Nasljedno pravo - Osnovna pitanja

Ostavina je skup prava i obveza koje ostavitelj ostavlja nasljednicima. To nije isto što i imovina jer ne uključuje osobna prava, poput prava na uzdržavanje, niti obveze koje prestaju smrću ostavitelja.

Univerzalni nasljednik preuzima svu ostavinu ili njezin dio, dok singularni nasljednik (legatar) preuzima samo određeni dio ostavine, kao što je određena stvar ili novčani iznos.

Kadukna imovina (ili ošasna imovina) je imovina koja nema nasljednika. Pripada državi prema zakonu, ali država ne odgovara za dugove ostavitelja.

Država ima pravo naslijediti ostavinu kada nema drugih nasljednika. Preuzima samo imovinu, ne i dugove ostavitelja. Potrebno je da nema zakonskih ili oporučnih nasljednika.

Da, pravo nasljednika tražiti ostavinu zastarijeva. Rok zastare ovisi o zakonima države, često je to tri godine od saznanja za nasljeđe ili deset godina od otvaranja nasljedstva.

Fizička osoba nasljeđuje temeljem zakona ili oporuke, dok pravna osoba nasljeđuje samo temeljem oporuke.

Smrt ostavitelja, pravni temelj za nasljeđivanje (zakon ili oporuka) i sposobnost nasljednika (pravno i činjenično sposoban naslijediti) su pretpostavke nasljeđivanja.

Otvaranje nasljedstva označava trenutak smrti ostavitelja ili proglašenjem osobe umrlom od strane suda. Ovaj trenutak je važan jer od njega nasljednici stječu prava i obveze prema ostavini, a počinje i rok za nasljednopravne postupke.

Nasljednik koji je počinio kazneno djelo prema ostavitelju, prekršio zakonsku obvezu ili pokušao utjecati na oporuku prijevarom ili prisilom gubi pravo na nasljeđivanje.

Nasljednik se može odreći nasljedstva nakon otvaranja nasljedstva, ali prije nego što ga prihvati, putem zakonom propisanog postupka.

Nasljednik odgovara za dugove ostavitelja, ali samo do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Odricanjem od nasljedstva ne odgovara za dugove.

Postoje dvije osnove nasljeđivanja: po zakonu (zakonski nasljednici) i po oporuci (oporuka određuje nasljednike). Ako nema oporuke, nasljeđuje se po zakonu.

Zakonski nasljednici se nasljeđuju prema redovima nasljedstva, temeljeno na krvnom srodstvu, braku, izvanbračnoj zajednici i posvojenju.

Temeljna načela nasljednog prava su: ravnopravnost (jednaka prava svih nasljednika), sloboda oporučnog raspolaganja (ostavitelj odlučuje o nasljedstvu) i nužni dio (pravo određenih nasljednika na dio imovine).

Prvi red nasljeđuju djeca i bračni/izvanbračni partner. Drugi red nasljeđuju bračni partner i roditelji ostavitelja. Treći red nasljeđuju bračni partner i djedovi/bake. Četvrti red nasljeđuju pradjedovi i prabake.

Bračni partner zajedno s djecom nasljeđuje u prvom redu, a s roditeljima u drugom redu. Ako nema drugih nasljednika, nasljeđuje cijelu ostavinu.

Ostavitelj, u svojoj oporuci, nalaže nasljedniku da imovinu preda trećoj osobi nakon njegove smrti.

Fideikomisarna supstitucija nije dopuštena u hrvatskom pravu jer ograničava slobodu raspolaganja nasljednika.

Za sastavljanje oporuke, osoba mora biti poslovno sposobna i svjesna svojih radnji.

Oporuku se mora sastaviti osobno, zastupanje preko punomoćnika nije dopušteno.

Oporuka je jednosmjerna izjava volje, bez uključivanja druge strane.

Oporuka je strogo individualni akt, ne dopušta se proksi. Mora biti sastavljena u zakonski propisanom obliku.

Za opoziv oporuke, osoba mora imati oporučnu sposobnost. Potpuna poslovna sposobnost nije nužna, ali osoba mora razumjeti posljedice svog čina.

Potpuna poslovna sposobnost nije nužna za sastavljanje oporuke. Osoba s ograničenom poslovnom sposobnošću može sastaviti oporuku ako je svjesna značenja i posljedica svojih radnji.

Oporuka napisana pisaćim strojem i potpisana rukom nije vlastoručna oporuka. Vlastoručna oporuka mora biti u potpunosti napisana i potpisana rukom ostavitelja.

Svaka osoba koja ima pravni interes može tražiti poništenje oporuke. Razlozi za poništenje su: nedostatak oporučne sposobnosti, sastavljanje oporuke pod prisilom, prijetnjom ili u zabludi, i neispunjavanje zakonskih uvjeta za valjanost oporuke.

Nužni nasljednici su djeca, posvojenici, bračni/izvanbračni partner i ponekad roditelji ostavitelja. Imaju pravo na nužni dio, što je polovica njihovog zakonskog dijela.

Nužni dio se ne dodjeljuje automatski. Nužni nasljednici moraju podnijeti zahtjev sudu ili osporiti oporučna raspolaganja ako smatraju da je njihov nužni dio ugrožen.

Collatio je postupak uračunavanja darova koje je ostavitelj dao svojim nasljednicima u njihov nasljedni dio. Mogu se uračunati u zakonski dio ili nužni dio, ovisno o vrijednosti darova.

Tužba za umanjenje oporučnih raspolaganja i vraćanje darova zbog povrede nužnog dijela može se podići najduže 10 godina od smrti ostavitelja ili 3 godine od otvaranja nasljedstva, ovisno o tome što se prije dogodilo.

Nužni dio se izračunava tako da se utvrdi vrijednost ostavine, dodaju se darovi iz života, oduzmu dugovi, izračuna zakonski dio, a nužni dio je polovica zakonskog dijela.

Ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života se može poništiti ako se ustupitelju rodi dijete ili se pojavi nasljednik koji je bio proglašen umrlim, jer ugovor nije uzeo u obzir njihov nasljedni položaj.

Da, ugovor se može raskinuti ako uzdržavatelj ne ispunjava svoje obveze ili ako primatelj uzdržavanja svojim ponašanjem čini ugovor neizdrživim za uzdržavatelja. Raskid se provodi putem suda.

Nasljednici davatelja uzdržavanja preuzimaju njegove obveze prema primatelju uzdržavanja. Ako to nije moguće, ugovor se može raskinuti i imovina primatelja vraća se u ostavinsku masu.

Bračni partner nasljeđuje dva dijela, a baka jedan dio ostavine, prema zakonskim pravilima o nasljeđivanju.

Izdvajanje iz ostavine je postupak kojim se iz ostavine izdvaja imovina ili prava koja ne ulaze u nasljednu masu (npr. osobne stvari ostavitelja koje pripadaju bračnom partneru ili uzdržavanom djetetu).

Načelo isključivosti znači da određeni pravni nasljednici (npr. potomci) isključuju druge nasljednike nižeg reda (npr. bake i djedove) iz nasljedstva.

Ne, zapisovnik (legatar) ne odgovara za dugove ostavitelja. Dugovi se podmiruju iz opće ostavinske mase, a zapisovnik ima pravo na svoj zapis (npr. određeni predmet) bez tereta dugova.

Anticipirano odricanje od nasljedstva je izjava nasljednika kojom se unaprijed, za života ostavitelja, odriče nasljedstva. Ova izjava mora biti dana u pisanom obliku i ovjerena kod javnog bilježnika ili pred sudom.

To je situacija kada se ostavitelj jasno odluči uskratiti dio imovine nasljedniku zbog specificiranih razloga. To može biti uskraćivanje cijeliog nasljedstva ili samo dijela, takozvanog "nužnog dijela".

Oporučitelj mora jasno navesti razloge za lišenje nasljednika i ti razlozi moraju biti zakonski priznati, što znači da postoje uvjeti pod kojima je lišenje zakonski opravdano. Također, oporuka mora biti sastavljena u skladu s zakonskim procedurama.

Ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za života je način na koji ostavitelj može unaprijed raspodjeliti svoju imovinu među nasljednicima dok je još uvijek živ, izbjegavajući ostavinski postupak nakon smrti.

Ovaj ugovor se može opozvati samo u određenim okolnostima kao što su prekršaj nasljednika ugovorenih obveza ili ako su pokazali nezahvalnost prema ostavitelju.

To je poseban tip ugovora u kojem se uzdržavatelj obvezuje brinuti se o drugoj osobi do kraja života, a zauzvrat stječe imovinu te osobe nakon smrti.

Imovina koja se prenosi putem ugovora o doživotnom uzdržavanju se ne ubraja u ostavinu, jer je već dio dogovora između uzdržavatelja i osobe koju uzdržava.

Ovo načelo opisuje što se događa ako nasljednik umre prije nego što je prihvatio nasljedstvo. U tom slučaju, pravo na nasljedstvo prelazi na nasljednike tog nasljednika (npr. njegova djeca).

Ako se nakon formalnog završetka ostavinskog postupka pronađe nova imovina, potrebno je pokrenuti dodatni postupak kako bi se ta imovina pravilno rasporedila među nasljednicima.

Ostavina je skup svih prava i obveza ostavitelja koje se prenose na nasljednike po smrti. To nije isto što i imovina, jer obuhvaća i nematerijalna prava, kao što su pravo na uzdržavanje, i obveze koje automatski prestaju nakon smrti, poput obveze plaćanja alimentacije.

Univerzalni nasljednik preuzima cijelu ostavinu ili njezin dio, dok singularni nasljednik (legatar) prima samo određeni dio ostavine, kao što je nasljedstvo konkretnog nekretnina ili suma novca.

Otvaranje nasljedstva se događa u trenutku smrti ostavitelja ili kada ga sud proglasi umrlim. To je važan trenutak jer tada nasljednici stječu prava i obveze prema ostavini.

Pretpostavke su: smrt ostavitelja, pravni temelj nasljeđivanja (zakon ili oporuka), te pravna i stvarna sposobnost nasljednika da naslijedi.

Pravo nasljednika da traži ostavinu nakon što je ona dodijeljena općini, može zastarijeti. Rok zastare ovisi o zakonima. Često je tri godine od saznanja za nasljeđe ili deset godina od otvaranja nasljedstva.

Država nasljeđuje ostavinu samo kada nema drugih nasljednika. Država preuzima samo imovinu, ali ne i dugove ostavitelja.

Oporučitelj mora napisati ili diktirati oporuku, potpisati je pred dva svjedoka koji potvrde da je to oporučiteljeva volja, a svjedoci moraju potpisati oporuku.

Oporučitelj može odrediti zamjenskog nasljednika ako prvi nasljednik ne može ili ne želi naslijediti.

Oporuka se sastavlja pred javnim bilježnikom i dva svjedoka, potpisuje je oporučitelj pred njima, a mora ispunjavati zahtjeve međunarodnih ugovora.

Posvojenik ima jednaka prava kao i biološko dijete prema posvojitelju i njegovoj obitelji, a ako je posvojenje potpuno, nasljedno pravo prema biološkim roditeljima prestaje.

Usmena oporuka valjana je samo u izvanrednim situacijama kada oporučitelj ne može sastaviti pisanu oporuku zbog izvanrednih okolnosti (npr. neposredna smrtna opasnost). Mora biti izrečena pred dva svjedoka koji su dužni oporuku prijaviti sudu čim okolnosti to dopuste.

Nepismene osobe mogu sastaviti oporuku pred javnim bilježnikom ili sudom, u prisustvu dva svjedoka. Oporuka se pročita naglas, a nepismena osoba potvrđuje volju otiskom prsta umjesto potpisa.

Svaka poslovno sposobna osoba koja nije oporučitelj ili zakonski nasljednik može biti svjedok oporuke. Ne mogu biti svjedoci oporučiteljevi nasljednici, legatari, njihovi bračni partneri ili bliski srodnici.

Pisane oporuke mogu biti: vlastoručna, pisana pred svjedocima, javnobilježnička. Postoji i usmena oporuka u izvanrednim situacijama i međunarodna oporuka prema međunarodnim propisima.

Vlastoručna oporuka mora biti u cijelosti napisana i potpisana rukom oporučitelja. Oporuka pisana pisaćim strojem smatra se pisanom oporukom pred svjedocima ili javnobilježničkom oporukom.

Svaka osoba koja ima pravni interes može tražiti poništenje oporuke.

Razlozi za poništenje oporuke su: nedostatak oporučne sposobnosti, sastavljanje oporuke pod prisilom, prijetnjom ili u zabludi, i neispunjavanje zakonskih uvjeta za valjanost oporuke.

Nužni nasljednici su djeca, posvojenici, bračni/izvanbračni partner i u nekim slučajevima roditelji ostavitelja.

Nužni nasljednici imaju pravo na nužni dio, koji iznosi polovinu njihovog zakonskog dijela.

Collatio je postupak uračunavanja darova i ostalih raspolaganja koje je ostavitelj za života dao nasljednicima u njihov nasljedni dio.

Uračunavanje se dijeli na uračunavanje u zakonski dio (darovi koje su nasljednici primili) i uračunavanje u nužni dio (darovi koji prelaze granicu nužnog dijela).

Ako se ustupitelju u ugovoru o ustupanju i raspodeli imovine za života rodi dete ili se pojavi nasljednik koji je bio proglašen umrlim, ugovor se može poništiti na zahtjev tog novog nasljednika.

Načelo isključivosti znači da određeni nasljednici isključuju druge nasljednike nižeg reda iz nasljedstva.

Anticipirano odricanje od nasljedstva je izjava nasljednika kojom se unaprijed odriče prava na nasljedstvo. Izjava mora biti u pisanom obliku i ovjerena kod javnog bilježnika ili na sudu.

Oporuka sastavljena u iznimnim okolnostima, npr. tijekom rata, prirodnih katastrofa ili neposredne smrtne opasnosti. Primjeri: usmena oporuka pred dva svjedoka, oporuka sastavljena pred vojnom ili diplomatskom osobom. Valjanost traje dok traju izvanredne okolnosti, a oporuku treba potvrditi sud čim okolnosti to dopuste.

Načelo koje omogućava potomcima preminulog nasljednika (prvog reda) da nasljeđuju umjesto njega. Primjer: Ako je sin umro prije oca, sinovi potomci (unuci) nasljeđuju njegov dio.

Odnos među osobama temeljen na zajedničkom pretku. Uspravna linija: srodnici koji potječu jedan od drugog (npr. roditelji, djeca, unuci). Pobočna linija: srodnici koji potječu od zajedničkog pretka, ali ne jedan od drugog (npr. braća, sestre, rođaci).

Oporučno raspolaganje kojim ostavitelj daje određenu stvar, novac ili pravo (npr. korištenje nekretnine) zapisovniku (legataru). Legatar nije univerzalni nasljednik, nego stječe samo ono što je posebno navedeno u oporuci.

Sudski ili javnobilježnički postupak kojim se nakon ostaviteljeve smrti utvrđuju nasljednici, njihov udio i prava prema ostavini. Cilj je podjela ostavine i rješavanje mogućih sporova.

Oporuka mora biti sastavljena u zakonom predviđenom obliku (npr. pisana vlastoručno ili pred svjedocima).

Tri godine od saznanja za razlog poništenja ili najkasnije 10 godina od otvaranja nasljedstva.

Nasljedno pravo se ne može unaprijed ugovarati među živima, osim u slučaju posebnih ugovora poput ugovora o doživotnom uzdržavanju.