OPPD Skripta Mail PDF

1. UVOD - znanost OPPD proučava pravo i državu kao: zbiljske pojave – pojedinačne, historične, vremenski-prostorno uvjetovane činjenice zbilje i djelomično sredstvo ljudske volje pojave kojima je društvo pokretač, sredstvo i cilj dva različita, ali povezana sredstva dva sredstva koja mogu poprimiti samostalnu prirodu i cilj - ona kod pravnika treba razviti smisao za: o zbiljsko vremensko-prostorno određenje o moguće povijesno-instrumentalno određenje o otkrivanje i relativiziranje povijesne, društvene, gospodarske, ideologijske biti u nekoj državi i pravu o određenje njihove pravne prirode - spoznaje ove discipline ne bi trebalo shvaćati kao:  dogmatske, vječne nepromjenjive pojave koje su same sebi svrha  puka sredstva povijesnim uvjetima neograničene volje - razdoblja u razvoju znanosti OPPD: a) Antičko razdoblje (od 5. stoljeća prije Krista do 5. stoljeća poslije Krista) b) Razdoblje ranog kršćanstva (od 4. do 12. stoljeća) c) Glosatori (od 11. do 13. stoljeća) d) Postglosatori ili Komentatori (od 13. do 16. stoljeća) e) Elegantna pravna škola ili Francuska historijska škola (u 16. i 17. stoljeću) f) Škola prirodnog prava (u 17. i 18. stoljeću) g) Razvoj historije države i prava u 17. i 18. stoljeću h) Historijska škola prava (u 19. stoljeću) 2. ANTIČKO RAZDOBLJE - traje od 5. stoljeća prije Krista do 5. stoljeća poslije Krista - državu i pravo, sve ljudsko i zemaljsko, u početku se smatra predmetom volje bogova (teokratska škola) - unatoč promjenjivosti božje volje, postoje neke redovitosti i zakonitosti – uspostavlja se veza između božanskih istina i povijesnih istina i zbivanja (običaji imaju atribut božanske pravde, a država i vlast snagu božanskog zakona) - u 5. stoljeću prije Krista, u helenskom svijetu počinje racionalizacija razmišljanja o svijetu, pa i državi i pravu - počinje se primjećivati samostalnost ovozemaljskih životnih zakonitosti u odnosu na bogove - počinje proces izdvajanja znanosti iz teologije; u to vrijeme u Grčkoj se razvija filozofija, povijesna mudrost - najstarije podatke o državi i pravu u helenskom svijetu daju logografi i perijegeti (Ilijada, Odiseja) - nastaju dvije linije promišljanja o državi i pravu: kroz povijesne pojedinačnosti (Aristotel, Herodot) i kroz pojmovne općenitosti (Platon, Sokrat)  Herodot: Historija - prozvan ocem povijesti; živio je u Maloj Aziji, diljem helenskog svijeta, u Egiptu, Perziji, pa ga se smatra kozmopolitom - tijekom svojih putovanja dopunjavao svoje djelo, pišući totalnu povijest – o pojedinim zemljama, običajima, kulturama - vidio je povijest kao igru sila kojom upravljaju bogovi, pa se često osporavala historijska vrijednost njegovog djela - opisuje događaje širokog vremensko-prostornog raspona, ali bavi se i svojim vremenom  Tukidid: Peloponeški rat - grčki strateg iz Atene, sudjelovao u peloponeškim ratovima - piše samo o svom vremenu, koristeći zbiljski rječnik bez mitologiziranja – smatran vrhuncem antičke povijesti 1 - daje širok uvid u helenski svijet, ali i moralno-političkom profilu Atenjana, o demokraciji i demagogiji, … - njegovo djelo povezano je s političko-stranačkim spletkama tada aktualnim u njegovoj sredini  Ksenofont: Helenika, Anabaza (Uspinjanje), Uspomene o Sokratu - grčki vojskovođa, opisuje helenski svijet i Perziju svog vremena - opisuje socijalnu psihu atenskog društva i demokracije govoreći o Sokratovoj sudbini - kao i Tukidid, kritizira atensku demokraciju  Platon: Država, Zakoni - razvija mišljenje o državi kroz pojmovne općenitosti – svoju viziju idealne države nudi sicilijanskom tiraninu, jer je bila potpuno neprihvatljiva u Ateni (kasnije postaje svjestan njene manjkavosti, pa ublažava svoje metode u Zakonima)  Aristotel: Politeia (Državno uređenje), Politika, Ustav Atenski - želi dokučiti državu i pravo pomoću iskustva o njima; s učenicima prikuplja građu o 158 polisa, uglavnom helenskim - u Politici iznosi teoriju o historiji, državi i pravu  Polibije: Opća historija - veliki grčko-rimski historik, provodi 20 godina u Rimu kao talac doveden s Peloponeza - Rimljani unatoč ratničkoj premoći ostaju intelektualno inferiorni u odnosu na helenističku kulturu, pa školovani Grci prenose kulturno naslijeđe na Rim – Polibije opisuje razdoblje od 264. do 146. godine prije Krista, baveći se rimskim ustavom - svoje djelo naziva pragmatičkom historijom, no sačuvano je samo 5 od ukupno 40 knjiga  Eratosten: Geografija - Grk iz Kirene, astronom i geograf, radio kao upravitelj biblioteke u Aleksandriji - širenjem Starog svijeta javlja se potreba za stvaranjem paralelnog povijesnog prikaza, jer je dotad svaki grad povijest računao prema vlastitom vremenu – stoga je Eratosten počeo stvarati zajedničku kronologiju, pri čemu je zajedničkim početkom odredio pad Troje  Maneto: Egipatska kronika (Aegyptiaca) - veliki svećenik iz Heliopolisa, piše svoje djelo po želji Ptolomeja II. - sačuvani su samo bitni dijelovi u prijepisu židovsko-grčkog povjesničara Josephusa Flaviusa - vremenski, Rim obuhvaća Mediteran već od Polibija, stoga se to razdoblje smatra početkom povijesti rimske države i prava, iako ono nije prisutno među svim narodima koji su pripadali Carstvu - rimsko pravo i država su historijsko praktični, a vrlo je naglašena potreba povijesnog iskustva u trenutnoj vlasti - u pogledu historije prava, rimski pravni pisci stoga pišu samo neke povijesno-pravne digresije: Sextus Pomponius: Enhiridion (o historiji nastanka prava i državnih službi) Gaj (o historiji Zakona 12 ploča) i Ulpijan (o historijskom razvoju darovanja) - ovakvo stanje historijske pravne znanosti je posljedica rimskog pragmatizma, ali i vladajućih filozofija – epikurejske, stoičke i skeptičke koje nisu poticale historijski empirizam - poslije Polibijusa, Grci koji se bave historijom rimske države su Diodor Sikulski, Dionizije iz Halikarnasa i Strabon s Ponta - među ostalim grčkim historicima ističu se još Josephus Flavius, Plutarh i Apijan, a važni Rimljani su Terrentius Varro (Antiquitates), Marcus Tulius Cicero, Gaius Julius Cesar, Titus Livije, Cornelius Tacitus - rimska povijest zbog političkog pragmatizma nije dosegnula grčke uzore; počinje razdoblje ranog kršćanstva 3. RAZDOBLJE RANOG KRŠĆANSTVA - traje od 4. do 12. stoljeća poslije Krista - u prvim stoljećima, kršćanstvo se razvija kao vjera izrabljivanih i poniženih, zbog čega ga rimska vlast progoni - najokrutniji su progoni cara Dioklecijana krajem 3. stoljeća - početkom 4. stoljeća, car Konstantin smatra da bi kršćanstvom mogao ujediniti brojne narode u Rimskom carstvu, pa 313. godine donosi Milanski edikt – odonda počinje poistovjećivanje kršćanstva i rimske države 2 - tijekom Justinijanove vladavine, na drugom ekumenskom koncilu u Carigradu 553. godine, poslušna crkva (ecclesia oboediens) postaje vladajuća crkva (ecclesia regans) – vjera kao ideologija postaje puko sredstvo vladanja - car postaje najviši predstavnik boga na zemlji  RAZVOJ KRŠĆANSKE DOGMATIKE - počinje u 3. stoljeću; prije toga se kršćanska teologija svodila na apologetiku (obranu kršćanskog vjerovanja) - razvija se neoplatonistička filozofija (Plotin, Apulej, Porfirije) koja će u kršćanstvu dominirati do 13. stoljeća - u 4. stoljeću počinje djelovati najveći crkveni otac ranog kršćanstva, Aurelije Augustin: o životno djelo u 22 knjige – De civitate Dei (O Božjoj državi) o prihvaća postojanje i razuma i vjere – nije želio izgraditi potpuno racionalni sustav vjerovanja o njegovo djelo moglo bi se svesti na Tertulijanovu misao: Credo quia absurdum (vjerujem jer je nerazumno) o povijest je sukob dobra i zla (analogija sa sukobom grčko-rimske kulture i barbarskih Germana krajem 4. st.) o on ne zamišlja nikakvu idealnu državu ni teokraciju – država je nužno, prirodno, prolazno zlo o njegovo djelo dopunio je njegov učenik Orozije svojim djelom Historia contra paganos o Augustin zastupa egzistencijalni realizam – i država i crkva nisu u mogućnosti upravljati poviješću o kad one za to postanu sposobne, nastat će tomizam Tome Akvinskog, dan u djelu Summa theologica  SUSTAVNO MIŠLJENJE O DRŽAVI I PRAVU - na području mišljenja o državi i pravu, dosezi su vrlo slabi - jedina zastupljena teorija je teorija crkve, koju predvodi Euzebije:  biskup iz Palestinske Cezareje, najveći ranokršćanski historik („kršćanski Herodot“)  glavna djela su mu Kronika svijeta iz 303. koju je na latinski preveo sv. Jeronim i Crkvena povijest, najvažnije vrelo za prva tri stoljeća kršćanstva; njime Euzebije postaje „ocem crkvene povijesti“ - u razdoblju do 12. stoljeća, sve europske države su privremene i nepredvidive, pa nisu podobne za sustavno proučavanje - slično je i s pravom koje je uglavnom običajno; ističe se jedino Justinijanova kodifikacija (Corpus iuris civilis) - crkveno pravo je također običajno, a time i partikularno; temelji se na: kanonima – privatne zbirke zaključaka crkvenih sabora, od 6. stoljeća (canones) nomokanonima – državne odredbe o crkvi - u razdoblju do 12. stoljeća, znanost historije države i prava je u velikom padu, kao i europsko društvo općenito - u tom razdoblju počinje se širiti i razvijati islam preuzimanjem antičkog naslijeđa (klasična kultura islama od 8. do 12. st.) - na islamsko-arapskim dosezima kršćanstvo se ponovno uspinje, pa u 12. stoljeću počinje skolastika - sada se znanje ne temelji na opće-ideološkim, teološkim temeljima, nego nastaju novi samostalni ogranci - jedan od njih je i pravna znanost 4. GLOSATORI - u 10. stoljeću dolazi do gospodarskog, demografskog, kulturnog napretka Zapadne Europe – ona je politički rascjepkana i podijeljena, pa taj prostor ujedinjuje kršćanstvo koje kao ideologija postaje vrsta vlasti - dok je na Zapadu vjera počela nadzirati vlast, na Istoku vlast ima kontrolu nad vjerom - na temelju sve većih razlika, 1054. dolazi do crkvenog raskola i počinju se suprotstavljati dvije crkve: o katolička (grč. katolikos – opći, ekumenski, cjeloviti) o pravoslavna (grč. ortodoksna – pravovjerna) - razvoj poljoprivrede dovodi do demografskog rasta, a ovaj do razvoja pojedinih vještina obrta 3 - sve su češća i razvijenija gradska naselja, koja predstavljaju centar trgovine i obrtništva – zbog toga postaju privlačna pljačkašima, pa ih se utvrđuje (takve srednjovjekovne utvrde nazivaju se burgovima, a njihovo stanovništvo buržoazijom) - buržoaziju čine slobodni ljudi koji se uglavnom bave obrtništvom i trgovinom - ove promjene karakteristične su za Zapad, a trgovina i križarski ratovi ubrzavaju takav proces i u islamskom svijetu i Bizantu - razvojem trgovine sve je veća potreba za pismenim uobličenjem i pravnim određenjem poslovnih odnosa – pravo je tada bilo običajno, a time i nedovoljno za svaki odnos preko običajno-mjesnih granica - u Italiji je vrijedila Justinijanova kodifikacija, koja s vremenom počinje imati sve veći utjecaj: o na istoku: 1045. u Carigradu osnovana pravna škola koja se bavi tim djelom o na zapadu: u 10. stoljeću u samostanu Cluny počinje Gregorijanska reforma crkve, nazvana po papi Grguru - do 12. stoljeća, svaka učenost je bila vezana za samostane i izolirana od mogućih pljački i napada - pojavom obrta i trgovine, širenjem gradova, kultura i učenost smještaju se u grad paralelno s razvojem gotike i skolastike - od 11. stoljeća, obrt i trgovina stvaraju pravni promet utemeljen na privatnom vlasništvu - potrebno je pravno uobličiti poslovne odnose – to rade učeni ljudi, isprva svećenici (clerus – zajednica svećenika) - oni se pritom služe Justinijanovom kodifikacijom, koju smatraju pravnom biblijom – rimsko pravo nije bilo nametnuto od vlasti, nego je bilo najprihvatljivije zbog svoje pravne logičnosti - društvene potrebe i praksa nisu shvaćene kao cjelina, nego kao niz pojedinačnih i posebnih pravnih odnosa za koje treba naći pravno rješenje (lat. casus – slučaj)  DJELOVANJE ŠKOLE - početkom 12. stoljeća, Irnerius u Bologni osniva pravnu školu u kojoj poučava rimsko pravo - njeni učenici proučavaju Corpus iuris civilis tako da pišu tumačenje riječi i sadržaja - to tumačenje nazivalo se glossama, a dijelile su se na:  glossae interlineales – pisane između redaka (inter lineas)  glossae marginales – pisane na rubu teksta (in margine) - proučavali su se samo oni dijelovi Kodifikacije potrebni u praksi (najviše obvezno pravo) - glosatori su rimsko pravo proučavali:  pragmatično – glavno mjerilo je svrha, korist i istina proučavanja  kazuistički – praksa je niz pojedinačnih slučajeva koji traže rješenje  fragmentarno – proučavaju se dijelovi potrebni u praksi  antihistorijski – ne zanimaju ih promjene i razvoj rimskog prava  dogmatski – tumače Corpus kao nepromjenjivi autoritativni sud, iako im on nije nametnut od vlasti - ovim načinom proučavanja glosatori su izgradili dogmatsko-pozitivnu metodu kasnijeg europskog praktičnog prava - nakon bolonjske, osnivaju se i druge pravne škole u sjevernoj Italiji (Pavia, Padova) - najpoznatiji Irneriusovi sljedbenici postaju: Martinus, Bulgarus, Jacobus, Hugo, a kasnije Azo i Accursius - glosatorski stil proučavanja rimskog prava naziva se mos docendi italicus - pritom se javio problem razlikovanja među tumačenjima različitih glosatora, pa je slavni bolonjski učitelj Franciscus Accursius sredinom 13. stoljeća objavio djelo Glossa magistralis seu ordinaria – tu je ujedinio sve najpoznatije glose tako što ih je poredao ispod odredbe rimskog prava na koju se odnose (ovime počinje škola postglosatora) 4 5. POSTGLOSATORI - djeluju u razdoblju od 13. do 16. stoljeća, bave se rimskim pravom u tumačenju glosatora - kako su glose narasle do opsežnih objašnjenja (aparatus), kasnije ih se prepisuje samostalno - glose su katkad bile u obliku traktata, opširnog izlaganja nekog pravnog pitanja - nastoje ukloniti razlike među tumačenjima glosatora i utvrditi zajedničko mišljenje učitelja (communis opinio doctorum) - u 13. stoljeću otvaraju se brojne pravne škole (Perugia, Pistoia, Pisa, Paris, Toulouse, Oxford, Salamanca) - novac postaje uobičajen, koristi se u brojnim gradovima; stvaraju se nove vrste zajednica profesora i studenata (universitas) - nastaju prve zbirke običajnog prava, a raste i interes za rimsko javno pravo - započinje stvaranje državnog stručnog sudsko-upravnog osoblja, a potrebe za pravnicima i dalje rastu - rimsko pravno naslijeđe sve više prodire u Zapadnu Europu - postglosatori nastavljaju iste metode kao i glosatori, razvijajući pravnu tehniku i terminologiju - pritom se izdvajaju: Cinus de Pistoia Bartolus de Sassoferato – najvažniji postglosator, nastoji ukloniti razlike u pojedinim recepcijama rimskog prava; označava početak međunarodnog privatnog prava Baldus de Ubaldis - krajem 15. stoljeća nastaju prve nacionalne države u obliku neograničenih monarhija (Engleska, Španjolska, Francuska) - vladari kao subjekti sui generis počinju tražiti uporište uređenja države i prava u rimskoj tradiciji 6. ELEGANTNA PRAVNA ŠKOLA - poznata i kao Francuska historijska škola, traje u 16. i 17. stoljeću - povećava se gradsko stanovništvo, unutar kojega dolazi do raslojavanja - počinje privatizacija feuda i zamjene feudalne vojne službe porezima; buržoazija preuzima učenost - stvaraju se temelji za nacionalne vjere, a uloga univerzalnog kršćanstva slabi - svjetovni vladari pomoću vjere žele postati tvorci duha nacije („vladar po božjoj milosti“) - prizivaju legalizam i na polju morala (npr. indulgencije), pa se javlja i otpor (Lutherovih 95 teza 1517.) - uzdizanjem renesanse i humanizma počinje odvajanje kršćanske vjere i morala i poseže se za antičkim naslijeđem kao vremenom kad duhovnu kulturu još nije preuzela politička dogma kršćanstva - sva ova događanja utjecat će na nastanak i razvoj Elegantne pravne škole - osim općih uvjeta renesanse, bitne odrednice ove škole su i političke prilike u Francuskoj 16. stoljeća - francusku stalešku kraljevinu obilježava slabljenje skupštine staleža i jačanje moći kraljeva - stoga je početkom 16. stoljeća u Francuskoj prisutan apsolutizam - Elegantna škola nastaje na francuskom dvoru, kojeg u to vrijeme simbolizira kraljica-majka Katarina Medicci - ona predstavlja sponu u prijenosu rimskih pravnih i političkih ideja s papskog dvora na francuski - europski kraljevi žele svoj apsolutizam opravdati rimskim pravom koje jedino ima svojstvo znanstvene istine Machiavelli: Vladar, 1513. (njegov nepotpuni realizam nije donio nikakve nove spoznaje europskim vladarima) Jean Bodin: Šest knjiga o državi, 1576. (teorijski-pravno uobličena ideja apsolutne monarhije, bit države je suverenost)  DJELOVANJE ŠKOLE - u 16. stoljeću, rimsko pravo se ne proučava u Italiji nego zapadnije, u Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj - proučava se klasično doba sa svojim pravnim vrelima iz prva 3 stoljeća nove ere, a ne samo Kodifikacija i glose - rađa se historijska pravna metoda, jer se proučava povijesni slijed promjena i razvoja prava kroz zbiljski život - osim pravnih instituta, proučavaju se i društveno povijesne prilike u kojima su oni nastali - elegantni pravnici zbog opsežnosti razlikuju: 5 o historiju zakona (historia legum) o historiju pravne zbilje (historia iuris) o historiju starina (antiquitates iuris) - metoda ove škole poučavanja zove se mos docendi Gallicus/francicus, jer se razvija uglavnom u Francuskoj - glavni predstavnici su Francuzi Cujacius, Jacobus, Donnelus, Balduinus, Duarenus, Baro, Hotomanus i Talijan Alciatus - po njima, pravna znanost je slijepa bez historijske metode (Sine historia caecam esse iurisprudentiam.) - unutar ove škole postojalo je i proturječje – rimsko pravo počiva na državnom zakonodavnom apsolutizmu, što je protivno svemu što bi ograničavalo državu u njenoj svemoći  Ulpianus: Quod principi placuit, legis habet vigorem. (Što se vladaru sviđa, to ima snagu zakona.)  Ulpianus: Princeps legibus solutus est. (Vladar je oslobođen zakona.)  Ulpianus: Principis officium te vetat esse pium. (Vladarska služba ti zabranjuje da budeš pošten.)  Oboedientia est legis essentia (Poslušnost je bit zakona) - u ovim izrekama traži se uporište nastajuće zakonodavne suverenosti svake države, što vodi do zatvaranja država u vlastito pravo i njegovu isključivost – zbog toga je ova škola bila kratkotrajna 7. ŠKOLA PRIRODNOG PRAVA - europsko gospodarsko težište pomiče se na gradski Zapad, a temelji se na trgovini i obrtu - poljoprivreda počiva na radu slobodnih seljaka, a novac i ekonomija počinju upravljati društvenim životom - u takvoj okolini razvija se intelektualni i moralni individualizam - osnovna društvena vrijednost postaje razborit i marljiv pojedinac – razum i rad su najuzvišenije vrline - čovjeka se počinje shvaćati kao biće razuma; on se rađa kao tabula rasa, a samoostvaruje se vlastitim znanjem - pritom je pojam zdravog razuma izjednačen s pojmom logičke uvjerljivosti – zato temeljem svakog mišljenja i znanja postaju matematika (kao geometrija) i fizika (kao mehanika) – one su se protezale na sva polja bitka i mišljenja - ovakva shvaćanja plod su racionalističke filozofije 17. stoljeća koju predvodi Rene Descartes - uočava se da je razum svojstven svim ljudima, pa stoga čini opću pojedinačnost - u ovakvom razmišljanju nema mjesta za povijesno iskustvo i relativizam, kao ni za vrijednosni sud – temelj je logička istina - ljudi postaju razumni kad vlastitim razumom dosegnu logičku istinu, a potom ta logika upravlja njihovim postupcima - stoga se odbacuju povijesna praksa i slojevitost duha i duše - što se tiče međudržavnih prilika u Europi početkom 17. stoljeća, europske apsolutne monarhije šire trgovačko-kolonijalne staze po cijelom svijetu, pa dolaze u kontakt s raznim narodima i vjerama - istovremeno se u Europi vodi 30-godišnji rat, koji okvirno ima vjerski izgled, kao borba katolika i protestanata - europski međudržavni odnosi više ne počivaju na kršćanskom jedinstvu, a apsolutna državna suverenost mora naći granicu koja bi omogućila odnose među državama i građanima različitog naslijeđa – takve okolnosti pogoduju nastanku Škole prirodnog prava  DJELOVANJE ŠKOLE - počinje 1625. godine, kad je Hugo Grotius objavio knjigu O pravu rata i mira (De iure belli ac pacis) - predstavnici: Grotius, Locke, Puffendorf, Wolf, Montesquieu, Voltaire, enciklopedisti, … - ova škola ima obilježja moralno-političke filozofije; glavna metoda je racionalistička - odbijaju se historija i iskustvo, tj. usvajanje dogmatskog i apstraktnog racionalizma - predstavnici škole prirodnog prava poistovjećuju sve logičko, racionalno s mogućim, zbiljskim - taj apstraktni voluntarizam i intelektualni dogmatizam čine ih prosvijećenim etatistima - unutar ove škole razvijaju se neke oprečne političke doktrine:  totalitarni etatizam, Hobbes  liberalni i ograničeni etatizam i legalizam, Locke  liberalni individualizam sličan aristokratskom liberalizmu, Montesquieu  kolektivistički totalitarizam, Rousseau 6 - racionalističkom metodom moglo se dospjeti do raznih pravnih i ustavnih rješenja, stoga je dolazilo do razilaženja o vlasti: Hobbes: svaka de facto vlast je legitimna Rousseau: legitimna je država u kojoj zakonodavnu vlast vrši sav narod - do neslaganja dolazi i po pitanju odnosa između raznih vlasti:  Montesquieu: samo države s podjelom vlasti neće se pretvoriti u diktaturu (teorija o podjeli vlasti)  Rousseau: suvereni zakonodavac treba određivati sve ostale nadležnosti (teorija o jedinstvu vlasti) - svi predstavnici ove škole usvajaju nekoliko političkih aksioma: o svi ljudi se rađaju jednaki i slobodni, i po tome su braća o čovjek je vlasnik svoje slobode i svog rada – kada svoj rad utjelovi u prirodu onda postaje i vlasnikom tog dijela prirode, proizvoda - već u 18. stoljeću počinje intelektualna destrukcija ove škole, društveni realizam počinje potiskivati politički racionalizam Montesquieu – započinje literaturom (Perzijska pisma) koju uzdiže do političke filozofije (O duhu zakona) David Hume – razum se razlikuje na razini deduktivne spoznaje, razini empirizma, razini vrijednosnog polja, te razini društvenog polja (Rasprava o ljudskom razumu) Burke – ljudsko biće je složeno; razum ima površnu ulogu, ističe kolektivnu inteligenciju i civilizaciju - započinje nacionalni idealizam i romantizam - unatoč antihistoricizmu, ova škola dovodi do novih spoznaja o historiji – počinju se razlikovati mišljenja o prirodnom pravu - neki ga vide kao povijesnu zbilju a neki kao metodološku pretpostavku (ove spoznaje povezane su sa suverenitetom i legitimitetom vlasti – legitimna je samo ona vlast koja počiva na pristanku onih nad kojima vlada) - javlja se pitanje: Je li jednom dati pristanak dovoljna osnova legitimitetu vlasti, ili je legitimna samo ona vlast koja ima pristanak žive generacije kojom vlada? - prvoj opciji sklonija je struja monarhizma, dok drugu zagovaraju pripadnici demokratske struje (Rousseau) - ova škola ima važnu ulogu u političkim zbivanjima 18. stoljeća – na njenim postavkama baziraju se državno-pravni akti doneseni nakon američke i francuske revolucije - unatoč ograničenosti političkog i intelektualnog voluntarizma, racionalizma i dogmatizma, škola prirodnog prava ostavlja značajan trag u razvoju znanosti o pravu i državi 8. RAZVOJ HISTORIJE DRŽAVE I PRAVA - škola prirodnog prava u 17. i 18. stoljeću neuspješno je pokušala zamijeniti vladajuću kršćansku političku doktrinu - u pogledu samog prava, škola prirodnog prava otklanja historicizam, običajni empirizam i relativizam – naglašava čistu racionalno-pravnu konstrukciju koja je djelo savršenog pravnog razuma - ona teži izradi savršenih zakona – ne po mogućnostima u vremenu, nego po apstraktno-logičkoj utemeljenosti - u stvarnosti, do 17. stoljeća još su postojala različita običajna prava – tada dolazi do stvaranja jedinstvenih nacionalnih država u obliku apsolutnih monarhija (Francuska, Španjolska) i javlja se potreba za općenacionalnim pravnim običajima - to potiče razvoj nacionalno-pravne historije - dok je u katoličkim zemljama svaki racionalizam imao izgled škole prirodnog prava, u protestantskoj Njemačkoj nije potisnuta historija – ona se povezuje s razumom; predvodnik ovakvog razmišljanja bio je Leibniz  GOTTFRIED WILHELM LEIBNIZ: Nova metoda - izgrađuje povijesni relativizam – ne osporava razum, ali relativizira spoznaju - u svojoj filozofiji o društvu i pravu, naglašava da je svijet povezan i jedinstven (misao o evoluciji) 7 - sadašnjost u sebi nosi i prošlost i budućnost – cjelovita društvena spoznaja moguća je samo kao historijska spoznaja o svim dijelovima cjeline (ove teze čine Leibniza osnivačem teorije o historiji prava) - potiče sakupljanje podataka za pregled opće pravne povijesti (theatrum legale) - on razlikuje unutarnju i vanjsku pravnu historiju, koje mogu biti nacionalne i opće:  unutarnja – proučava pravne i državno-pravne institute (ako proučava više pravnih sustava – opća)  vanjska – proučava sve društvene pojave povezane s pravom (ako proučava više društava – opća)  MONTESQUIEU: O duhu zakona - preuzima velik dio Leibnizovog učenja - duh, odnosno opću bit prava određuju utjecaji među zakonima i društveno-prirodnom sredinom - prirodnu sredinu kroz povijest ne uobličuju samo fizička, nego i duhovna svojstva čovjeka - novost u njegovom učenju predstavlja veza između društvenih i izvan-društvenih uvjeta sredine – zakoni su blisko povezani s načinom na koji ljudi namiču sredstva za život izlaže političku filozofiju koristeći pozitivno-historijsku metodu pritom izgrađuje suvremeno politološko i ustavno-pravno nazivlje pravo stavlja iznad trenutnih nosilaca vlasti, vidi ga kao jamac slobode izgrađuje teoriju podjele vlasti i naglašava razliku između naroda i države  GOTTINGENSKA ŠKOLA PRAVA - glavni predstavnici ove škole su J.H. Pitter i Gustav Hugo  J.H. Pitter - osnivač Gottingenske škole prava, pod utjecajem Leibniza i Montesquieua - proučava njemačko državno pravo, što vodi u historiju jer je krajem 18. stoljeća Njemačko carstvo jedva postojalo - stoga Pitter ukazuje na srednji vijek kad je ono bilo politički stvarno - ističe samostalnost pravne historije koja osim pravnih instituta proučava i promjene u ozbiljenju pravnih normi  Gustav Hugo - bavi se građanskim pravom, tražeći izvor prava - smatra da stvaralac prava nije država, nego je ono ishod postupnog stvaralačkog razvoja, rezultat narodnog običaja - država izdavanjem zakona samo uobličuje ono što već postoji u narodnoj svijesti - zagovara empirijsku metodu u pravnoj historiji, dok historijska metoda ima značenje organskog razvoja prava - također razlikuje vanjsku i unutarnju pravnu kulturu, ali sužava njihov objekt: o vanjska – proučava pravna vrela i njihov razvoj o unutarnja – proučava razvoj pravnih instituta i grana 9. HISTORIJSKA ŠKOLA PRAVA  UVJETI NASTANKA - temelji ove škole postavljeni su za trajanja Njemačkog klasičnog idealizma (Hegel, Kant, Fichte, Schelling) - ovo učenje nastaje i na temelju iskustva francuske revolucije i njenih međunarodnih posljedica - razmeđe 18. i 19. stoljeća obilježila su 2 genija, Napoleon i Hegel - Hegel 1807. objavljuje Fenomenologiju duha, u kojem razvija svoju filozofiju povijesti i prava - u njoj ističe kako društvene pojave nisu slučajnost, nego njima vladaju zakoni; jedinka univerzalne ljudske povijesti je nacija - kad je 1814. Napoleon abdicirao, u Njemačkoj se javljaju protivnici Napoleonova zakonika, pa je on opozvan - iste godine A. Thibaut objavljuje brošuru O potrebi općeg građanskog prava za Njemačku, u kojoj zagovara donošenje unificiranog njemačkog građanskog zakonika, po uzoru na Code civil 8  DJELOVANJE - glavni predstavnik ove škole je Friedrich Karl von Savigny, koji se protivi Thibautovom prijedlogu - 1815. objavljuje brošuru O pozivu našeg vremena u pogledu zakonodavstva i pravne znanosti - uspostavlja svoju filozofiju prava kojom postaje osnivač Historijske škole prava - naglašava nacionalnu posebnost prava koje je dio duha nacije - pravo je izraz općih uvjeta života i sredine jednog naroda - stupanj nacionalne posebnosti i njena različitost određuje stupanj usvajanja stranog – nešto strano može prodirati u duh nacije ako ga ona već sadržava, pa joj onda to zapravo nije strano - pravo svakog naroda prolazi kroz prirodni razvoj koji ima 3 stupnja: 1) stupanj narodnog običajnog prava 2) stupanj znanstvenog prava 3) stupanj ozakonjenja kodifikacije - svakom stupnju ovog razvoja odgovara opće stanje duha nacije, ali i uvjeti i način života - osim Savignyja, za historijsku pravnu školu važni su još: Georg Friedrich Puchta – proširuje Savignyjevu teoriju, te ju povezuje sa Schellingovom romantičarskom filozofijom; proučava i državu: smatra da je monarhija najbolji oblik vladavine, feudalne udruge su najbolji jamac slobode, vlast je od boga (Običajno pravo, 1828.) Edward Gans – osporava teorijske postavke Historijske škole zajedno s Hegelom; njen glavni nedostatak je preumanjena uloga države u stvaranju prava, jer je ona utjelovljenje duha nacije pa treba biti i stvaralac prava Baltazar Bogišić – proučava narodna prava južnih Slavena (Opći imovinski zakon za kneževinu Crnu Goru, 1888.) - cilj i učinak ove škole bio je proučavanje njemačkog narodnog prava - nakon obnove njemačkih država 1815. uspostavljeno je ranije pravo – Njemačka još nije imala jedinstveni građanski zakonik zbog tog nejedinstva, a ne zbog Historijske škole (čak i kad je 1871. stvoreno Njemačko carstvo, prošlo je 30 godina do nastanka Njemačkog građanskog zakonika, 1900.) - unatoč tome, Historijska pravna škola imala je snažan politički učinak 1. UVOD 1.1. DRŽAVA I PRAVO STAROG VIJEKA - država i pravo postoje tamo gdje i ropstvo, u manjem dijelu ljudskog roda - većina čovječanstva utemeljena je na krvnosrodničkim zajednicama, živi nomadskim životom lovaca i sakupljača - u 7. tisućljeću počinje uzgoj biljaka, pripitomljavanje životinja – razvija se i poljoprivreda (Eufrat, Tigris). - smatra se da su uzrok svih prirodnih pojava bogovi; oni svoju sklonost izražavaju podrškom, vođenjem kroz život - posrednici između bogova i ljudi: svećenici - čovjek može opstati samo u zajednici – ističu se najsposobniji pojedinci s kojima se ostali poistovjećuju (jamstvo opstanka) - najsposobnijima se daju počasti, oni postaju heroji – ipak, ni oni ne mogu opstati bez zajednice - također, razvijaju se ljudske proizvodne sposobnosti koje dovode do imovinskih razlika unutar i između zajednica - proizvesti i imati više = biti bolji, imati bogove uz sebe - ljudi shvaćaju da se trajno može opstati samo trajnom proizvodnjom – naseljenjem na istom zemljištu - poljoprivreda ovisi o klimi i tlu, pa su najpovoljnije riječne doline; počinje uprostorenje ljudske zajednice - u 5. i 4. tisućljeću počinje naseljavanje dolina zbog plodnog tla i blage klime (Nil, Eufrat i Tigris, Ind, Ganges, Hoangho) - nastaju gradovi-utvrde; razvoj poljoprivrede vodi do razvoja obrta - kako riječne doline nemaju sve potrebne sirovine, potrebna je razmjena – širi se mreža trgovačkih putova - sve je više poslovnih trgovačkih odnosa, pa u 4. tisućljeću nastaju prve zabilješke u obliku piktograma i hijeroglifa 9 - većina razvoja je u Mezopotamiji, ali razvijaju se i okolni narodi – u Anadoliji je početkom 3. tisućljeća pronađeno željezo i bakar, što pogoduje razvoju pluga od kovine - razvoj poljoprivrede omogućuje i obradu nepovoljnijih područja, pa od 3. tisućljeća počinje naseljavanje izvan dolina - u tim područjima proizvodnja je manje razvijena, dolazi do društvenog raslojavanja, raspada plemena – nastaje država - na sjecištu Azije, Afrike i Europe nastaju robovlasničke države – u stalnom kontaktu zbog trgovine i nomadskih plemena 1.2. ISTOČNE DRŽAVE - u 5. i 4. tisućljeću u južnoj Mezopotamiji (Sumeru) nastaju prvi gradovi-utvrde: Eridu, Ur, Uruk, Lagaš, Larsa, Uma, Isin - to je skupina naroda slična ugro-finskoj skupini; s njima se miješaju i ugrožavaju ih semiti - na sjeveru Mezopotamije razvija se Akad – tu je ugroženost još veća (kasnije se ovdje javlja državnost) - prvi gradovi na akadskom prostoru javljaju se u 3. tisućljeću – Nipur, Kiš, Babilon, Sipar - između Sumera i Akada postoji jezična, gospodarska i kulturna razlika - razvijaju se i druge države: Elam na istoku, Asur i Hetitska država na sjeveru, Fenikija na zapadu - razvija se vjera kao ideologija, a kao čuvari iskustva javljaju se svećenici – oni su oruđe bogova- zaštitnika - središte zajednice je hram, a prve države su teokracije – boga predstavlja prvosvećenik (ensi, patesi, išaku) - zbog moćnih rijeka i poplava važna je organizacija života - javlja se prostorno načelo koje nadomješta krvne veze  GEOPOLITIČKE TEORIJE NASTANKA DRŽAVE - pravna i politička znanost davno je zapazila činjenicu postanka prvih država u plodnim riječnim dolinama - time se počinje baviti Montesquieu u 18. stoljeću – zaključuje da su za nastanak države ključni prirodni, izvandruštveni materijalni uvjeti, a pritom je preskočio neposredni izvor države – odnose u društvu - na Montesquieuovo zapažanje nadovezale su se kasnije geopolitičke spoznaje Gobinaua, Ratzela i Kjellena - osim njih, istočnim robovlasničkim državama bavio se i Marx u članku Britanska vladavina u Indiji objavljenom 1853. - u vrijeme teorije liberalnog kapitalizma, Marx u robovlasničkim državama nalazi povijesni dokaz da država u nekim razdobljima nije bila po strani od gospodarskog života - u tim državama prije 3. tisućljeća, država je bila prvi i prevladavajući uređivač gospodarskog života i društvenih odnosa. - važnost države i prava u Mezopotamiji leži u: obilju materijalnih i pisanih izvora, širini utjecaja kulture Mezopotamije, kontinuitetu njenog razvoja 1.3. NASTANAK I RAZVOJ DRŽAVA U MEZOPOTAMIJI - plemena u južnoj Mezopotamiji zadržavaju istu veličinu do 3. tisućljeća - npr. grad Lagaš 2400. godine ima 36 000 stanovnika i 1000 robova na površini od 4500 ha - pritom je država ustrojena kao teokracija, a svu zemlju posjeduje hram - među državama u Mezopotamiji izbijaju česti sukobi – sumerske države pokoravaju druge, pri čemu bog-zaštitnik pokorene države biva podvrgnut bogu-zaštitniku osvajača - do 2. tisućljeća državama upravljaju prvosvećenici: sangu, sangu-mah (ensi, patesi, išaku – u svjetovnim nadležnostima) - naglašen je kolektivizam zajednice u proizvodnji, društvenom životu, ideologiji - centar države je hram: u obliku zigurata, prostor hrama: temenos, zatvoren za narod, posjeduje svu zemlju, sudište, kulturno i vjersko središte, centar za praćenje vremenskih prilika, škola, riznica i arhiv - svećenstvo je posrednik između podanika i vrhovne vlasti - prvosvećenik je ratnik – vojni uspjesi dokazuju vezu s bogom-zaštitnikom – neuspjehom u ratu gubi se legitimitet - svećenici su uskoro počeli pretjerivati s naglašavanjem svojih interesa, pa dolazi do pobune: predvodi ju Urukaginu u Lagašu 2400. godine – on ukida povlastice svećenika i oblike izrabljivanja, te postaje novi vladar Lagaša - razdvajaju se funkcije lugala i sangu-maha 10 - države se međusobno sukobljavaju do 2. tisućljeća, kad dolazi do ujedinjenja – važan faktor kod ujedinjenja su bili hidrotehnički sustav i vojno-obrambeni sloj - ipak, države žele zadržati individualitet, pri čemu vojnu prevagu imaju akadske države koje ugrožavaju Sumer i Elam - u to vrijeme ističe se Sargon I. – vladar Kiša od 2340. do 2284., postaje kralj Akada i Sumera („kralj sve 4 strane svijeta“) - njegova država nestaje oko 2150. – dolazi do raspada na manje države - velik dio Mezopotamije osvajaju Amorićani - početkom 2. tisućljeća u Babilonu počinje uspon amorićanske dinastije 2. POVIJESNI PREGLED - u 19. stoljeću prije Krista nastaje samostalan grad-država koji se kasnije širi na Akad - uzdiže se za Hamurabijeve vladavine, kada su njegove granice: Perzijski zaljev (J), Niniva (S), Elam (I), Sirija (Z) - babilonska država slabi za vrijeme njegovog sina Samsuiluna zbog unutrašnjih i vanjskih sukoba (pleme Kasita) - 1580. Hetiti pljačkaju Babilon, a Kasiti zauzimaju sjever – vladaju Mezopotamijom do 12. stoljeća (vojnička vlast) - u 7. stoljeću uzdiže se novobabilonska država, ali pada pod Perziju već u 6. stoljeću 3. DRUŠTVO I GOSPODARSTVO - slično onom u Sumeru i Akadu., obilježava ga visokorazvijena poljoprivreda (Sargon I. uzima uzorke iz Anadolije). - država proglašava zemlju svojim vlasništvom – napredak oruđa i tehnika, obrađivanje polja, izvođenje javnih radova - radove izvode i slobodni i robovi, a nadzire ih kralj; individualnim radom obrađuju se samo okućnice, vrtovi, voćnjaci - proizvode se viškovi koje država rasprodaje na domaćem tržištu ili njima trguje za drvo, kamen, robove, kovine - razvijeno je stočarstvo, ribolov, obrt, a opće platežno sredstvo je žito; razvijeni obrti: graditeljstvo, lončarstvo, obrada - postoje nezavisne obrtničke udruge – pod vladinim nadzorom, uz česte obiteljske ili cehovske tajne - važnu ulogu imaju i tkaonice: tkanine kao jedno od najvažnijih izvoznih proizvoda, u privatnom ili kraljevom vlasništvu. - razvijena vanjska trgovina, pod strogom državnom kontrolom: ubire novčani porez od trgovaca, organizira njihovu zaštitu, sama prodaje i trguje svojim proizvodima, privremeno regulira trgovinu običajnim zakonskim propisima - novčani sustav: sustav srebrnog novca, postoji do 7. stoljeća, žigosanje kovina i utvrđivanje čistoće (talanat (30.3 kg) –> 60 mina (505 g) -> 60 šekela (8.4 g, 180 zrna žita)) - ne postoji kastinski sustav, društvena mobilnost je moguća, glavni kriteriji su zanimanje, imovina i sloboda - osnovna podjela: na slobodne (robovlasnici, prevladavaju; obveza kuluka) i neslobodne – robovi, kasnije sve brojniji - slobodni i neslobodni često rade zajedno  SLOBODNI LJUDI - slobodni ljudi svi služe vojsku, dijele se na 2 skupine: o avilu – gospodin, viši i bogatiji sloj (birokracija, vojska) o muškenu – siromah, niži sloj (proizvođači, pomoćne službe). - pravno se razlikuju u slučaju povrede - unutar sloja slobodnih ljudi postoje 3 skupine: svećeničko-birokratski, komandni vojni sloj; trgovci, obrtnici, novčari – velike međusobne imovinske razlike; slobodni seljaci – obrađuju zemlju  ROBOVI - robovi nisu osobno slobodni, u nečijem su vlasništvu - robom je moguće postati na sljedeće načine: zarobljeništvom u ratu, sudskom presudom, samoprodajom u ropstvo, naslijeđem od oba roditelja roba, ako glava obitelji proda ženu ili djecu… - robovlasnici su država, hramovi, općine, pojedinci (u Mezopotamiji uglavnom pravne osobe) 11 - ropstvo može biti trajno i privremeno; dugovinsko ropstvo je za Hamurabija ograničeno za 3 godine - ako dugovinski rob umre od zlostavljanja, ubija se gospodarev sin (često izigravano adopcijom) - rob ima određenu pravnu i poslovnu sposobnost, no ipak ima status imovine, čovjeka niže vrste (obrijani i žigosani) - prava robova: može zaključivati brak s neslobodnima i slobodnima, djeca nasljeđuju status majke, slobodan čovjek može osloboditi djecu s robinjom („Vi ste moja djeca.“), vlasnik pokretne imovine, ne smije ga se ubiti, samo kazniti, može se zaštititi od zlostavljanja (samopomoć ili zahtjev sudu da bude prodan), može zastupati gospodara (uz pismeni ugovor i 2 svjedoka), može se uzdići do ortaka gospodinu, ili otkupiti slobodu - kazna smrću vrši se u slučaju: pokušaja bijega, prikrivanja ili pomaganja bijega, prikrivanja odbjeglog roba - država nadzire izrabljivanje robova jer želi zadržati unutrašnji mir kako bi se posvetila vanjskim sukobima  ILKU VOJNICI - ilku je polustajaća vojska, u pripravnosti – vojnici zemljoradnici - služba im je plaćena zemljom, koju gube ako ju ne obrađuju 3 godine zaredom - ilku može dati zemlju u zakup samo ako je u ratu (inače je ona državna i izvan pravnog prometa). - promet zemljom mogu vršiti samo damgari; ona ne može biti predmet sudske pljenidbe - ilku-vojnici ne plaćaju porez, spadaju u avilu iako nisu bogati - ovaj sustav polako istiskuje opću vojnu obvezu - DRŽAVNO USTROJSTVO - oblik vladavine je neograničena kraljevina, teži se svjetovnoj vlasti (vojno-činovnički sloj) i pravnom jedinstvu - vlast je utemeljena na ratnom osvajanju, occupatio bellica - svi osvojeni dijelovi ovise o središnjoj vlasti – načelo jedinstva vlasti u rukama vladara - na nižim razinama vrijedi načelo jedinstva vojne, upravne, sudbene vlasti u rukama lokalnih državnih organa - dolazi do pada nakon Hamurabija – „vladar sve 4 strane svijeta“ postaje samo formalna titula - vladar-lugal: o nosilac sve vlasti (najvažnija vojna) o izdaje obvezne naputke svim organima vlasti o ima pravo delegacije i devolucije, mijenja stvarnu i mjesnu nadležnost o on je ostvarenje moći boga-zaštitnika grada od kojeg prima zakone o za svoj je grad-državu patesi, a za pokorene države lugal - središnja državna vlast je u rukama činovništva (vojnog i upravno-sudskog) - središnju birokraciju čine pisari/dubsari, a 2 najviša sloja su: nubanda – vladarov pomoćnik (javni radovi i državne financije) išaku – vojna i upravno-sudbena vlast - teritorijalna podjela: država – upravne pokrajine – upravni kotarevi (gradovi) - upravitelji: vladar-lugal – šakanaku – rabinau (pacha, nutur) - središnja vlast pomoću nadzornika kontrolira lokalne vlasti – babilonska uprava je vojno-monokratska  POREZI - većina zemlje u privatnom vlasništvu, no sve više se daje u zakup pojedincima - privatni veleposjedi obrađivani su parcelnim zakupom, a zakupnina se daje u plodinama (+ 1/10 kao porez) - kolektivni vlasnici zemlje također plaćaju porez na prirod - država ova sredstva koristi za: izdržavanje i plaćanje osoblja, prodaju i razmjenu - ostali porezi su: o porez u naturi – vlasnici stoke (vuna, mlado od stoke) o porez na stoku – za uvećavanje državnog stada o porez u dijelu proizvoda ili kovine – za trgovce i obrtnike o carina i maltarina – za poljoprivredne proizvode unošene u grad, o kuluk – porez na osobu u naturi, radna snaga  VOJSKA - dijeli se na: avilu – naoružana vojska, muškenu – pomoćno osoblje, ilku – polustajaća vojska 12 - za smještaj i prehranu zaduženo stanovništvo mjesta u kojem je vojska - zarobljene vojnike otkupljuje se obiteljskom imovinom/imovinom hrama grada/države - vojnici su zaštićeni od samovolje pretpostavljenih - žena zarobljenika se može preudati ako nema sredstva za život – ako se muž vrati iz zarobljeništva, žena mu se mora vratiti - ako zarobljeni vojnik dospije u Babilon kao rob, mora biti oslobođen - vojni bjegunac gubi pravo na ženu  SUDSTVO - državno i svjetovno; državni sud je sličan arbitraži, sporovi se rješavaju sudski ili vansudski - vrhovni sudac je vladar-lugal (umjesto njega ponekad sude carski suci), a na nižim razinama državni činovnici - sudska organizacija je slična vojno-upravnoj, a Hamurabi unosi promjene: počinju sudovi sa svjetovnim sucima redoviti sud je mjesni – čine ga rabinau (predsjedatelj) i 4 do 8 prisjednika nezadovoljna stranka može uložiti priziv sudu pokrajine ili lugalu, sud pokrajine čini šakanaku uz 6 do 10 prisjednika - spominje se i sudski kolegij (puhrum) – postoji već u Sumeru i Akadu, sastav nepoznat - prisjednici – ostatak narodnog sudovanja, neredoviti, poštivanje mjesnih običaja - sudsko vijeće: 4 do 8 profesionalnih sudaca, vrše i upravne poslove; paralelni šakanaku-u, podređeni središnjoj vlasti, imaju svoje sudske vojnike, pisare i arhivare - sporovi se dodjeljuju sudovima ovisno o svojoj važnosti i vrsti - svećenstvo zadržava neke uloge: posrednici u prizivanju na sud, izborni suci (arbitraža), sudski bilježnici, porota, vještaci 4. PRAVO 5.1. OPĆE OBILJEŽJE I FORMALNO-PRAVNA VRELA - važnost babilonske države i prava je u obilju pisanih vrela (razlozi: otkriveno pismo, promet, uloga države u društvu) - početkom 19. stoljeća Grotefend otkriva klinasto pismo - babilonsko pravo ima najrazvijeniji stupanj prava u Mezopotamiji – proučava se odnos države i prava - državna vlast je teritorijalna i svjetovna, pravo je najbolji element integracije – država i pravo postaju oruđe nosilaca vlasti - tri su velike skupine formalno-pravnih vrela: zakonski tekstovi – nastaju krajem 3. tisućljeća, uglavnom ispravak običajnog prava, do tada se pravni problemi rješavaju vjerom, moralom, običajem (Ur-Namu, Lipid-Ištar, Bilalama, Hamurabi) vladarska pisma – upute nižim državnim činovnicima, govore o mnogim područjima života isprave o pravnim poslovima – najpotpuniji prikaz društva, iz vremena 3. dinastije Ura ostalo 100 000 isprava 5.2. POJEDINE GRANE - Hamurabijev zakon ima oblik kazuističkog kaznenog zakona, ne poznaje suvremenu pravnu tehniku i sistematizaciju. - Ima 282 članka koji se dijele ovako: o sudu, 1-5, o stvarima, 6-126, o braku, obitelji, 127-195, o zaštiti života i tijela, 196-214, radu, 215-282.  STVARNO PRAVO - utemeljeno na običajnom pravu, čini većinu Hamurabijeva zakona - glavna tema je vlasništvo i njegova povreda, a ono je podijeljeno na zajedničko i privatno - zajedničko vlasništvo: o subjekti su država-vladar, hramovi, gradovi, sela o objekt je uglavnom zemlja, ali i pokretnine (stoka, robovi, oruđe) o zemlja u zajedničkom vlasništvu obrađuje se i davanjem u individualni zakup o zakup ne može biti predmet pravnog prometa ni inter vivos ni mortis causa - privatno vlasništvo: 13 o trpi ograničenja u interesu države (plaća se prirez u plodinama na vlasništvo zemlje) o privatno vlasništvo je predmet prometa i inter vivos i mortis causa o promet nekretnina odvija se pismenim ugovorom - vlasništvo je strogo zaštićeno – krađa se nekad nadoknađuje 30-strukom vrijednošću ukradenog - ako lopov to nije u stanju nadoknaditi, bit će osuđen na smrt; zaštićene su i služnosti i posjed  OBVEZNO PRAVO - složeni obveznopravni instituti nastaju zbog razvoja trgovine i razmjene - oni su neformalizirani i racionalni, forma ima svrhu osiguravanja pravnog prometa - teoretski se ne razlikuju ugovorne i van-ugovorne obveze, sve se smatraju odnosima među ljudima (rikistu) - za mnoge ugovore postoje stalni formulari, pa je većina ugovora pisana – sadrži bitne odrednice sadržaja, imena svjedoka, pečate stranaka (zatvoreni u glinenu ovojnicu i pohranjivani u hramovima ili državnim arhivima) - zaključenje ugovora je neformalno i bitno je da izražava pravu volju stranaka, služe lakšem dokazivanju - za neizvršenje ugovora i ostalih obveza predviđena je odgovornost: uglavnom se temelji na imovinskoj odgovornosti (naknada štete u višestrukom iznosu) ako odgovorni ne može nadoknaditi štetu, pada u dugovinsko ropstvo (Hamurabi ga ograničava na 3 godine) osim dugovinskog ropstva, dug bi obično plaćali članovi njegove obitelji  KUPOPRODAJA - uvijek obavljana uz predaju stvari i isplatu kupoprodajne cijene, a postoji i prodaja na poček – tada postoji dogovor stranaka kao da je kupac platio cijenu a zatim pozajmio istu svotu od prodavaoca (istovremena kupoprodaja i zajam) - predmet: nekretnine i pokretnine (uključujući ljude, slobodne i robove) - postoji samoprodaja, a domaćin može prodati i članove obitelji; moguće je i etažno vlasništvo (na dijelu kuće) - platežno sredstvo je žito, ulje, kovine - prometom dobara profesionalno se bave damgari (trgovci, državni službenici ili svećenici) - ulogu novca još imaju kovine, pa trgovce kovinama smatramo novčarima - novčarstvo je vrlo razvijeno, pa oni zapošljavaju izvršitelje (šamalu) s kojima sklapaju ugovore o suradnji - u ugovorima često postoji popis ranijih vlasnika, a oni sadrže i jamstva za evikciju i kakvoću prodane stvari - neka imovina je trajno ili privremeno (miraz, udovički dio) izvan pravnog prometa  ZAKUP - predmet zakupa su najčešće zemlja i stan, a zakupni rok je kratak (1 godina) ili dug (5 godina) - kao zakupnina obično se daje dio plodina: o određuje se: unaprijed, prema ljetini na zakupnoj zemlji, prema ljetini na susjednim zemljištima o iznosi ½ ili 1/3 priroda, a kod zakupa vrtova 2/3 (povoljno zbog visokog prinosa, pa su zakupci i bogataši)  NAJAM - predmet najma su vol, magarac, kola, brod, rob, slobodan čovjek (ugovor o radu, osobni najam) - najamnina se određuje ugovorom, a postoji i odgovornost za oštećenje/uništenje predmeta najma  OSOBNI NAJAM - zaključivan slično ugovoru o najmu robova – zaključuju ih ciglari, zidari, krojači, brodograditelji, pastiri, kožari, … - najamnina je određena zakonom, ali služi samo kao mjera kod sporova - ovdje spadaju i naknade za usluge liječnika, veterinara, građevinara – pritom više plaćaju imućniji - izvođač posla odgovara za stručnost i kakvoću, jer su za nestručnost predviđena razna obeštećenja (osobno, imovinsko) - cilj tih kazni je osiguranje stručnosti (npr. liječniku koji operacijom prouzroči smrt pacijenta odsjeći će se ruka) - takva odmazda može biti i vrlo nepravedna, npr. ako građevinar prouzroči štetu koja usmrti gospodara, bit će ubijen - najamnina za izvršeno djelo plaća se u žitu ili drugim proizvodima (ili novcu) 14 - pritom je najamnina viša za poljoprivrednog radnika nego za druge obrtnike - ugovor o osobnom najmu povezan je s ugovorom o zajmu: najmoprimac bi najamniku isplatio dio najamnine u obliku ugovora o zajmu, koju radnik mora otplatiti radom ako najam nije izvršen do kraja, najamnik/zajmoprimac nije vratio zajam i pada u dužničko ropstvo kod ugovora o najmu roba (najamnina pripada gospodaru) ugovaralo se da dio najamnine pripadne robu – u slučaju loše izvršenog rada taj dio ostaje najmodavcu (oblik poticaja iznajmljenog roba)  ZAJAM - najčešći ugovor, služi pretvaranju slobodnih ljudi u robove (oblik klasnog raslojavanja), uređuje ga Hamurabi: o ograničava dužničko ropstvo na 3 godine, čime utječe na veličinu zajma o štiti dužnika od samovolje vjerovnika – ako vjerovnik sam plijeni stvari dužnika zbog naplate duga, bit će lišen svega o ako dužnik umre od vjerovnikovog zlostavljanja, a bio je sin zajmoprimca, bit će ubijen sin vjerovnika o ako je tako umro dužnikov rob, vjerovnik plaća 1/3 mine srebra (više od vrijednosti roba) i gubi zajam - dužnik koji ne može vratiti dug zbog propale ljetine biva za tu godinu oslobođen kamata (otplatni rok se produžuje) - dužnik može bilo čime isplatiti dug, a kamate su ograničene za žito (33%) i srebro (20%) - ako vjerovnik utaji primljeni dug ili dio duga, gubi pozajmljeno - vraćanje duga se često osigurava zalogom (pokretnine, nekretnine, sva dužnikova imovina)  OSTAVA - ugovor o čuvanju tuđe stvari, zaključuje se pismeno i uz svjedoke (katkad se označava kao zajam); za ostavu se plaća: ako čuvar utaji čuvano, vratit će dvostruko ako netko potražuje nešto što nije dao na čuvanje, daje optuženom dvostruku vrijednost te stvari - čuvar odgovara za umanjenu vrijednost i krađu čuvane stvari, makar pritom ostane i bez svojih stvari - utaja ostave koju putnik učini na putu kažnjiva je 5-strukom vrijednošću stvari - ugovoru o zajmu bliska je ostava stvari određenih rodom – čuvar vraća istu količinu iste vrste (npr. žito, zlato, srebro)  NALOG - ugovor o izvršenju činidbe za nalogodavca – Hamurabi uređuje samo ugovor između damgara i šamalua - sredstva potrebna za izvršenje naloga davana su nalogoprimcu u obliku zajma - ugovor između damgara i šamalua:  ima elemente ortakluka – šamalu naplaćuje svoje troškove damgaru, a potom čistu dobit dijele  šamalu dobiva novac sa ili bez kamata – ako nema dobiti šamalu vraća glavnicu (ako sam pretrpi štetu), a ako nema dobiti i nije pretrpio štetu, vraća damgaru dvostruko  šamalu ne vraća ništa ako mu je neprijatelj na putu upropastio ono što je nosio  i ovdje se osigurava poštenje – ako damgar tvrdi da je dao više ili utaji dio dobiti, platit će šamaluu 6-struko, a šamalu za isti postupak plaća damgaru 3-struko (od bogatih se traži više poštenja)  UGOVOR O DRUŠTVU (ORTAKLUK) - cilj ovog ugovora može biti: zajedničko davanje/uzimanje zajma, vođenje nekog posla, … - prema trećima, svi udruženi skupa i svaki udruženi posebno jamče za obveze iz odnosnog posla - gubitak i dobitak dijele se na jednake dijelove, čak i ako su ulozi bili različiti (npr. novac, rad, imovina)  BRAČNO I OBITELJSKO PRAVO - društvena svrha braka je rađanje zakonitog potomstva (koje jamči skrb za starost roditelja) - brak je načelno monogaman, no poseban je slučaj ako u njemu nema potomstva: o smatra se da je krivac žena, pa je dopušten drugi brak ili robinja-konkubina koja bi dala potomstvo 15 o ako je supruga nerotkinja bila besprijekorna, ona odlučuje o drugom braku ili konkubinatu (može i razvesti brak) o ako nerotkinja nije bila uzorna, tada nema to pravo i muž je može zadržati kao robinju - muž također može raskinuti brak sa suprugom nerotkinjom – ako je ona besprijekorna, mora je imovinski obeštetiti - obeštećenje ovisi o imovinskom stanju muža, pa avilu daje 3-struko više nego muškenu - prva uzorna supruga uvijek zadržava prvenstvo, a konkubinu koja rodi mužu djecu ubraja među ostale robinje - robinja koja gospodaru rodi djecu ne može biti prodana – muž tu djecu može priznati: to čini izjavom „vi ste moja djeca“ – time ih donekle izjednačava sa svojom bračnom djecom ako otac to ne učini do smrti, njegova djeca s robinjom i sama robinja postaju slobodni (ali nisu nasljednici)  ZAKLJUČIVANJE BRAKA - brak se zaključuje ugovorom kako bi se utvrdile međusobne obveze (inače je ništav) - bračni ugovor nije sakralan i ne razlikuje se od drugih ugovora, a sklapaju ga mladoženja i djevojčin staratelj - imovinski odnosi: o ugovorom o braku supruzi se mogu osloboditi odgovornosti za prijebračne imovinske odgovornosti o za obveze nastale tijekom braka i imovinu stečenu tijekom braka odgovaraju zajednički o žena ima pravo na pola imovine - pripadnici svih staleža brak sklapaju i razvrgavaju jednako – brak ne mijenja pravni status (robinja može biti supruga slobodnog čovjeka, a da i dalje ostane robinja svom gospodaru) - robovi koji su supruzi slobodne osobe oštećuju svog gospodara – on nema pravo na potomstvo: ako je supruga slobodna, njena djeca s mužem robom su slobodna ako je muž slobodan, a žena robinja, djeca postaju slobodna očevom smrti (ako ih otac nije učinio slobodnima prije)  TIRHATU I ŠERIKTU - zaključenjem bračnog ugovora mladoženja često daje ženidbeni dar (tirhatu) – ima svojstvo kapare braka - ženidbeni dar daje pravo na odustanak – ako mladoženja odustane, gubi tirhatu; ako žena odustane, vraća dvostruko - mlada dolaskom u muževu kuću donosi miraz (šeriktu) – za trajanja braka je izvan prometa, njime upravlja muž - žena za vrijeme braka dobiva naslijeđe od bračne imovine za slučaj da nadživi muža (polje, kuća, voćnjak, …) - ako ne dobije mužev dar, supruga dijeli nasljedstvo sa sinovima – takav dio imovine ima samo na plodouživanje, a može ga ostaviti djetetu koje najviše voli (ako to ne učini, sinovi taj dio dijele na jednake dijelove) - ženin miraz nakon njene smrti pripada sinovima – ako je djeca ne nadžive, on se vraća njezinoj obitelji - ako je žena bila nerotkinja, njena obitelj vraća tirhatu mužu - ako muž nadživi ženu, on ne stječe njen miraz – vraća se ženinoj obitelji  RAZVOD BRAKA - ukoliko dođe do razvoda braka, za imovinske odnose bitno je tko je kriv: o ako je muž kriv (jer često odlazi od kuće i zanemaruje ženu) – žena ima pravo na razvod, uzima svoj šeriktu, a muž gubi tirhatu koji je dao njenim roditeljima (ako ga nije dao, plaća odštetu) o ako je žena kriva (jer nije dobra domaćica, zanemaruje muža) – muž može razvesti brak, zadržava šeriktu, ima pravo na povrat tirhatu, a ženu pogađa smrtna kazna - ako do razvoda dođe bez krivnje žene i muža: ako mu je žena rodila djecu – muž će joj vratiti miraz, dati u plodouživanje polje/voćnjak/druga dobra da bi odgojila maloljetnu djecu, a kad ona odrastu žena zadržava dio plodouživanja udovica s maloljetnom djecom može se udati samo uz sudsko odobrenje ako u braku nema djece, muž vraća miraz - ako žena oboli, muž može oženiti drugu, ali mora uzdržavati prvu ženu do smrti – međutim, bolesna žena ima pravo na razvod, i u tom slučaju uzima svoj miraz 16  POLOŽAJ ŽENE - žena nema jako nepovoljan položaj – ona je uglavnom rodilja, odgojiteljica i domaćica - uzornu ženu muž ne smije zapostavljati, neosnovano optužiti za preljub, napustiti, zlostavljati - žena ima pravnu i djelatnu sposobnost, može biti svjedok – nakon muževe smrti (ili nakon razvoda) postaje staratelj svoje djece, upravitelj njihove i vlastite imovine - bračnim ugovorom može se osigurati od eventualnosti (odgovornosti za obveze nastale za trajanja braka) - ako muž padne u ratno zarobljeništvo, žena se može preudati samo ako nema sredstva za život – ako se muž vrati iz zarobljeništva, ona mu se mora vratiti (njena djeca s drugim mužem ostaju uz njega) - žena koja zbog preljuba radi mužu o glavi kažnjava se smrću vješanjem, a preljubnica in flagranto na smrt potapanjem - neće biti kažnjena ako joj muž oprosti; žena optužena za preljub svoju nevinost dokazuje ordalijama  OBITELJSKI ODNOSI - imaju patrijarhalno obilježje – vlast pripada ocu, a na majku prelazi samo očevom smrću - otac može djecu prodati u ropstvo, dati u dugovinsko ropstvo, dati kćeri u svećenice, dati djecu na posvajanje - djeca su obvezna na poslušnost (djetetu koje udari oca odsjeći će se ruka), a roditeljska vlast je pod strogim nadzorom suda - roditelj se može odreći djeteta samo uz sudsku dozvolu i jedino u slučaju ponovljenog teškog zločina protiv oca - strogo se kažnjavaju i rodoskvrni odnosi  USVOJENJE - često se koristi, a razlozi su: o stjecanje potomstva, određivanje nasljednika (usvojeni i prirodni srodnici imaju isti položaj) o legitimacija vanbračne djece, stjecanje hranitelja o prikrivanje ropstva, oblik oslobođenja robova - može biti prekinuto (dragovoljno, nekažnjivo/kao oblik kazne), a može biti i neraskidivo - usvojenje izvršeno pod prinudom je ništavo, a prekidanje usvojenja vrši se uz obeštećenje – usvojenik dobiva 1/3 nasljednog dijela pokretne imovine koja bi mu pripala da je dočekao smrt usvojitelja  NASLJEDNO PRAVO - dio običajnog prava, samo djelomično normirano u Hamurabijevom zakoniku - sinovi su nužni nasljednici, a neudane kćeri i neoženjeni sinovi dobivaju šeriktu/tirhatu prije raspodjele nasljedstva - supruga dobiva nudunu (mužev dar) – ako ne dobije nudunu, dijeli nasljedstvo sa sinovima - nasljednici dijele na jednake dijelove, prvorođenje ne daje prednost; iznimke: o otac za života može darovati dio imovine djetetu koje najviše voli o majka može nakon smrti ostaviti svu svoju imovinu djetetu koje najviše voli - ako ostavitelj ima djecu sa slobodnom ženom i s robinjom, djeca s robinjom sudjeluju samo u nasljeđivanju pokretnina - ako žena ima sinove iz više brakova, svi ju nasljeđuju jednako (osim ako je to imovina dobivena od jednog muža) - imovina roba: kad rob umre, njegova imovina pripada njegovom gospodaru ako je bio oženjen slobodnom ženom – od imovine koju je rob stekao za trajanja braka sa slobodnom ženom, gospodar stječe pola, a žena drugu polovicu za djecu - ako ostavitelj nema sinova koji ga nasljeđuju – slijede unuci, braća umrlog, stričevi umrlog - u Babilonu je vjerojatno postojalo zakonsko, ne i oporučno nasljeđivanje  KAZNENO PRAVO - kazna ima svojstvo odmazde, njena svrha je generalna i specijalna prevencija - odmazda se vrši kroz načelo taliona (oko za oko, zub za zub), a cilj odmazde je i duševna patnja – graditelj koji prouzroči smrt vlasnikovog sina bit će kažnjen tako što će mu biti ubijen sin - tjelesna odmazda ipak se sve više zamjenjuje novčanom, pri čemu su novčane kazne vrlo visoke - babilonsko pravo teoretski ne poznaje načelo krivnje, subjektivni element delikta – praktična strana ipak ga uvažava, pa Hamurabijev zakon primjerice navodi krivnju za brojne slučajeve: 17 o ako netko u svađi drugog udari i nanese mu povredu, zaklet će se: to nisam svjesno učinio, te će platiti liječnika o ako liječnik u bludnji trećem udari ropski žig, ako se zakune da to nije svjesno učinio, bit će oslobođen o ako unajmljenog roba u polju zakolje lav, štetu nosi vlasnik-najmodavac (nesretni slučaj/viša sila) - element svijesti i odgovornost nije isti za sve – izoštrena svijest se traži od onih koji obavljaju neki rad kao stalno i stručno zanimanje (graditelj, pastir, liječnik), pa oni odgovaraju za svaki propust, čak i onaj iz nehata - pojam krivnje veže se uz uobičajeni nivo svijesti; pritom je prosječni nivo svijesti očekivan u normalnim okolnostima - kod ljudi koji rade u posebnim okolnostima, traži se i poseban nivo svijesti - pritom je važno kome je šteta nanesena – najblaže se kažnjavaju povrede roba, zatim povrede pripadnika muškenua (dvostruko više od povrede roba), pa povrede pripadnika avilua (dvostruko od povrede muškenua) - avilu je zaštićen i načinom obeštećenja – načelo taliona, a avilu za povredu muškenua snosi novčanu kaznu - klasnost prava vidljiva je u imovinskim deliktima: povlače imovinske kazne koje u slučaju neimaštine dovode smrtne osude - za neke delikte propisani su i načini izvršenja smrtne kazne: bacanje u vodu, spaljivanje, vješanje, otkinuti ruke ili noge, jezik, uho, dojke, iskopati oči, izbiti zube, … (postoje i kazne šibanja, pretvaranja u roba, žigosanja, …) - kazna zatvora ne postoji (samo kao pritvor), a obitelj predstavlja proširenu osobu glave obitelji – tako članovi obitelji i životom odgovaraju za povrede koje je učinio otac; postoji i kazna istjerivanja iz obitelji (u slučaju incesta) - jedini ostatak kolektivne kazne je dužnost grada da plati štetu počinjenu razbojstvom unutar grada ako krivac nije pronađen - babilonsko pravo pojmove država/vjera poistovjećuje s vladarom, dvorom/hramom, bogom  SUDSKI POSTUPAK - sudstvo nije odvojeno od uprave, a građanski i krivični postupak su vjerojatno isti - ako je povrijeđen interes kralja, tada država pokreće postupak (javan, usmen, kontradiktoran) - dokazna sredstva su isprave, svjedoci, prisega, ordalije: koriste se kao dokaz kad nema drugih dokaza npr. ordalija vodom (zaronit će u vodu; ako ga rijeka proguta, kriv je, ako ga rijeka sačuva, slobodan je) - prisega je moguća samo za određene slučajeve – ona je nepobitna (ne može se pobiti drugim dokazima)  SVJEDOCI - neposredni, oni koji su prisustvovali/vidjeli/čuli – dokazuju samo činjenicu koja je predmet spora (ne i ostale okolnosti) - prisutni su u svim ugovorima, pa u slučaju osporavanja oni dokazuju ispravu (tada su posredni) - moguće je i da se ugovor napiše a da je njegov sadržaj svjedocima nepoznat – tada svjedoci potvrđuju da je u određenim okolnostima (vrijeme, osobe, mjesto) došlo do izrade isprave - kod svjedočenja postoji protusvjedočenje, a kažnjavaju se lažni svjedoci (onom kaznom predviđenom za protivnu stranku) - zbog takve dokazne snage svjedočenja, sinovi i robovi za gospodara mogu sklapati poslove samo uz svjedoke  SUDSKE PRESUDE - napisane su kao ugovori – na pločici je napisan sadržaj izjava i prisege stranaka, izjave i imena svjedoka, bit presude - stranke se moraju obvezati da neće pokrenuti postupak o istoj stvari, a stranka koja je presudom obvezana na određenu činidbu priseže da će ju izvršiti – neizvršenje presude povlači novo parničenje - sud zbog neizvršenja izriče globu (npr. kazna brijanja kose na čelu, što je znak nečasnosti) - naknada štete (novčana kazna) pripada stranci - 18 1. UVOD 1.1. ZAPADNE DRŽAVE - državne zajednice na zapadu javljaju se mnogo kasnije, u 2. tisućljeću prije Krista (zapad: Sredozemlje osim Levanta) - ovdje nepovoljniji uvjeti za poljoprivredu traže viši stupanj razvoja proizvodnje da bi nastao stalan višak proizvoda - prve države na zapadu (Kreta, Cipar, Troja) javljaju se na zatvorenim prostorima koji im daju mogućnost obrane od napada - te države osnivaju plemena slična narodima Prednje Azije – jug Balkana naseljavaju helenska plemena koja ugrožavaju starosjedioce, pritom usvajajući već postignuti stupanj razvoja (npr. Mikena na sjeveroistoku Peloponeza) - ti došljaci uskoro i sami postaju žrtve novopridošlih grčkih plemena koja umanjuju postignuti stupanj razvoja, ali ga i proširuju uključujući u njega nova plemena i prostore – zato i među samim grčkim naseljenicima postoje znatne razlike - stoga se razvijaju različita plemena (Jonjani, Eoljani, Dorani) s različitim načinom života, kulturom, dijalektima - dolaskom Dorana, starosjedioci (Jonjani, Eoljani) napuštaju Balkanski poluotok i naseljavaju i maloazijske obale - postoje i izuzeci, pa na Atici ostaju 4 jonska plemena (Geleontes, Aigikoreis, Argadeis, Hopletes) okružena Doranima - početkom 1. tisućljeća prije Krista, ta plemena se stalno naseljavaju na prostoru brojnih izdvojenih poljoprivrednih površina odvojenih neplodnim brdskim prostorom – razvija se sitno stočarstvo, obrada kamena, mramora, drva, gline, ruda - zbog poljoprivrednog siromaštva počinju trgovina i razmjena, a time i višak stanovništva – brojni heleni odlaze i naseljavaju druge prostore, vršeći kolonizaciju obala Sredozemnog i Crnog mora - tako dolazi do preuzimanja istočno-sredozemnog (najviše feničkog) pomorskog, trgovačkog, kolonizatorskog iskustva - tako na obalama Sredozemlja nastaju grčke naseobine u kojima dolazi do kontakta s drugim narodima - posebno su brojne grčke kolonije u južnoj Italiji i Siciliji (Magna Graecia) – tako političko-pravni partikularizam i gospodarsko-kulturni kozmopolitizam traju gotovo 1000 godina, potom je Aleksandar Makedonski kratkotrajno ujedinio dio tog prostora, da bi do konačnog i trajnog ujedinjenja došlo rimskim političkim imperijalizmom - u tom razdoblju razvija se robovlasnički sistem, a temelj državno-političke kulture čini Atena 1.2. DRUŠTVENI ŽIVOT HELENA PRIJE NASTANKA DRŽAVE - razdoblje od 11. do 8. stoljeća prije Krista naziva se ahajsko doba (izvori: materijalna kultura, ali i pisana djela, Homer) - većina Helena živi u plemenima, na zadnjem stupnju barbarstva, razvijeni su ratna privreda i gusarenje - javljaju se prvi obrti, razvijeni su stočarstvo i poljoprivreda, uzgajaju se maslina i vinova loza - počinje zajednički rad, posebno na navodnjavanju velikih poljoprivrednih površina - razvoj proizvodnje i nastali višak proizvoda stvaraju mogućnost zadržavanja zarobljenika, pa i pretvaranja u robove - ujedno se ratni plijen dijeli najzaslužnijima (uglavnom bazileju i starješinama), pa počinje imovinsko raslojavanje  PLEME (FILA) - glavna društvena cjelina, sastoji se od fratrija (bratstava), a fratrije se sastoje od rodova (genos, klan) - obitelji su monogamne i patrijarhalne, žena je pod zaštitom  PLEMENSKA SKUPŠTINA (AGORA) - najvažniji organ, sastavljen od svih muškaraca sposobnih za rat - o bitnim pitanjima odlučuje se tako što se saznaje volja bogova (u nadležnosti vrača), a često i poštivanjem običaja - tako okupljeni odlučuju samo o nekim pitanjima, i to vikom i lupanjem ratničkom opremom (vojna demokracija)  PLEMENSKO VIJEĆE (BULE) 19 - oblik rodovskog federalizma, čine ga starješine svih rodova plemena (kasnije samo najugledniji, kratistoi) - predstavlja operativni izvršni organ plemena, a bira i plemenskog starješinu, bazileja  PLEMENSKI STARJEŠINA (BAZILEUS) - važne su njegove ratničke sposobnosti, jer je borba vođena uz neposredno predvodništvo bazileja - kako je rat stvar bogova, bazilej prije i poslije borbe prinosi žrtve te se iz toga izdiže njegova uloga prvosvećenika plemena - predstavlja pleme kod pregovora s drugim plemenima, a pripadaju mu i najveće zasluge za ratne uspjehe - postaje i sudac među suplemenicima, pa uz vojni ugled dobiva i sudske i duhovno-svećeničke funkcije 1.3. POČETAK NASTAJANJA DRŽAVE - u opisanim uvjetima nastaju izdvojene gospodarsko-plemenske jedinice sa svojim bogovima, običajima, kulturom - nastanjuju se na vlastitom prostoru, polisu – čini krvnu, gospodarsku, moralnu cjelinu (zajednica kao jedinka) - zbog brojnosti polisa nastaje i potreba za stvaranjem saveza (amfiktionija) na temelju ratovanja, vjere, kulture, sporta, … - pritom se zajednicu doživljava kao veliku obitelj u kojoj različiti članovi obavljaju različite poslove - na temelju ratničkih zasluga predaka nastaju aristoi (najbolji) kao eupatridai (dobra roda) – oni osim imena i ugleda predaka nasljeđuju i njihovu imovinu; istodobno se obitelji počinju izdvajati i same za sebe obrađivati pojedine parcele - broj robova još nije velik, plemenska organizacija (agora-bule-bazileus) traje, ali dolazi do nasljeđivanja bazileja - društvo je raslojeno na demos (narod, najbrojniji geomoroi – zemljoradnici), plemensku aristokraciju (eupatrides) i kralja - zbog multikulturalnosti i različitosti brojnih naroda na jednom prostoru, poznati su brojni državni oblici: monarhija, tiranija, demokratska republika, ohlokracija, aristokratska republika, plutokracija, oligarhija 1.4. POČETAK DRŽAVNOSTI NA ATICI - početkom 1. tisućljeća prije Krista, na Atici žive 4 jonska plemena (Geleonti, Egikoreji, Argadi, Hopleti) okružena Doranima - ona zbog ugroženosti čine obrambeni vojni savez (simahiju), a dolazi i do bračnog povezivanja - na Atici se diže strma uzvisina (akropola) pogodna za utvrdu, koja predstavlja obitavalište zajedničke božice Atene - to mjesto postaje Atenin hram, grad Atena – ovdje se obavljaju svetkovine za sva 4 plemena, a u podnožju grada i razmjena dobara; ovdje se počinju skupljati trgovci-obrtnici s Atike, ali i doseljenici s drugih prostora (meteci) - počinju se javljati problemi zbog različitih običaja jonskih plemena i doseljenika (meteka), pa započinje stvaranje zajedničkih običaja, te onih koji vrijede i za strance – ti običaji traže i svog provoditelja u slučaju povrede  TEZEJEVE PROMJENE (10. stoljeće) - bit njegovih promjena je savez 4 plemena (synoikismos) – očituje se u izboru zajedničkog bazileja - bazilej je biran kockom između 4 plemenska bazileja, a ima ulogu vojskovođe, prvosvećenika i međuplemenskog suca - ipak, vojska plemena ostaje u rukama aristokracije svakog plemena, jer bojni raspored po plemenima postoji još stoljećima - Tezej je podijelio društvo svih plemena na eupatride (plemeniti), geomore (zemljoradnici) i demiurge (tvorci-obrtnici) - pripisuje mu se i podjela Atike na 48 oblasti, naukrarija (naus = lađa) – po 12 u svakom plemenu - svaka oblast mora sagraditi ratni brod te dati 2 naoružana konjanika; o toj obvezi brine naukrar - u Tezejevim promjenama nazire se prvi tračak državnosti, pa počinje uobličavanje atenskog polisa kao države 20 2. POVIJESNI PREGLED 2.1. ARISTOKRATSKA REPUBLIKA - doživotni bazilej je u početku jedini stalni službenik za sva 4 plemena, ali broj njegovih poslova raste jer počinje raslojavanje unutar plemena (sada osim stranaca i plemenski pripadnici mogu biti robovi zbog svojih delikta, pa često potpadaju pod vlast suplemenika, čime započinje individualizacija i nastanak manjih zajednica unutar plemena) - bazilej ne stiže obaviti sve poslove, pa u 9. stoljeću nastaju 3 nove funkcije:  polemarh – zajednički vojni zapovjednik  arhon – natplemenski službenici  arhon eponymos – zajednički službenik za sudbeno-upravne poslove - ovi službenici biraju se kockom – njihov sve veći značaj ostali umanjuju tako što ih ograničavaju na 10 godina - aristokracija (eupatridi) želi još smanjiti njihovu moć, pa smanjuje mandat na 1 godinu (683. prije Krista) - time se može označiti kraj vlasti ovih arhonata; ipak, nastaje običaj da se bivši arhonti sastaju čineći zbor iskusnih i utjecajnih poznavalaca arhontske službe – taj zbor sastaje se na Aresovom brijegu, te se počinje nazivati areopagom  AREOPAG - od 7. stoljeća prije Krista čini svu vlast – kako arhontima mogu biti samo eupatridi, Atena postaje aristokratska republika - to je oblik oligarhije, jer svi ostali (geomori, demiurzi, eupatridi koji nisu arhonti) postaju neprijatelji te nekolicine - raste potreba za određenjem običajnog prava, pa nastaje zahtjev da se zakoni ispišu – stoga areopag, da bi otklonio sumnju u sadržaj zakona, uspostavlja 6 novih službenika – tezmoteta (poznavatelji zakona), pa Atena ima ukupno 9 arhonata - različitost i mijenjanje običaja otežavaju stvaranje pisanih zakona, pa areopag taj zadatak 621. povjerava arhontu Drakonu  DRAKONOVI ZAKONI (621.) - to su uglavnom sređeni običaji tezmoteta – bit je proširenje sudske nadležnosti atenske države, predavanje nekih delikata u njenu nadležnost, zamjena krvne osvete i samopomoći novim oblicima kažnjavanja (česta smrtna kazna) - postojeći sudski organi su bazilej (za vjerske delikte), polemarh (vojni sudac, za strance), eponim (bračno, obiteljsko pravo), areopag (požar, trovanje, naumljeno ubojstvo Atenjanina) – dodaje im se sud efeta o čine ga bazilej, polemarh, eponim i 48 naukrara – ovi efeti sude u 3 vijeća po 17 članova o bavi se nehotičnim ubojstvom, pokušajem ubojstva Atenjanina, ubojstvom meteka/roba, teškim tjelesnim ozljedama - Drakonovi zakoni nisu riješili glavni problem – u 7. stoljeću u promet ulazi kovani novac, a u nastaloj trgovini položaj seljaka postaje vrlo nepovoljan (ne mogu se natjecati s eupatridima koji imaju robove, moraju uzimati zemlju u zakup) - seljaci plaćaju visoku zakupninu (do 1/6 priroda), pa često padaju u dugovinsko ropstvo - osim njih, nezadovoljni su i trgovci jer unatoč bogatstvu, nemaju nikakav utjecaj na vlast, ali i neki eupatridi - areopag je svjestan krize, pa 595. prepušta arhontu eponimu Solonu ovlast da donese gospodarske i političke promjene 2.2. DEMOKRATSKA REPUBLIKA  SOLONOVE PROMJENE (595.) - ugledna eupatridskog roda, no živi skromnim životom – glas mudra, čestita čovjeka osigurava mu povjerenje mnogih  GOSPODARSKE PROMJENE - provodi sisahtiju (stresanje tereta) – Atenjanin u Ateni više ne može pasti u dugovinsko ropstvo - svi Atenjani u dugovinskom ropstvu postaju slobodni, a država otkupljuje one koji su dugovinski robovi u inozemstvu - ukinuti su svi dugovi zaduženih građana, a izvršena je i devalvacija (eginski talanat/36 kg zamijenjen eubejskim/26,2 kg) 21 - ukinuta je hipoteka kao oblik osiguranja za vraćanje duga, a određen je i zemljišni maksimum - tako Solon pomaže dužnicima, a oštećuje bogate eupatride i građane koji su bili zajmodavci  POLITIČKE PROMJENE - utemeljene na prirodu sa zemlje – škrta atička zemljišta bila su zapuštena, pa je trebalo potaknuti ulaganje u poljoprivredu - novčarstvo postaje osnova društvene moći, ali novac se ne ulaže u poljoprivredu, pa Solon politička prava čini ovisnima o prirodu sa zemlje u količini poljoprivrednih proizvoda (žito, ulje, vino) – promjena uperena protiv trgovaca i novčara - prema količini plodina, svi slobodni građani su podijeljeni na 4 skupine:  pentakosiomedimni – s više od 500 medimna priroda sa zemlje (500 mjera ulja/vina/žita; medimnos = 50 litara)  hipeis – konjanici, imaju između 300 i 500 medimna  zeugiti – jarmaši, imaju između 200 i 300 medimna  thetes – žeteoci, imaju manje od 200 medimna - prema pripadnosti razredu određuju se politička prava razmjerna dužnostima, te imetku - nastaje timokracija – politička vlast (time) mjerena poljoprivrednom prirodom je osnova vlasti - uz ranije organe (areopag, arhonti, sud efeta), Atena dobiva i nove: narodna skupština (ekklesia) – organ neposredne demokracije, čine ju svi slobodni Atenjani (sva 4 razreda) vijeće (bule) – tijelo za koje svako pleme bira 100 članova, čini izraz federalizma i jednakosti 4 plemena - vrhovni sudski organ je heliaja – sud običajne i narodne pravde, u njemu sudi narod bez obzira na plemensku pripadnost - aktivno biračko pravo za sve organe ima narod, ali pasivno pravo je ograničeno: za arhonte se mogu kandidirati samo pentakosiomedimni, a za bule i heliaju pripadnici prva 3 razreda (zato je narod više izvor nego izvršitelj vlasti) - ovom promjenom ukinuta je plemensko-aristokratska republika i započinje demokratizacija - plemena ipak i dalje ostaju u vlasti, jer se u plemenima biraju svi organi osim narodne skupštine - najvažniji organ vlasti još uvijek je areopag, kao tijelo koje je trajno i koje sačinjavaju iskusni državnici (bivši arhonti) - Solon zna da nema demokracije bez udjela građana – kako je narodna skupština imala podređenu ulogu, udjel građana u njoj bio je vrlo slab, pa Solon prijeti oduzimanjem građanskih prava onima koji ne budu sudjelovali u njenom radu - zakonitost (eunomia) postaje osnova djelovanja, a svi koji obavljaju poslove vlasti moraju prisegnuti na poštivanje zakona - ovim reformama društvena kriza je ublažena - uz novu podjelu prema prirodu, ostaje i stara podjela po zanimanjima (eupatridi, geomori, demiurzi) - po tradiciji, za arhonte su birani samo pentakosiomedimni eupatridi (bazilej, polemarh, eponim, 6 tezmoteta, tajnik) - stoga pentakosiomedimni ne-eupatridi traže da im se osiguraju arhontske službe: 5 eupatrida, 3 geomora, 2 demiurga - vidljivo je iz toga da imetak nije potisnuo razlike po zanimanju, ni privrženost plemenskom običaju  PIZISTRATOVA TIRANIJA (560. – 510.) - Solonov rođak i politički neprijatelj Pizistrat bio je prvi atenski demagog (demokracija jednog u ime većine) - on nema nikakvu službu, ali snagom svog govora u skupštini i političkih spletki postaje vrlo utjecajan - Pizistrat počinje jačati skupštinu da bi kao vođa naroda uzdigao sebe, a provodi i druge reforme: o svoju imovinu koristi za davanje seljacima jeftinih zajmova, razvija trgovinu i privlači trgovački sloj o uvodi pokretne sudove kako bi spriječio seljake da idu u grad i smetaju mu u njegovim govorima o izgrađuje Atenu (akvedukti, zgrade, kanalizacija) i tako zapošljava gradsku sirotinju - on istovremeno oštro progoni svoje eupatridske neprijatelje koji počinju bježati, pa Pizistratova tiranija postaje dio međudržavnih odnosa – tada se u Ateni javlja problem demokracije, naroda i uloge Pizistrata; izdvajaju se:  zagovornici anonimne demokracije (demokracija kao vlast svih i jednakih)  zagovornici cezarske demokracije (povjerenje većine u jednog istinskog vođu) 22 - Pizistratovi protivnici ukazuju da se isogonia (jednakost po podrijetlu), isotimia (jednakost u časti/vlasti), isegoria (jednako pravo govora, zbora) pretvaraju u Pizistratovu neograničenu vlast, pa njegova volja određuje odluku skupštine - nakon njegove smrti (527.) na vlast dolaze njegovi sinovi Hiparh i Hipija, koji nisu imali očeve demagoške sposobnosti - eupatridske izbjeglice uz pomoć Sparte ubrzo ruše Pizistratide, no ojačala demokratska svijest ne želi novog tiranina, nego demokraciju kao vlast samog naroda – te težnje narod provodi pod vodstvom Klistena, arhonta za vrijeme Pizistratida  KLISTENOVE PROMJENE (509.) - postaje utemeljitelj demokratske struje državnika koja od njega preko Perikla i Alkibijada traje oko 100 godina - bit njegovih promjena je pobjeda gradskog dijela zajednice (robovlasničke buržoazije) – konačno su ukinuta plemena kao osnova atenske države, pa je izvršena nova teritorijalna podjela; plemena postaju samo područje socijalne psihe - Klistenovim reformama počinje uspon Atene i zlatno doba koje će trajati idućih 50 godina  PODJELA TERITORIJA - atenski državni prostor podijeljen je na:  trećine (tritie): seosku, gradsku i primorsku  kotare (file): ukupno ih je 10, svaki kotar ima 10 općina (po jedna trećina iz seoske/gradske/primorske tritije)  općine (demi): ukupno ih je 100, jedna trećina spada u svaku tritiju; 10 općina čini kotar - ova tvorevina bila je posve umjetna i trebala je iščupati plemenske i krvne posebnosti - općine imaju svoju skupštinu (agora) i predsjednika (demarh), te mjesnu samoupravu; čine najnižu jezgru vlasti - kotar također ima skupštinu (agora) koja zasjeda po tritijama poput 3 staleža parlamenta – suglasna odluka bar 2 tritije čini odluku skupštine kotara, što je i cilj ove podjele; predsjedatelj ove trodjelne skupštine je epimelet - središnja vlast je i dalje izraz dijelova – svi središnji izborni organi su birani po prostornim kotarima: o svaki kotar u svojoj agori bira jednog arhonta, 50 buleuta, 500 redovitih i 100 dodatnih helijasta o oni se biraju ždrijebom između kandidata koje predlažu demi te file (broj kandidata je 10 puta veći od broja izabranih) o izborni organi su sastavljeni od delegacija kotara: 10 arhonata, 500 buleuta, 5000 redovitih i 1000 dodatnih helijasta - time je u Ateni uspostavljena organizacija koja će postojati za cijelo vrijeme postojanja grada  NARODNA SKUPŠTINA - i dalje čini skup slobodnih Atenjana, sastaje se 10 puta godišnje na redovita zasjedanja, a može biti sazvana i izvanredno - sada dobiva neke značajne nadležnosti: svake godine bira 10 stratega (vrhovni vojni zapovjednik), te druge vojne i financijske službenike, a uveden je i ostracizam  OSTRACIZAM - svake godine na 6. redovitom zasjedanju skupštine predsjedatelj postavlja pitanje: Misli li narod da treba pripremiti ostrake? - ako većina glasa potvrdno, saziva se nova skupština na kojoj je potreban kvorum od 6000 građana – zatim bi svaki prisutni na komadu glinene pločice (ostrakon) napisao ime onog za kojeg misli da je stekao veliki politički ugled i utjecaj - onaj čije je ime napisano na najmanje 3001 pločici mora u roku od 10 dana napustiti Atenu i izvan nje boraviti 10 godina - tako u Ateni prevladava anonimna demokracija, a nasuprot njoj nastaje naziv ohlokracija (vođenje neodgovorne gomile) - ostracizam je bio pokazatelj političkog ugleda i poznat kao časno progonstvo - ovo nije progonstvo zbog delikta, nego zbog održavanja demokracije i sprječavanja izdizanja pojedinca iznad većine - Atena prognanima određuje mjesto boravka kako bi ih mogla pozvati u slučaju potrebe – ovako su izgnani mnogi veliki Atenjani (Aristid, Temistoklo), neke je Atena vraćala (Aristid), a neki su završili kao izdajnici (Temistoklo u Perziji)  VOJNA SLUŽBA 23 - obvezna vojna služba za muškarce starije od 18 godine uvedena je 501.; jača uloga konjanika (pripadnici prva 2 razreda) - 487. arhontska služba postaje dostupna razredu hipeis, a 457. i razredu zeugita, dok thetes imaju samo pristup u skupštinu - ratni uspjesi Atene na moru i kopnu čine ju glavnim perzijskim neprijateljem, a Aristid utemeljuje Delski savez  ATIČKO-DELSKI SAVEZ (477. – 404.) - obrambeni savez 200 polisa sa središtem na otoku Delosu, na kojem se nalazi svehelensko Apolonovo svetište - o poslovima saveza odlučuje se na skupštini izaslanika polisa (synedrion), a polisi kao prilog daju brodovlje ili novac - kao najbolje, izdvajaju se atenske brodice s tri reda vesala (trijere), pa savez brodovlje gradi u Ateni, a atenski stratezi postaju savezni stratezi – u idućih 20 godina Atena izgrađuje svoju prevlast - atenska vojska počinje tražiti veći utjecaj u vlasti, pa nastaje sukob aristokratske i demokratske stranke (Efijalt) - pritom je sporan udio postojećih organa u državi, a posebno uloga areopaga – članovi areopaga su određivali nove zakone koje bi izglasala narodna skupština, pri čemu su imali veliku slobodu, što demos tumači kao gerontokraciju i antidemokraciju - vođe demosa u skupštini tada su uz Temistokla bili Periklo i Efijalt, koji predlaže izmjene  EFIJALTOVE PROMJENE (462.) - oduzima areopagu brojne nadležnosti i prenosi ih na heliaju i bule – areopag zadržava nadležnost vjerskog autoriteta, pa brine o vjerskim svečanostima, održavanju hramova, ćudoređu i suđenju protiv prijestupa - ocjena usklađenosti novih propisa s običajima predaka povjerena je heliaji - da bi proveo reformu, Efijalt je morao ishoditi da neki njeni protivnici budu prognani ostracizmom ili atimijom - kad su njegove reforme konačno provedene, on postaje žrtva urote i biva ubijen - nakon ovih promjena, areopag zadržava vjersko-moralni autoritet - nekoliko godina kasnije skupštinu vodi aristokratsko-konzervativna struja predvođena Kimonom, a kad se kao vođa protivne demokratske struje pojavio Periklo, sva zvanja u Ateni postaju dostupna i trećem razredu, zeugitima (457.) - sad je glavni predmet spora među strankama uloga Atene u Delskom savezu - savez sad ima oblik atenske imperije, a članice su vrsta atenskih vazala - već tada oblik političkog poretka (demokracija, aristokracija) postaje sredstvo međudržavne politike - da bi osigurala svoju imperiju, Atena mora zadržati unutarnji mir, u čemu važnu ulogu ima demokracija  PERIKLOVE PROMJENE (443. – 429.) - u ovom razdoblju u vlast Ateni ima demokratska struja predvođena Periklom:  već 451. blagajna saveza prenesena je s Delosa na Akropolu  Atena kuje novac kojem sama određuje vrijednost, te ga nameće članicama saveza zajedno s drugim mjerama  uvoz i raspodjela žita vrše se pod atenskim nadzorom,a Atena određuje i doprinose članica  Periklo: mi smo vas oslobodili, mi osiguravamo slobodu od Perzije, oni koji nisu u stanju da se sami brane, neka plate - nakon što je 449. uspješno okončala grčko-perzijske ratove, Atena postaje gospodar saveza - počinje zlatno razdoblje Atene, a njen simbol postaje Periklo - on tada postaje gotovo demokratski kralj – u razdoblju od 443. do 429. svake je godine biran strategom (osim 430.) - Periklo zna da je osnova atenske moći njen savez (atičko-delski), vojna moć i unutarnji politički mir - da bi održao to stanje, bitno je da se narod poistovjeti s vlasti – zato je bitna uloga eklezije kao mjesta uobličenja želja naroda - stoga bit Periklovih promjena čine jasno određene nadležnosti svih organa uz isticanje prvenstva narodne skupštine  MISTHOFORIA - to je plaća za obavljanje i sudjelovanje u državnim službama 24 - Periklo ju uvodi kako bi privukao siromašne građane sa sela da sudjeluju u radu skupštine – kako je to bilo vrlo skupo za državu (plaćanje 20 000 građana), određeno je da su atenski građani ubuduće samo oni rođeni u braku oba Atenjanina - tako raste važnost materine krvi i državljanstva, a Atena se zatvara za brakove s neatenjankama  INSTITUT GRAFE PAROMON - javna tužba protiv zakonskog prijedloga/njegova predlagača/donesenog zakona s obrazloženjem da se protivi demokraciji - naime, narodna skupština donosi zakonske prijedloge, a heliaja potvrđuje da su u skladu s običajima predaka - ti prijedlozi su pod utjecajem demagoga često bili protivni demokraciji – da bi heliaja izbjegla sramotu da kao organ i nosilac demokracije donosi zakone protiv same demokracije, uveden je grafe paromon - on daje mogućnost pojedincu koji u zakonodavnom postupku pred skupštinom nije uspio uvjeriti prisutne u nedemokratsku prirodu tog prijedloga, da pokrene postupak pred heliajom i da tamo dokaže ono što nije mogao u skupštini  PELOPONEŠKI SAVEZ I RATOVI (431. – 404.) - atenska prevlast osim nezadovoljstva saveznika uzrokuje i narušavanje odnosa sa Spartom, te odnosa Helena i Perzije - Sparta uskoro osniva Peloponeški savez uz novčanu i diplomatsku podršku Perzije - ovim ratom helenski svijet gubi svoju moć, a Atičko-Delski savez je raspušten – počinje uzdizanje Makedonske države - potkraj rata, u Ateni nastaje rasprava o 2 pitanja:  Koliko su demokratske uredbe krive vojnim i saveznim neuspjesima?  Je li vojna djelotvornost spojiva s demokratskim procedurama? - raspravlja se i o moći samih institucija i njihovom odnosu prema političkom moralu: o 411. skupština ukida grafe paromon, ostracizam, neke tužbe i prelazi na posrednu demokraciju (Teramenov ustav) o 410. ustav je odbačen i Atena se vraća tradicionalnim institucijama – svatko može ubiti onog tko ugrožava demokratski poredak (Demofantov zakon) o 404. oligarhijska struja uz pomoć Spartanaca nameće plutokratski poredak koji traje samo godinu dana  DRUGI POMORSKI SAVEZ (378.) - Sparta preuzima vlast u helenskom svijetu, ali zato Perzija postaje saveznica Atene - nakon 25-godišnje spartanske prevlasti nastaje Drugi pomorski savez predvođen Atenom - Atena ipak mora ustuknuti pred rastućom opasnosti Makedonije, što ju ograničava i u unutarnjoj politici - nakon poraza kod Heroneje 338., Atena je prisiljena ući u Korintski savez koji je makedonsko oružje – ova bitka pokazala je da je raslojavanje i izrabljivanje u Ateni dovelo do raspada društvene kohezije - od tada je ona sa svojim tradicionalnim institucijama samo oblik gradske samouprave unutar makedonske države i njenih nasljednica, s kojima 146. prije Krista postaje dio Rimske imperije 3. DRUŠTVO I GOSPODARSTVO - društvo je poljoprivredno (75% slobodnih su poljoprivrednici), zemlja je smatrana jedinim pravim bogatstvom - Solonovim promjenama veličina zemljišnog posjeda je ograničena na 30 hektara, a prevladavaju srednji i sitniji posjed - osnovni proizvodi su žito, ulje, vino, a razvijeno je i stočarstvo (koze, ovce) - atenska poljoprivreda ipak zaostaje za proizvodnjom žitarica nekih plodnijih zemalja – to dovodi do zapuštanja nekih područja i kultura, a usitnjavanjem posjeda propada i sitni seljak, što dovodi do dugovinskog ropstva i stvaranja sirotinje - zato Atena agrarnu prenapučenost

OPPD Skripta Mail PDF

Document Details

Tags

Related

Summary

Full Transcript