Prosvjetiteljstvo u 17. i 18. stoljeću PDF

U 17. i 18. stoljeću najprije u Europi, a potom i na području Sjever- ne Amerike, javlja se novi opći duhovni i intelektualni pokret i to u okrilju visokoobrazovane društvene elite. Najistaknutiji mislioci pro- svjetiteljstva djelovali su u Francuskoj. Taj dio građanstva (društvena elita) kritič...

U 17. i 18. stoljeću najprije u Europi, a potom i na području Sjever- ne Amerike, javlja se novi opći duhovni i intelektualni pokret i to u okrilju visokoobrazovane društvene elite. Najistaknutiji mislioci pro- svjetiteljstva djelovali su u Francuskoj. Taj dio građanstva (društvena elita) kritički se odnosio prema svim društvenim pojavama, pri čemu im je glavna nit vodilja bila vjera u ljudski razum. Prosvjetiteljstvo je prvi definirao njemački filozof lmmanuel Kant, pritom koristeći izreku Usudi se znati (Sapere aude). Vjera u moć razuma, kao glavno obilježje prosvjetiteljstva, primjenjivala se u svim aspektima javnog života, ali i u filozofiji, književnosti, umjetnosti, znanosti i obrazovanju. Upravo se obrazovanje smatralo putem napretka, s obzirom na to da iz ne- obrazovanosti stanovništva proizlaze nepravda i nejednakost. Inte- lektualni duh prosvjetiteljstva potvrđuje i porast čitalačke publike, a raste i broj tiskanih knjiga, knjižara, čitaonica te časopisa. Ostvaren je napredak na području društvenih i prirodnih znanosti. U doba prosvjetiteljstva oblikovane su i razrađene misli koje će po- stati temelj nastanka demokratskih građanskih država. Prosvjetitelji su tako isticali da su svi ljudi rođeni jednaki, ravnopravni i slobodni. Istodobno su smatrali da je republika idealna državna zajednica u kojoj je temelj društva narod, a ne vladar. Zagovarali su i ideje je- dnakosti pred zakonom, slobode govora i javnog izražavanja. Nadalje, pitanje vjerske tolerancije bilo je vrlo prisutno u djelima prosvjetite- lja, posebice francuskih. Tako je jedan od najpoznatijih prosvjetitelja Voltaire [Volter], nadahnut vjerskom raznolikošću u Engleskoj, tvrdio kako dopuštanje samo jedne vjere vodi u despotizam (samovoljnu neograničenu vlast). Osim toga jedno od najvažnijih dostignuća pro- svjetiteljstva bila je Enciklopedija. To opsežno djelo imalo je za cilj sažeti i okupiti sva dotadašnja znanja te je obuhvaćalo sve poznate znanstvene i tehničke pojmove, a tekstovi su se osvrtali na tadašnja politička zbivanja. Začetnik i glavni urednik Enciklopedije bio je Denis Diderot [Deni Didro], a osobe okupljene oko tog projekta nazivale su se enciklo edisti. Jedna od temeljnih misli prosvjetiteljstva bilo je dovođenje u pita- nje postojećih državnih i crkvenih autoriteta. Kritika religije bila je usmjerena protiv Crkve (institucije) i to kao reakcija na vjerske ratove i progone koji su potresali Europu tijekom 16. i 17. stoljeća. Prosvje- titelji su imali i svoju viziju o idealnoj državi. Naime, to bi bila država jednakosti građana, vladavine zakona, tolerancije, slobode govora i vjeroispovijesti. Najznačajniji politički mislilac prosvjetiteljstva bio je Charles de Montesquieu [Šarl d Monteskje] koji je razradio svoje viđenje idealne države te zaključio da je upravo republika savršen, ali teško provediv oblik vladavine. Kako bi se vlast u državi provodila što pravednije, on predlaže trodiobu vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku, a svaku provodi zasebno i samostalno tijelo. Takva je podjela prvi put primijenjena u praksi u Ustavu Sjedinjenih Američkih Država (1787.) te nekoliko godina kasnije u Deklaraciji o pravima čovjeka i gra- danina (1789.) proizišloj iz Francuske revolucije. Spomenuta podjela vlasti na tri dijela sastavni je dio i suvremenih građanskih, demokrat- skih država. U 18. stoljeću neki su vladari tijekom obrazovanja, pripremajući se za buduću vladavinu, došli u doticaj s djelima i razmišljanjima najzna- tajnijih prosvjetitelja. Prihvatili su ideje prosvjetiteljstva, poglavito one o potrebi obrazovanja stanovništva i vjerskim Slobodama. Potica- li su i nove ideje u znanosti koje bi omogućile gospodarski napredak zemlje, ali i poboljšale život podanicima. Nadalje. svaki pojedinac, bez obzira na podrijetlo. društveni status. imovinsko stanje ili vjersku opredijeljenost. trebao je u svojim mogućnostima pomagati državu i doprinijeti općem dobru. S druge strane, nove ideje o promjeni ustro- ja vlasti vladarima nisu bile prihvatljive, već su načela prosvjetitelja trebala biti provedena u okrilju apsolutističkih država. Drugim rije- Cima, glavni cilj bio je osigurati blagostanje i sreću što većeg broja ljudi, a opće dobro vladar je mogao postići samo ako je imao svu vlast u svojim rukama. Upravo zbog toga opisane vladare nazivamo pro- svijećenim apwlutistima, koji su, prema shvaćanju pruskog vladara Fridrika II., trebali biti „prvi sluge države'. Medu prosvijećenim vla- darima najpoznatiji su bili pruski kralj Fridrik II. Veliki, ruska carica Katarina II. Velika te habsburški vladari Marija Terezija, Josip II. i Leołx»ld II. Svi su oni u svojim državama provodili brojne reforme: unaprijedili su školstvo i zdravstvenu zaštitu, izjednačili pojedince u sudskom procesu te poboljšali položaj seljaštva. Međutim, uz jačanje mreže državnih institucija težili su još više učvrstiti svoju vlast. Kako car Karlo VI. u trenutku stupanja na prijestolje nije imao muških potomaka koji bi ga naslijedili, Habsburška Monarhija se suočila s mogućom dinastijskom krizom. Nastojeći je preduhitriti car je 1713. donio Pragmatičku sankciju, zakonsku odredbu kojom je omogućen prijenos vladarskog prava i po ženskoj nasljednoj liniji. Zahvaljujući tome, nakon njegove smrti habsburško je prijestolje, kao prva i jedina žena u habsburškoj povijesti, naslijedila Marija Terezija. Ona je pro- vela brojne reforme koje su zadirale u sva područja političkog, gospo- darskog i društvenog života. Na hrvatskim prostorima najznačajnije su bile reforme uprave. U Slavoniji su obnovljene Požeška, Virovitička i Srijemska županija, koje su stavljene pod upravu Hrvatskog sabora i bana. Osnovano je i Hrvatsko kraljevsko vijeće, prva hrvatska vlada, na čelu s banom. Uspostavljen je prvi opći zakon o školstvu kojim su uređene sve razine obrazovanja. Reforme zdravstva imale su za cilj poboljšati kvalitetu života stanovnika, ali i obrazovati zdravstvene djelatnike. Poticao se razvoj trgovine i modernizacija poljoprivrede, a poboljšana je i gospodarska infrastruktura (gradnja i popravak puto- va, regulacija rijeka). Nakon velikih pobuna seljaka doneseni su urba- ri - zbirke propisa kojima su određeni vrsta i opseg podavanja koje je zavisno seljaštvo moralo davati plemićima. Time su smanjene obave- ze seljaka, a njihovim uređenjem pokušalo se smanjiti prekomjerno iskorištavanje seljaka koje su provodili plemići. Nakon smrti Marije Terezije zavladao je njen sin, car Josip II. Istaknuo se mnogobrojnim reformama, a njihova je brojnost Često onemo- gućavala uspješno provodenje. No reforme su caru stvorile brojne protivnike, ponajprije medu plemstvom, koje je negodovalo oko na- rušavanja stoljetnih tradicija i privilegija. Crkvene reforme Josipa II. modernizirale su obrazovanje klera, a Crkvu stavile pod kontrolu vla- dara. Samostani koji se nisu bavili obrazovanjem ili njegom bolesnika bili su ukinuti, a od oduzete imovine utemeljene su brojne društve- no korisne institucije. Svjestan koliko su vjerski progoni bili štetni za državu jer su izazivali nerede i nezadovoljstvo, Josip II. je patentom o vjerskoj toleranciji učinio ravnopravnim pripadnike svih vjeroispo- vijesti na području Monarhije. U novoj administrativnoj podjeli Žu- panije je zamijenio okruzima, čime je izbrisao povijesnu granicu iz- medu hrvatskih i ugarskih zemalja. Odredio je obavezno školovanje sve djece, a njemački jezik kao službeni u čitavoj Monarhiji. Refor- mama sudstva ubrzao je i pojednostavio sudske procedure te ukinuo torturu. Poboljšao je pravni položaj kmetova i povećao njihovu zaštitu. Omogućio im je slobodu školovanja, selidbe, ženidbe, kupnje i proda- je zemlje te izučavanje zanata. Suočivši se s financijskim problemima, ratnim neuspjehom, nezadovoljstvom plemstva te narušenim zdrav- ljem, car Josip II. opozvao je sve reforme prije svoje smrti. Na snazi su ostale samo odredbe o vjerskoj toleranciji i osobnoj ovisnosti seljaka. Prosvjetiteljske ideje i kulturni noviteti polako su dolazili i do hrvat- skih krajeva. Ideje su stizale knjigama, novinskim člancima, donosili su ih trgovci, pomorci, ali i brojni putopisci i pustolovi koji su posjeći- vali naše krajeve. Veliku prosvjetiteljsku ulogu imali su i Hrvati koji su se školovali u najprestižnijim europskim sveučilišnim centrima. Strani umjetnici, slikari, kipari i arhitekti donijeli su dašak kasnog baroka i rokokoa te su tako utjecali na domaće umjetnike i umjetničke radio- nice. Posebice valja istaknuti pavlina Ivana Krstitelja Rangera koji je oslikao brojne crkve u Hrvatskom zagorju i okolici (Sv. Marija Snjež- na u Belcu) te Federika Benkovića koji slikarskim opusom označava kulturnu sponu Venecije i Beča. širenje prosvjetiteljskih ideja, težnja za poučavanjem i obrazovanjem pučanstva bilo je jedno od obilježja onodobne književnosti. S tim je ciljem djelovao najpoznatiji komedi- ograf TituŠ Brezovački pišući djela na kajkavskom narječju. prosvje- titeljske je ideje u Slavoniju prenosio Matija Antun Relković (u djelu Satir iliti divlji čovik), poukama o unaprjeđenju zemlje, stoke, zanata i slično. Jedno od najčitanijih tadašnjih djela (Razgovor ugodni naroda slovinskoga), u kojem je opisana povijest do 18. stoljeća, proizašlo je iz pera franjevca Andrije Kačića Miošića. Kazališnu i glazbenu sce- nu Dubrovnika oplemenio je Luka Sorkočević svojim simfonijama i drugim glazbenim izričajem. Dubrovnik je bio i rodno mjesto najzna- čajnijeg hrvatskog znanstvenika 18. stoljeća Rudera Boškovića (mate- matičar, fizičar, astronom, filozof) koji je doprinio razvoju gotovo svih prirodnih i matematičkih znanosti. Eng es o o onoa no carstvo u Sjevernoj Amerłcł prostira o se na istočnoj, atlantskoj obali. Prva britanska kolonija bila je Virginia, na- zvana prema britanskoj kraljici Elizabeti l. (Virgin Queen = Djevičanska kraljica), a prvo britansko naselje na američkom tlu bio je Jamestown. Do polovine 18. stoljeća britanski posjedi proširili su se tvoreći ukup- no trinaest kolonija koje su postale ishodištem Sjedinjenih Američkih Država. U zaleđu engleskih kolonija, od današnje Kanade na sjeve- ru do Meksičkog zaljeva na jugu, Francuzi su osnovali svoje kolonije Mississippi i Louisianu. Tako su te francuske kolonije priječile šire- nje engleskih kolonija prema zapadu. Engleske kolonije razlikovale su se po načinu funkcioniranja njihova gospodarstva. Na sjeveru su bili manji zemljišni posjedi, a temeljne gospodarske djelatnosti bile su stočarstvo, uzgoj žita i kukuruza te trgovina krznima i kožom. Za južne su kolonije bile karakteristične velike plantaže duhana, pamuka i še- ćerne trske. Za potrebe rada na plantažama u prvim su desetljećima 17. stoł eća do remani robovi iz Afrike. merłc e o omje I e su po re ene ritans OJ v asti, oja Je strogom gospodarskom politikom željela dodatno gospodarski osnažiti „matičnu" britansku zemlju te osigurati trzłsnł monopol. Upravo s tim ciljem usvojene su brojne zakonske odredbe koje su detaljno određivale način plovidbe i trgovine, ograničavale proizvodnju određenih proizvoda te omogućile lakše oporezivanje robe. Osim u gospodarskom, kolonije su i u političkom i zakonodavnom smislu bile podređene britanskoj Kruni iako su tijekom stoljeća uspjele steći određenu razinu samouprave. Izvršnu vlast u kolonijama imao je britanski guverner, a organizacija vlasti, prava i povlastice određene su kraljevim poveljama. Kolonije stoga počinju jače iskazivati svoje nezadovoljstvo britanskim odnosom prema njima, posebno sve većim porezima koje su im Britanci željeli nametnuti. Otpor povećanju poreza opravdavali su argumentom da ne moraju poštivati odluke i plaćati poreze sve dok nemaju predstavnika u Britanskom parlamentu (Nema oporezivanja bez predstavljanja!). Uz navedeno, pod utjecajem ideja prosvjetiteljstva jača republikansko raspoloženje i zagovaranje osamostaljenja koloni a. Događaj koji označava uvod u američki rat za neovisnost bila je Bostonska čajanka 1773. Naime, britanska je vlada Istočnoindijskoj kompaniji dala monopol na uvoz čaja u američke kolonije, čime je nanijela veliku štetu američkim trgovcima te izazvala nezadovoljstvo stanovništva. Posljedica toga bio je napad koji su u Bostonu organizi- rali nezadovoljni kolonisti. Oni su, prerušeni u Indijance, s britanskih brodova u bostonskoj luci pobacali u more sanduke čaja. Britanski je parlament nakon toga donio još strože odredbe, što je dovelo do još većeg nezadovoljstva i porasta napetosti. Uskoro je situacija iz- makla kontroli i prerasla u Američki rat za neovisnost (1775. — 1783.). U jeku rata, 4. srpnja 1776. na Drugom kontinentalnom kongresu u Philadelphiji prihvaćena je Deklaracija neovisnosti. Njome su kolo- nije proglasile neovisnost od Velike Britanije, čime je stvorena nova država — Sjedinjene Američke Države. Autor deklaracije bio je Thomas Jefferson, a u njoj se ističe neotuđivo prirodno pravo čovjeka na je- dnakost, život, slobodu i težnju k sreći. Osim toga Deklaracija zagova- ra pravo naroda na neovisnost, slobodan izbor vladavine, kao i pravo na promjenu vlade koja šteti navedenim pravima. Time su postavljeni temelji demokracije koji su kasnije razradeni u Ustavu SAD-a. Na tim su načelima nastali i slični dokumenti kao što je Deklaracija o pravi- ma čovjeka i građanina u Francuskoj. Nakon što su na strani kolonista u rat ušle Francuska, Španjolska i Nizozemska, britanske su snage po- ražene. Mirovnim sporazumom u Parizu 1783. britanska je vlast pri- znala neovisnost Sjedinjenih Američkih Država. Prvi korak nakon Mirovnog ugovora u Parizu i stjecanja neovisnosti odnosio se na organizaciju države. Svaka savezna država nastojala je za sebe osigurati što veća prava, pri čemu su one veće i utjecajnije imale više uspjeha. U borbi oko definiranja unutarnjeg uređenja drža- ve nastale su dvije struje: federalisti (zagovaratelji snažne centralne vlasti) i antifederalisti (koji su se zalagali za veća prava država). U ko- načnici je u Philadelphiji 1787. donesen Ustav Sjedinjenih Američkih Država, koji je državu uredio kao federaciju. Za prvog predsjednika SAD-a izabran je George Washington. Ustavom je izvršena i trodio- ba vlasti. Izvršnu je vlast imao predsjednik SAD-a koji se bira svake četiri godine. Zakonodavna je vlast u rukama Kongresa, dok sudsku vlast ima Vrhovni sud. Ovakva trodioba vlasti, koja je temelj liberalne, građanske demokracije, primjer je primjene prosvjetiteljskih ideja u praksi. SAD je tako postao prva građanska ustavna država. Američka borba za neovisnost potaknula je slične procese u brojnim europskim zemljama tijekom 19. stoljeća. Međutim, ideje jednakosti medu poje- dincima koje su promicali Deklaracija nezavisnosti i Ustav nisu se ipak odnosile na sve: nisu uključivale žene, Afroamerikance te pripadnike indijanskih naroda koji su pravo glasa dobili tek u 20. stoljeću. Vlast francuskih kraljeva od srednjeg vijeka ograničavala je zakonodavna i savjetodavna skupština poznata kao Generalni staleži. Prema izbornom pravu francusko je društvo u drugoj polovini 18. stoljeća pri sazivanju Generalnih staleža bilo podijeljeno u tri staleža. Prva dva staleža činili su svećenstvo i plemstvo. Oni su imali povlašteni politički, pravni i gospodarski položaj. Držali su u vlasništvu većinu zemlje koja nije pripadala izravno kralju te su bili oslobođeni od plaćanja poreza. Ostatak pučanstva (seljaštvo, građanstvo, radništvo, vojnici), od oko 98 % populacije, činio je Treći stalež. Taj je stalež snosio najveće društvene terete te je često bio u zavisnom položaju. Prelazak iz jednog staleža u drugi bio je praktički nemoguć tako da je položaj pojedinca u društvu bio određen već samim rođenjem. Takvo društveno uređenje, ponajprije na području Francuske, naziva se starim poretkom (ancien rëgime). Unutar sva og Sta eza 1 0 je Izrazenł neje na osti u rustvenom položaju. Svećenstvo se dijelilo na visoko i niže. Biskupske i više slu- žbe bile su namijenjene visokom svećenstvu, koje je uglavnom do- lazilo iz plemićkih obitelji. Nasuprot njima, većinu svećenstva činili su obični svećenici i redovnici, koji su živjeli skromno. Plemstvo se dijelilo na tradicijsko i dvorsko. Tradicijsko je plemstvo temeljilo svoj ugled na podrijetlu, vlasništvu nad posjedom, vojnoj i administrativ- noj službi, uglavnom u provinciji, a dvorsko plemstvo na nasljednoj službi u kraljevskom administrativnom aparatu. Unatoč nejednako- stima i različitim težnjama unutar prvih dvaju staleža, svi njihovi pri- padnici bili su povlašteni. Osobita nejednakost bila je vidljiva unutar Trećeg staleža. Njegovu većinu činila je ruralna (seoska) populacija, osiromašeno i obespravljeno seljaštvo, koje je bilo opterećeno razli- čitim radnim i poreznim obavezama. Manji dio Trećeg staleža otpa- dao je na urbanu (gradsku) populaciju, građanstvo i radništvo. Među njima se, međutim, isticao sloj uglednih trgovaca, obrtnika, bankara i različitih poduzetnika, katkad imućnijih i od pripadnika prvih dvaju staleža. Taj je sloj zagovarao izjednačavanje prava staleža i nastojao politički djelovati. Istodobno se pobliže povezivao s intelektualnom prosvjetiteljskom elitom, koja je pak zagovarala duh razuma protiv- no postojećim tradicijama. Zajedno će predvoditi početno razdoblje Francuske revolucije. z ve I e neje na os I me u sta ezłma stanje u rancus OJ u rugoj polovini 18. stoljeća obilježila je teška gospodarska situacija. Državna blagajna bila je iscrpljena novčanim pomaganjem američkih kolonija u borbi za osamostaljenje, ali i iznimno raskošnim i raskalašenim životom dvora Luja XVI. te dijela plemstva. Nedostatak novca nastojao se namaknuti dodatnim zaduživanjem države i povećanjem oporezivanja Trećeg staleža. Zbog protivljenja povlaštenih staleža propala je porezna reforma kojom se u sustav plaćanja poreza pokušalo uključiti i plemstvo. Pod utjecajem novih gospodarskih ideja ukinuta je i državna podjela žita, kojom je osiguravana ravnomjerna raspodjela hrane. Istodobno je slaba žetva dovela do porasta cijena hrane i nestašice kruha. Zbog svega je izbila glad među siromašnima, a medu Trećim staležom širio se glas da ih prva dva staleža žele izgladnjeti. Te su okolnosti doprinijele porastu općeg siromaštva, lokalnim pobunama te još većem nepovjerenju Trećeg staleža prema prvom i drugom staležu. Pod pritiskom financijske krize država se našla na rubu bankrota. Kako bi izveo zemlju iz krize, kralj Luj XVI. sazvao je 1789. Skupštinu eneralnih staleža. U Skupštini, koja nije bila sazivana gotovo dva stoljeća, svaki je od triju staleža imao jedan glas. No pripadnici Trećeg staleža zahtijevali su glasovanje prema načelu jedan zastupnik -jedan las. S obzirom na to da je prema kraljevoj odluci broj zastupnika Trećeg staleža bio jednak broju zastupnika prvih dvaju staleža, povlašteni staleži nisu pristali na te zahtjeve. Zastupnici Trećeg staleža na o su odbili zajedničko zasjedanje te su se u lipnju 1789. proglasili Narodnom skupštinom. U nju su pozvali i ostale staleže, a pridružio im se veći dio zastupnika svećenstva. Osnovni im je cilj bio donošenje novog ustava. Narodna se skupština 9. srpnja 1789. proglasila Narodnom ustavotvornom skupštinom. Međutim, kralj je u Pariz i njegovu okolicu doveo vojna pojačanja koja su, prema proširenim glasinama, trebala suzbiti rad skupštine. Nemir i nesigurnost sve su iše rasli, što je izazvalo prosvjede i opće društveno vrenje u Parizu. U akvoj se situaciji narod otvoreno oružano pobunio te 14. srpnja 1789. na juriš osvojio gradski zatvor i oružarnicu u tvrđavi Bastille. (Taj se događaj smatra početkom Francuske revolucije, a danas se 14. srpnja u Francuskoj slavi Nacionalni dan.) Ubrzo se pobuna proširila čitavom emljom. Na njezinu čelu stajalo je imućno građanstvo, a seljaštvo je Nakon početka revolucije Narodna ustavotvorna skupština najprije je ukinula sustav staleža i njihovih privilegija, a potom je 26. kolovoza 1789. usvojila povijesno najznamenitiji politički dokument modernog doba - Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina. Njome su sloboda, jednakost i nepovredivost privatnog vlasništva proglašeni neotuđi- vim pravima čovjeka. Deklaracija je ujedno utvrđivala temeljna prava pojedinca i građanstva te načela ustrojstva vlasti putem volje naroda. Njezine odredbe postale su osnova novog društvenog uređenja, na njezinim temeljima usvojen je u jesen 1791. prvi francuski ustav. O načelima Deklaracije svjedoči i krilatica Francuske revolucije: slobo- da, jednakost, bratstvo, a njezine osnovne ideje imale su dalekose- žne pozitivne posljedice za postupni razvoj građanskih društava. Ipak sve do usvajanja Opće deklaracije o pravima čovjeka, koju je 1948. proglasila Opća skupština Ujedinjenih naroda, nije postojala medu- narodna suglasnost o zaštiti ljudskih prava. Unatoč tome i danas se brojna ljudska prava učestalo krše (poput iskorištavanja djece za rad ili ratovanje), protiv čega nastoje djelovati brojne svjetske vladine i nevladine organizacije (npr. Amnesty International). Usvajanjem ustava Francuska je postala ustavna monarhija. Uveden je edinstveni porezni sustav, no politička prava imali su samo muškarci stariji od 25 godina i to samo oni s prihodima iznad određene granice. Katoličkoj Crkvi oduzeti su posjedi, redovnički je život zabranjen, a Cr- kva je podčinjena svjetovnoj vlasti. Kralj je s obitelji pokušao pobjeći iz zemlje, a nakon što je slučajno uhvaćen, vraćen je u Pariz. Naju- jecajniji u Skupštini bili su žirondinci, umjereni protivnici monarhije nazvani po okrugu Gironde, odakle je potjecala prva takva skupina. Njihova glavna oporba bili su jakobinci, nazvani prema dominikan- skom samostanu sv. Jakova gdje su se u početku sastajali. Jakobince 'e predvodio Maximilien Robespierre [Maksimijan Robespjer], a zago- varali su ukidanje monarhije i proglašenje republike s općim pravom glasa. Uskoro su Francusku napale Habsburška Monarhija i Pruska, čije su vladarske dinastije s nelagodom gledale revolucionarna zbi- vanja. Bojazan od propasti revolucije, glasine o kraljevu dosluhu sa stranim silama te neodlučnost žirondinaca omogućili su jakobincima preuzimanje vodeće uloge. Nakon pobjede francuske revolucionarne ojske u bitki kraj Valmyja, 21. rujna 1792., pod pritiskom jakobinaca ukinuta je ustavna monarhija i proglašena je republika. Kralj Luj XVI. pogubljen je početkom iduće godine, a nedugo potom pogubljena je i kraľica Marra Antoaneta. U starom poretku žene nisu imale nikakvih političkih prava ni moguć- nost sudjelovanja u političkom životu, a očekivana uloga žene svodila se na vođenje domaćinstva i odgoj potomstva. Na valu prosvjetitelj- skih ideja te društvenih i političkih reformi za Francuske revolucije žene su očekivale jednakost i politička prava. Ideje o tome promica- le su putem brošura, ženskih društava te različitih peticija Narodnoj skupštini i Zakonodavnoj skupštini. Iskaz svih nastojanja vidljiv je u Deklaraciji o pravima žena i građanki, aktivistice Olympe de Gouges. U njemu se — kao odgovor na Deklaraciju o pravima čovjeka i gradani- na - zahtijevalo izjednačavanje muških i ženskih prava. lako se poli- tički položaj žena nije promijenio, nastojanja poduzeta u tom pogledu tijekom Francuske revolucije postupno su doprinijela većem sudjelo- vanju žena u politici. Politička su prava žene diljem svijeta ostvarile tek tijekom 20. stoljeća. U Francuskoj su pravo glasa žene dobile tek 1944. Teška gospodarska situacija, niz nepovoljnih zajmova i nestašica robe uzrokovali su ogroman porast cijena. Manjak hrane doveo je do određivanja njezinih najvećih dopuštenih cijena te zaplijene živežnih namirnica. Sve je vodilo porastu nezadovoljstva, nemiru širih gradskih slojeva te širenju radikalnih pokreta. Nakon kraljeva smaknuća njegovi pristaše u provinciji podigli su ustanak protiv revolucionarne vlasti. Obilježili su ga okrutnost te velik broj žrtava, ponajprije proturevolucionara. Nemirima je doprinosio i sve teži vanjskopolitički položaj Francuske. Naime, zbog vojnih uspjeha francuske revolucionarne vojske i straha od širenja revolucije, Pruska i Habsburška Monarhija organizirale su protufrancusku koaliciju, kojoj su se pridružile i druge europske zemlje. Cilj im je bio povratak starog poretka u Francusku. Kako bi se pred pritiskom protufrancuske koalicije i unutarnjih nemira sačuvala revolucionarna vlast, osnovan je Odbor javnog spasa, revo- lucionarna izvršna vlada. Iskoristivši političku nestabilnost, jakobinci su preko Odbora nasilno srušili žirondinsku vlast u lipnju 1793. Usvoji- li su novi ustav, kojim je uspostavljeno opće pravo glasa za muškarce, a seljacima su dali zemlju u vlasništvo. Na čelo Odbora došao je Maxi- milien Robespierre, koji je potom uveo vladavinu terora, obilježenu brojnim progonima, suđenjima, zatvaranjima, ubojstvima i smaknući- ma na giljotini, a službeno je zabilježeno više od 16 500 smrtnih osu- da. Najprije je bila usmjerena protiv plemstva i svećenstva, a potom i protiv svih protivnika jakobinaca. Izmijenjen je kalendar, a stanov- ništvo se nastojalo udaljiti od kršćanstva. Zatvarale su se i prodavale crkve, uveden je kult Razuma, a svećenici su progonjeni. Zbog terora kojeg su provodili jakobinci su nakon godinu dana vladavine svrgnuti s vlasti, a Robespierre je bio uhićen i pogubljen. Nova, umjerenija vlast, donijela je novi ustav. Njime je kao izvršna vlada uspostavljen Direktorij od pet članova, a stanovništvu je ponovno ograničeno opće pravo glasa. Direktorij je stabilizirao stanje u zemlji te je podjednako djelovao protiv proturevolucionara i ekstremnih revolucionara. Unutarnja stabilnost zemlje nakon uspostave Direktorija povoljno se odrazila na ratovanje s protufrancuskom koalicijom. Medu francuskim vojskovođama izdvajao se Napoleon Bonaparte, plemić podrijetlom s Korzike. Posebno se istaknuo tijekom pohoda protiv Habsburške Monarhije u sjevernoj Italiji 1797. Nakon više briljantnih pobjeda već je iste godine bez borbe ušao u Veneciju te je prestala postojati stoljetna Mletačka Republika. Uspješnim ratovanjem u Italiji prisilio je Habsburšku Monarhiju na sklapanje mira u Campoformiju 1797. U namjeri da oslabi Veliku Britaniju, Napoleon je napao i 1798. osvo- 'io Egipat, u kojem su Britanci imali velikih gospodarskih i političkih interesa. Ipak, nakon neuspjeha u pomorskom sukobu s britanskom flotom kod ušća Nila, Napoleon se vratio u Pariz, gdje je 1799. ukinuo Direktorij. Umjesto njega nametnuo je tročlani Konzulat kao izvršnu vladu, dok je sebe proglasio prvim konzulom osiguravši tako vrhovnu vlast. Nedugo potom dao se izabrati za doživotnog konzula da bi se u konačnici 1804. proglasio carem. Tako je ukinuta republika stvorena tijekom Revolucije. Unatoč tomu glavne revolucionarne ideje opstale su kao osnovni obrazac Napoleonove monarhije. Napoleonovo doba obilježilo je stalno ratovanje tijekom kojeg su se europske sile više puta udruživale protiv Francuske. Da bi se uspješ- no suprotstavio protivnicima, Napoleon je organizirao tzv. Veliku voj- sku, koja je izvojevala neke od najznamenitijih pobjeda u povijesti. U novom ratu 1805., zahvaljujući i vlastitoj taktičko-vojnoj genijalnosti, osobito je odjeknula pobjeda nad habsburškom i ruskom vojskom kraj Austerlitza u današnjoj Češkoj (Bitka triju careva). Unatoč premo- ći na kopnu, Napoleonova ideja invazije na Veliku Britaniju propala je zbog izrazite britanske nadmoći na moru. Nakon premoćne pobjede britanske flote u Bitki kraj Trafalgara (rt u današnjoj jugozapadnoj Španjolskoj) 1805. Napoleon je bio prisiljen promijeniti strategiju pri- tiska na Veliku Britaniju te je osvajanja usmjerio na daljnja ratovanja u Europi. Uz nekoliko izvrsnih pobjeda nad vojskama Pruske, Rusije i Habsburške Monarhije osvojio je velik dio europskog kopna. Osvojena područja manjim su dijelom pripojena Fran- cuskoj, dok je veći dio organiziran u samostalne sestrinske dr- žave (satelitske države), kojima su uglavnom upravljali članovi Napoleonove obitelji. Na osvojenim područjima stanovništvo se katkad bunilo protiv nove vlasti, osobito u Španjolskoj gdje su Španjolci gerilskim načinom ratovanja nanosili Francuzima trajne ljudske i materijalne gubitke. a Napoleonove vojne uspjehe bila je zaslužna nova vojna taktika i niz reformi vojske kojima se bitno odmaknuo od dotad uobičajenog načina ratovanja. Povećanje broja aktivnih vojnika omogućilo mu je podjelu vojske u korpuse. Svaki korpus imao je vlastito zapovjedni- ftvo pa je tijekom sukoba mogao samostalno djelovati. To je omogu- ilo brza i učinkovita premještanja vojske te vođenje bitaka na znatno eĆem prostoru nego što je to bilo ranije. Pritom je jedan dio voj- ke zadržavao glavninu neprijateljskih snaga, dok su ih ostali korpusi kruživali iz raznih smjerova. Neprijatelj je tako ostajao i bez podrške I bez opskrbe iz pozadine, što je još više otežavalo njegov položaj na bojištu. Osobitu ulogu imala je učinkovita i nova uporaba pokretnog lakog) topništva. Topničku paljbu Napoleon je koncentrirao na je- an dio neprijateljske linije kako bi u njoj stvorio pukotinu u koju je potom prodiralo francusko pješaštvo i konjica. Metode Napoleonova ratovanja danas se izučavaju kao školski primjeri. Uspjehu njegovih ojski doprinosila je i visoka motiviranost mladih časnika jer je istica- nje na bojnom polju nosilo mogućnost vojnog i društvenog uspona. Nakon poraza kraj Trafalgara Napoleon je prema Velikoj Britaniji od 1806. nastojao provoditi kontinentalnu blokadu. Riječ je o gospo- darskim mjerama kojima su zabranjeni uvoz i trgovanje engleskom robom na području Europe pod francuskom vlašću. Cilj blokade bilo je nanošenje gospodarske štete Velikoj Britaniji, osobito njezinoj tr- govini, Što je trebalo utjecati na britansko gospodarsko slabljenje i konačnu propast nakon francuske invazije. Blokada je podrazu- mijevala stroge kontrole trgovačkih brodova, njihovo pristajanje u francuskim lukama te zabranu pristajanja u britanskim lukama, čak i za neutralno brodovlje. Britanci su pak na to uzvratili pomorskom blokadom svih francuskih luka i luka francuskih saveznika te prijet- njom potapanja brodovlja koje trguje s Francuzima. Osobit problem pri održavanju kontinentalne blokade bilo je krijumčarenje, ali i slo- bodno britansko trgovanje na području Pirenejskog poluotoka i s Rusijom. Blokada je u konačnici slabo štetila Velikoj Britaniji, koja je dotadašnje poslovanje s europskim kontinentom nadoknadila pojačanom trgovinom s ostatkom svijeta, osobito Sjevernom i Juž- nom Amerikom. Nasuprot tomu blokada je više štetila slabo indu- strijaliziranim dijelovima Francuske, Nizozemskoj te područjima uz Sjeverno i Baltičko more, gdje se osobito razvilo krijumčarenje. Ne- zadovoljna kontinentalnom blokadom zbog gospodarskih gubitaka, Rusija je 1810. prekinula blokadu, što je bio jedan od uzroka Napo- leonova napada na tu zemlju 1812. Napoleonovu vladavinu obilježila je sveopća modernizacija. Uveden je napredni sustav oporezivanja i osnovana je središnja nacionalna banka. Razvijen je sustav javnih radova, osobito gradnje cesta, luka i kanala. Kao osnovna mjerna jedinica za duljinu uveden je metar, što će s vremenom prihvatiti i druge zemlje. Osim toga reformiran je obrazovni sustav i obnovljen vjerski život nakon izmirenja s papin- stvom. Najveće postignuće Napoleonova doba jest Građanski zakonik iz 1804. u čijoj je izradi Napoleon osobno sudjelovao. Na zasadama ideja Francuske revolucije zakonik je definirao i ujednačio zakonska prava svih građana. Jednakost svih građana pred zakonom kao i ne- povredivost privatnog vlasništva doveli su do ukidanja svih staleških nejednakosti. Razgraničeno je gradansko pravo od crkvenog prava te su zajamčene vjerske slobode. Osigurana je sloboda poduzetništva i izbora zanimanja. Niz popratnih zakonika stvorio je pak funkcionalnu centraliziranu pravnu državu. U njoj je jamčen položaj građanstva kao nositelja državnosti, što je označilo presudan korak u nastanku mo- dernih država. Zakonik je u Francuskoj i danas na snazi. Primjenjivao se na svim osvojenim područjima, a na dijelu njih i nakon Napoleono- va sloma te je poslužio kao osnova izrade brojnih nacionalnih zakoni- ka. Na temeljima Gradanskog zakonika stasalo je tijekom 19. stoljeća moderno europsko građansko društvo. Nakon uspješnog pohoda u Španjolskoj Napoleon je bio na vrhu cu moći, a u Europi su mu prijetnja još jedino bile Velika Britanija Rusija. Povod za napad na Rusiju bilo je rusko kršenje kontinentaln blokade Velike Britanije. Za pohod na ruska prostranstva Napoleo je sakupio Veliku vojsku koja je, prema procjenama, brojila više o 600 000 vojnika. TO je bila jedna Od najvećih vojski u europskoj p vijesti, a vojnici su bili iz svih zemalja koje su se tada nalazile po Napoleonovom vlašću. Pohod je započeo 1812. kada je Napoleono vojska ušla na ruski teritorij. Unatoč prvotnim uspjesima, Napoleo se ubrzo našao u problemu i to zbog ruske vojne taktike izbjegavanj velikih bitki i taktike spaljene zemlje. Na taj su način bitno oslabi Napoleonovu logistiku. Ujesen 1812. došlo je do bitke kod Borodin sela nadomak Moskve, koja je ostala zapamćena po iznimno veliko broju žrtava s obiju strana te se smatra jednom od najkrvavijih bit ka u povijesti ratovanja. Nakon ruskog povlačenja Napoleonu je bi otvoren put prema Moskvi. No u Moskvi ga je dočekala pustoš - zap vjednik ruske vojske general Kutuzov naredio je evakuaciju stanovn ka, a nedostajalo je i hrane te drugih potrepština. Nakon što je nek vrijeme u Moskvi čekao rusku mirovnu ponudu, Napoleon se odluči na povlačenje, što se pokazalo kao velika taktička pogreška. Dal put koji je trebalo prevaliti, nestašica hrane i logistike, iznenadni r ski napadi te ponajviše velika ruska zima rezultirali su ogromnim Iju skim gubitcima te je povratak u domovinu preživjelo svega 120 00 Napoleonovih vojnika. Neuspjeh u Rusiji označio je početak Napoleonova kraja. Ub nakon toga velika protufrancuska koalicija, koju su činile Prusk Austrija, Španjolska, Portugal, Velika Britanija, Rusija i Švedsk krenula je u konačni obračun. U velikoj Bitki naroda 1813. k Leipziga u današnjoj Njemačkoj Napoleon je pretrpio poraz, već je iduće godine koalicijska vojska ušla u Pariz. Osim Što je bi prisiljen odstupiti s prijestolja Napoleon je utamničen na Oto Elbi u Ligurskom moru. Na francusko prijestolje vraćena je dinasti Bourbon, a granice zemlje uspostavljene su u okvirima iz razdobl prije osvajanja. Međutim, to nije bio Napoleonov kraj. Pobjegav s Elbe, vratio se u Pariz gdje je bez borbe preuzeo vlast. Njego kratkotrajna vladavina, od ožujka do lipnja 1815. godine, poznata kao vladavina sto dana. Velika Britanija i Pruska tada su ponovn osnovale koaliciju protiv Napoleona, kojemu su 1815. kod Waterlo u današnjoj Belgiji nanijeli odlučni poraz. Napoleon se pred Englezima, koji su ga zatočili na otoku Sv. Helena u Atlantsko oceanu, gdje je u izolaciji živio do smrti 1821. godine. Goto dvadeset godina nakon smrti njegovi su posmrtni ostatci dovezeni Pariz, cre se i danas nalaze. Bečkim kongresom (1814. — 1815.) završava intenzivno razdoblje europske i svjetske povijesti koje je započelo Francuskom revolucijom. U vrijeme Napoleonova zatočeništva na Elbi sastali su se u Beču najistaknutiji politički, diplomatski i crkveni predstavnici da bi dogovorili novi europski poredak. Cilj višemjesečnih pregovora bila je obnova poretka i granica koje su postojale prije Francuske revolucije i Napoleona kako bi se osigurali trajni mir i stabilnost te postigla ravnoteža snaga u Europi. Za pregovaračkim stolom ključnu su ulogu imale vodeće europske sile Velika Britanija, Pruska, Rusija i Austrija. Osoba koja je svojim diplomatskim vještinama obilježila rad kongresa bio je austrijski kancelar Metternich. Odlukama Bečkog kongresa stvorena je nova politička karta Europe, a Francuska je vraćena u granice iz 1789. Kako bi se sačuvao poredak uspostavljen Bečkim kongresom te spriječili mogući revolucionarni pokreti, 1815. osnovana je u Parizu Sveta alijansa. Taj su savez pokrenuli ruski, pruski i austrijski vladar, a kasnije su mu pristupili svi vladari osim britanskog kralja, pape i osmanskog sultana. Takvim su razvojem događaja pobjedu ponovno odnijeli „stari režimi”, a vodeća europska sila postala je Austrija. U vrijeme Kongresa Beč je bio ne samo političko, već i društveno središte Europe. U njemu su se okupili vladari, državnici, diplo- matski predstavnici i crkveni dostojanstvenici s brojnom pratnjom. I ne samo to, u Beč su dolazili ugledni uzvanici sa suprugama i ci- 'elim obiteljima za koje je tijekom gotovo deset mjeseci boravka u gradu trebalo osigurati brojne popratne sadržaje. Troškovi za čije 'e plaćanje bio zadužen bečki dvor ubrzo su premašili predviđena sredstva. Vladarima uzvanicima nastojali su se osigurati luksuz i raskoš kakve su imali u palačama i rezidencijama u svojim domo- vinama, što je uključivalo najmodernije i najluksuznije rezidencije s bogato ukrašenim salonima, udobne kočije te obilje hrane i pića. Europska društvena elita toga doba živjela je na visokoj nozi, a Beč je po tom pitanju opravdao njihova očekivanja. Na brojnim neslužbenim susretima, balovima, u salonima, kazalištima, glaz- benim priredbama, privatnim rezidencijama, tijekom lova, ali i na mjestima upitna morala odigravale su se prave zakulisne igre te krojila sudbina Europe. Balovi na kojima se plesao bečki valcer bili su posebni društveni događaj, a tom je prilikom izrečena i krilatica da Kongres pleše.