > državna tijela, jedinice LRS, pravne osobe s javnim ovlastima moraju izravno primjenjivati pravo EU a) Glavni unutarnji izvori ustavnog ranga - Ustav RH b) Glavni unutarnji izvori zakonskog ranga - Zakon o kaznenom postupku c) Glavni unutarnji izvori podzakonskog ranga - brojni, ZKP u 20ak slučajeva prepušta podrobniju regulaciju djelovanja pojedinih državnih tijela pri poduzimanju određenih procesnih radnji upravnoj vlasti tj. nadležnim ministrima (pravilnici, naputci..) d) Glavni međunarodni izvori - Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima; članak 41. ; Prvi fakultativni protokol -ECHR : od 13 čl. / 8 čl. normira KPP (ESLJP – glavni nadzorni mehanizam konvencije, praksa je obvezujuća) e) Europsko kazneno procesno pravo - primarni izvori : Lisabonski ugovor ( Ugovor o EU + Ugovor o funkcioniranju EU) Povelja o temeljnim pravima - sekundarni izvori : uredbe, direktive (*okvirne odluke), odluke, preporuke i mišljenja → preneseni u zakonodavstvo RH putem : ZKP-a i Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s DČ EU SPOREDNI IZVORI KAZNENOG PROCESNOG PRAVA U RH a) Sporedni unutarnji izvori ustavnog ranga - Ustavni zakon o Ustavnom sudu - Ustavni zakon o suradnji RH s Međunarodnim kaznenim sudom b) Sporedni unutarnji izvori zakonskog ranga - zakonski propisi o ustrojstvu tijela državne vlasti koja sudjeluju u kaznenom postupku, propisi materijalnog kaznenog prava i prava izvršenja kaznenih sankcija koji se odnose na kazneni postupak : 1. Zakon o sudovima za mladež 15. Zakon o nezastarijevanju KD ratnog 2. Zakon o odgovornosti pravnih osoba za KD profiterstva i KD iz procesa pretvorbe i priv. 3. Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama 16. Zakon o novčanoj naknadi žrtvama KD 4. Zakon o sudovima 17. Zakon o općem oprostu 5. Zakon o Državnom sudbenom vijeću 18. Zakon o pomilovanju 6. Zakon o državnom odvjetništvu 19. Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u 7. Zakon o USKOKU kaznenim stvarima 8. Zakon o Državnoodvjetničkom vijeću 20. Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim 9. Zakon o odvjetništvu stvarima s DČ EU 10. Zakon o policiji 21. Zakon o primjeni Statuta Međunarodnog 11. Zakon o policijskim poslovima i ovlastima kaznenog suda i o progonu KD počinjenih 12. Zakon o zaštiti svjedoka protiv ratnog i humanitarnog prava 13. Zakon o sigurnosno-obavještajnom sustavu RH 22. Zakon o probaci 14. Kazneni zakon 10  c) Sporedni unutarnji izvori podzakonskog ranga - mnogobrojni, opći akti tijela državne uprave d) Sporedni međunarodni izvori - Konvencija UN-a protiv torture i dr. načina okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja - Konvencija o sprječavanju mučenja i neljudskog ponašanja ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (VE) - Konvencija o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenog KD (VE) - Statut Međunarodnog kaznenog suda za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije - Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda (dipl. konf. UN-a) - međunarodni ugovori (pravna pomoć, ekstradicija) sklopljeni i ratificirani 3.3. VAŽENJE IZVORA KPP-A U RH 3.3.1. Vremensko važenje (tempus regit actum) 1. PRAVILO TEMPUS REGIT ACTUM -kazneni postupak vodi se prema odredbama zakona što je na snazi u času poduzimanja radnje (tempus regit actum) - iz tog pravila izlazi da nije važno što je neko kazneno djelo počinjeno prije stupanja na snagu zakona o kaznenom postupku (neki teoretičari pogrešno govore o povratnom djelovanju normi kaznenog procesnog prava), već se pretpostavke za poduzimanje i valjanost neke procesne radnje određuju prema zakonu koji je važio u vrijeme njezina poduzimanja (vs. materijalno kazneno – odredba KZ na snazi za vrijeme počinjenja KD) -Zakon o kaznenom postupku počinje se primjenjivati danom stupanja na snagu, a prestaje danom prestanka njegova važenja 2. STUPNJEVITO STUPANJE NA SNAGU (TZV. ABROGACIJSKA KLAUZULA) - moguće je da pojedine odredbe ZKP-a stupaju na snagu u različite dane 3. PRIMJENA NOVOG ZAKONA NA KAZNENE POSTUPKE KOJI SU U TIJEKU -neograničena primjena novog zakona onemogućila bi usklađivanje rezultata procesnih radnji koje su poduzete po starom s onima koje se poduzimaju po novom zakonu - u odgovoru na to,zakon o kaznenom postupku obično propisuje da se novi propisi u konkretnim predmetima primjenjuju na one stadije (dijelove) kaznenog postupka koji slijede nakon stupanja na snagu novog zakona, a da se stari propisi primjenjuju sve do zaključenja ranijih stadija, započetih po starom zakonu →kompromis kojim se želi zaštititi pravnu sigurnost stranaka u kaznenom postupku koje ne smiju trpjeti štetu zbog „krivnje“ zakonodavca. Ovaj kompromis sadrži 2 pravila: 1) da se stare procesne radnje ne moraju ponavljati jer su njihovi rezultati valjani i po novom zakonu (pretpostavke za njihovu valjanost procjenjuju se po starim propisima unatoč postojanju novih) 2) da se rokovi u tijeku na dan stupanja na snagu novog zakona moraju računati prema propisima koji su povoljniji za stranku 3.3.2. Prostorno važenje (locus regit actum) 1. PODUZIMANJE RADNJI KAZNENOG POSTUPKA - Hrvatski sudovi i druga državna tijela smiju, u pravilu, radnje kaznenog postupka poduzimati samo na državnom području (teritoriju, ozemlju) te mjestima koja su pravno s njima izjednačena. ** Iznimke od toga pravila mogu se ustanoviti samo međunarodnim ugovorima, kojima države, u želji da povećaju učinkovitost svojih represivnih tijela, međusobno dopuštaju da ona djeluju i izvan svojih državnih granica. 2. PRIMJENA PROPISA KPP-A (PRAVILO LOCUS REGIT ACTUM) Pravila o prostornom važenju kaznenog zakonodavstva RH spadaju u materijalno KP jer reguliraju bitne pretpostavke za primjenu toga zakonodavstva s obzirom na mjesto počinjenja KD, a ne način njegove primjene, što spada u zadaću KPP-a. Ta pravila sadrže kao izvedenicu iz postulata državnog suvereniteta, pravilo sadržano u izreci locus regit actum. Po njemu se propisi kaznenog procesnog prava primjenjuju prema tzv. teritorijalnom načelu:hrvatski sudovi i druga tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku, smiju u kaznenom postupku primjenjivati isključivo naše pravo, „pravo suda“, tzv. lex fori. To vrijedi i u slučaju ako vode kazneni postupak za djelo počinjeno u inozemstvu. Iznimke od toga načela predviđaju posebni propisi međunarodne kaznenopravnepomoći (ZOMPO) u 2 slučaja: 11  a) ako domaći sud udovoljavajući zamolnici stranog kaznenog suda, poduzme kakvu radnju kaznenog postupka po odredbama stranog prava b) ako domaći sud, u posebnom postupku donese odluku o izvršenju kaznen presude koju je donio strani kazneni sud prema pravilima svojeg kaznenog procesnog prava 3.3.3. Važenje s obzirom na osobe (cuius regio, eius iurisdictio) Primjeni kaznenog procesnog prava RH podliježu sve osobe nad kojima hrvatski sudovi (i neka druga državna tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku) imaju jurisdikciju (sudbenost). Takva osoba može biti bilo koji domaći državljanin ili stranac, bez obzira na to nalazi li se on trenutačno u zemlji ili u inozemstvu, protiv kojeg se smije pokrenuti i započeti kazneni postupak, ako postoji vjerojatnost da je počinio kazneno djelo na hrvatskom državnom teritoriju, a iznimno i u inozemstvu. 1. KAZNENOPROCESNI IMUNITET Pojam i vrste Neke osobe su izuzete iz kaznene jurisdikcije hrvatskih sudova temeljem odredaba unutarnjeg ili međunarodnog prava, što znači da se protiv njih ne smije pokretati, započinjati ili voditi kazneni postupak, bez obzira na to što su za to ispunjene pretpostavke. Toj zabrani odgovara subjektivno javno pravo tih osoba (u starijoj doktrini se smatralo povlasticom) da se protiv njih ne može započeti kazneni progon. Ono se naziva kaznenoprocesnim imunitetom, a u ranije navedenom sadržaju taj imunitet je potpun. Ako ovlaštenika štiti samo od pojedinačnih radnji ili mjera državnih tijela, ali ne i od mogućnosti započinjanja i vođenja kaznenog postupka, on je djelomičan. Ako se ovlaštenikov potpuni imunitet odnosi na sva kaznena djela, on je apsolutan, a ako se odnosi na započinjanje i vođenje postupka za određena kaznena djela, on je relativan. Zadnji je praktički važan ako se odnosi na KD počinjena u obavljanju službene dužnosti, tzv. funkcionalni imunitet. KAZNENOPROCESNI IMUNITET PO UNUTARNJEM PRAVU - rezultat je kaznenoprocesnih ideja o potrebi zaštite pripadnika jedne državne vlasti od presizanja u njihove prerogative od strane druge, on je POTPUNI I APSOLUTNI - osobe kojima je to zajamčeno Ustavom RH Ovlaštenici: 1) zastupnici Hrvatskog sabora 2) suci Ustavnog suda 3) Predsjednik Republike 4) pučki pravobranitelj i ostali opunomoćenici Hrvatskog sabora za promicanje i zaštitu ljudskih prava i sloboda Sadržaj kaznenoprocesnog imuniteta - ne mogu pritvoriti, staviti u istražni zatvor, niti se protiv njih može pokrenuti i započeti kazneni postupak bez odobrenja tijela čiji su članovi za vrijeme trajanja njihova mandata. Funkcionalni djelomični imunitet Suci i odvjetnici - od pritvaranja, odnosno određivanja istražnog zatvora, zbog KD počinjenog u obavljanju sudačke dužnosti, odnosno u obavljanju pružanja pravne pomoći bez prethodnog odobrenja DSV, odnosno vijeća nadležnog suda sastavljenog od tri suca - suci→relativni, funkcionalni i djelomični imunitet Imunitet sudaca ovisi o tome tko je ovlašten inicirati kazneni postupak 1) kada se radi o kaznenim djelima kojainiciraju privatne osobe, najčešće oštećenici, dakle gone se po privatnoj tužbi odnosno po prijedlogu, sudac ima relativni i potpuni imunitet, odnosno kazneni postupak ne može se voditi bez odobrenja DSV 2) kada se radi o KD koja se gone po službenoj dužnosti, suci nemaju imunitet osim funkcionalno djelomični, odnosno samo za KD počinjena u obavljanju sudačke dužnosti i samo u odnosu na radnje oduzimanja slobode, ali ne i pokretanja postupka. → mora odobriti DSV, ako se DSV ne može sastati, odobrenje za lišenje slobode suca ili za vođenje kaznenog postupka odlučuje predsjednik DSV, a njegovu odluku u roku osam dana mora raspraviti i konačnu odluku donijeti DSV 12 * iznimka : sucu može biti oduzeta sloboda bez odobrenja DSV ako je zatečen tempore criminis za KD počinjeno u obavljanju sudačke dužnosti za koje je propisana kazna zatvora u trajanju duljem od 5 godina (mora se izvijestiti predsjednik DSV) Tzv. materijalni imunitet - državni odvjetnici i odvjetnici - tj. pravo na posebni razlog isključenja krivnje, propisan materijalnim kaznenim pravom zbog izraženog mišljenja (tzv.verbalna KD) - mišljenje u dodijeljenom predmetu / mišljenje u pružanju pravne pomoći pred sudom ili dr. tijelom drž. vlasti - uživaju i druge osobe koje uživaju i potpuni kaznenopravni imunitet za KD počinjena pri glasovanju ili davanju mišljenja u tijelima čiji su članovi. - budući da se tada ne može ni pokrenuti ni započeti kazneni postupak jer ne postoji krivnja odnosno kažnjivost počinitelja, materijalni imunitet ima za pravnu posljedicu postojanje kaznenoprocesnog imuniteta *iznimka: ako su ovlaštenici na imunitet zatečeni da čine kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora u trajanju duljem od pet godina, oni mogu biti pritvoreni bez odobrenja tijela čiji su članovi, ali je u takvom slučaju sud koji ih je pritvorio, dužan o otme izvijestiti tijelo čiji su članovi koje će potom odlučiti smije li odluka suda ostati na snazi te hoće li kazneni postupak protiv takve osobe smjeti započeti Stjecanje kaznenoprocesnog imuniteta u tijeku kaznenog postupka - ako je neka osoba naknadno stekla kaznenoprocesni imunitet, a protiv nje se vodi kazneni postupak već vodi, sud je od nadležnog tijela dužan zatražiti odobrenje za nastavak toga postupka - ako nadležno tijelo uskrati odobrenje – postupak se obustavlja (kp imunitet je procesna smetnja za kz progon) * ne i za izvršenje kaznene sankcije ako je izrečena i postala pravomoćnom prije nego što je osuđenik stekao kaznenoprocesni imunitet - dok on traje ne teče zastara - kad prestane – moguće je pokrenuti/ nastaviti postupak ** osim ako se odnosi na materijalni imunitet Opća dužnost svjedočenja - kaznenoprocesni imunitet ne oslobađa ovlaštenika opće dužnosti svjedočenja (davanja svjedočkog iskaza) u kaznenom postupku - protiv osobe koja uživa imunitet, ali neopravdano odbije svjedočiti, mogu se primijeniti posebne mjere procesne prisile, kao i protiv svakog građanina KAZNENOPROCESNI IMUNITET PO MEĐUNARODNOM PRAVU Od sudbenosti hrvatskih sudova u kaznenom postupku odredbe međunarodnog prava izuzimaju, u interesu međunarodnih odnosa, određeni krug osoba koje obnašaju državne dužnosti ili dužnosti u međunarodnim organizacijama i tijelima Ti se izuzeci odnose na: → objekte pa državnim tijelima i sudovima uskraćuju mogućnost poduzimanja procesnih radnji u određenim prostorijama ili u odnosu na određene predmete) → osobe (u odnosu na koje državna tijela i sudovi ne mogu pokrenuti i voditi kazneni postupak, podvrgnuti ih mjerama procesne prisile ili ispitivanju kao svjedoka). Međunarodni ugovori s odredbama o kaznenoprocesnom imunitetu obvezuju naše sudove i tijela kaznenog postupka sukladno odredbi Ustava RH o položaju međunarodnih ugovora u pravnom poretku RH za sve vrste kaznenih djela, pa i za ratne zločine odnosno kaznena djela prema međunarodnom pravu. Izvor imuniteta po MP može biti: #1Imunitet po običajnom MP > posebni propisi međunarodnog običajnog prava uređuju položaj : državnog poglavara, predsjednika vlade i članova vlade kada se službeno nalaze u inozemstvu >tada imaju apsolutni kaznenoprocesni imunitet, uz druge povlastice >ovo proizlazi iz shvaćanja o državnom suverenitetu prema kojem se vrhovna tijela nezavisne države ne mogu podložiti drugoj vlasti #2Imunitet po ugovornom MP Osobe „pokrivene“ imunitetom prema ugovornom međunarodnom pravu jesu: 13  1) osobe koje uživaju „pravo eksteritorijalnosti“ ili tzv. diplomatski imunitet ▪ prema odredbama Bečke konvencije o diplomatskim odnosima iz 1961., u tu skupinu spadaju: a) akreditirani strani veleposlanici i članovi njihovih obitelji u RH b) službeno osoblje stranog veleposlanstva c) privatno osoblje stranog veleposlanika koje ima državljanstvo njegove države u pravilu te osobe imaju apsolutni i potpuni kaznenoprocesni imunitet, a od radnji domaćih tijela kaznenog postupka izuzete su (smatraju se nepovredivima) i prostorije njihova ureda i doma, vozila, prtljaga i korespondencija koju koriste; od tuda dolazi fikcija da se ti prostori nalaze „izvan“ našeg državnog teritorija 2) osobe koje uživaju tzv. konzularni imunitet ▪ to su prema odredbama Bečke konvencije o konzularnim odnosima iz 1963. ili prema odredbama bilateralnih međudržavnih ugovora o konzularnim odnosima, konzularni zastupnici svojih država, akreditirani u RH ▪ oni imaju relativni, tj. funkcionalni i potpuni kaznenoprocesni imunitet, ali prostorije njihova ureda se smatraju nepovredivima, kao i prostorije osoba s diplomatskim imunitetom 3) osobe koje imaju status međunarodnih službenika ▪ ovdje spadaju: a) mnogobrojni službenici raznih svjetskih ili regionalnih međunarodnih org. (npr. svi službenici UN određenog višeg ranga imaju apsolutni imunitet ne samo u zemljama u kojima obavljaju dužnost nego čak i u svojoj vlastitoj državi) b) pripadnici raznih stranih oružanih snaga (npr. SFOR, NATO, pripadnici vojski pojedinih država) koji na području RH borave na temelju posebnih, bilateralnih međunarodnih sporazuma i koji imaju apsolutni, potpuni kaznenoprocesni imunitet c) službenici i dužnosnici EU 4) osobe koje uživaju tzv. salvus conductus (pravo slobodnog prolaza) salvus conductus je stara ustanova srednjovjekovnog prava koja je počinitelju kaznenog djela jamčila da ga sud neće zatvoriti za vrijeme suđenja ako se odazove pozivu i pojavi na suđenju danas je sadrže ugovori o međunarodnoj kaznenopravnoj pomoći koji svjedocima i vještacima u inozemstvu na taj način pružaju jamstvo da se protiv njih u državi koja pomoć traži (država moliteljica) neće pokrenuti ni voditi kazneni postupak za neko kazneno djelo koje su eventualno ranije počinili na štetu njezinu ili njezinog državljanina, ako se odazovu pozivu te na suđenje dođu iz države koja tu pomoć pruža (zamoljena država) ima sadržaj apsolutnog kaznenoprocesnog imuniteta, ali je vremenski ograničen u pravilu vrlo kratkim rokovima unutar kojih njegov ovlaštenik po prestanku dobivanja njegovog iskaza, mora napustiti zemlju moliteljicu - u slučaju sumnje ima li neka osoba kaznenopravni imunitet po pravilima međunarodnog prava obratite se MINISTARSTVU VANJSKIH POSLOVA Postupanje tijela kaznenog postupka ako osoba s imunitetom počini KD u RH ako osobe s diplomatskim ili konzularnim imunitetom počine kazneno djelo na području RH i u njoj im je već započela služba „pokrivena“ imunitetom→tijela kaznenog postupka moraju odmah izvijestiti Ministarstvo vanjskih poslova koje će dalje postupiti na odgovarajući način (npr. zatražiti opoziv ili protjerivanje akreditiranog dužnosnika). Država koja je tu osobu poslala u RH može se odreći imuniteta, no to se u praksi ne događa pa toj državi treba omogućiti pokretanje kaznenog postupka te eventualnu osudu počinitelja koji je opozvan ili protjeran iz RH. iako se kod nas taj postupak pravno ne može pokrenuti, državni odvjetnik može samostalno ili putem istražitelja poduzeti pojedine dokazne radnje (čl. 219. st. 2. ZKP, istraga) kojima će se prikupiti dokazi o kaznenom djelu, oni se potom mogu dostaviti državi pošiljateljici na daljnji postupak 3.3.4. Važenje s obzirom na predmet 1. Glavno pitanje: S obzirom da je predmet kaznenog postupka utvrđivanje počinitelja kaznenog djela, njegove krivnje te izbor i odmjeravanje kazne ili druge mjere prema odredbama materijalnog kaznenog prava, može se reći da je predmet kaznenog procesnog pravareguliranje sudbenog postupka izricanja kazni i drugih mjera počiniteljima KD, utvrđenih kaznenim zakonom(čl. 3.st.2. ZS). 2. Tzv. sporedna pitanja: Osim o glavnom pitanju (izricanju kazne), sud mora u postupku odlučiti i o tzv. sporednim pitanjima (nastalim troškovima postupka, a i o drugim pitanjima, npr. imovinskopravnom zahtjevu osobe oštećene KD-om, o tzv. prejudicijelnim pitanjima). 3. Posebna pitanja: Također izvan kaznenog postupka sud ponekad odlučuje o nekim posebnim pitanjima koja se tek neizravno vezana s vođenjem kaznenog postupka (npr. pitanje izručenja počinitelja stranoj državi, o pravnoj pomoći stranom kaznenom sudu, o naknadi štete koju je netko pretrpio zbog neopravdane osude ili neutemeljenog uhićenja i sl.). 14 4. Drugi postupci: Sudovi, osim kaznenog, vode i druge postupke u kojima kao i u kaznenom postupku štite Ustavom i zakonima utvrđeni poredak RH te osiguravaju jedinstvenu primjenu zakona, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom. Ipak, predmet tih postupaka nije izricanje kazni nego, uz ostalo, rješavanje sporova o osobnim odnosima građana te radnih, trgovačkih, imovinskih i drugih građanskopravnih sporova na koje se primjenjuje građansko parnično procesno pravo. Stoga je vođenje kaznenog postupka i suđenje samo jedan dio njihove pravosudne djelatnosti, djelatnost kaznenog pravosuđa zajedno s djelatnošću građanskog pravosuđa. 4. NAČELA KPP-A 4.1. UVOD - načela KPP-a donose sistematizaciju procesnih pravila i njihovo bolje razumijevanje - mogu biti upućena zakonodavcu (služe za prosudbu vaganja učinkovitosti postupka i zaštite prava građana) i subjektima kaznenog postupka ( sudovi – smjernice za primjenu propisa) - načela omogućuju rješavanje nedoumice kako primijeniti pravno pravilo kad tumačenje ne može pomoći ili u slučaju postojanja pravnih praznina - opća pravila do kojih se dolazi sintezom procesnih pravila koja mogu potjecati iz unutarnjeg ili međunarodnog prava pravno pravilo → primjenjuje se ili se ne primjenjuje prema tome jesu li ispunjeni svi elementi njegove dispozicije vs. načelo → teži se da se ostvari neki cilj u cijelosti ili barem u najvećoj mogućoj mjeri ustavna načela vs. ustavna pravila→utuživa (ustavna tužba) → načelna, sveobuhvatna → obveza sudova → konkretizirana propisima ili sudskom praksom (mjere za njihovo jedinstveno tumačenje) Postoji li stožerno načelo? - načelo pravičnog postupka 1. VAŽEĆA NAČELA HRVATSKOG KPP-A 1) načela koja se odnose na pokretanje i započinjanje kaznenog postupka a) akuzatorno (optužno) načelo b) načelo oficijelnosti kaznenog progona c) načelo legaliteta kaznenog progona d) načelo sudske kontrole postupanja tijela kaznenog progona 2) načela koja se odnose na vođenje kaznenog postupka a) inkvizitorno (istražno) i raspravno načelo b) načelo usmenosti rasprave c) načelo neposrednosti d) načelo slobodne ocjene dokaza e) načelo javnosti sudske rasprave 3) načela koja se odnose na ustrojstvo kaznenih sudova a) načelo sudačke neovisnosti b) načelo sudjelovanja laika u kaznenom sudovanju 4) načelo pravičnog postupka pred kaznenim sudom – stožerno načelo hrvatskog KPP 15 4.2. VAŽEĆA NAČELA HRVATSKOG KPP-A 4.2.1. Načela koja se odnose na pokretanje i započinjanje kaznenog postupka 4.2.1.1. Akuzatorno (optužno) načelo 1. SADRŽAJ I SVRHA NAČELA Kazneni postupak se provodi na zahtjev ovlaštenog tužitelja. (Ustav RH: „Kazneni postupak može se pokrenuti samo pred sudom na zahtjev ovlaštenog tužitelja.“) → načelo ustavnog ranga Akuzatorno načelo strogo odvaja funkciju kaznenog progona i funkciju suđenja: a) sud nikad ne može započeti kazneni postupak po svojoj inicijativi, čak ni kad bi se KD dogodilo pred njegovim očima (nemo judex sine actore) b) sud mora kazneni postupak uvijek voditi vezano uz postojanje i predmet zahtjeva tužitelja 2. POSLJEDICA NAČELA Posljedica akuzatornog načela: 1. ako tužitelj odustane od zahtjeva/optužbe (to može učiniti do završetka rasprave), sud mora: o rješenjem obustaviti postupak → u istrazi u odnosu na oštećenika kao tužitelja (čl. 225. st. 5. ZKP, istraga) → u stadiju optuživanja (čl. 344. st. 3. ZKP, prethodno ispitivanje i odgovor na optužnicu) → u stadiju priprema za raspravu (čl. 380. st. 1. toč. 1. ZKP, pripremno ročište i obustava kaznenog postupka) o presudom odbiti optužbu (na raspravi, čl. 452. st. 1. toč. 3. ZKP, vrste presuda) 2. sud smije voditi postupak samo u odnosu na osobu na koju se zahtjev odnosi, i na KD opisano u zahtjevu, te osuditi samo tu osobu za to KD (tzv. subjektivni i objektivni identitet presude/vezanost presude na optužbu) o identitet se donekle odnosi i na kvalifikaciju KD – sud nije vezan za prijedlog tužitelja o pravnoj ocjeni djela, ali ne može optuženika proglasiti krivim a KD teže od onog koje mu je optužbom stavljeno na teret o ako se tijekom rasprave pokaže da je KD počinila druga osoba ili da je optuženik počinio druga KD, a ne ona opisana u optužnici, tužitelj može do završetka dokaznog postupka usmeno izmijeniti optužbu (čl. 441. i 442. ZKP, izmjena i proširenje optužbe) 3. POVREDA AKUZATORNOG NAČELA Povrede akuzatornog načela sankcioniraju se kao apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka koje povlače nevaljanost presude donesene u takvom postupku – to su ove povrede (čl. 468. st. 1. toč. 5., 7. i 9. ZKP, žalbene osnove) Razlog tome je u značenju diobe procesnih funkcija na 2 neovisna subjekta : sudu se jamči objektivnost pri utvrđivanju činjenica i odlučivanju, a obrana i okrivljeni mogu nesmetano kritizirati procesne teze tužitelja (bez straha od zamjerke). Pri donošenju osuđujuće presude za kaznena djela koja se progone po službenoj dužnosti – suglasnost 2 tijela oko krivnje. 4.2.1.2. Načelo oficijelnosti kaznenog progona 1. SADRŽAJ I NASTANAK NAČELA Za djela za koja se progoni po službenoj dužnosti, ovlašteni tužitelj je državni odvjetnik (KZ: „Kazneni postupak za kaznena djela pokreće državno odvjetništvo u interesu RH i svih njezinih građana.“) Privatna volja osobe koja je KD-om oštećena je pritom nebitna. 2. IZNIMKE OD NAČELA OFICIJELNOSTI KAZNENOG PROGONA Neka kaznena djela pogađaju pretežito privatne interese (jer ne postoji jednak javni interes za progon svih KD) Iznimke od načela oficijelnosti – zakon ih dopušta zbog:  uvažavanja privatnih interesa (zaštita osobnog života, favoriziranje mirenja)  zahtjeva ekonomičnosti (prepuštanjem progona privatnicima ili sklapanjem nagodbi, čime se rasterećuje državni proračun) a) kazneni progon po privatnoj tužbi - privatna tužba – vrsta optužnog akta koji, za lakša KDodređena u posebnom dijelu KZ-a, sudu može podnijeti oštećenik - ovlašteni tužitelj : privatni tužitelj - dužan podnijeti privatnu tužbu u roku tri mjeseca od saznanja za kazneno djelo i počinitelja 16 - u započetom postupku ima sva prava kao i državni odvjetnik *osim onih koja državnom odvjetniku pripadaju kao državnom tijelu - ako on odustane od privatne tužbe (smije odustati do završetka rasprave), sud mora obustaviti postupak (donijeti presudu kojom optužbu odbija) - „ekskluzivni procesni akt“ – DO nema nikakvih ovlasti u postupku - KZ propisuje progon po privatnoj tužbi za: tjelesnu ozljedu, prisilu, prijetnju, KD protiv časti i ugleda, krađa i utaja stvari male vrijednosti, privilegirani oblici prijevare, zlouporaba povjerenja, samovlast, protuzakoniti ribolov u tuđem lovištu … b) kazneni progon na prijedlog - za KD propisana zakonom državni odvjetnik poduzima kazneni progon samo na prijedlog žrtve, oštećenika ili nekih drugih ovlaštenih osoba - taj poticaj ima oblik prijedloga za progon – podnosi se državnom odvjetništvu - rok podnošenja: 3 mjeseca od saznanja ovlaštene osobe( fizičke ili pravne) za KD i počinitelja - državni odvjetnik je ovlašteni tužitelj, ali je njegov kazneni progon apsolutno određen voljom ovlaštenika na prijedlog – pokreće ga tek kad ustanovi postojanje prijedloga, a ako ga ovlaštenik povuče (do završetka rasprave), mora odustati od progona - ako tijekom postupka sud utvrdi da prijedlog nije bilo ili da je povučen, dužan je, zbog postojanja tzv. procesne smetnje, obustaviti postupak, odnosno donijeti presudu kojom se optužba odbija - nikakva radnja kaznenog postupka nije dopuštena bez prijedloga ovlaštene osobe ** iznimka od kaznenog progona na prijedlog: kazneni postupak protiv pravnih osoba o prema ZOPOKD, „kad je KD za koje se goni po prijedlogu počinila odgovorna osoba u pravnoj osobi i pravna osoba, onda u slučaju kad je ovlaštena osoba podnijela prijedlog za progon samo protiv odgovorne osobe, D.O. može po službenoj dužnosti pokrenuti kazneni postupak za isto KD i protiv pravne osobe“ o „odgovorna osoba – fizička osoba koja vodi poslove pravne osobe i na čijem se KD i krivnji temelji kaznena odgovornost pravne osobe“ - nakon stavljanja prijedloga, D.O. dalje postupa po NAČELU LEGALITETA KAZNENOG PROGONA: a) ako podnese optužni akt (pred općinskim sudom to može biti optužnica ili zahtjev za izdavanjem kaznenog naloga) u kaznenom postupku, on, a ne ovlaštenik koji ga je stavio, poduzima radnje kaznenog progona b) ako ne podnese optužni akt ili odustane od progona, ovlaštenik na prijedlog može preuzeti kazneni progon (pod uvjetima za tzv. supsidijarnu tužbu) - zakon ne propisuje posebni sadržaj prijedloga za gonjenje; dopušta da ga ovlaštenik stavi implicitno: u kaznenoj prijavi ili u prijedlogu za ostvarivanje imovinskopravnih zahtjeva u kaznenom postupku - ako je npr. oštećenik zbog neznanja podnio samo kaznenu prijavu ili pogrešno privatnu tužbu, za njegovo postojanje bitno je samo da je prijava podnesena u roku za podnošenje prijedloga - ako je prijedlog, kao kaznena prijava, podnesen policij, ona je s njim dužna postupiti kao sa svakom kaznenom prijavom, što znači da mora pokrenuti vlastite izvide smatra li da postoje „osnove sumnje“ da je počinjeno KD koje se navodi u ovlaštenikovoj prijavi/prijedlogu - KZ propisuje kazneni progon na prijedlog za: prisilu počinjenu u sastavu grupe ili zločinačke organizacije, prijetnju prema osobi koja nije službena, povredu tajnosti pisama i drugih pošiljaka koje počini osoba koja nije službena, neovlašteno snimanje i prisluškivanje koje čini privatna osoba, neovlašteno otkrivanje profesionalne tajne, nedozvoljenu uporabu osobnih podataka, krađu ili utaju državnog vlasništva, uništenje i oštećenje tuđe stvari, oduzimanje tuđe pokretne stvari, … - oštećenik može dati izjavu o odustanku od privatne tužbe i o povlačenju prijedloga za gonjenje o takve izjave su neopozive procesne radnje – nakon njih ovlaštenik gubi pravo na ponovno podnošenje prijedloga/privatne tužbe c) konsenzualni postupci – nagodbe stranaka o izbjegavanju ili okončanju kaznenog postupka - u našem kaznenom postupku postoji nekoliko slučajeva konsenzualnog postupanja u kojima je državnom odvjetniku dopušteno da u suglasnosti svoje i osumnjičenikove volje u vezi s nepokretanjem kaznenog progona kod određenih KD ne pokrene kazneni progon u javnom interesu ili od njega odustane u ranijem stadiju kaznenog postupka - mogu se podijeliti u dvije skupine, prema kriteriju načela temeljem kojeg DO donosi odluke: 1) načelo svrhovitosti (oportuniteta) kaznenog progona – državni odvjetnik se s osumnjičenikom može sporazumjeti o uvjetnom odustanku od kaznenog progona počinitelja određenih KD; ti slučajevi propisani su u više zakona:  ZKP – uređuje uvjetnu odgodu ili odustanak od progona - davanje izjave o nepoduzimanju progona protiv svjedoka  ZSM – uređuje uvjetno nepoduzimanje kaznenog progona prema maloljetniku  ZUSKOK – uređuje ispitivanje kao krunskog svjedoka osobe koja je postala pripadnik zločinačke organizacije 17  2) načelo legaliteta kaznenog progona – DO se u nekim slučajevima, primjenjujući ovo načelo, može nagoditi s okrivljenikom oko načina okončanja postupka: #1 presuda na temelju sporazuma stranaka – nagodba po kojoj stranke mogu, u postupku pred optužnim vijećem ili na pripremnom ročištu, od optužnog vijeća zatražiti da okrivljeniku izrekne kaznu, te drugu sankciju ili mjeru ZKP nije propisao postupak sklapanja te nagodbe, no on polazi od pretpostavke da se strane najprije usuglašavaju oko uzajamnih činidbi i protučinidbi, te predviđa da okrivljenik tijekom pregovora mora imati branitelja. način vođenja pregovora, oblik i sadržaj sporazuma, način izračunavanja umanjene zakonske kazne, te slučajevi kad se DO/zamjenik DO mogu sporazumijevati →Opća uputa , Glavnog državnog odvjetnika ZKP predviđa da DO i okrivljenik mogu zajedno podnijeti pisani zahtjev (izjavu o donošenju presude na temelju sporazuma stranaka) optužnom vijeću koji okrivljenik potpisuje u nazočnosti branitelja, a zatim traži da nagodbu provjeri i odobri sud IZJAVA SADRŽI : > opis KD koje je predmet optužbe > izjavu okr. o priznanju krivnje > sporazum o kazni ili mjeri > sporazum o troškovima kz postupka > očitovanje okr. o podnesenom imovinskoprvnom zahtjevu > izjavu okr. o prihvaćanju prijedloga DO za izricanje sigurnosne mjere i oduzimanje imovinske koristi ostvarene KD > potpis stranaka i branitelja Nakon potpisivanja izjave DO o tome obavještava žrtvu ili oštećenika * a za KD protiv života i tijela i protiv spolne slobode za koja je propisana kazna zatvora teža od 5 godina, DO mora pribaviti pisanu suglasnost žrtve za sporazumijevanje ako vijeće najprije potvrdi optužnicu, a potom prihvati sporazum – presudom će izreći kaznu ili mjeru navedenu u sporazumu presudu temeljem sporazuma stranaka može donijeti i predsjednik vijeća na pripremnom ročištu. #2 prethodni dogovor prema kojem će okrivljenik pred sudom, u kaznenom postupku koji se vodi za KD za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina na raspravi dati potvrdno očitovanje o osnovanosti optužnice što mu zauzvrat osigurava da mu presudom neće biti izrečena kazna veća od predložene naime, kad se okrivljenik očituje krivim u odnosu na sve točke optužnice, na kraju iskaza treba se očitovati i o tome je li suglasan s predloženom vrstom i mjerom KP sankcije ako je suglasan, sud mu u presudi ne smije izreći drugu KP sankciju ni veću mjeru od predložene #3 dogovor prema kojem okrivljenik neće, nakon što državni odvjetnik u skraćenom postupku protiv njega zatraži izdavanje tzv. kaznenog naloga, taj nalog pobijati prigovorom, nego će dopustiti da postane pravomoćan D.O. može u optužnici zatražiti izdavanje kaznenog naloga za KD iz nadležnosti suca pojedinca za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do 5 godina, a za koja je saznao na temelju vjerodostojnog sadržaja kaznene prijave – pritom je on ograničen u Zakonu taksativno navedenim kaznama i mjerama čije izricanje može zatražiti Ako sudac pojedinac prihvati zahtjev, presudom će izdati kazneni nalog bez održavanja rasprave 3. SPORAZUM DRŽAVNOG ODVJETNIKA I OKRIVLJENIKA → NAGODBA Sporazum državnog odvjetnika i okrivljenika može se smatrati nagodbom u kojoj strane uzajamno razmjenjuju stanovite ustupke, koncesije kako bi postigle zajednički cilj, odnosno obostrano prihvatljiv način okončanja kaznenog postupka. Iako takva nagodba ne pripada području privatnog nego javnog prava, ipak sadrži sve elemente pravnog posla između dva autonomna pravna subjekta (državnog odvjetnika, tj. države i okrivljenika). To su: - suglasnost volja oko ispunjenja neke činidbe na strani okrivljenika i određenog načina (ne)korištenja ovlasti na poduzimanje kaznenog progona u javnom interesu na strani državnog odvjetnika - nakana obje strane da uzajamnim ustupcima postignu određeni zakonski cilj Stoga je takva nagodba zaključena u trenutku kada su se „ugovorne strane“ suglasile o njezinim bitnim sastojcima. Iako sklopljena pod uvjetom (jer postanak ovisi o ispunjenju neke obveze od strane osumnjičenika, a ponekad zakon traži i suglasnost oštećenika) te, iako sklopljena u okviru zakonom ograničenih ovlasti državnog odvjetnika kao jedne ugovorne strane, nagodba ne gubi na pravnoj obvezatnosti i njezine su strane dužne je ispuniti (pacta sunt servanda). Ako to ne učine, moraju računati na negativne posljedice kršenja nagodbe, osobito državni odvjetnik u slučaju u kojem bi nakon priznanja krivnje za kazneno djelo iz optužbe izmijenio optužbu na gore ili ako bi sud izrekao težu kaznu od očekivane. o U prvom slučaju do kojeg može doći uslijed početne pogrešne pravne kvalifikacije djela od strane državnog odvjetnika sud bi morao okrivljenikovo priznanje zabaciti kao nezakoniti dokaz zato što je pribavljeno na način koji je dokinuo 18  okrivljenikovo pravo na obranukada ga je državni odvjetnik „iznenadio“ promjenom činjenične osnove optužbe. Postupak bi se nastavio, ali bez tog nevaljanog dokaza, odnosno okrivljenik bi mogao biti osuđen samo temeljem drugih od takvog priznanja neovisnih dokaza, ali bi tada izrečena kazna trebala biti blaža. o U drugom slučaju povodom žalbe bi izrečena teža kazna trebala biti ublažena na očekivanu mjeru i to najblažu od svih mjera koje bi se okrivljeniku po propisima o ublažavanju kazne mogle izreći. To zahtijeva načelo pravičnog postupka iz kojeg se može izvesti posebni zahtjev da sud uvijek mora okrivljeniku prije odluke ostaviti dovoljno vremena i mogućnosti da svojom obranom utječe na njezino donošenje kao opći zahtjev da se kazneni postupak ne smije voditi, a da se nejednak položaj okrivljenika u usporedbi s državnim odvjetnikom ne kompenzira sukladno postulatu jednakosti oružja. 4.2.1.3. Načelo legaliteta kaznenog progona 1. SADRŽAJ I SVRHA NAČELA Državni odvjetnik je dužan pokrenuti kazneni progon ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila KD za koje se kazneni postupak pokreće po službenoj dužnosti i nema zakonskih smetnji za progon te osobe. Svrha načela: jamstvo da će D.O. i druge državne vlasti kojima je povjeren kazneni progon, u pokretanju kaznenog postupka sa svakim počiniteljem KD postupiti na jednaki način, bez diskriminacije (npr. po društvenom statusu počinitelja). Tako se osigurava pravedna primjena odredbi materijalnog KP u slučajevima poznatih počinitelja KD. Razvilo se u njemačkom pravu, Kant, utjecaj apsolutnih teorija o kazni koje opravdanje kazne traže u pravednoj odmazdi, retribuciji, represiji - u zemljama pod utjecajem tzv. relativne teorije, ovo načelo nije prihvaćeno, već je prihvaćeno suprotno n. svrhovitosti/oportuniteta (npr. Francuska) , naravno važni su i zakonom propisani uvjeti i svrhovitost (!) URH : jednakost svih pred zakonom, utemeljenost svih akata državne uprave na zakonu, svatko mora znati za što je optužen, zakonom propisan kazneni progon i postupak U hrvatskom pravu, načelo legaliteta veže državnog odvjetnika u slučaju kad poduzima u kaznenom postupku radnje sukladno svojim zakonskim ovlastima. Ono mu određuje način odlučivanja za pokretanje i prestanak kaznenog progona:  DO mora pokrenuti kazneni progon kada u obavljanju svoje dužnosti ocijeni da postoji osnovana sumnja da je neka osoba počinila KD za koje se kazneni postupak pokreće po službenoj dužnosti te danema smetnji za njezin progon  odustati od njega može samo ako takva sumnja nestane ili se naknadno pojave smetnje za progon 2. POJAM „OSNOVE SUMNJE“ I 2 SMJERA PROSUDBE DO „Osnovana sumnja“ da je neka osoba počinila kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti je složen pojam.  u logičkom smislu on označava stanoviti stupanj izvjesnosti spoznaje o postojanju ovih činjenica  u pravnom smislu on je standard koji građanima jamči da će psihološka ocjena kojim se do te spoznaje dolazi biti utemeljena na objektivnim i provjerljivim kriterijima. Taj stupanj izvjesnosti mora biti takav da se u kaznenom postupku osuđujuća presuda osobe koja se smatra počiniteljem čini izglednijom nego oslobađajuća presuda, a ti izgledi proizlaze iz postojećih dokaza na kojima se sumnja osniva. S takvim dokazima državni odvjetnik mora raspolagati kada razmatra kaznenu prijavu kako bi mogao donijeti pozitivnu odluku o pokretanju kaznenog progona. Pritom, prosudba državnog odvjetnika mora ići u dva smjera: a) prognostički – uključiti sve činjenice koje bi mogle dovesti i do osuđujuće i do oslobađajuće presude zbog različitih razloga u KZ i ZKP b) dijagnostički – uključiti sve izvor saznanja koji govore o tim činjenicama, zapravo o cjelokupnoj slici počiniteljeve krivnje i nedužnosti. Samo takva kompleksna prosudba državnog odvjetnika može dovesti do pravilnog zaključka o pokretanju i provođenju progona. 3. PRAVNE SMETNJE ZA PODUZIMANJE KAZNENOG PROGONA ZKP navodi okolnosti čije postojanje predstavlja pravnu smetnju za poduzimanje kaznenog progona: a) pravne smetnje – njihova pravna narav je različita jer neke propisuje materijalno KP, a neke procesno KP 1) prijavljeno KD nije KD za koje se progoni po službenoj dužnosti – oslobađajuća presuda 2) nastupila je zastara ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem – sud je u ovom slučaju dužan donijeti presudu kojom se optužba odbija 3) postoje okolnosti koje isključuju krivnju – oslobađajuća presuda 4) postoje druge okolnosti koje isključuju kazneni progon (npr. kpp-imunitet, nepodnošenje prijedloga) –sud je dužan donjeti presudu kojom se optužba odbija 19  5) nema osnovane sumnje da je osumnjičenik počinio prijavljeno KD - oslobađajuća presuda b) stvarna smetnja 6) ako podaci u prijavi upućuju na zaključak da prijava nije vjerodostojna Ako državni odvjetnik ustanovi postojanje smetnji, dužan je prije započetog kaznenog postupka rješenjem odbaciti kaznenu prijavu(i o tome izvijestiti oštećenika te policiju ili dr. državno tijelo ako su oni podnijeli prijavu, a na njezinzahtjev i osobu protiv koje je prijava podnesena) ili nakon započetog kaznenog postupka rješenjem obustaviti istragu ili sudu dostaviti izjavu da odustaje od gonjenja. Institucija supsidijarnog tužitelja – predstavlja jedan oblik nadzora nad primjenom načela legaliteta kaznenog progona od strane D.O. 4. IZNIMKE OD NAČELA LEGALITETA KAZNENOG PROGONA Propisane su zbog više razloga:  ekonomičnost (štednja državnih sredstava za suzbijanje svih počinjenih KD – mora birati bitnija)  utilitarističke ideje o korisnosti izbjegavanja kaznenog postupka  mirno rješavanje osobnih konflikata unutar društvene zajednice  postojanje javnog interesa To su: 1) slučajevi kad je pokretanje kaznenog progona vezano uz prethodno odobrenje državnog tijela (ZKP, KZ)  za kazneni progon osoba koje uživaju kaznenoprocesni imunitet po unutarnjem pravu  za kazneni progon osoba koje su KD počinile u inozemstvu – tad u nekim slučajevima odobrenje mora dati Glavni DO RH, što propisuje KZ 2) slučajevi kad je DO dužan ustupiti kazneni progon stranca, koji u RH počini KD, njegovoj državi (ZOMPO) 3) slučajevi primjene načela svrhovitosti u postupku prema maloljetnicima (ZSM) Postoji nekoliko takvih slučajeva , svi su oni iznimka n. legaliteta i n. oficijelnosti Institut bezuvjetnog nepoduzimanja kaznenog progona prema maloljetniku - ako se radi o lakšim KD (propisana novčana kazna ili do 5 godina zatvora) DO može odlučiti da ne zahtjeva pokretanje kaznenog postupka da s obzirom na : narav djela, okolnosti počinjenja, prijašnji život maloljetnika, osobna svojstva maloljetnika vođenje postupka ne bi bilo svrhovito. - ako je u tijeku izvršavanje kazne ili odgojne mjere (ili su mu te sankcije pravomoćno izrečene) ili je smješten u ustanovu socijalne skrbi, ovdje nema izričitog ograničenja težine KD, odluka DO se temelji na svrhovitosti s obzirom na : težinu KD , narav KD , pobude prilikom počinjenja KD Institut uvjetnog nepoduzimanja kaznenog progona prema maloljetniku - ako se radi o lakšim KD (propisana novčana kazna ili do 5 godina zatvora) DO može odlučiti da ne zahtjeva pokretanje kaznenog postupka da s obzirom na : narav djela,okolnosti počinjenja,prijašnji život maloljetnika,osobna svojstva maloljetnika, spremnost maloljetnika da ispuni jednu od zakonom predviđenih obveza (uvjet) (popravljanje štete, humanitarni rad, odvikavanje od droge / dr. ovisnosti, odlazak u savjetovalište) - tek nakon što maloljetnik ispuni uvjet, DO donosi konačnu odluku o nepokretanju postupka 4) slučajevi kad neka osoba, koja je postala pripadnikom zločinačke organizacije, pristane svojim iskazom pred tijelima kaznenog postupka pridonijeti otkrivanju KD i članova zločinačke organizacije, a Glavni DO RH ocijeni, razmjerno težini počinjenih KD i važnosti iskaza te osobe, da je takva nagodba s pokajnikom važna a otkrivanje KD i članova zločinačke organizacije kojoj je pripadao - postupak se pokreće izjavom pokajnika Ravnatelju Ureda kojom prihvaća obveze suradnje s tijelima kaznenog progona na otkrivanju KD i počinitelja zločinačke organizacije - položaj krunskog svjedoka, pretpostavke postojanja, odustanak →ZUSKOK 20  5) slučajevi primjene načela svrhovitosti u kaznenom postupku za kaznena djela s propisanom novčanom kaznom ili kaznom zatvora do pet godina ZKP – DO ima mogućnost rješenjemodbaciti kaznenu prijavu ili odustati od kaznenog progona, iako postoji osnovana sumnja da je počinjeno KD koje se progoni po službenoj dužnosti ! → DO može to učiniti pritom ne zahtijevajući od okrivljenika preuzimanje bilo kakvih obaveza ili uz uvjet da okrivljenik prethodno ispuni jednu od zakonom predviđenih obveza (uvjetno). Bezuvjetni odustanak #1 ako se radi o kaznenim djelima za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina #2 postoji jedan od ZKP-om predviđenih situacija: a. postoje okolnosti koje ukazuju na vjerojatnost da će se u kaznenom postupku protiv okrivljenika primijeniti odredbe KZ- a o zakonskom ili sudskom oslobođenju od kazne b. radi se o kaznenom djelu okrivljenika prema kojem je u tijeku izvršenje kazne, a pokretanje postupka za to KD nema svrhe s obzirom na težinu, narav djela i pobude iz kojih je ono počinjeno te na rezultate koje je kazna ili dr. mjera ostvarila na počinitelja da ubuduće ne čini KD c. radi se o okrivljeniku koji je izručen ili predan stranoj državi ili međunarodnom kaznenom sudu radi provođenja postupka za drugo KD d. okrivljenik je prijavljen za više KD različitih pravnih kvalifikacija, a svrhovito je osuditi ga samo za jedno (vođenje postupka za ostala KD ne bi bitno utjecalo na izrečenu kaznu ili mjeru) - razlozi ekonomičnosti (a,c,d) ; zbog ličnosti okrivljenika (b) - DO od kaznenog progona odustaje donošenjem rješenja o odbacivanju kaznene prijave; u slučaju odbacivanja, rješenje o tome dostavlja se okrivljeniku, žrtvi i podnositelju kaznene prijave. - žrtva može podnijeti pritužbu višem DO → ako viši DO odluči da rješenje nije osnovano, naložiti je DO da odmah nastavi rad na predmetu - žrtva u predmetu u kojem je DO bezuvjetno odustao od progona ne može nastupati kao supsidijarni tužitelj, ali ju to ne sprječava da svoj imovinskopravnih zahtjev ostvari u parnici Uvjetni odustanak - DO može rješenjem uvjetno odgoditi ili odustati od kaznenog progona : #1 za KD za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do 5 godina #2 uz prethodno pribavljenu suglasnost žrtve ili oštećenika #3 spremnost okrivljenika da preuzme jednu od zakonom propisanih obveza > max. rok 1 godina > mora ispuniti 1 ili više zakonom predviđenih obveza - nakon što ispuni obvezu, DO odustaje od daljeg kaznenog progona (donošenjem rješenja o odbačaju kaznene prijave ili odustajanjem od optužbe, o čemu obavještava sud) - u slučaju uvjetnog odustajanja od optužbe nakon započinjanja kaznenog postupka, sudac pojedinac rješenjem prekida kazneni postupak(što znači da DO sve do početka rasprave može odustati od daljnjeg kaznenog progona) 6) imunitet svjedoka (ZKP) - uveden u naše KPP 2008. i predstavlja iznimku od primjene načela legaliteta, odnosno primjene načela svrhovitosti - ISPITIVANJE SVJEDOKA → povlastica uskrate odgovora na pojedino pitanje zbog opasnosti da bi davanjem odgovora on ili njegov bliski srodnik bili izvrgnuti kaznenom progonu - DO može u zamjenu za njegov odgovor na postavljeno pitanje i iskaz svjedoka, njemu ili njegovom bliskom srodniku ponuditi imunitet kaznenog progona za djelo koje svjedok sebe ili svog rođaka razotkriva davanjem odgovora - mora se raditi o izjavi koja je važna za dokazivanje kaznenog djela druge osobe, i to nekog od KD iz kataloga - mora postojati vjerojatnost da bi svjedok odgovorom na pitanje sebe ili bliskog srodnika izložio kaznenom progonu za KD s manjom propisanom kaznom od kazne koja je propisana za KD u odnosu na koje iskazuje, a ne može se dati izjava o nepoduzimanju progona za KD za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od 10 godina - ZKP predviđa da svjedok može imati savjetnika iz reda odvjetnika(od prestanka svjedočenja do davanja izjave DO ) - IZJAVA DO : mora biti pisana i ovjerena pečatom i potpisom višeg DO i ta se izjava predaje svjedoku te on ne može više biti kazneno gonjen, ali ga se može progoniti za KD davanja lažnog iskaza - trenutak u kojem on stječe imunitet zakonom nije strogo određen (sporazum, izrada ili uručenje isprave?) - upitno koliko je ta diskrecijska ovlast DO ustavno prihvatljiva (!?) 21 NAČELO SUDSKE KONTROLE POSTUPANJA TIJELA KAZNENOG PROGONA - Načelo sudske kontrole jedno je od najvažnijih standarda žaštite ljudskih prava u Europi zajamčeno EKLJP kao i nacionalnim ustavima te konstitutivan dio demokratskog političkog sustava i vladavine prava. - Ono zahtijeva da se svako ograničenje temeljnog prava pojedinca od strane državne vlasti bude podložno sudskoj kontroli. - Ustav RH propisuje da o oduzimanju ili ograničavanju određenih temeljnih ljudskih prava može odlučivati jedino sud, a s druge strane se jamči sudska kontrola zakonitostipojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti - u kaznenom postupku državna tijela poduzimaju različite prisilne radnje kojima se zadire u slobode i prava pojedinaca (npr. pravo na slobodu, pravo na vlasništvo…) - n. sudske kontrole→ zahtjeva da sud odlučuje o primjeni prisilnih radnji i da kontrolira zakonitost postupanja tijela kaznenog postupka kada ona odlučuju o njihovoj primjeni - primjena ovog načela vrlo je važna u kaznenim postupcima sa državnoodvjetničkom istragom (jer je kazneni postupak sa sudskom istragom – pod sudskom kontrolom, sud odlučuje o vođenju i obustavi postupka, kao i o provođenju prisilnih i dokaznih procesnih radnji) DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO > neovisno i samostalno pravosudno tijelo, čija je neovisnost zagarantirana Ustavom > ne može se smatrati sudom jer ne zadovoljava kriterij neovisnosti i nepristranosti (n. pravičnog postupka) (državne odvjetnike bira SABOR RH, na prijedlog VLADE RH i uz mišljenje nadležnog odbora SABORA RH) > manjkaju supstancijalna i osobna jamstva sudačke neovisnosti > centralizirana i monokratska struktura > kulminacija uloge tužitelja i istražitelja (oprečan psihološki zahtjev) > kako onda može objektivno procjenjivati činjenice u korist i na štetu okrivljenika → upravo zato je važna sudska kontrola ( klasifikacija : određuje li sud ili kontrolira radnje ; obvezna ili fakultativna ; odnosi li se na istražnu ili tužiteljsku funkciju državnog odvjetnika ) Sudska kontrola istražnih funkcija državnog odvjetnika: - 3 glavne kategorije : a. radnje o kojima samostalno odlučuje DO - radnje koje ne uključuju prisilu : prikupljanje obavijesti, prikupljanje i sistematiziranje podataka, pozivanje građana, provjera identiteta, zaprimanje kaznenih prijava, provjera uspostavljanja telekomunikacijskog kontakta, snimanje na javnim mjestima - radi se o izvidima koje može provesti sam državni odvjetnik ili može naložiti policiji provođenje - dokazne radnje : očevid, prepoznavanje, uzimanje otisaka prstiju b. radnje DO podvrgnute naknadnoj sudskoj kontroli - prisilne radnje i mjere koje mogu biti provedene bez prethodne sudske odluke ili odobrenja - radi se o radnjama koje ograničavaju određena ljudska prava i slobode, ali u manjem stupnju - težina zadiranja ovisi o : vrsti prava, vrsti radnje i trajanju radnje - zbog hitnosti ili učinkovitosti, nadležnost se prenosi na DO ili policiju, a provjera zakonitosti se osigurava kroz naknadnu sudsku kontrolu #1 fakultativna - državni odvjetnik nije dužan sam zatražiti naknadno sudsko odobrenje - okrivljenik ili dr. pogođena osoba podnose pravni lijek ili traže zaštitu izvan kaznenog postupka u kojem je radnja poduzeta (njihova diskrecijska ocjena) - radnje : privremeno oduzimanje predmeta, uhićenje, dovođenje, pritvor 48h, hitna pretraga #2 obligatorna - hitnost postupanja koje u kratkom roku mora biti odobreno od strane suda - naknadna sudksa konvalidacija (tzv. ex post factum) - ZKP : posebne dokazne radnje, u slučaju hitnosti na rok od 24h može naložiti državni odvjetnik, ali svoj nalog mora u roku 8 sati dostaviti sucu istrage na odobrenje c. radnje koje određuje sud - državni odvjetnik može jedino predložiti ili zahtjevati poduzimanje radnje, ALI odluku donosi SUD - radnja NE MOŽE biti poduzeta bez sudske odluke - npr. pretraga stana, pretraga tijela, istražni zatvor, dostava podataka s bankovnih računa, obustava financijske transakcije 22  - moguća naknadna obvezna ili fakultativna kontrola (npr. za istražni zatvor, obvezna je svaka 2 mj, fakultativna na prijedlog obrane) Sudska kontrola tužiteljskih funkcija - Odnosi se na zakonitost vođenja postupka u stadiju istrage prema određenoj osobi. - Radi se o kontroli odluke o pokretanju ili nepokretanju, vođenju i obustavi istrage, odnosno istraživanja za KD za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora, a u odnosu na koja se ne provodi istraga. - Dvije su vrste kontrole tužiteljske funkcije kaznenog progona: (zajamčene ECHR) a) sudska kontrola načela legaliteta #1 KD za koja se provodi istraga - u stadiju istrage, okrivljenik ima pravo na žalbe protiv rješenja o provođenju istrage - žalba se odnosi na sve materijalne i proce