Ekonomika sredstava za rad (1) PDF

Ekonomika poslovanja  … je gospodarenje svim raspoloživim resursima, kako u radnom kolektivu u cjelini, tako i po svim njegovim dijelovima.  U tom smislu ekonomika poslovanja obuhvaća 1.) ekonomiku resursa, 2.) ekonomiku radnog procesa i 3.) ekonomiku funkcija. Ekonomika res...

Ekonomika poslovanja  … je gospodarenje svim raspoloživim resursima, kako u radnom kolektivu u cjelini, tako i po svim njegovim dijelovima.  U tom smislu ekonomika poslovanja obuhvaća 1.) ekonomiku resursa, 2.) ekonomiku radnog procesa i 3.) ekonomiku funkcija. Ekonomika resursa  Uobičajena podjela resursa je na rad, zemlju i kapital, a neki autori dodaju i poduzetništvo, neki prirodnu okolinu, pa prava (patente i licencije) i neke “zaboravljene inpute” (rad kod kuće, zdravlje radnika).  Ekonomika resursa predstavlja gospodarenje svim vidovima rada, sredstava za rad, predmeta rada i tuđih usluga.  Ekonomika rada  Rad je primarni, pokretački proizvodni faktor. Premda se može govoriti i o radu životinja, radu strojeva, ovdje se pod radom podrazumijeva samo ljudski rad (jer čovjek radi svjesno).  Rad je svjesna i unaprijed smišljena djelatnost čovjeka, usmjerena k ostvarivanju određenog svrhovitog i korisnog cilja na bilo kojem području života.  U ekonomskom smislu, rad je čovjekova djelatnost kojom se privređuju dobra i usluge za podmirivanje potreba ljudi.  Rad nije realan, materijalan, jer se ne sastoji od neke supstancije. On je manifestacija čovjekova tjelesnog i mentalnog potencijala, funkcija njegove radne snage.  Podjela i različite naravi rada  Podjela rada je proces opredjeljivanja ljudi za sve uže i određenije djelatnosti i poslove s temeljnom svrhom povećanja opće efikasnosti čovjekova rada.  Na prirodnu podjelu rada (po spolu i dobi) nadovezuje se društvena podjela rada: 1. opća (poljoprivreda, obrt, industrija, trgovina i dr. djelatnosti); 2. posebna (grane pojedinih djelatnosti); 3. pojedinačna (u gospodarskim i drugim organizacijama).  Podjela rada u poduzeću je raščlanjivanje njezine sveukupne djelatnosti na 1.) veće i manje organizacijske jedinice, a unutar njih na 2.) radne grupe i pojedince kao izvršitelje zadataka.  Taj se proces raščlanjivanja ogleda u horizontalnoj i vertikalnoj podjeli rada. 1. Horizontalna podjela rada – je podjela rada na istoj razini tj. na djelatnosti i poslove koji se mogu obavljati istovremeno i neovisno o drugim poslovima i djelatnostima; 2. Vertikalna podjela rada – je podjela na različitim razinama, a odnosi se na djelatnosti i poslove koji se međusobno tako nadovezuju tako da je obavljanje jednih uvjet za izvršavanje drugih.  Kao poseban oblik vertikalne podjele rada koji se provodi u industrijskim poduzećima je tehnička podjela rada, u okviru koje se obrada predmeta rada i izrada proizvoda raščlanjuje na operacije, zahvate, pokrete i mikropokrete.  Različite naravi rada – su značajke što ih rad ima ili poprima kad ga promatramo s posebnih stajališta. Svaki je rad po svojim značajkama (efektivno ili potencijalno): 1. tjelesni i umni rad; 2. apstraktni i konkretni rad; 3. individualni i društveni rad; 4. pojedinačni i kolektivni rad; 5. jednostavni i složeni rad; 6. proizvodni i neproizvodni rad; 7. korisni i nekorisni rad; 8. direktni i indirektni rad; 9. živi i minuli rad; 10. kreativni i rutinski ra; 11. poduzetnički i izvršni rad. Proučavanje rada  … je kritičko preispitivanje postojećeg načina rada usmjereno na poboljšavanje dosadašnjih i iznalaženje i primjenu novih radnih postupaka.  Svrha je proučavanja rada mnogostruka, a odražava se u nastajanju: 1. Da se rad olakša; 2. Da se radom ostvare što veći i što bolji učinci; 3. Da se poboljša profesionalna selekcija prilikom raspoređivanja ljudi na posao, unaprijedi plaćanje rada, odnosno raspodjela osobnih dohodaka itd.  Suvremena proučavanja rada odvijaju se u okviru triju osnovnih studija: 1.) studij rada – želi se primarno ustanoviti: a) što se radi?– jer o tome ovisi ispravnost izbora svih čimbenika radnog procesa; b) s kojom se svrhom radi? – da se ne bi uzalud trošile vrijednosti poduzeća; c) tko radi? – jer zadatak treba povjeriti onome koji ga može najbrže i najkvalitetnije obaviti; d) gdje se radi? – kako se ne bi radilo na pogrešnom mjestu; e) kada se radi? – da se ne bi radilo prerano ili prekasno; f) kakvim se sredstvima i na koji način radi? – da se uoči potreba i ocijene mogućnosti uvođenja korisnih promjena; g) pod kakvim se uvjetima radi? - jer o njima ovisi sigurnost, zdravlje, zadovoljstvo i efikasnost radnika, te uspješnost poslovanja poduzeća. 2.) studij vremena – zanima kako se iskorištava radno vrijeme shvaćeno kao radni dan.  Pritom se ne misli samo na radno vrijeme radnika nego i na radno vrijeme sredstava za rad, te na vrijeme uskladištavanja,transporta i obrade predmeta rada.  Boljim iskorištavanjem radnog vremena radnika, produžavanjem rada sredstava za rad i skraćivanjem vremena uskladištenja, transport i obrade predmeta rada u bilo kojoj fazi manipulacije, osjetno se smanjuju mnogi troškovi, a time ujedno poboljšava poslovni rezultat.  Istraživanja prof. Stjepana Hana – u boljim se jugoslavenskim poduzećima efektivno radilo 3 h i 16 min (umjesto cca 7 h) i to samo sa 80 % od “normalnog” zalaganja). Kad bi se od tih propuštenih mogućnosti iskoristilo barem 50 %, ostvario bi se godišnji učinak dovoljan za otplatu sveukupnog duga inozemstvu. 3.) studij pokreta – svrha je da se svaki posao obavi sa što je moguće manjim brojem pokreta, što većom lakoćom i što manjim utroškom radnikove energije.  Težište je studija pokreta na proučavanju operacija i njihovih dijelova (zahvata, pokreta, mikropokreta).  U širi okvir studija pokreta ulazi također i proučavanje različitih položaja tijela pri obavljanju rada. Osnovni su položaji tijela sjedenje i stajanje, ali i katkad neizbježno čučanje, klečanje, ležanje ili sagnuti položaj.  Obzirom da je dugotrajno statičko naprezanje u bilo kojem od navedenih položaja izrazito teško, uputno ih je u radu izmjenjivati koliko je god to moguće. Plaćanje rada  … (= raspodjela osobnih dohodaka) je jedan od najznačajnijih i najdelikatnijih ekonomsko-socijalnih problema svakog poduzeća.  Kroz kriterije njezina utvrđivanja praktički se odražava sva pravičnost i nepravičnost sistema raspodjele novostvorene vrijednosti u određenom društvu i u samom poduzeću.  Raspodjela je dio procesa društvene reprodukcije unutar kojega se, djelovanjem ekonomskih i društvenih zakona, odlučuje u kojoj će mjeri masom novostvorene vrijednosti raspolagati njezini stvaraoci i drugi interesenti.  U razmatranju raspodjele novostvorene vrijednosti valja razlikovati makropodjelu i mikropodjelu. 1. Makropodjela – je razdioba novostvorene vrijednosti unutar čitava društva i nacionalnog gospodarstva, a odvija se na tržištu posredništvom ekonomskih zakona i djelovanjem instrumentarija države, odnosno društvene zajednice. 2. Mikroraspodjela – je razdioba novostvorene vrijednosti unutar samih poduzeća. Odvija se u skladu s ekonomskim zakonima i mjerama društva, a regulira se odgovarajućim općim i drugim propisima poduzeća. Ovisno o tome je li ono u privatnoj, državnoj ili društvenoj svojini, relativni su udjeli radnika u raspodjeli novostvorene vrijednosti manji ili veći, a u pravilu isti je slučaj i s njihovim utjecajem na tu raspodjelu.  Praksa plaćanja rada  Dosadašnja praksa plaćanja rada razvila je sljedeće osnovne kriterije raspodjele na temelju kojih se utvrđuje zarada radnika: 1. plaćanje po vremenu (najamnina od vremena); 2. plaćanje po komadu (najamnina od komada); 3. plaćanje po načelu “svakom jednako” (egalitarizam ili uranilovka).  Svaki od navedenih načina plaćanja ima odgovarajuće tehničke, ekonomske i socijalne implikacije. a) s tehničkog stajališta – svi su načini u osnovi prihvatljivi, pogotovo ako su jednostavniji i razumljiviji radnicima. U tom je smislu prednost na strani uranilovle, a u nešto manjoj mjeri zaostaju plaćanje po vremenu i po komadu. b) s ekonomskog stajališta – uranilovka je potpuno nestimulativna, plaćanje po vremenu samo djelomično (radniku je bitno da je prisutan na poslu, a ne koliko učinaka ostvaruje), a plaćanje po komadu više nego stimulativno (u pravilu vodi k prekomjernom naprezanju radnika). c) s socijalnog aspekta – plaćanje po vremenu ogleda se u pogodovanju vlasničkoj i najamnoj psihologiji (dok poslodavac za ugovoreno radno vrijeme nastoji iz radnikova rada izvući što više, radnik mu nastoji dati što manje). Plaćanje po komadu čini se na prvi pogled valjanim, ali u biti nije tako (za dvostruko veću plaću radnik mora napraviti dvostruko više komada, a poduzetnik ostvaruje povećani profit jer mu se troškovi povećane proizvodnje vraćaju kroz prodajnu cijenu). Uranilovka je samo na prvi pogled društveno prihvatljiv sustav raspodjele (u biti nije tako jer jednaka raspodjela omogućuje eksploataciju boljih od strane lošijih radnika).  Ekonomika sredstava za rad  Gospodarenje sredstvima za rad determinirano je 1.) njihovom visokom nabavnom vrijednošću i 2.) nastojanjem da se ona reproducira u što kraćem roku i na najpovoljniji način.  Stoga, gospodarenje sredstvima za rad usmjerava se na njihov 1.) optimalan izbor, 2.) racionalno iskorištavanje, 3.) smišljeno održavanje i 4.) pravovremenu zamjenu dotrajalih i ekonomski zastarjelih sredstava za rad. Pojam i klasifikacija sredstava za rad  Sredstva za rad pojavljuju se u mnogim i veoma raznovrsnim oblicima.  K. Marx (“Kapital”): “Sredstvo za rad jest stvar ili skup stvari koje radnik stavlja između sebe i predmeta rada i koje mu služe kao provodnici djelatnosti na tom predmetu.”  Sva sredstva za rad mogu se svrstati u dvije velike skupine: a) sredstva za rad u užem smislu – s pomoću kojih se određuje predmet rada ili se neposredno djeluje na njega: strojevi, alati i druga sredstva za rad takve vrste; b) sredstva za rad u širem smislu – koja na posredan način omogućuju odvijanje radnog procesa i predstavljaju njegove objektivne uvjete: zgrade, ceste, uređaji itd.  Sredstva za rad kojima se koriste poslovni sustavi najčešće se klasificiraju na: 1. Zemljište –podrazumijeva ne samo kopnene, nego i vodene površine; s aspekta iskorištavanja zemljišta postoje dvije kategorije zemljišta: a) za gospodarske svrhe (a1. poljoprivredno i a2. zemljište za ostale gospodarske djelatnosti) i b) za negospodarske svrhe. 2.) Zgrade – se razlikuju A) po namjeni: a1) za smještaj energentskih uređaja – kotlovnice, strojarnice; a2) u kojima se odvija proizvodni proces - pogoni, radionice; a3) zgrade za smještaj sredstava za rad, predmeta rada i gotovih proizvoda – skladišta, silosi; a4) poslovne zgrade – za administrativne službe; a5) ostale zgrade koje služe u radnom procesu; B) prema lokaciji; C) prema konstrukciji; D) prema raspoloživu prostoru, E) prema dotrajalosti. 3.) Uređaji – su postrojenja koja služe za dopremu energije te prijevoz, ukrcaj-iskrcaj, smještaj i obradu predmeta rada: a) energentski uređaji koji služe za opskrbu energije (dalekovodi, trafostanice, naftovodi, plinovodi); b) transportni uređaji za prijevoz i manipulaciju predmeta rada: ceste, mostovi, kolosijeci, kolodvori, luke, aerodromi; c) proizvodni uređaji koji služe u proizvodnji ili za potrebe proizvodnje: bušeće garniture, ploveće platforme, posude proizvodnje (kotlovi, cisterne), visoke peći, tvornički dimnjaci. 4.) Strojevi – su sredstva za rad kojima se proizvodi energija, pokreću radni strojevi ili obrađuju predmeti rada. Razlikujemo: a) pogonski strojevi: a1) primarni strojevi-pokretači – sami proizvode energiju /parni stroj, dizelski motori/; a2) sekundarni strojevi – pokretači – koji primaju energiju od primarnih i prenose ju na radne strojeve /elektromotori, elektroagregati; b) radni strojevi – služe za neposrednu obradu predmeta rada: a1) strojevi za mehaničku obradu predmeta rada /tokarski strojevi, bušilice, drobilice; a2) strojevi za termičku obradu predmeta rada /aparati za autogeno vrenje, naprave za kuhanje i pečenje, za taljenje/; a3) strojevi za kemijsku obradu predmeta rada /strojevi za filtriranje, destilaciju, kristalizaciju/  Strojevi se prema načinu obrade dijele: a) opći ili univerzalni /za svaku organizaciju; b) posebni ili specijalizirani /pleteći u tekstilnoj industriji.  U odnosu na stupanj supstitucije čovjekova rada strojevi se dijele: a) ručni; b) poluautomatski (ili superautomatski) strojevi; c) radni strojevi – roboti /kojima upravljaju mikroprocesori/. 5.) Transportna sredstva – služe za prijevoz tereta kopnenim, vodenim i zračnim putovima. Po načinu pokretanja dijele se: a) mehanička transportna sredstva – kamioni, kamioni cisterne, kamioni hladnjače, teretni i putnički vagoni, brodovi, avioni; b) zaprežna transportna sredstva – kola koja vuku domaće životinje; c) transportna sredstva koja pokreće čovjek – vagoneti, ručna kolica, tricikli. 6.) Stoka – se kao sredstvo za rad u suvremenim poduzećima sve manje koristi, gotovo je iščezla iz upotrebe (na poljoprivred. površinama, pri eksploataciji šuma): 7.) Alati, modeli i sprave za mjerenje – služe kao pomagala namijenjena određenoj svrsi unutar odgovarajuće radne sredine. Alati se dijele na: a) strojne i b) ručne alate. Pomoću modela oblikuje se ili pak olakšava izrada proizvoda (kalupi, lutke, šablone i sl.). Među spravama za mjerenje ima jednostavnijih (metri, utezi, visak..), ali i složenijih (mjerni instrumenti – plinomjeri, vodomjeri, manometri..). 8.) Inventar - su sredstva za rad koja se nalaze u pogonskim i poslovnim prostorijama poduzeća, služeći u njima na posredan način u odvijanju radnog procesa.  Inventar se dijeli na pogonski (u radionicama) i poslovni (u uredima, kancelarijama), ovisno o tome gdje se nalazi i u koje svrhe služi.  Kapaciteti sredstava za rad  … je njihova sposobnost da ostvare određeni učinak tj.: a) da u jedinici vremena proizvedu ili obrade određenu količinu proizvoda, odnosno da proizvedu određenu količinu energije (radni strojevi, pogonski strojevi…); b) da prevezu određenu količinu predmeta rada ili određeni broj ljudi (transportna sredstva); c) da prime u sebe određenu količinu predmeta rada (skladišta, cisterne, silosi) ili određeni broj ljudi (kino dvorane); d) da ostvare i druge vrste učinaka (da izvrše određeni broj računskih operacija, da otisnu li fotokopiraju određeni broj stranica).  Tako je definiran količinski ili kvantitativni kapacitet, za razliku od kvalitativnog kapaciteta sredstava za rad (kao njihove sposobnosti da navedene učinke ostvare u željenoj kvaliteti).  Vrste kapaciteta sredstava za rad a) prema vrsti sredstava za rad: kapaciteti zgrada, kapaciteti uređaja, kapaciteti radnih strojeva, kapaciteti transportnih sredstava; b) prema opsegu sredstava za rad: kapacitet svakog pojedinog sredstva za rad ili pojedinačni kapacitet; kapacitet istovrsnih i raznovrsnih sredstava za rad funkcionalno povezanih u radnom procesu; kapacitet poduzeća (koji je određen kapacitetom osnovne djelatnosti); c) prema faktorima iskorištavanja kapaciteta: 1.) tehnički i 2.) ekonomski kapaciteti. Ad c1.) Kapacitet sredstava za rad u tehničkom smislu – je ona njihova sposobnost ostvarivanja određenih učinaka koja je uvjetovana samo njihovim tehničkim osobinama i propisima (zastoji, održavanje itd.). Postoje: a) idealni ili zamišljeni kapacitet; b) instalirani ili ugrađeni kapacitet; c) realni tehnički kapacitet. Ad c2.) Kapacitet sredstava za rad u ekonomskom smislu – je ona njihova sposobnost ostvarivanja određenih učinaka koja je još ovisna i o drugim faktorima (ljudi, organizacija, osposobljenost predmetima rada, opći radni uvjeti itd.). Postoje: a) planirani ili radni kapacitet; b) ostvareni kapacitet; c) optimalni kapacitet.  Ekonomski kapacitet je manja veličina od tehničkog kapaciteta.  Proizlaze zaključci: 1. Tehničke je kapacitete moguće ostvariti samo u vrlo kratkim (minuta, sat), ali ne i u duljim vremenskim jedinicama (dan, tjedan, mjesec, godina); 2. Ostvareni ekonomski kapacitet je jedini evidentni kapacitet. Istraživanje kapaciteta sredstava za rad  Svi se kapaciteti izražavaju u prvom redu njihovim učincima, a također i tehničkim svojstvima sredstava za rad. a) Kapacitet pojedinog sredstva za rad; b) Kapacitet funkcionalno povezanih sredstava za rad; c) Izražavanje kapaciteta poslovnog sustava (poduzeća). C1.) osnovni kapaciteti i C2.) pomoćni kapaciteti  Kapacitete poduzeća valja izražavati njegovim osnovnim kapacitetima. Zaključno!!!  Kapaciteti poduzeća mogu se izraziti kao raspoloživi potencijal i kao ostvarivi učinak njegovih osnovnih kapaciteta. Iskorištavanje kapaciteta  Velika vrijednost sredstava za rad i sve brže ekonomsko zastarijevanje kojemu su izložena traže njihovo što potpunije i što povoljnije iskorištavanje.  U iskorištavanju svojih kapaciteta svako poduzeće nastoji postići optimum, odnosno optimalnu ili najpovoljniju iskorištenost kapaciteta.  Ako kapaciteti nisu do kraja iskorišteni, postoje odgovarajuće rezerve kapaciteta, koje se – ovisno o uzrocima njihove pojave – označuju kao I,II ili III rezerva kapaciteta. Stupnjevi iskorištavanja kapaciteta i rezerve kapaciteta I. II. III. A B C D E F G X……..X………X………..X…………X……...…X……….….X 0 20 40 60 80 90 100 A = mirovanje B = minimaln. iskorištavanje kapacit. C = točka pokrića troškova D = ostvareno korištenje kapaciteta E = planirani stupanj iskorištena kapaciteta F = optimalna iskorištenost kapaciteta G = maximalna iskorištenost kapaciteta I. = prva rezerva poduzeća (neiskorištena zbog nepovoljnih unutrašnjih (požar, nezgoda na radu) ili vanjskih okolnosti (element. nepogode, nestašica struje...) II. = druga rezerva kapaciteta (neiskorištena zbog “uskog grla” koje se nije moglo otkloniti); III. = treća rezerva kapaciteta (neiskorištena zbog nedovoljne potražnje proizvoda ili usluga, jake konkurencije, nepovoljnih prodajnih cijena).  Proizlaze dvije (2) spoznaje: 1. Da je iskorištavanje kapaciteta uvjetovano mnogobrojnim čimbenicima (1. vanjskim – tržište, ponuda i potražnja, konkurencija, nabavne i prodajne cijene i 2. unutrašnjim – raspoloživi kadrovi i njihova kvaliteta, organizacija rada, koordinacija); 2. Da se iskorištavanje kapaciteta uvijek odražava i na kretanje troškova i na visinu poslovnog rezultata (smanjivanje prosječnih fiksnih, a također i prosječnih ukupnih troškova prilikom povećavanja stupnja zaposlenosti; porast prosječnih varijabilnih troškova na visokim stupnjevima zaposlenosti; sporije opadanje ukupnih troškova prilikom smanjivanja iskorištenja kapaciteta).  Mjerenje iskorištenosti kapaciteta sredstava za rad  Sistematsko praćenje i mjerenje iskorištenosti kapaciteta sredstava za rad usmjereno je na osnovne kapacitete i prilagođeno njihovim specifičnostima.  Treba razlikovati mjerenje iskorištenosti kapaciteta energetskih strojeva i transportnih sredstava.  Mjerenje iskorištenosti energetskih strojeva može se voditi: a) stavljanjem u odnos iskorištenih i mogućih sati rada pogonskog stroja; b) stavljanjem u odnos ostvarenog prema mogućem učinku u jedinici vremena; c) stavljanjem u odnos ukupne količine proizvedene energije prema mogućoj količini proizvedene energije.  Mjerenje iskorištenosti radnih strojeva  … provodi se stavljanjem u odnos: a) ostvareno radno vrijeme prema kalendarskom radnom vremenu; b) ostvareno radno vrijeme prema režimskom radnom vremenu (kalendarsko vrijeme umanjeno za praznike, odmore, prekide); c) ostvareno radno vrijeme prema normiranom radnom vremenu (režimsko radno vrijeme umanjeno za normirane gubitke zbog održavanja i popravaka strojeva, čekanja i drugih zastoja koji se mogu normirati); d) ostvareno radno vrijeme prema predviđenom ili planiranom radnom vremenu (normirano radno vrijeme umanjeno za moguće izvanredne gubitke zbog djelovanja više sile, nestašice energije…).  Mjerenje iskorištenosti transportnih strojeva  … iskazuje se kao odnos: a) ostvarenih prema mogućim satima vožnje, plovidbe, leta; b) 1. prevezenog tereta prema nosivosti ili 2. prevezenih putnika prema raspoloživim mjestima; c) 1. ostvarenih ton-kilometara prema mogućim tkm ili 2. ostvarenih putnik-kilometara prema mogućim pkm Mjerenje iskorištenosti ostalih sredstava za rad  Provodi se npr.: a) iskorištenost cisterni =  stvarna iskorištenost / moguća iskorištenost b) iskorištenost skladišta = ostvareni promet / raspoloživi kapacit. c) iskorištenost kino dvorana = ostvareni br. posjetitelja / mogući br. posjetitelja  Održavanje sredstava za rad  Koliko će raspoloživi kapaciteti sredstava za rad biti iskorišteni, osobito u uvjetima visoke potražnje proizvoda i usluga, ovisit će i o organiziranosti i djelotvornosti održavanja sredstava za rad.  Osnovna zadaća je da se 1. na što višoj razini i u 2. što dužem trajanju osigura funkcionalnost sredstava za rad.  Razlikujemo sljedeće vidove održavanja: 1. tekuće (pranje, čišćenje, podmazivanje); 2. investicijsko (izmjena bitnih dijelova, generalna reparatura); 3. preventivno (sprečavanje, osujećivanje mogućih kvarova); 4. naknadno (otklanjanje nastalih kvarova); 5. vlastito (u izvedbi samog korisnika); 6. uslužno (u izvedbi izvođača ili neke servisne jedinice).  Pravovremeno, kvalitetno i što sustavnije održavanje sredstava za rad omogućuje sljedeće pozitivne ekonomske efekte: 1. smanjivanje prosječnih fiksnih troškova; 2. smanjenje troškova predmeta rada po jedinici učinka; 3. smanjivanje plaćenog, a neizvršenog rada radnika; 4. povećanje mase pozitivnog poslovnog rezultata.  Zbog sve veće važnosti i vrijednosti sredstava za rad pojavljuje se posebna disciplina “terotehnologija” koja teži većoj optimalizaciji održavanja sredstava za rad koja se može izraziti: a) kvantitativno - kod postizanja veće i neprekidnije radne sposobnosti i što duljeg vijeka trajanja sredstava za rad; b) vrijednosno – kod postizanja minimalnih troškova održavanja i minimalnih troškova zastoja sredstava za rad.  Zamjena sredstava za rad  Važno je pitanje pravovremene zamjene dotrajalih i ekonomski zastarjelih sredstava za rad.  Bit je toga problema 1. ne samo u amortizaciji nego i u 2. rentabilnosti daljeg rada s dotrajalim sredstvom u usporedbi s rentabilnošću koja bi se ostvarila novim sredstvom.  Za razliku od fizičke dotrajalosti sredstava za rad, što je posljedica njihove uporabe, načina manipuliranja i raznih vanjskih utjecaja, njihova ekonomska zastarjelost je rezultat pojave i primjene sve savršenijih i tehnički superiornijih sredstava za rad.  Sredstvo za rad, zahvaljujući tehničkom progresu, dobiva svoga konkurenta i ekonomski zastarijeva prije nego je fizički dotrajalo.  Za ocjenu opravdanosti i hitnosti zamjene dosadašnjih sredstava za rad novima razvijen je postupak MAPI (za izračunavanje relativne rentabilnosti rada novim sredstvom za rad u sljedećoj godini).